Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1453/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-1327/2019-47 od 18. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-

1327/2019-47 od 18. listopada 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke;

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnima ugovorne odredbe čl. 3. toč. 4. i čl. 3. toč. 5. navedenog Ugovora o kreditu;

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

- preinačuje u točki III. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.575,89 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-1327/2019-47 od 18. listopada 2024. u točki IV. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika na naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-62000141858/2005, ovjerenog kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OU-154/05-1 dana 30. svibnja 2005., koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope (ugovorne i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru“. Točkom II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbi navedenog Ugovora o kreditu, i to čl. 2. koji glasi: „…CHF odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita“, čl. 3. toč. 4. koji glasi: „…podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja“ i čl. 3. toč. 5. koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja“. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.575,89 EUR na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.764,90 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te mu dosudi troškove postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova Ugovora o kreditu broj: 5140030242-62000141858/2005, kojeg je 18. svibnja 2005. (ovjerenog 30. svibnja 2005.) sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek (pravnim prednikom tuženika), i to odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 4.575,89 EUR na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike, sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate, u odnosu na koji ugovor su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK-a) 16. veljače 2016. zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-62000141858/2005.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem svjedokinje ŠH (djelatnice tuženika) i tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 18. svibnja 2005. između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 5140030242-62000141858/2005 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tužiteljici isplaćen iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 20 godina i uz redovnu kamatu od 4,90% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika

- da su stranke ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunama obračunatim po srednjem tečaja Banke za devize na dan plaćanja

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez zaključivanja aneksa ugovoru, o čemu je tuženik pisanim putem obavještavao tužiteljicu

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, što proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice (da je podignut za izgradnju kuće), koji ugovor je obuhvaćenom presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu između „Potrošača“ - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, dakle i prednika ovdje tuženika, odnosno tuženika kao petotuženika, pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a koja je u odluci o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., te u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je glede spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na prednika tuženika, odnosno tuženika pravomoćno završen na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da je tuženik odnosno ranije njegov prednik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se tužiteljica imajući u vidu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/19, 112/19, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) opravdano u ovoj parnici poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, jer je tom presudom u odnosu na prednika tuženika, odnosno tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom u ovoj parnici, u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača usvojen

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je ugovor o kreditu u CHF ponuđen kao najpovoljniji, istog da je pripremila banka, te nije imala utjecaj na ugovorne odredbe, čiji rizik joj nije objašnjen, odnosno nije upozorena na njihove posljedice

- da je 16. veljače 2016. između tužiteljice i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-62000141858/2005 (dalje: Aneks Ugovora o kreditu) u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2005., da je čl. 2. Aneksa konstatirano da sukladno izračunu konverzije stanje glavice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.577,90 EUR u kunskom protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke za EUR, te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.237,87 HRK, te da se ta visina preplate može promijeniti u prijelaznom razdoblju

- da je nakon prijelaznog razdoblja na dan provođenja konverzije 19. veljače 2016. preplata sukladno obavijesti o provedenog konverziji utvrđena u iznosu od 8.997,29 HRK, za koju je ugovoreno da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata ne iskoristi u cijelosti

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), te u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

- da je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje Lidije Balog, dipl. oec. iz Financije LB d.o.o. Bilje utvrđeno da je tijekom otplate kredita radi promjena kamatne stope, kamata plaćena više u iznosu od 1.293,05 EUR, odnosno ukoliko se u obzir uzmu samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata iste da iznose 1.981,13 EUR, dok su radi promjene tečaja CHF preplaćeni anuiteti u odnosu na početni tečaj u ukupnom iznosu od 3.380,78 EUR, time da ukoliko bi se izdvojile samo pozitivne stavke tečajne razlike odnosno samo one kada je tužiteljica u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj platila više, tečajna razlika bi iznosila 3.772,60 EUR

- da tuženik nije postavio ni protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor prijeboja pa potraživanje tužiteljice ne treba umanjiti za tzv. negativne razlike

- da uključujući samo pozitivne stavke razlike ukupan iznos preplate po osnovi kamata i tečajne razlike od 5.753,73 EUR, umanjen za konverzijom priznatu preplatu od 8.997,29 HRK odnosno 1.177,84 EUR, daje razliku u iznosu od 4.575,89 EUR, koju tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom preciziranim podneskom od 31. svibnja 2024.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF što je utvrđeno točkama I. i II. izreke presude, te cijeneći da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, obzirom da tužiteljica ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećena za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje u dijelu izračuna razlike ukupne preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, umanjivši istu za konverzijom priznatu preplatu, uz primjenu odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) obvezao je tuženika točkom III. izreke isplatiti tužiteljici zahtijevani iznos od 4.575,89 EUR na ime vraćanja stečenog bez osnove, sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate.

8. U žalbi tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu nastala nova pravna osnova pa ne može biti govora da je nešto stekao od tužiteljice bez valjane pravne osnove, kao što to smatra prvostupanjski sud. Ističe da je konverzija provedena sukladno Zakonu, što potvrđuje nalaz i mišljenje financijske vještakinje. Također, ističe da u odnosu na odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu nisu bili ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP/03, niti uvjeti iz čl. 81. tog Zakona da se navedena odredba može utvrditi nepoštenom. Naime, ista da nije protivna niti jednom prisilnom propisu, a o ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu čl. 26. ZOO-a, što ovdje nije slučaj, a osim toga riječ je o odredbi koja je uočljiva, jasna i razumljiva pa se ne može ocjenjivati njezina poštenost sukladno čl. 81. ZZP/03. Ističe i da kamatne stope nije mijenjao arbitrarno, već temeljem objektivnih tržišnih kriterija. Nadalje, ističe da je valutna klauzula izričito dozvoljena čl. 22. st.1. ZOO-a, te su ugovaranjem valutne klauzule obje stranke dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja, dakle iako je nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama, tužiteljica je odabrala kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Osporava i ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, kao i odluku o troškovima postupka.

9. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Prije svega, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojim dovodi u pitanje postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2005. i to zbog provedene konverzije, jer sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

12. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika (i njegovog prednika) prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja, unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

12.1. Naime, prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kao i da tuženik na kojem je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarao sa tužiteljicom i da ju je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu ugovoreni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bio ovlašten mijenjati redovnu kamatu, tužiteljicu obavijestio o tome na drugi način, kao i da bi ju u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njezine buduće obveze.

12.2. Iz navedenog razloga su za predmet spora neodlučni žalbeni navodi kojima tuženik otklanja zakonsku obvezu definiranja parametara promjenjivosti redovne kamate u ugovorima o kreditu i iznosi razloge za promjenu kamatnih stopa, kao i pozivanje tuženika na dopuštenost ugovaranja valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO- a, budući da odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za CHF nisu utvrđene ništetnim zbog toga što su protivne prisilnim propisima, već stoga što su nepoštene u smislu čl. 81. ZZP/03 jer tuženik prije zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to čl. 81., 82. i 90., a zbog čega su navedene odredbe sukladno čl. 87. tog Zakona ništetne.

12.3. Neodlučni su, a ujedno i neosnovani žalbeni navodi tuženika o razumljivosti spornih ugovornih odredbi i nastavno tome isključenju istih iz testa poštenosti, jer se radi o odredbama koje su u kolektivnom sporu ocijenjene netransparentnima, koje, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.4. Stoga je ovaj sud žalbu tuženika ocijenio neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke koji se odnosi na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci tuženika, te u pretežitom dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki II. izreke, i to dijelu kojim je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu švicarskog franka prema srednjem tečaju za devize Banke na dan plaćanja, te je stoga u tim dijelovima odbijena žalba tuženika i primjenom odredbe čl. 368. stav. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda, koja je u tom dijelu posljedica pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

12.5. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom II. izreke presude utvrdio ništetnim i dio čl. 2. Ugovora o kreditu citiranog u navedenoj točki presude, koji se odnosi na isplatu (korištenje) kredita, te isti ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, pri čemu valja istaknuti da tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi taj dio čl. 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Zbog toga je žalba tuženika u tom dijelu osnovana, pa je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu i odbiti zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom te ugovorne odredbe kao neosnovan.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su „…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu“.

14. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točki III. izreke pobijane presude zahtjev za isplatu iznosa od 4.575,89 EUR, koji predstavlja razliku iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu (kao pravne posljedice njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača) i iznosa konverzijom priznate preplate, sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate.

14.1. Naime, odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s toč. 1. i 2. ovoga stavka, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz toč. 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, time da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz toč. 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz toč. 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u toč. 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u toč. 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

14.2. Imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije te da tužiteljica niti ne tvrdi da bi predmetni Aneks Ugovora o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije dovela u pitanje, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016. ne obvezuju tužiteljicu jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 jer kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).

14.3. Parnične stranke su sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) iskorišteni u korist tužiteljice, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene navedenim Aneksom - pa i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da su dakle i te uplate iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice ugovorene Aneksom Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016. to je evidentno da Aneks Ugovoru o kreditu ima restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, nego se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljici ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženika više nema imovine tužiteljice koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužiteljici, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim Aneksom.

14.4. Prema tome, pravno je shvaćanje ovog suda da je tužiteljica sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016. restituirana za nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o otplati korištenjem valutne klauzule u CHF koje su sadržane u Ugovoru o kreditu od 18. svibnja 2005. jer je navedene ugovorne odredbe ne obvezuju, a isplate koje je temeljem njih izvršila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016.

14.5. Kako je dakle prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.575,89 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate, valjalo je prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i odbiti zahtjev za isplatu iznosa plaćenog na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na taj iznos od 30. rujna 2015. kao dana konverzije do isplate.

14.6. Pri tome valja reći da obzirom je tuženik iznos plaćen na temelju nepoštenih ugovornih odredbi držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), to Aneks Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je tužiteljica platila na ime nepoštenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu jer ti iznosi nisu konverzijom (sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016.) iskorišteni u njezinu korist. Stoga bi tužiteljici prema shvaćanju ovog suda sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pripadalo pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa do 29. rujna 2015., kada su ti iznosi iskorišteni u njezinu korist za ispunjenje obveze preuzete valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu - sa stanjem obveza na dan 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit u valutnom klauzulom u EUR. Navedeno jer je tuženik preplaćene novčane iznose držao kao nepošteni stjecatelj (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.), međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica tu zateznu kamatu ne potražuje (a sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva), već zahtjeva zateznu kamatu od 30. rujna 2015., kojeg dana je izvršen obračun konverzije i s kojim danom je prestala obveza vraćanja, pa samim time prema shvaćanju ovog suda i dugovanje zatezne kamate.

14.7. Iznosi koje je tužiteljica platila na ime otplate Ugovora o kreditu u tzv. prijelaznom razdoblju (nakon 30. rujna 2015. kao dana obračuna konverzije do dana sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu od 16. veljače 2016.) iskorišteni su sukladno odredbi čl. 19.f. st. 2. ZID ZPK/15 u korist tužiteljice i to na način da se od dospijeća prvog slijedećeg anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR (1. ožujka 2016.) ti iznosi smatraju pretplatom koja se koristi za podmirenje budućih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR ugovorenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu.

15. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka, imajući pri tome u vidu djelomični uspjeh obiju parničnih stranaka - tužiteljice u odnosu na utvrđenje (u odnosu na koje nije uspjela samo s neznatnim dijelom zahtjeva) i tuženika u odnosu na isplatu.

15.1. Stoga je ocjena ovoga suda da su parnične stranke kvalitativno i kvantitativno u provedenom postupku uspjele u približno jednakim omjerima pa je pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (uključivo i troškove žalbenog postupka u odnosu na tuženika) te u tom smislu preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke.

Varaždin, 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer