Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž Ob-20/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Eugena Škunce, člana vijeća, pravnoj stvari tužiteljice MS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Hrabar, odvjetnica iz Zagreba, Gajeva 35, protiv tuženika FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Jukić, odvjetnik iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 32, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P Ob-317/2022-23 od 11. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženika FS i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P Ob-317/2022-23 od 11. ožujka 2025. pod toč. I., u dijelu pod toč. II. kojom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 50.582,85 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2021. pa do isplate te pod toč. III. izreke.
II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P Ob-317/2022-23 od 11. ožujka 2025. u dijelu pod toč. II. izreke kojom je naloženo tuženiku FS da na iznos od 50.582,85 eura isplati zakonsku zateznu kamatu za period od 28. srpnja 2021. do 29. kolovoza 2021. i sudi tako da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška na ime sastava žalbe.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice MS za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se da novčani iznos od 101.165,71 EUR isplaćen na ime podmirenja kreditne partije broj 7103912474 kod Zagrebačke banke d.d. za vrijeme trajanja braka parničnih stranaka predstavlja bračnu stečevinu MS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na jednake dijelove.
II. Nalaže se tuženiku FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici MS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 50.582,85 EUR koji predstavlja 1/2 iznosa plaćenih na ime podmirenja kreditne partije broj 7103912474 kod Zagrebačke banke d.d., za vrijeme trajanja braka parničnih stranaka, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.07.2021. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kamatna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku FS [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici MS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6.828,82 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kamatna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
2.1. U žalbi ističe da prvostupanjski sud nije naveo ni citirao niti jednu odredbu materijalnog prava pa tako ni u odnosu na istaknuti prigovor od strane tuženika. Tužba nije bila podobna za raspravljanje jer je tužiteljica, kako navodi u činjeničnom dijelu tužbe, postavila tužbeni zahtjev kao stupnjevitu tužbu premda ne sadrži obvezujući manifestacijski zahtjev tužiteljice te ista nije u skladu s odredbom čl. 186.b st. 1. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-677/2021. Smatra da se radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka na koju sud mora paziti po službenoj dužnosti. Odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i čl. 248. Obiteljskog zakona iz 2003. međusobno se isključuju te sud u obrazloženju pobijane odluke uopće nije definirao temeljem kojeg materijalnopravnog propisa je prihvatio bilo koji dio tužbenog zahtjeva tužiteljice. Stjecanje bez osnove predstavlja izvanugovorni obveznopravni zahtjev pa se stoga taj zahtjev ne treba odnositi na razdoblje za vrijeme trajanja bračne zajednice već u tom dijelu treba primijeniti Obiteljski zakon te u tom smislu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-702/20156, Revd-4733/2024 i Rev- 377/2013. Nadalje, činjenica da je tužiteljica eventualno sudjelovala u otplati kredita tijekom trajanja braka tvrdeći da je pretežni dio kredita otplaćen upravo za vrijeme trajanja tuženik smatra da je tužiteljica to morala dokazati ali je to propustila. Što se tiče istaknutog prigovora zastare tuženik smatra da, s obzirom na činjenicu da je zadnja rata kredita otplaćena još krajem 2015. od strane tuženika, potraživanje tužiteljice prema tuženiku treba sagledati ili primjenom općeg zastarnog roka prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ili odredbe čl. 226. istog Zakona. Potraživanje tužiteljice je zastarjelo i to 2020., a najkasnije 2021. dok je tužba podnesena 2022. U odnosu na pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 235. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima (zastara ne teče između bračnih drugova), ističe da je brak između stranaka razveden djelomičnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P Ob-396/2019- 35 od 27. srpnja 2021. te da je brak prestao 30. kolovoza 2021. Pored toga, na ročištu od 10. veljače 2025. tužiteljica je u svom stranačkom iskazu navela da je živjela zajedno s mužem sve do 15. veljače 2019. kada se odselila. Stoga da početak tijeka zastare između bračnih drugova u najboljem slučaju počinje 15. veljače 2019., a ne 30. kolovoza 2021. kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Potraživanje tužiteljice ne predstavlja potraživanje iz zajedničke imovine stranaka jer nje nema obzirom da se ne radi o bračnoj stečevini. U tom slučaju ne može se ni primijeniti zastoj zastare između bračnih drugova jer se on odnosi isključivo na potraživanja koja se temelje na potraživanjima iz zajedničke imovine bračnih drugova. Dakle, ovdje se radi o čistom obveznom pravnom odnosu koji zastarijeva prema općem zastarnom roku ili kao povremeno potraživanje jer je riječ o isplati eventualno plaćenih mjesečnih pojedinačnih anuiteta kredita svakog za sebe prema danu dospjelosti svakog pojedinačnog. Navesti je da je tužiteljica pravomoćno odbijena s tužbom u kojoj je tražila utvrđenje suvlasništva na toj nekretnini tuženika temeljem bračne stečevine u postupku vođenim pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P Ob- 473/2021. Tuženik je otplaćivao taj kredit u cijelosti a što je tužiteljica prihvaćala i izričito potvrdila svojim iskazom kada je izjavila da je isključivo tuženik sam otplaćivao kredit i da ona u tome uopće nije sudjelovala. Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine te iz provedenih dokaza proizlazi da ne postoji zajednička imovina ili bračna stečevina stranaka.
3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika ističe da nije točno da se prvostupanjski sud nije pozvao na materijalno pravo jer iz obrazloženja slijedi da se pozvao na Obiteljski zakon te sudsku praksu tj. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3024/1990. Tužiteljica je i u tužbi naglasila kako će se visina kondemnatornog zahtjeva odrediti nakon što se pribave potrebni podaci od poslovne banke i nakon što se po potrebi provede vještačenje pozivajući se pritom na odredbe čl. 186.b i čl. 234. Zakona o parničnom postupku. Treća osoba iz čl. 234. st. 1. Zakona o parničnom postupku u konkretnom slučaju je Zagrebačka banka d.d. koja je po nalogu suda dostavila tražene podatke. Stoga da su neutemeljeni navodi tuženika da se radi o stupnjevitoj tužbi koja nije bila podobna raspravljanju. Činjenica da tuženik tužiteljici nije dostavljao tražene podatke je u ovom slučaju notorna te žalitelj nikada nije tvrdio da je on dostavio tražene podatke tužiteljici ili da je voljan učiniti. Kupoprodajna cijena stana nesporno je plaćena pozajmljenim novcem kreditora. U parnici koja se pred prvostupanjskim sudom vodila pod poslovnim brojem P Ob- 473/2021 stranke su suglasno iskazale sudu da je kredit koji je tuženik podigao za kupnju predmetnog stana otplaćen za vrijeme trajanja njihovog braka koju činjenicu tuženik ni u ovom postupku nije doveo u pitanje. Ta presuda sadrži konkretne zakonske odredbe iz kojih proizlazi da je novac isplaćen s osnova anuiteta predmetnog kredita bračna stečevina parničnih stranaka na jednake dijelove. Tužiteljica je tuženiku pomogla u otplati kredita za stan koji ostaje njegovo vlasništvo. Stoga da je tuženik od tužiteljice stekao bez osnove novac u vrijednosti polovice svakog anuiteta koji je plaćen počevši od sklapanja braka do otplate kredita koja je uslijedila prije prestanka braka i bračne zajednice stranaka. Tužiteljica nije pomiješala dva instituta već se ti instituti isprepliću kako je to valjano obrazložio prvostupanjski sud. Posve pogrešno tuženik tumači odredbe Obiteljskog zakona i relevantnu sudsku praksu jer sama činjenica da je kredit isplaćivan za vrijeme trajanja bračne zajednice sredstvima stečenim od rada bilo kojeg od supružnika ima se smatrati da je isplaćivan na jednake dijelove od istih. Tužiteljica niti ne tvrdi da su uplate banci dolazile s njezinog računa pa da bi to morala dokazati. To ne mijenja činjenicu da se pravno ima smatrati da su rate kredita uplaćivane sredstvima koja predstavljaju bračnu stečevinu stranaka na jednake dijelove koja sredstva su potjecala od rada bilo kojeg od supružnika. Što se tiče prigovora zastare tuženik pogrešno smatra da bi se ovdje primjenjivao trogodišnji zastarni rok. Međutim, radi se o institutu stjecanja bez osnove u kojem slučaju je propisan opći zastarni rok od pet godina. Isplatom polovice rate kredita tijekom trajanja braka tužiteljica je ulagala u nekretninu u vlasništvu tuženika koje je tuženik ostao vlasnikom i koju uživa pa stoga tužiteljica ima pravo na polovicu iznosa svakoga od anuiteta kredita. Zastara između bračnih drugova ne teče a stranke su bračni drugovi do pravomoćnosti rješenja o razvodu braka. Čak i da su točne tuženikove premise potraživanje i dalje nije u zastari jer je tužba podnesena 21. listopada 2022. Predlaže da joj se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Suprotno navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) stoga što iz sadržaja tužbenog zahtjeva u tužbi proizlazi da je tužiteljica zatražila isplatu iznosa koji će biti preciziran nakon što se pribave podaci od poslovne banke te po potrebi nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja pa kako iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica nakon pribave podataka od ovlaštene banke u svezi spornog novčanog iznosa tužbeni zahtjev konačno uredila prema podnesku od 3. srpnja 2024. (l.s. 91) to slijedi da u konkretnom slučaju tužiteljica u tužbi nije ni mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev zbog toga što joj tuženik nije želio dati određene podatke kojima raspolaže već je te podatke posjedovala ovlaštena bankovna institucija pa su slijedom toga neosnovani navodi tuženika da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud najprije trebao odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan i dokazati da tuženik odbija tužiteljici dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi.
6. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju (opisno) ukazuje žalba tuženika jer je iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) te Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 103/15, 98/19, 47/20,49/23 i 156/23 - dalje ObZ) zbog čega su neosnovani navodi tuženika da prvostupanjski sud uopće nije definirao temeljem kojeg materijalnog propisa je prihvatio tužbeni zahtjev.
7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.
8. Stoga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 50.582,85 eura koji predstavlja ½ iznosa plaćenih na ime podmirenja kreditne partije broj 7103912474 kod Zagrebačke banke zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 28. srpnja 2021. pa do isplate.
10. Prvostupanjski sud je, ocjenom dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju navoda stranaka, utvrdio da nije osnovan prigovor zastare s obzirom da je odredbom čl. 235. toč. 1. ZOO propisano da zastara ne teče između bračnih drugova te da je nesporna činjenica da je brak između stranaka razveden djelomičnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P Ob-396/2019 od 27. srpnja 2021. (koja je postala pravomoćna 30. kolovoza 2021.) pa da je zastara počela teći nakon prestanka braka tj. 31. kolovoza 2021. Osim toga, da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO pa kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 21. listopada 2022. prvostupanjski sud utvrđuje da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje kako potraživanje tužiteljice po osnovi otplaćenog kredita predstavlja bračnu stečevinu stranaka što znači da su parnične strane suvlasnici istog u jednakim dijelovima, a visina kojeg potraživanja je utvrđena temeljem dostavljene dokumentacije od strane Zagrebačke banke d.d. iz koje proizlazi da je na ime otplate kredita od 1. svibnja 2010. (datum sklapanja braka) do 31. prosinca 2015. (datum otplate kredita) uplaćen ukupan iznos od 762.233,02 kn/101.165,71 euro te da ½ navedenog iznosa predstavlja iznos od 50.582,85 eura koji predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice u konkretnom slučaju.
11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo što tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje.
12. Neosnovan je navod tuženika kako sporni novčani iznos ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka.
12.1. Naime, nije prijeporno da je u konkretnom slučaju tuženik zaključio Ugovor o kreditu od 5. studenoga 2007., kao i da se upisao kao vlasnik stana 26. ožujka 2008. te da su parnične stranke zaključile brak 1. svibnja 2010. koji je razveden djelomičnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P Ob-396/2019-35 od 27. srpnja 2021. koja je postala pravomoćna 30. kolovoza 2021., kao i da je kredit otplaćen 2015. tj. za vrijeme trajanja braka parničnih stranaka.
13. Kraj takvog stanja stvari, neutemeljeno tuženik ističe da se ne bi radilo o bračnoj stečevini jer da je on stekao predmetnu nekretninu putem kredita kojeg je on osobno podigao pa da slijedom toga drugi bračni drug ne stječe stvarno-pravni zahtjev na dijelu te nekretnine. Ovo stoga što tužiteljica nije ni postavila stvarno-pravni već obvezno- pravni zahtjev.
14. Međutim, u takvoj situaciji, a kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, bračni drug stječe obvezno-pravni zahtjev, a u tom slučaju ima pravo tražiti da se iznos kredita koji je isplaćen za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka smatra bračnom stečevinom, a to proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-612/2007 od 19. rujna 2007., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
15. Što se pak tiče iskaza tužiteljice na ročištu od 10. veljače 2025. (l.s. 122) navesti je da je tužiteljica iskazala da je tijekom trajanja braka rođeno dvoje djece, da su cijelo vrijeme trajanja braka živjeli kao obitelj u spornom stanu, da je cijelo to vrijeme bila u radnom odnosu, kao i njezin bivši suprug i da su u tom periodu ostvarivali redovna mjesečna primanja, uplate za rate kredita da je cijelo vrijeme obavljao tuženik putem Internet bankarstva, oko svega u braku da su se dogovarali (troškova, odgoja djece, otplate kredita), a od njezine plaće da su podmirivani troškovi prehrane, odjeće, higijenskih potrepština, troškova za djecu i slično, odnosno, da je cijelu plaću trošila na obitelj, kredit da je otplaćivan isključivo iz plaće tuženika, da među njima nije postojao dogovor ili ugovor o podjeli bračne stečevine, kao i da je tuženik sudjelovao u podmirenju svakodnevnih životnih troškova a ona da nije platila niti jednu ratu kredita jer je sve rate platio bivši muž.
15.1. Dakle, kada se iskaz tužiteljice sagleda u cjelini, a ne fragmentarno kao što to čini tuženik u žalbi, tada se može nedvojbeno zaključiti kako je bračna zajednica između stranaka funkcionirala na uobičajen način, a činjenica da tužiteljica nije uplatila niti jednu ratu kredita već da je to radio isključivo tuženik treba sagledati u kontekstu okolnosti da je tužiteljica svoju plaću trošila isključivo za potrebe zajedničkog domaćinstva stranaka, kao što je to činio i tuženik pa stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako prijeporni novčani iznos koji je isplaćen radi otplate kredita u periodu od sklapanja braka parničnih stranaka 1. svibnja 2010. do otplate kredita predstavlja bračnu stečevinu stranaka u smislu odredbe čl. 36. st. 1. ObZ.
16. To što je tužiteljica, a kao što to proizlazi iz njezinog stranačkog iskaza, napustila bračnu zajednicu stranaka 15. veljače 2019. nema utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda da joj navedeni novčani iznos osnovano pripada jer je u konkretnom slučaju zadnja rata kredita otplaćena krajem 2015. tj. u vrijeme kada je ekonomski aspekt bračne zajednice stranaka još uvijek funkcionirao na način kako je to logično i životno iznijela tužiteljica u svom stranačkom iskazu, a na koji dio istog tuženik nije imao nikakvih primjedbi ni prigovora.
17. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da se na konkretni slučaj ne primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO već zastarni rok iz čl. 226. ZOO koji se odnosi na povremena potraživanja.
18. S obzirom na činjenicu da je riječ o primjeni instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO to znači da se sukladno recentnoj sudskoj praksi primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a ne zastarni rok od tri godine iz čl. 226. ZOO za povremena potraživanja.
19. Činjenica da je tužiteljica bračnu zajednicu stranaka napustila 15. veljače 2019. nema utjecaja na pitanje zastare u konkretnom slučaju jer primjenom općeg zastarnog roka od pet godina, sve i da se smatra da je zastoj zastare iz čl. 235. toč. 1. ZOO prestao tog dana, u situaciji kada je tužba podnesena 21. listopada 2022. to proizlazi da i u ovoj varijanti nije osnovan prigovor zastare.
20. Osim toga, tvrdnja tuženika da se zastoj zastare računa do 15. veljače 2019. ne stoji budući da iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odluci poslovni broj Rev x-291/2010-2 od 23. siječnja 2013., koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, proizlazi da se zastoj zastarijevanja računa do trenutka kad je postala pravomoćna presuda kojom je brak razveden.
21. To nadalje znači da tužiteljica nema pravo na zakonsku zateznu kamatu za period od 28. srpnja 2021. do 29. kolovoza 2021. jer je presuda kojom je razveden brak stranaka postala pravomoćna 30. kolovoza 2021.
22. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
23. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je isti uspio u neznatnom dijelu dok tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer nije riječ o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bio nužan za vođenje ovog postupka.
Zadar, 30. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Dujmović
