REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3888/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I tužitelja PI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], II tužitelja OI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], III tuženice NI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] tužitelja AI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], svi zastupani po punomoćnici Beti Korać-Zuppa, odvjetnici u Zagrebu, protiv I tuženika EI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), II tuženice ŽI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), oboje iz [adresa] tuženika UI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Andrej Ilić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlog za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-854/2022-3 od 19. siječnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2126/22-196 od 30. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I Nalaže se I tuženiku EI, II tuženici ŽI i III tuženiku HI solidarno isplatiti I tužitelju PI, II tužitelju OI, III tužiteljici NI i IV tužitelju AI ukupno iznos od 266.277,27 kn / 35.341,07 EUR1 i to I tužitelju PI iznos od 28.366,32 / 3.764,86 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže označene u izreci presude, II tužitelju KI iznos od 28.366,32 kn / 3.764,86 EUR sa zateznom kamatom na mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude, III tužiteljici NI iznos od 181.178,31 kn / 24.046,49 EUR uz zateznu kamatu tekuću na iznose pobliž označene u izreci presude, kao i IV tužitelju ĆI iznos od 28.366,32 kn / 3.764,86 EUR sa zateznom kamatom na mjesečne iznose pobliže označene u izreci presude, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se I tuženiku EI, II tuženici ŽI i III tuženiku HI naknaditi I tužitelju PI, II tužitelju OI, III tužiteljici NI i IV tužitelju AI troškove parničnog postupka u iznosu od 107.133,50 kn / 14.219,06 EUR kn u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev I, II i III tuženika za naknadu troškova postupka.
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije zbog sljedećih pitanja;
1. Postaje li posjed tuženika nepošten u smislu čl.18.st.4., te čl.164. ZV:
- zbog činjenice da je protiv prednice tuženika vođen parnični postupak radi iseljenja koji je završio povlačenjem tužbe zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, ili
- zbog činjenice da je protiv prednice tuženika vođen parnični postupak radi iseljenja koji je završio povlačenjem tužbe, iako tuženik nije udovoljio tužiteljima, ili
- zbog činjenice da je pravomoćnim rješenjem Gradskog ureda za imovinskopravne poslove nekretnina vraćena u vlasništvo tužiteljima, ili
- zato što je prednica tuženika podnijela zahtjev za kupnju stana s kojim nije uspjela jer se radilo o nacionaliziranoj zgradi (s time da u tom postupku nije donesena nikakva odluka, a pogotovo pravomoćna)?
Ako je odgovor na prethodno pitanje pozitivan, od kojeg trenutka se, u konkretnom slučaju, smatra da je posjed tuženika nepošten?
2. Je li ugovor o darovanju nekrenine bez prave predaje, koji nije sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili soleminizrane privatne isprave (čl. 482. st. 2. ZOO), te kojim je ugovoreno da daroprimac stupa u posjed nekretnine danom zaključenja ugovora, iako je zapravo stupio u posjed tek pet godina kasnije, ipak valjan u smislu čl. 326. st. 2. ZOO, jer je sastavljen u pismenom obliku i jer je daroprimac uknjižen kao suvlasnik u zemljišne knjige?
3. Ustupaju li se ugovorom o ustupu tražbine, kojim je ugovoreno da ustupitelj primatelju ustupa sva potraživanja koja proizlaze iz ustupiteljevog dijela suvlasništva stana, primatelju i buduće tražbine ustupitelja koje će možda proizaći iz ustupiteljevog dijela suvlasništva stana, akoje u trenutku sklapanja ugovora o ustupu još nisu nastale?
4. U odnosu na prvo pitanje potrebno je istaknuti da su sudovi ocijenili-zaključili nesavjesnost tuženika i njihove pravne prednice od trenutka kad su tužitelji tužbom zahtijevali isplatu zbog neosnovanog korištenja njihovog stana, a to je od studenog 2006., što je u skladu i sa činjenicom da je rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada, Odjel za upravno pravne poslove, Odjel za upravno pravne poslove pravnom predniku tužitelja vraćen predmetni stan pri čemu je rješenje postalo pravomoćno 28. studenoga 2006. Dakle, pravna prednica tuženika i tuženici su od tada svjesni da u posjedu bez osnova drže tuđi stan te su kao takvi nesavjesni i od tad tužitelji imaju pravo na naknadu, što su im nižestupanjski sudovi i dosudili.
5. Drugo pitanje nije bitno za razrješenje predmetnog spora jer III tužiteljica svoje potraživanje prema tuženicima temelji na činjenici da je uknjižena kao suvlasnica u zemljišnim knjigama. Predmet ovog postupka je isplata, a ne zahtjev za utvrđenjem vlasništva ili brisanja upisa, pa stoga pitanje načina upisa III tužiteljice u zemljišne knjige nije relevantno za razrješenje ovog spora.
6. Treće postavljeno pitanje odnosi se na tumačenje ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da ustupitelj primatelju „ustupa sva potraživanja koja proizlaze iz ustupiteljevog dijela suvlasništva stana“. Budući da navedenu odredbu predlagatelji neosnovano tumače na način da se ne odnose na buduća potraživanja (a što nema uporišta u odredbi jer se ne precizira da se odnosi samo na dospjela potraživanja niti se izrijekom isključuju buduća), to navedeno pitanje također nije važno za razrješenje predmetnog spora.
7. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, prijedlog tuženika je valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP i riješiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
8. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP. Naime, razlozi koje tuženik veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav). S tim u vezi, revizijski sud načelno ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkcije revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje se ukazuje u prijedlogu.
9. U opisanim okolnostima, kada tuženik nije dokazao da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP i riješiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 30. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
