Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-1036/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Milina, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Ane Beloglavec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Rijeka, Slogin kula 1, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976 iz Rijeke, Riva 8, koje zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-227/2020 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-227/2020 od 22. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.864,96 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 7.889,64 EUR teku od 13.12.2019. godine do isplate, a na iznos od 2.975,32 EUR teku od 16.11.2020. godine a sve po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 13.12.2019. godine do 31.12.2019. godine, 6,11% za razdoblje od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine i 6,30% za razdoblje od 01.07.2020. godine do isplate, a u slučaju promjene stope, prema stopi koja se odrađuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te naknaditi mu troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana".
II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.350,00 EUR sa zateznom kamatom od 22.ožujka 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 1.937,50 EUR za zateznom kamatom od 22.ožujka 2024 odbija kao neosnovan."
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio pravovremenu žalbu pozivajući se na sve žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 79/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), odnosno na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Žalbenim navodima u bitnom tužitelj osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se o tužbenom zahtjevu tužitelja treba odlučiti primjenom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP), ukazuje da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine" broj: 137/13., 151/14., 33/15., 93/15. i 120/16., dalje: ZMO) koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i prvostupanjsku presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužitelja je neosnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje povrede temeljem članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa ni bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. na koju žalbenim navodima ukazuje tužitelj, jer je za svoju odluku prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i presuda se može ispitati.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini novčanih iznosa koje je tužitelj isplatio na ime invalidske mirovine svom osiguraniku ČT u razdoblju od 8. prosinca 2016. do 31. listopada 2020. u iznosu od 10.864,96 eura.
7. Za donošenje odluke o tako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa je neosnovan žalbeni prigovor tužitelja da je činjenično stanje pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno.
7.1. Utvrđeno je da je osiguranik tužitelja ČT ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 7. rujna 2013., a koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj svom osiguraniku ČT rješenjem broj 251964 od 14. studenog 2016. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane ozljedom izvan rada (100%) počevši od 29. kolovoza 2016., a rješenjima od 14. studenog 2016., 27. ožujka 2017. i 28. ožujka 2017. određen je iznos invalidske mirovine za isplatu.
7.2. Napominje se da tužitelj žalbenim navodima i ne ukazuje određeno koje činjenice je prvostupanjski sud eventualno pogrešno utvrdio odnosno koje nije utvrdio.
8. Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, pa je neosnovan i taj žalbeni prigovor.
9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja odlučio primjenom odredbi ZOOP, dok je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pogrešan pravni stav tužitelja da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja mjerodavan ZMO.
10. Iz spisa proizlazi da je tijekom postupka tuženik osnovano osporavao primjenu ZMO kao mjerodavnog materijalno pravnog propisa. Naime, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u vrijeme kada su isplate izvršene. O tom se pravnom pitanju – primjene mjerodavnog propisa na konkretan pravni odnos – Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio na isti način u brojnim svojim odlukama (primjerice Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-901/2021 od 27. rujna 2022., Rev-1180/2022 od 6. prosinca 2022., Rev- 663/2022 od 23. svibnja 2023.).
10.1. Odlučujući o tome koji propis je mjerodavan, prije svega treba imati na umu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim, i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a ta je materija uređena upravo ZOOP, zbog čega se na konkretan odnos, u pogledu utvrđivanja visine štete i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, odnosno u ovome slučaju ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju isplatom mirovine šteta nastala.
10.2. Tuženik, kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP i preuzetih ugovornih obveza koje su tim Zakonom propisane. Člankom 8. stavkom 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“
10.3. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.
11. Slijedom navedenoga u ovoj pravnoj stvari odluku je trebalo donijeti primjenom odredbe članka 27. ZOOP, koja uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja. Prema odredbi članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP, u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja kojim mu je invalidska mirovina priznata i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je za utvrđivanje stvarne štete relevantan propis koji je bio na snazi u vrijeme svake pojedine mjesečne isplate mirovine.
12. Obzirom na pogrešan pravni stav tužitelja u odnosu na primjenu materijalnog prava, tužitelj tijekom postupka doista nije tvrdio da postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja kojim mu je invalidska mirovina priznata i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, niti je na te okolnosti predlagao dokaze, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Stav je ovog drugostupanjskog suda da je teret dokaza visine tužbenog zahtjeva na tužitelju, pa nije odlučno što je tuženik predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a prvostupanjski sud je odustao od provođenja istog iako je predujam za provođenje toga dokaza plaćen.
13. Odluka o troškovima postupka je pravilna.
14. Slijedom svega navedenog, obzirom da žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP žalba tužitelja je kao neosnovana odbijena, a prvostupanjska presuda je potvrđena.
U Sisku, 30. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Milina
