REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1726/2025-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr.sc. Senije Ledić i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EURO DAUS d.d., OIB 19212513210, Split, Put Mostina 1, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 36162371878, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1431/2020-2 od 15. prosinca 2021., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-479/2015-21 od 31. siječnja 2020., u sjednici održanoj 30. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Tužitelju se dopušta podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1431/2020-2 od 15. prosinca 2021., u odnosu na pitanje:
"Postoji li u primjeni odredbe čl. 13. ZSDU odgovornost Republike Hrvatske (tužene) na naknadu štete u slučaju kada su tijela državne uprave odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova RH donijela rješenje temeljem odnosno primjenom propisa koji je nepostojeći odnosno temeljem propisa koji je nevažeći budući je taj propis prethodno ukinut odlukom Ustavnog suda RH zbog neustavnosti i koje doneseno rješenje države (MUP RH) je Ustavni sud RH zbog neustavnosti također ukinuo, a oštećenik-tužitelj ističe da upravo zbog donošenja predmetnog nezakonitog rješenja tužene Republike Hrvatske (odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH kao državnog tijela za čiji nezakoniti ili nepravilni rad odgovara RH) trpi štetu do koje ne bi došlo odnosno koja šteta ne bi nastala da tužena nije donijela predmetno nezakonito rješenje;
odnosno postoji li odgovornost RH na naknadu štete tužitelju koji tvrdi i dokazuje da je pretrpio štetu zbog rješenja koje je donijelo Ministarstvo unutarnjih poslova RH primjenom odredbe čl. 7.a »Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stranica za tehnički pregled vozila« (dalje: Pravilnik) i to unatoč tome što je navedena odredba čl. 7.a Pravilnika već bila tri godine ukinuta odlukom Ustavnog suda RH (odredbu čl. 7.a Pravilnika je zbog neustavnosti ukinuo Ustavni sud RH odlukom U-II-16/2006 i U-II-486/2006 od 03.10.2006.) i nezakonitost kojega rješenja tužene je deklarirao i Ustavni sud RH svojom odlukom U-III-3854/2012 od 08.05.2014.;
3.1. pa je li radi ovoga drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim stajalištima izraženima u odlukama Ustavnog suda RH U-III-2314/2006 od 21.02.2007. kao i Vrhovnog suda RH Rev-372/2010-2 od 11.04.2012., Rev- 1363/2009-2 od 14.09.2011. i Rev-x-675/2009-3 od 23.12.2009. prema kojima država Republika Hrvatska za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave odgovara osnovom pravila o objektivnoj odgovornosti koja se temelji na načelu uzročnosti (cause),
3.2. kao i je li radi ovoga drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim stajalištima izraženima u odlukama Vrhovnog suda RH Revr-1412/10-2 od 15.10.2013. i Revr-1933/10-2 od 08.12.2015. u kojima je revizijski sud izrazio pravno shvaćanje da u smislu pravilne primjene materijalnog prava i primjene odredbe čl. 13. ZSDU kada Ustavni sud RH svojom odlukom utvrdi povrede Ustava Republike Hrvatske pri donošenju akta donošenjem kojega je za oštećenu osobu, kao podnositelja ustavne tužbe, nastala šteta tada predmetno predstavlja nezakoniti rad tužene RH odnosno tijela za koju tužena odgovara i tužena RH je u takvim slučajevima dužna štetu nadoknaditi i to bez obzira što eventualno nije došlo do ukidanja akta s kojim je povrijeđeno ustavno pravo oštećene osobe?,
3.3. te konačno, ukoliko se zauzme stajalište da bi odgovornost Republike Hrvatske na naknadu štete nastale oštećenoj osobi zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave (Ministarstva unutarnjih poslova RH) u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave postojala samo ukoliko je nezakonita odluka tijela državne uprave donesena kao „posljedica proizvoljnog tumačenja propisa i samovoljne primjene materijalnog prava“ da li se ima smatrati da je „posljedica proizvoljnog tumačenja propisa i samovoljne primjene materijalnog prava“ činjenica odnosno okolnost da je Ministarstvo unutarnjih poslova RH svoje rješenje donijelo primjenom propisa koji je nepostojeći odnosno temeljem propisa koji je nevažeći budući je taj propis prethodno ukinut odlukom Ustavnog suda RH zbog neustavnosti i koje doneseno rješenje je i Ustavni sud RH zbog neustavnosti također ukinuo, a oštećenik-tužitelj ističe da upravo zbog donošenja predmetnog nezakonitog rješenja tužene Republike Hrvatske (odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH kao državnog tijela za čiji nezakoniti ili nepravilni rad odgovara RH) trpi štetu do koje ne bi došlo odnosno koja šteta ne bi nastala da tužena RH nije donijela predmetno nezakonito rješenje, sve pri tome imajući na umu stajališta sudske prakse izražena u odluci Vrhovnog suda RH Rev-478/18-2 od 27.03.2018., kao i u odlukama Suda Europske unije u predmetima Francovich73 i spojeni predmeti Brasserie du Pêcheur i Factortame III74, a u kojima je izraženo pravno stajalište da odgovornost države RH za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave sa aspekta čl. 13. ZSDU treba promatrati vodeći računa o jasnoći pravne norme pri čemu je potrebno imati na umu i stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda RH U-IIIB- 580/2010 od 17.02.2011. gdje se navodi kako je nedopustivo da Ministarstvo unutarnjih poslova RH donosi rješenja primjenom propisa koji je prestao važiti i koji je ukinut odlukom Ustavnog suda jer takvo postupanje tijela državne uprave predstavlja postupanje „suprotno načelu vladavine prava i sigurnosti pravnog poretka i kao takovo predstavlja grubo kršenje ustavnih prava u smislu članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona?".
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1431/2020-2 od 15. prosinca 2021., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-479/2015-21 od 31. siječnja 2020.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačena tri pravna pitanja i to:
"1. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja (ovdje podnositelja prijedloga za dopuštenje revizije) drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući je propustio ocijeniti i obrazložiti konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke koje je tužitelj iznio u odnosu na prigovor postojanja odgovornosti tužene (Republike Hrvatske) na naknadu štete osnovom odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (NN br. 75/93 i dalje-ZSDU) zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave (Ministarstvo unutarnjih poslova RH), te kada je drugostupanjski sud propustio konkretno navesti i obrazložiti koje je konkretno nove okolnosti tužitelj navodno prvi put iznio u žalbi, a sve ovo kako bi se drugostupanjska presuda mogla ispitati u smislu razloga ne prihvaćanja žalbe tužitelja, odnosno da li je drugostupanjski sud bio dužan konkretizirati zbog čega u ovom slučaju doneseno rješenje tužene nije doneseno uz „izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava“ sve pri tome imajući na umu da je tužena (odnosno MUP RH) rješenje, osnovom kojega tužitelj tvrdi da trpi štetu i crpi osnovu tužbenog traženja iz čl. 13. ZSDU, donijela na temelju odredbe čl. 7.a »Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stranica za tehnički pregled vozila« (dalje: Pravilnik) i to unatoč tome što je navedena odredba čl. 7.a Pravilnika već bila tri godine ukinuta odlukom Ustavnog suda RH (odredbu čl. 7.a Pravilnika je zbog neustavnosti ukinuo Ustavni sud RH odlukom U-II-16/2006 i U-II-486/2006 od 03.10.2006.), a nezakonitost kojega rješenja tužene je deklarirao i Ustavni sud RH svojom odlukom U-III-3854/2012 od 08.05.2014. kojom je ukinuo zbog neustavnosti predmetno rješenje tužene od 21.09.2009. budući se u smislu čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH ne mogu primjenjivati odredbe propisa nakon što je iste već ukinuo Ustavni sud zbog njihove neustavnosti (tako i u odlukama Vrhovni sud RH Rev-940/15-5 od 05.09.2017., Županijski sud u Zagrebu Gž-4247/16-4 od 07.11.2017. potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH Rev-x-156/2018-3 od 17.10.2018.),
pa je li radi ovih nedostataka drugostupanjske presuda u protivnosti sa pravnim shvaćanjima iznesenim u odlukama:
Vrhovnog suda RH: Rev-x 1174/11-2 od 11.07.2012.; III Kr-38/14-4 od 06.11.2014.; Revr-183/11-2 od 16.10.2013.; Revr-1827/2010-2 od 23.03.2011.; Rev- 86/08-2 od 06.07.2010.; Rev-165/2006-2 od 16.03.2006.; Gzz-43/03-2 Rev-169/03-2 od 20.01.2004.; Rev-38/2002-2 od 22.10.2003.; Rev-2454/2000-2 od 22.10.2003.; Rev-625/1999-2 od 16.10.2003.; Rev-1073/1998-2 od 27.12.2001.; Rev-2145/97 od 05.07.2000.; Revr-383/06-2 od 27.06.1996.; Gzz-9/1991-2 od 24.01.1991.; Rev-
2325/1990-2 od 27.03.1991.; Rev-2448/89 od 21.03.1990.;
Ustavnog suda RH: U-III/6231/2013 od 01.06.2016.; U-III-222/2012 od 16.03.2016.; U-III/190/2002 od 09.11.2005.; U-III-604/2016 od 04.10.2017.; U-III- 374/2008 od 27.10.2010.; U-III-350/2007 od 09.03.2011.; U-III-2832/2009 od 20.04.2011.; U-III-1423/2004 od 12.03.2007.; U-III-1862/2013 od 18.11.2015.; U-III-
998/2016 od 25.05.2016., U-III-2616/2015 od 02.03.2016.;
Europskog suda za ljudska prava: Rajković protiv Hrvatske (Zahtjev br. 50943/99); Jačimović protiv Hrvatske (Zahtjev br. 22688/09);
u kojim odlukama je izraženo pravno shvaćanje da kada navodi žalbe sadrže konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značaja za rješenje spora, žalbeni sud je dužan iste ocijeniti i obrazložiti takve žalbene navode jer je u protivnom takva drugostupanjska presuda nezakonita?
2. Je li tužitelj onemogućen u raspravljanju te da li sud čini bitnu povredu čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a kada odlučujući o žalbi u svojoj presudi ne zauzme stajalište odnosno ne iznesene razloga svoje presude iz kojih bi bilo vidljivo zbog čega smatra da nije bilo potrebno izvesti dokaze koje je tužitelj predložio izvesti u postupku s time što istodobno zauzme stajalište o neosnovanosti žalbe i tužbe navodeći da tužitelj nije dokazao osnovanost svojih navoda u pogledu postojanja odgovornosti na naknadu štete na strani tužene, te je li radi toga osporena drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim stajalištima izraženima u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-x-676/2009-2 od 09.12.2009. i Rev-22/08-2 od 19.11.2008. kao i Visokog trgovačkog suda RH Pž-58/2017-4 od 26.10.2018.?
3. Postoji li u primjeni odredbe čl. 13. ZSDU odgovornost Republike Hrvatske (tužene) na naknadu štete u slučaju kada su tijela državne uprave odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova RH donijela rješenje temeljem odnosno primjenom propisa koji je nepostojeći odnosno temeljem propisa koji je nevažeći budući je taj propis prethodno ukinut odlukom Ustavnog suda RH zbog neustavnosti i koje doneseno rješenje države (MUP RH) je Ustavni sud RH zbog neustavnosti također ukinuo, a oštećenik-tužitelj ističe da upravo zbog donošenja predmetnog nezakonitog rješenja tužene Republike Hrvatske (odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH kao državnog tijela za čiji nezakoniti ili nepravilni rad odgovara RH) trpi štetu do koje ne bi došlo odnosno koja šteta ne bi nastala da tužena nije donijela predmetno nezakonito rješenje;
odnosno postoji li odgovornost RH na naknadu štete tužitelju koji tvrdi i dokazuje da je pretrpio štetu zbog rješenja koje je donijelo Ministarstvo unutarnjih poslova RH primjenom odredbe čl. 7.a »Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stranica za tehnički pregled vozila« (dalje: Pravilnik) i to unatoč tome što je navedena odredba čl. 7.a Pravilnika već bila tri godine ukinuta odlukom Ustavnog suda RH (odredbu čl. 7.a Pravilnika je zbog neustavnosti ukinuo Ustavni sud RH odlukom U-II-16/2006 i U-II-486/2006 od 03.10.2006.) i nezakonitost kojega rješenja tužene je deklarirao i Ustavni sud RH svojom odlukom U-III-3854/2012 od 08.05.2014.;
3.1. pa je li radi ovoga drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim stajalištima izraženima u odlukama Ustavnog suda RH U-III-2314/2006 od 21.02.2007. kao i Vrhovnog suda RH Rev-372/2010-2 od 11.04.2012., Rev- 1363/2009-2 od 14.09.2011. i Rev-x-675/2009-3 od 23.12.2009. prema kojima država Republika Hrvatska za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave odgovara osnovom pravila o objektivnoj odgovornosti koja se temelji na načelu uzročnosti (cause),
3.2. kao i je li radi ovoga drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim stajalištima izraženima u odlukama Vrhovnog suda RH Revr-1412/10-2 od 15.10.2013. i Revr-1933/10-2 od 08.12.2015. u kojima je revizijski sud izrazio pravno shvaćanje da u smislu pravilne primjene materijalnog prava i primjene odredbe čl. 13. ZSDU kada Ustavni sud RH svojom odlukom utvrdi povrede Ustava Republike Hrvatske pri donošenju akta donošenjem kojega je za oštećenu osobu, kao podnositelja ustavne tužbe, nastala šteta tada predmetno predstavlja nezakoniti rad tužene RH odnosno tijela za koju tužena odgovara i tužena RH je u takvim slučajevima dužna štetu nadoknaditi i to bez obzira što eventualno nije došlo do ukidanja akta s kojim je povrijeđeno ustavno pravo oštećene osobe?,
3.3. te konačno, ukoliko se zauzme stajalište da bi odgovornost Republike Hrvatske na naknadu štete nastale oštećenoj osobi zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave (Ministarstva unutarnjih poslova RH) u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave postojala samo ukoliko je nezakonita odluka tijela državne uprave donesena kao „posljedica proizvoljnog tumačenja propisa i samovoljne primjene materijalnog prava“ da li se ima smatrati da je „posljedica proizvoljnog tumačenja propisa i samovoljne primjene materijalnog prava“ činjenica odnosno okolnost da je Ministarstvo unutarnjih poslova RH svoje rješenje donijelo primjenom propisa koji je nepostojeći odnosno temeljem propisa koji je nevažeći budući je taj propis prethodno ukinut odlukom Ustavnog suda RH zbog neustavnosti i koje doneseno rješenje je i Ustavni sud RH zbog neustavnosti također ukinuo, a oštećenik-tužitelj ističe da upravo zbog donošenja predmetnog nezakonitog rješenja tužene Republike Hrvatske (odnosno Ministarstva unutarnjih poslova RH kao državnog tijela za čiji nezakoniti ili nepravilni rad odgovara RH) trpi štetu do koje ne bi došlo odnosno koja šteta ne bi nastala da tužena RH nije donijela predmetno nezakonito rješenje, sve pri tome imajući na umu stajališta sudske prakse izražena u odluci Vrhovnog suda RH Rev-478/18-2 od 27.03.2018., kao i u odlukama Suda Europske unije u predmetima Francovich73 i spojeni predmeti Brasserie du Pêcheur i Factortame III74, a u kojima je izraženo pravno stajalište da odgovornost države RH za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave sa aspekta čl. 13. ZSDU treba promatrati vodeći računa o jasnoći pravne norme pri čemu je potrebno imati na umu i stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda RH U-IIIB- 580/2010 od 17.02.2011. gdje se navodi kako je nedopustivo da Ministarstvo unutarnjih poslova RH donosi rješenja primjenom propisa koji je prestao važiti i koji je ukinut odlukom Ustavnog suda jer takvo postupanje tijela državne uprave predstavlja postupanje „suprotno načelu vladavine prava i sigurnosti pravnog poretka i kao takovo predstavlja grubo kršenje ustavnih prava u smislu članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona?".
3. Kao razlog navedenim pitanjima navedena su odluke naznačene u samim pitanjima.
4. U odgovoru na prijedlog tuženica osporava osnovanost prijedloga, te predlaže istog odbaciti.
5. Prijedlog je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete na temelju odgovornosti za nepravilan ili nezakonit rad tijela državne i javne uprave. Tužitelj smatra da je do nezakonitog rada tijela državne uprave došlo odlukama Ministarstva unutarnjih poslova kojima je trećim osobama omogućeno obavljanje rada stanice za tehnički pregled u [adresa] zbog kojih je došlo do smanjenog opsega poslovanja tužiteljeve stanice za tehnički pregled koja je poslovala u skladu s propisima.
7. Sud prvog stupnja je utvrdio:
- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-16/2006 od 3. listopada 2006. pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom te je ukinut čl. 3. PID Pravilnika, a u obrazloženju te Odluke Ustavni sud je ocijenio da je donositelj PID Pravilnika "odredbama čl. 3., odnosno 7.a Pravilnika, prekoračio granice svojih ovlasti propisanih čl. 259. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koje mu je dao zakonodavac, a koje se moraju ograničiti na propisivanje mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled, uz uvažavanje međusobne udaljenosti stanica i njihovog kapaciteta",
- da je Ustavni sud odlukom U-III-3854/2012 od 8. svibnja 2014. usvojio tužiteljevu ustavnu tužbu i ukinuo rješenje Visokog upravnog suda i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije broj:
511.01-53-UP/I-5306/1-2009 od 21. rujna 2009. (dalje: Rješenje MUP-a) koje je doneseno na temelju ukinute odredbe čl. 7.a Pravilnika te je predmet vraćen Ministarstvu na ponovan postupak,
- da je MUP na temelju čl. 259. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama donijelo novi Pravilnik o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled vozila koji pravilnik je i danas na snazi,
- da je na temelju tog novog pravilnika, a nakon usvajanja tužiteljeve ustavne tužbe 9. lipnja 2014. doneseno novo rješenje MUP-a broj 511-01-53-UP/I-5306/2- 2009 kojim je odobreno Centru za vozila Hrvatske d.d. obavljanje tehničkih pregleda vozila u Stanici za tehničke preglede vozila, te je, cijeneći da tužitelj traži naknadu štete zbog toga što je pobijana odluka Ministarstva ukinuta, ocijenio da ne postoji odgovornost tuženika za štetu na temelju odredaba Zakona o sustavu državne uprave, niti uzročno posljedična veza između Rješenja MUP-a i eventualne štete tužitelju zbog činjenice da je ta odluka imala učinak do trenutka dok nije ukinuta sukladno čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 99/99, 29/02 i 49/02). Prvostupanjski sud je utvrdio da štetna radnja, donošenja rješenja MUP-a i njenim ukidanjem odlukom Ustavnog suda nije nužno nastala i šteta tužitelju u vidu izmakle koristi. Prvostupanjski sud nije provodio tužiteljeve dokaze radi utvrđenja visine zahtjeva jer je utvrdio da tužiteljeva tražbina nije osnovana.
8.1. Sud drugog stupnja pogrešnim smatra shvaćanje tužitelja prema kojem je sama činjenica postojanja nezakonitosti postupanja tijela državne uprave u smislu čl. 13. ZSDU-a, utvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3854/12 od 8. svibnja 2014., (kojim je ukinuto predmetno Rješenje MUP-a), jer se nezakonit rad tijela očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu odnosno propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti, pa posljedično tome, svako ukidanje odluke tijela državne uprave ne mora uvijek značiti i postojanje nezakonitosti u radu zbog kojeg bi Republika Hrvatska u smislu odredaba čl. 1045. st. 4. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 13. ZSDU-a odgovarala za naknadu štete, odnosno da se ne može raditi o nezakonitom radu tijela državne uprave u svakom slučaju kada je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili pogrešnog pravnog stajališta od strane Upravnog suda Republike Hrvatske poništeno ili stavljeno izvan snage rješenje upravnog tijela. Ne radi se o pukom automatizmu, već se mora raditi o težem slučaju nezakonitosti te sud ima mogućnost utvrđivanja ispunjenja uvjeta nezakonitosti ili nepravilnosti postupanja u smislu odredbe čl. 13. ZSDU-a u svakom pojedinom slučaju.
8.2. Sud drugog stupnja, utvrđujući da tužitelj nije isticao zbog čega specifičnosti konkretnog slučaja opravdavaju zaključak o tome da se radi o nezakonitom radu tijela državne uprave, a nepravilna primjena odredaba Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled vozila, i cijeneći da ne postoji automatizam uzročne veze između štete i štetne radnje, zaključuje da samo po sebi ne znači da je rad Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u konkretnom slučaju bio nezakonit, niti da je predstavljao izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava, koji bi kao takav imao i sve elemente nepravilnog i nezakonitog rada, te se pri iznošenju navedenog shvaćanja pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-274/2012 od 3. siječnja 2013., poslovni broj Rev-2604/2014-4 od 7. prosinca 2015., Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-6236/2013 od 15. siječnja 2015., U-III-3335/2012 od 1. srpnja 2015.
9. Rješenjem ovog suda broj Revd-2470/2022-2 od 12. srpnja 2022., odbačen je navedeni prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, ali je Ustavni sud RH odlukom broj U-III-96/2023 od 26. ožujka 2025., ukinuo citirano rješenje ovoga suda i predmet vratio na ponovni postupak.
10. Ponovnom ocjenom predmetnog prijedloga, a u skladu i s ocjenom Ustavnog suda RH, iznesenom u navedenoj odluci, pravno pitanje navedeno u izreci ovoga rješenja je pitanje koje je važno u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a jer se njime traži izjašnjenje revizijskog suda predstavlja li situacija opisana u tom pitanju "teži slučaj nezakonitosti", koji prema praksi revizijskog suda mora postojati kako bi se ocijenilo radi li se o nezakonitom ili nepravilnom radu u smislu čl. 13. ZSDU-e, čije se postojanje mora utvrditi u svakom pojedinom slučaju. (tako i USRH, U-III-3335/2021 od 1. srpnja 2015., VSRH - Revd-1750/2022-2 od 10. svibnja 2023, Rev-1034/2023-2 od 18. veljače 2025.)
11. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na navedeno pitanje su kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 30. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
