REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-4451/2024-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Alen Ivković, odvjetnik iz Rijeke, Užarska 28, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu duga doprinosa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1141/2023-4 od 13. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1141/2023-4 od 13. rujna 2024. te sudi:

Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410- 23/22-01/74, urbroj: 513-04-23-2 od 30. ožujka 2023.

Poništava se rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, klasa: UP/I-416-02/2018-06/22, urbroj: 513-07- 15/2022-11 od 18. ožujka 2022. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 60 dana od dana dostave presude naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.812,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, ako ne podmiri trošak u ostavljenom roku.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-23/22-01/74, urbroj: 513-04-23-2 od 30. ožujka 2023. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, klasa: UP/I-416-02/2018-06/22, urbroj: 513-07-15/2022-11 od 18. ožujka 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih odredbama Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS). Dalje u žalbi tužiteljica navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su porezna tijela, kao i sud pogrešno utvrdili da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga, jer su zaključili da je nakon ukidanja rješenja o reprogramu duga zastara počela ponovno teći, bez uračunavanja ranije proteklog zastarnog roka. Protivno takvom stajalištu, tužiteljica u žalbi navodi razloge zbog kojih ustraje na tvrdnji da nakon ukidanja rješenja o reprogramu duga zastarni rok nije ponovno počeo teći, već se treba uračunati ranije vrijeme zastarnog roka, a s time u vezi, uvažavajući razdoblje za koje je utvrđena predmetna porezna obveza, zaključuje da je trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg propisa, odnosno Opći porezni zakon ("Narodne novine", 147/08.), koji je bio na snazi u vrijeme utvrđivanja porezne obveze. Tužiteljica u žalbi napominje da porezna tijela, a niti sud, nisu dali relevantne razloge vezano uz primjenu i tumačenje prijelaznog režima i primjene materijalnog prava vezano za pitanje zastare utvrđivanja i naplate poreza, a zaključuje da je u konkretnom slučaju rok zastare svakako počeo teći u trenutku kada je porezna obveza utvrđena, a ne na način naveden u pobijanoj presudi, jer bi takvo tumačenje bilo protivno temeljnom načelu koje sadrži važeći, a i raniji propis, a prema kojem rok zastare počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezna obveza utvrđena. Stoga tužiteljica smatra da okolnost da je porezni dug bio obuhvaćen reprogramom nije od utjecaja na tijek zastare, a drugačijim tumačenjem poreznih tijela i suda da se gubi smisao i svrha instituta zastare. Tužiteljica u žalbi dalje iznosi razloge zbog kojih rješenjem o reprogramu nije utvrđena porezna obveza, zbog čega smatra da ne može niti utjecati na početak tijeka zastare prava na naplatu porezne obveze, a zbog čega je protivnim stajalištem suda povrijeđeno ustavno pravo na pošteno suđenje. Dodaje da se opisanim postupanjem suda dovodi u pitanje pravna sigurnost, koja, radi zaštite legitimnih očekivanja, zahtjeva da pravne norme budu jasne i precizne i da njihova primjena za pojedinca bude predvidiva, a uslijed čega su donesene arbitrarne odluke. Tužiteljica u žalbi ukazuje i na povredu drugih konvencijskih i ustavnih prava, uključujući i povredu prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske, zbog čega predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz nalaganje tuženiku da tužiteljici naknadi troškove upravnog spora uz pripadajuću zakonsku kamatu. Tužiteljica u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da su osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev od 2. veljače 2018. za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga doprinosa, za 2001. i 2008. u pobliže naznačenim iznosima.

7. Dalje iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je zastara prava na naplatu sukladno odredbi članka 108. stavka 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ) počela teći 1. siječnja 2013., jer je tužiteljica obveze doprinosa s osnove nesamostalnog rada za poslodavca fizičku osobu za 2001. i 2008. u naznačenim iznosima knjižila u 2012. Stoga da sukladno odredbi članka 108. stavak 1. OPZ-a nije nastupila zastara prava na naplatu, jer je rok zastare tekao do dana dostave tužiteljici rješenja o reprogramu, klasa: UP/I-415-02/13- 07/135, urbroj: 513-07-15/13-02 od 11. srpnja 2013., odnosno do 16. srpnja 2013. kada je to rješenje dostavljeno, a da je do tada proteklo 4 godine, 6 mjeseci i 15 dana roka zastare, dok za vrijeme trajanja reprogramirane naplate (16. srpnja 2014. – 25. kolovoza 2014.) zastara prava na naplatu ne teče. Dalje se u obrazloženju pobijane presude navodi da je rok zastare ponovno počeo teći danom izvršnosti rješenja o ukidanju rješenja o reprogramu, tj. od 26. kolovoza 2014. te je do dana uplate doprinosa 8. lipnja 2018. proteklo još 3 godine, 9 mjeseci i 13 dana zastarnog roka.

8. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da do dana uplate doprinosa nije protekao rok od šest godina propisan u članku 108. stavku 1. OPZ-a, odnosno da nije nastupila zastara prava na naplatu, jer je danom izvršnosti rješenja o ukidanju rješenja o reprogramu rok zastare ponovno počeo teći.

9. Dalje u pobijanoj presudi prvostupanjski sud, prihvaćajući zaključke i stajališta poreznih tijela iz osporenih rješenja, ocjenjuje da je primjenom odredbi ovdje primijenjenih mjerodavnih propisa, valjalo ocijeniti da je donošenje rješenja o reprogramu poreznog duga dovelo do prekida zastarnog roka, zbog čega je rok zastare nakon izvršnosti rješenja o ukidanju rješenja o reprogramu ponovno počeo teći, a da na taj način treba tumačiti i odredbu članka 108. stavka 1. OPZ-a, usporednim tumačenjem odredbi ranije važećeg Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 147/08.), koje su propisivale prekid zastare i kod nastupa apsolutne zastare, koristeći termin "od dana kada je zastara počela prvi put teći". Sljedno tome, sud ocjenjuje da zastoj zastare nema utjecaj na tijek zastarnog roka, a bez obzira što članak 108. stavak 1. OPZ-a, ne poznaje termin "kada je zastara počela prvi put teći", da je u konkretnom slučaju, nakon ukidanja rješenja o reprogramu duga, zastara ponovno počela teći u smislu odredbe članka 108. stavka 1. OPZ-a, zbog čega nema osnove da se uračuna raniji protok zastarnog roka. Sud ocjenjuje da je u prilog takvom zaključku i članak 109. stavak 1. OPZ-a.

10. Zaključke prvostupanjskog suda, ovaj Sud ne prihvaća, iz niže navedenih razloga.

11. Odredba članka 233. Zakona o doprinosima ("Narodne novine", 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16. i 106/18.) propisano je da postupak utvrđivanja zastare navodi Porezna uprava na način propisan Općim poreznim zakonom za postupak kojim se utvrđuje porezna zastara, ako ovim Zakonom nije drugačije uređeno.

12. Prema članku 108. stavku 1. OPZ-a, pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. tog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamata odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

13. Odredbom članka 14. Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba ("Narodne novine", 55/13.) propisano je da za vrijeme trajanja reprogramirane naplate poreznog duga sukladno ovome Zakonu zastara poreznog duga ne teče.

14. Prije svega, ovaj Sud napominje da, sukladno mjerodavnim odredbama OPZ- a, zastara prava na naplatu utvrđenog duga počinje teći istekom godine u kojoj je obveza utvrđena, zbog čega nije relevantno kada je navedene obveze tužiteljica knjižila, već kada ih je utvrdila, odnosno kada ih je za osiguranike po osnovi nesamostalnog rada za poslodavca fizičku osobu tužiteljica bila dužna utvrditi sukladno posebnom propisu (Zakon o doprinosima). Dalje se napominje da porezna tijela, kao i prvostupanjski sud, iako zaključuju da je zastara prava na naplatu u konkretnom slučaju počela teći 1. siječnja 2013., ocjenjuju da je do dostave tužiteljici rješenja o reprogramu, tj. do 16. srpnja 2013., proteklo 4 godine, 6 mjeseci i 15 dana roka zastare, što znači da kao početak tijeka roka uzimaju 1. siječnja 2009., za obveze utvrđene u 2008., što je samo po sebi proturječno. Također je pogrešan i zaključak poreznih tijela naveden u osporenim rješenjima da, uračunavajući i protekle zastarne rokove, prije reprogramirane naplate duga, do dana uplate doprinosa (8. lipnja 2018.), sukladno odredbi članka 108. OPZ-a, nije nastupila zastara prava na naplatu.

15. Porezno tijelo, kao i prvostupanjski sud, pogrešno tumače odredbe ovdje primijenjenih mjerodavnih propisa. Odredbe OPZ-a ne propisuju prekid zastarnog roka, nakon kojeg bi rok zastare ponovno počeo teći, a niti je na taj način moguće tumačiti odredbu članka 14. Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba. Odredba članka 108. stavaka 6. i 7. OPZ-a propisuje da ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče, a zastara prava na naplatu porezne obveze, kamata i troškova ovrhe ne teče niti u slučajevima propisanim ovim Zakonom i posebnim propisima.

16. Sljedno iznesenom, pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi propisa, ovaj Sud zaključuje da je u konkretnom slučaju rok zastare prava na naplatu obveza doprinosa utvrđenih za 2008. (zadnja godina razdoblja utvrđivanja obveze) počeo teći 1. siječnja 2009., da za vrijeme trajanja reprogramirane naplate rok zastare nije tekao, a s obzirom da se ne radi o prekidu zastare, da je nakon izvršnosti rješenja o ukidanju rješenja o reprogramu, rok dalje tekao. Dakle, ocjenjujući osnovanost zahtjeva tužiteljice za utvrđivanje nastupa zastare do dana uplate doprinosa trebalo je uračunati i rok zastare koji je protekao do dana dostave tužiteljici rješenja o reprogramu.

17. Zbog navedenih razloga, ovaj Sud je, ocijenivši žalbu tužiteljice osnovanom, poništio prvostupanjsku presudu, usvojio tužbeni zahtjev te poništio tuženikovo rješenje od 30. ožujka 2023. i prvostupanjsko rješenje od 18. ožujka 2022. na temelju članka 135. stavka 2. ZUS-a.

18. Kako spisu predmeta ne prileži zahtjev tužiteljice od 2. veljače 2018. ovaj Sud nije meritorno riješio o predmetnoj stvari, već je predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, u kojem je potrebno otkloniti navedene nedostatke te postupiti sukladno danim uputama i donijeti novo i zakonito rješenje.

19. S obzirom da je tužiteljica uspjela u upravnom sporu, na temelju članka 147. ZUS-a, priznati su joj traženi troškovi sastava tužbe i žalbe, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23. – dalje: Tarifa) u naznačenom iznosu prema točki 27. stavak 1. i 3. Tarife u vezi članka 46. Tarife. Tijekom upravnog spora sud nije održao raspravu pa tužiteljici u odnosu na tu radnju nije dosuđen traženi trošak.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović