Poslovni broj: Usž-1116/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarka, u upravnom sporu tužiteljice DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2179/2024-4 od 15. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2179/2024-4 od 15. studenoga 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/15-01/359, urbroj: 513-04-19-2 od 11. rujna 2019. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Centar, klasa: UP/I-410-23/2013-02/1824, urbroj: 513-07-24- 02/15-04 od 22. siječnja 2015. Naznačenim prvostupanjskim rješenjem KD utvrđena je za 2012. godinu obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 257.516,54 kn te je utvrđena i obveza uplate iznosa od 260.609,08 kn na ime dohotka.
2. Protiv navedene presude tužiteljica, kao pravna sljednica iza pokojnog OD, podnosi žalbu ističući da je porezni obveznik OD preminuo **.**.2019., dok je drugostupanjsko rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak doneseno 11. rujna 2019., dakle, više od pet mjeseci nakon smrti poreznog obveznika, slijedom čega nije bilo osnova za donošenje navedenog rješenja. Obzirom da je u tijeku postupka stranka protiv koje se vodi upravni postupak preminula, nadležno tijelo trebalo je, sukladno odredbi članka 39. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09., 110/21. – u daljnjem tekstu: ZUP), donijeti rješenje o obustavi postupka. Nadalje, tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u ovom sporu i to u pogledu činjenice utvrđenja porezne obveze. Naime, iz poreznih rješenja proizlazi da se radi o obvezi za 2012. godinu, dok prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenju porezne obveze iz 2013. godine. Isto tako, prvostupanjski sud nije cijenio činjenicu da je poreznom obvezniku KD utvrđena porezna obveza temeljem primitaka na žiroračun koji je prolazna stavka, odnosno ovrhom obustavljena sredstva njegove stranke MD, koja sredstva je stranci i isplatio "na ruke", budući je isti u tom trenutku bio brisan iz obrtnog registra. Konačno, tužiteljica je tijekom postupka istakla i prigovor zastare o kojem prigovoru prvostupanjski sud nije odlučivao. Slijedom navedenog, smatra da je prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, slijedom čega je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pa predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se ponište osporavana rješenja od 11. rujna 2019. i od 22. siječnja 2015.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – u daljnjem tekstu: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Člankom 39. ZUP-a propisano je da ako u tijeku postupka stranka umre ili pravna osoba prestane postojati, postupak se može obustaviti ili nastaviti ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka. Sukladno citiranoj odredbi, a imajući u vidu da je tužiteljica proglašena zakonskom nasljednicom iza pokojnog OD, poreznog obveznika, rješenjem o nasljeđivanju koje je postalo pravomoćno 18. studenoga 2023., suprotno navodima tužiteljice, nije bilo osnove za obustavu postupka. Obzirom je prvostupanjskim rješenjem utvrđena dodatna obveza poreza na dodanu vrijednost i poreza na dohodak pokojnom KD, tužiteljica kao pravna sljednica iza pokojnog OD, odgovora za njegove obveze do visine naslijeđene imovine, sukladno odredbi članka 24. stavak 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 115/16., 106/18.).
7. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je sastavljen zapisnik od 28. studenoga 2014. u postupku utvrđivanja obveze poreza na dohodak od samostalne djelatnosti za 2012. godinu za poreznog obveznika OD te je utvrđeno da porezni obveznik nije u prijavi poreza na dohodak za 2012. godinu dokumentirao razliku neprijavljenih primitaka po žiroračunu za prolaznu stavku za ovrhu stranke, već je samo priložio izjavu o prolaznoj stavci i kamati po depozitu te dokumentirao dokaz o pozajmici i povratu više plaćenih sredstava od strane Ministarstva financija, Porezne uprave, Ispostave Centar. Iako uredno pozvan radi dopune prijave poreza na dohodak za 2012., porezni obveznik se nije odazvao na poziv niti je dostavio traženu dokumentaciju kako do sastavljanja predmetnog zapisnika, ali tako niti do donošenja prvostupanjskog rješenja, već u izjavljenoj žalbi navodi da nije u mogućnosti dokazati koliko je od navedenih troškova s pripadajućim kamatama predao stranci, te nije u mogućnosti na pravno relevantan način utjecati na visinu porezne osnovice, a time i na visinu razreza poreza. Kako niti pokojni OD, tako niti tužiteljica ne dostavljaju relevantnu dokumentaciju kojom bi dokazali svoje tvrdnje, pravilno je, po ocjeni ovog Suda, utvrđena razlika za uplatu po osnovi poreza na dohodak.
8. Člankom 108. Općeg poreznog zakona, u stavku 1., a u svezi s odredbom članka 197. stavka 2. Općeg poreznog zakona, propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveze poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Budući da je obveza poreza na dodanu vrijednost kao i poreza na dohodak utvrđena za 2012. godinu, a koji porezi se imaju utvrditi u 2013. godini, stoga zastara na utvrđivanje tih poreznih obveza počinje teći od 1. siječnja 2014., a nastupa sa danom 1. siječnja 2020. Iz navedenog slijedi kako istaknuti prigovor zastare nije osnovan obzirom je porezna obveza utvrđena u šestogodišnjem zastarnom roku.
9. Kako tužiteljica razlozima navedenima u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude, niti ovaj Sud utvrđuje postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 30. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
