Poslovni broj: Usž-3001/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Brodomerkur d.d., Split, Solinska 47, OIB:33956120458, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja kamata na više plaćeni porez na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1044/2022-16 od 17. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1044/2022-16 od 17. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-410-19/17-01/44, urbroj: 513-04-22-2 od 23. ožujka 2022. i rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike Split, klasa: UP/I-416-02/2017-04/01, urbroj: 513-07-23-07/17-01 od 23. ožujka 2017. (točka I. i II. izreke). U točki III. izreke te presude se utvrđuje pravo tužitelja na zakonsku zateznu kamatu na ime više plaćenog poreza na dodanu vrijednost za 2004. na osnovicu od 224.891,19 eura/1.694.442,67 kn za razdoblje od 14. veljače do 10. svibnja 2010. u iznosu od 38.903,09 eura/293.115,37 kn, kao i daljnje kamate na osnovicu od 224.891,19 eura/1.694.442,67 kn za razdoblje od 11. svibnja 2010. do dana podnošenja zahtjeva 9. veljače 2011. u iznosu od 23.635,14 eura/178.078,96 kn, što ukupno iznosi 62.538,23 eura/471.194,33 kn. Rješenjem prvostupanjskog suda istog poslovnog broja i datuma se nalaže tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave tog rješenja tužitelju nadoknadi troškove ovog spora u iznosu od 662,73 eura.

2. Rješenjem tuženika od 23. ožujka 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 23. ožujka 2017., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje kamata na više plaćen porez na dodanu vrijednost za 2004.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog razloga propisanih u odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12.,152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.- dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tuženik navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da pobijana presuda nije zakonita, dok su osporena rješenja pravilna i na zakonu utemeljena. Tuženik ističe da je pobijana presuda utemeljena isključivo na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za područje financija i računovodstva Srđana Kovačića, u vezi zahtjeva tužitelja podnesenog 10. veljače 2011. u kojem traži da mu se priznaju zatezne kamate za razdoblje od 14. veljače 2009. do 10. svibnja 2010. i od 11. svibnja 2010. do dana podnošenja zahtjeva u ukupnom iznosu od 541.839,69 kn, a s osnove preplate poreza na dodanu vrijednost od 1.694.442,67 kn za 2004. utvrđene rješenjem prvostupanjskog poreznog tijela od 1. srpnja 2010., koji iznos je prema mišljenju tužitelja porezna osnovica na koju traži isplatu kamata. Dodaje da je navedeno prvostupanjsko rješenje postalo izvršno 6. siječnja 2011. Potom da su provedena knjiženja u informacijskom sustavu Porezne uprave i u poslovnim knjigama tužitelja, a tužitelj je 25. siječnja 2011. podnio Izjavu od korištenju preplate poreza na dodanu vrijednost na način da se dio preplate u iznosu od 1.137.521,53 kn preknjiži na račun poreza na dobit, a to je izvršeno 4. veljače 2011., odnosno u roku od 10 dana od dana primitka Izjave. Dalje u žalbi tuženik iznosi razloge zbog kojih smatra da u predmetnom slučaju nema osnove za obračun kamata, jer je tužitelj pravo na povrat konzumirao izvršenim preknjiženjem i to unutar roka od 15 dana od dana zahtjeva, a u razdoblju od 30. siječnja 2009. do 10. svibnja 2010. tužitelj nije imao iskazanu preplatu PDV-a za koju traži povrat, a niti u razdoblju od 28. veljače 2009. do 6. siječnja 2011., u kojem nije postojao porezno-dužnički odnos u smislu članka 19. stavka 2. Općeg poreznog zakona. Sljedno tome da nije osnovan zahtjev za obračun kamata u skladu s člankom 116. stavkom 5. Općeg poreznog zakona. Tuženik u osvrtu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka za područje financija i računovodstva Srđana Kovačića ponovo ističe da činjenica dostave PDV-a obrasca za 12/2008 dana 30. siječnja 2009. s iskazanim više plaćenim porezom sama po sebi ne predstavlja zahtjev za povrat, a osobito iz razloga jer je predmetni iznos preplate tužitelj već iskoristio za podmirenje dijela obveze PDV-a koji je iskazao u PDV obrascu 01/2009, a što je vidljivo na knjigovodstvenoj kartici računa 1201 - porez na dodanu vrijednost za 2009., na što se vještak u navedenom nalazu uopće ne referira. Navodi da je na opisani način nestala i eventualna glavnica za obračun kamata u korist tužitelja, a što dovodi do zaključka da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe Općeg poreznog zakona koje propisuju rok od 15 dana za izvršenje povrata, dok je za računanje rokova izvršenje povrata PDV-a mjerodavan Zakon o porezu na dodanu vrijednost, koji propisuje rok od 30 dana za izvršenje povrata PDV-a. Dodaje da je vještak zaključak o postojanju prava na zateznu kamatu isključivo utemeljio na navodima iz zapisnika, tj. poreznog rješenja, a dok druge podatke iz knjigovodstvene kartice računa (1201 - porez na dodanu vrijednost) ispisane iz informacijskog sustava Porezne uprave, uopće ne uzima u obzir u svom nalazu. Dodaje da je u konkretnom slučaju ocjenjeno da tužitelj kao porezni obveznik postupa u dobroj vjeri kada podnošenjem obrasca PDV 12/2008 na svom računu 1201 – PDV iskazuje preplatu u iznosu od 2.983.793,34 kn i navedenom preplatom podmiruje obvezu iskazanu u sljedećem obračunskom razdoblju, ali, iako tužitelj sljedećim obrascem iskazuje obvezu PDV-a za plaćanje, ne podmiruje ju u cijelosti, a tako postupa i dalje kroz cijelu 2009., što je vidljivo na porezno-knjigovodstvenoj kartici računa 1201.

Tuženik smatra tumačenje vještaka da poreznom obvezniku nije priznato pravo na povrat do donošenja rješenja pogrešnim, jer se u takvom slučaju iznos preplate na proknjiženom obrascu PDV 12/08 ne bi koristio za umanjenje obveze PDV-a poreznog obveznika u tom i idućim razdobljima. Tada bi porezni obveznik bio dužan kamate na nepodmireni iznos s osnove obveze PDV-a za 01/2009, koji izračun bi bio nepovoljniji za tužitelja. Dodaje da na opisani način, postupajući u skladu s odredbom članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona, a u dobroj vjeri porezno tijelo nije teretilo tužitelja za dodatni iznos kamata.

Tuženik predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu u cijelosti i odbije tužbeni zahtjev protiv rješenja tuženika od 23. ožujka 2022.

4. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitivanjem zakonitosti pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet ocjene u upravnom sporu bio je li osnovan zahtjev tužitelja za priznavanje zateznih kamata na ime više plaćenog poreza na dodanu vrijednost, sukladno rješenju Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Split, klasa: UP/I-471- 02/09-01/28, urbroj: 513-07-17-10-9 od 1. srpnja 2010., kojim su tužitelju (str. 17 i 23) priznate kamate za razdoblje od 14. veljače 2009. do 10. svibnja 2010. u iznosu od 319.856,31 kn, kao i daljnjih kamata do dana podnošenja zahtjeva u iznosu od 221.982,69 kn (ukupno 541.839,00 kn).

8. Prema odredbi članka 19. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 147/08. i 18/11. – dalje: OPZ) porezni obveznik ili osoba koja je preplatila porez ili od koje je bez pravne osnove porez naplaćen ima pravo na: 1. povrat preplaćenog poreza ili poreza plaćenog bez pravne osnove i 2. kamate na porez koji je plaćen bez pravne osnove, a daljnja odredba članka 116. stavka 5. OPZ-a propisuje da se na plaćene poreze bez pravne osnove kamate obračunavaju počevši s 15-im danom od dana primitka zahtjeva za povrat, ako posebnim propisom nije uređeno drugačije.

9. Osporena rješenja su donesena u izvršenju presude prvostupanjskog suda poslovni broj: UsIpn-20/2014-10 od 15. prosinca 2016., kojim su poništena ranija porezna rješenja i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U navedenoj presudi sud nije prihvatio utvrđenja poreznog tijela da je tužitelj pravo iz porezno-dužničkog odnosa, utvrđenog u poreznom rješenju od 1. srpnja 2010. konzumirao izvršenim preknjiženjem na temelju Izjave tužitelja o korištenju preplate poreza na dodanu vrijednost od 25. siječnja 2011., a niti daljnji zaključak da ne postoji osnova za primjenu odredbe članka 116. stavka 5. OPZ-a. Premda je na temelju navedene Izjave tužitelja preknjižen porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.137.521,53 kn na račun poreza na dobit, a na temelju poreznog rješenja od 1. srpnja 2010. utvrđen više obračunati porez na dodanu vrijednost za 2004. u iznosu od 1.694.442,67 kn, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj u zahtjevu traži pravo na zatezne kamate po poreznom rješenju od 1. srpnja 2010., za pobliže navedena razdoblja u naznačenom iznosu, a da porezno tijelo o zahtjevu tužitelja od 10. veljače 2011. nije odlučilo.

10. U ponovnom postupku je porezno tijelo, u svrhu provjere podataka iskazanih u prijavi PDV-a za 12/2008 provelo porezni nadzor obračunavanja, iskazivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za navedeno razdoblje, o čemu je sastavljen zapisnik od 10. travnja 2009. i potom donijelo rješenje, kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. do 31. prosinca 2008. u iznosu od 2.156.098,50 kn, koje je postalo izvršno 17. veljače 2010. Obveza je zadužena na knjigovodstvenoj kartici tužitelja i tu obvezu je tužitelj podmirio 26. veljače 2010. Dalje je utvrđeno tijekom provedenog poreznog nadzora, u odnosu na obračun, evidentiranje, prijavljivanje i plaćanje poreza i drugih javnih davanja (porez na dodanu vrijednost, porez na dohodak, porez na dobit i doprinosi za obvezno osiguranje) za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2006., da je rješenjem od 1. srpnja 2010. tužitelju utvrđen više obračunati porez na dodanu vrijednost za 2004. u iznosu od 1.694.442,67 kn, koje rješenje je postalo izvršno 6. siječnja 2011.

11. Nadalje, porezno tijelo u nastavku postupka navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da u smislu članka 116. stavka 5. OPZ-a nema osnove za obračun kamata u korist, a da je predmetni zahtjev tužitelja proveden 4. veljače 2011., unutar roka od 15 dana od dana zahtjeva za preknjiženje glavnice, zbog čega nema osnove za primjenu odredbe članka 116. stavka 5. OPZ-a, a niti za obračun kamate u smislu članka 116. stavka 6. te zakonske odredbe, jer konkretan slučaj obveza poreza na dodanu vrijednost za 2004. nije utvrđena rješenjem ili drugim aktom o zaduženju na temelju kojeg je plaćen porez, a koji akt je povodom pokrenutog upravnog spora u pravomoćno dovršenom postupku poništen, izmijenjen ili ukinut. Dodaje da porezno tijelo ovlašteno za nadzor nije nadležno odlučivati o pravu poreznog obveznika na obračun kamata u korist, zbog čega to pravo tužitelju nije utvrđeno u izreci poreznog rješenja, već poreznog obveznika upućuje na podnošenje zahtjeva za utvrđivanje prava na kamate u korist nadležnoj Ispostavi Porezne uprave. Sljedno iznesenim razlozima, porezno tijelo je, ocijenivši da nije osnovan, zahtjev tužitelja za utvrđivanje kamata na više plaćeni porez za dodanu vrijednost za 2004. odbilo.

12. Tijekom provedenog upravnog spora, sud je, po prijedlogu tužitelja, proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku za područje financija i računovodstva Srđanu Kovačiću iz [adresa], na okolnost utvrđivanja sporne činjenice pripada li tužitelju pravo na zatezne kamate na više plaćeni porez na dodanu vrijednost za 2004. i u kojem iznosu, a u vezi tog zadatka sudski vještak je dostavio nalaz i mišljenje od 26. veljače 2024. U navedenom nalazu i mišljenju sudski vještak zaključuje da tužitelju pripada pravo na kamate u ukupnom iznosu od 471.194,33 kn, tj. daje izračun kamata na osnovicu od 1.694.442,67 kn (za razdoblje od 14. veljače do 10. svibnja 2010.) iznos kamata od 293.115,37 kn, a na istu osnovicu, za razdoblje od 11. svibnja 2010. do 9. veljače 2011. iznos kamata od 178.078,96 kn. Dodaje da se zatezne kamate trebaju obračunati od dana kada je tužitelj podnio zahtjev za knjiženje kamata u korist, tj. od 9. veljače 2011., koje tužitelju pripadaju u skladu s odredbom članka 19. OPZ-a.

13. Navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud je dostavio strankama na očitovanje, a rješenjem od 21. ožujka 2024. je odredio rok od 15 dana radi dostavljanja očitovanja, upozorivši stranke da se očitovanja dostavljena izvan tog roka neće razmatrati.

14. Tužitelj u određenom roku nije dostavio očitovanje. Tuženik u očitovanju od 15. travnja 2024. u bitnom navodi iste razloge zbog kojih je porezno tijelo odbilo zahtjev tužitelja za utvrđenje kamata, navodeći da se nalaz i mišljenje sudskog vještaka uglavnom temelji na navodima iz zapisnika i poreznog rješenja, koji su poreznom tijelu i sudu već poznati, a pri tome uopće ne uvažava knjigovodstvene kartice računa 1201

– porez na dodanu vrijednost ispisane iz Informacijskog sustava Porezne uprave, koji se nalaze u spisu predmeta, a niti se u dostavljenom nalazu u odnosu na te podatke vještak referira. Dalje u očitovanju tuženik ponavlja radnje koje su poduzete tijekom provedenog poreznog nadzora i daje osvrt na utvrđene činjenice tijekom provedenog postupka, kao i postupanje tužitelja u vezi utvrđenih poreznih obveza. Dodaje da je porezno tijelo u odnosu na tužitelja kao poreznog obveznika postupalo u dobroj vjeri, te u bitnom ostaje kod navoda iznesenih u osporenom rješenju.

15. S obzirom da je nalaz i mišljenje sudskog vještaka za područje financija i računovodstva Srđana Kovačića stručno izrađen i u cijelosti utemeljen na pravilima struke, valjano obrazložen i sadržava sve činjenice koje su sa financijskog, računovodstvenog i poreznog stajališta bitne za donošenje pravilne odluke u vezi utvrđenja prava na zatezne kamate u predmetnom slučaju, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela nisu zakonita, zbog čega je ta rješenja poništio i odlučio o meritumu stvari kao u izreci pobijane presude. Prvostupanjski sud, u vezi prigovora tuženika iznesenih u očitovanju od 15. travnja 2022., ocjenjuje da nisu osnovani, jer nisu argumentirani, a niti je tuženik na bilo koji način osporio ili doveo u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka, a niti je predložio daljnje provođenje dokaznog postupka i izvođenje drugih prikladnih dokaza, kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje i osporio pravilnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka. S time u vezi prvostupanjski sud dodaje da se dokazni postupak provodi isključivo u okviru dokaznih prijedloga stranaka.

16. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da u predmetnom slučaju nije sporno da je porezno tijelo preknjižilo porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.137.521,53 kn na račun poreza na dobit, po utvrđenju iz točke I. izreke poreznog rješenja od 1. srpnja 2010., ali da tužitelj u predmetnom zahtjevu ne traži više obračunati porez na dodanu vrijednost utvrđen u poreznom rješenju od 1. srpnja 2010., već traži povrat pripadajućih kamata za pobliže navedena razdoblja, u smislu odredbe članka 19. OPZ-a. Osnovanost takvog zahtjeva tuženik tijekom provedenog upravnog spora nije s uspjehom osporio.

17. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da tuženik žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, koju je sud donio pozivom na odredbu članka 58. stavka 1. ZUS-a. Zbog toga je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović