REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4932/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u izvanparničnoj pravnoj stvari tužitelja KJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Slađana Čanković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika VJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bilandžić Arbutina, odvjetnica u Garešnici, radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice i nasljeđivanja, odlučujući o zahtjevu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 275/2024-2 od 26. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9157/2021-33 od 20. listopada 2023. ispravljena rješenjem o ispravku istoga suda poslovni broj P-9157/2021-38 od 10. studenoga 2023., u sjednici održanoj 30. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-275/2024-2 od 26. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9157/2021-33 od 20. listopada 2023. ispravljena rješenjem o ispravku istoga suda poslovni broj P- 9157/2021-38 od 10. studenoga 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje, mirno uživanje vlasništva i prava na djelotvoran pravni lijek.

2. Pitanja koja je predlagatelj naznačio u prijedlogu glase:

1) Je li s obzirom na sadržaj odredbe članka 188. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dopušteno istaknuti alternativni tužbeni zahtjev bez isticanja jednog zahtjeva bezuvjetno kao primarnog, a drugog podredno i uvjetno kako to nalažu spomenuta procesna pravila;

2) Je li raspravljanjem o alternativno postavljenim tužbenim zahtjevima narušeno načelo legaliteta u procesnom pravu obzirom da su dopuštene samo procesne konstrukcije (instituti) koji su kao takvi predviđeni zakonom pri čemu izloženi oblik alternativnog isticanja tužbenih zahtjeva de lege lata nije dopušten (Mihajlo Dika, Građansko parnično pravo, VI. knjiga, str. 369-371);

3) Postoji li u smislu odredbe članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku procesnopravni inkompatibilitet između tužbenih zahtjeva koji bi bili postavljeni pod uvjetnom supsidijarnom alternacijom iako bi se mogao između takvih tužbenih zahtjeva zasnovati odnos objektivne kumulacije to jest ako ti zahtjevi pravno mogu postojati jedan kraj drugog kao što je u konkretnom slučaju status izvanbračnog supruga i posljedično nasljednika i istovremeno ovlaštenika prava vlasništva s naslova bračne stečevine?

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda putem dopuštanja revizije.

6. Naime, prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

7. Pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije ne naslanjaju se na pravnu situaciju koja postoji u spisu jer se temelje na tvrdnji da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev “na način da je zatražio od suda da mu se utvrdi status izvanbračnog supruga a time i nasljednika pokojne JJ i postavio alternativni tužbeni zahtjev da se na određenim nekretninama prednice stranaka utvrdi njegov suvlasnički udio s osnove bračne stečevine“, a naznačena pitanja ukazuju na „neurednost tužbi zbog alternativnih tužbenih zahtjeva“, i to u primjeni odredbe članka 188. stavka 2. ZPP. Međutim, tužitelj je u konkretnom slučaju u tužbi, postupajući u skladu s odredbom članka 188. stavka 1. ZPP, istaknuo protiv tuženika više zahtjeva jer su svi ti zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Pored toga je, na temelju odredbe članka 188. stavka 2. ZPP, istaknuo i eventualno kumulirani zahtjev koji je gotovo identičan prvo postavljenom tužbenom zahtjevu. No o tom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu sudovi nisu raspravljali zato što su oba kumulirana zahtjeva prihvaćena. U tom smislu, suprotno navodima predlagatelja, u zahtjevu tužitelja nije postojao „procesnopravni inkompatibilitet između tužbenih zahtjeva“ niti je narušeno „načelo legaliteta u procesnom pravu“. Stoga pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije i ne mogu imati potrebno obilježje važnosti jer o odgovoru na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu.

8. U takvim okolnostima, prijedlog je za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke.

9. Što se, pak tiče, tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine zajamčenog člankom 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), revizijski sud ocjenjuje da drugostupanjska odluka ne predstavlja miješanje u ovo pravo tužitelja jer se predmetni postupak odnosi na jedan od tipičnih građanskopravnih sporova između privatnih osoba pri čemu drugostupanjska odluka na koju se odnosi prijedlog nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna, dapače. Sudovi su odluku donijeli u primjeni odredaba članka 8. stavka 2. i članka 11. stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, i 156/23) te članka 9. stavak 1. i članka 138. stavaka 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje: ZN), a sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje da su nižestupanjski sudovi primijenili navedene odredbe na način kojim bi predlagatelju bio nametnut prekomjeran teret. Stoga valja zaključiti da predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine (vlasništva).

10. Jednako tako, bez osnove predlagatelj ukazuje na povredu temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek zbog „osobito teških povreda odredaba parničnog postupka“ i to bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP smatrajući da sud drugog stupnja nije obrazložio svoju odluku u dijelu koji se odnosi na u žalbi istaknuti prigovor zastare. Prema ocjeni revizijskog suda, koja se oslanja na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice, presuda od 21. siječnja 1999. u predmetu Ruiz Garcia protiv Španjolske, zahtjev broj 30544/96), nije nužno da drugostupanjski sud u primjeni odredbe članka 375. stavka 1. ZPP čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, kada ne odgovori na neki odlučni žalbeni navod, već se pozove na razloge prvostupanjske odluke, usprkos tome što je detaljnije i podrobnije obrazloženje poželjno. To najznačajnijim dijelom ovisi o tome jesu li u detalje izloženi činjenični i pravni razlozi na temelju kojih je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10.1. U konkretnom je slučaju prvostupanjski sud detaljno obrazložio odbijanje tuženikova prigovora zastare utemeljenog na primjeni odredbe članka 138. stavaka 1. i 2. ZN kojom je propisano da pravo zahtijevati ostavinu prema poštenom posjedniku zastarijeva u subjektivnom roku od jedne godine od saznanja za to pravo i objektivnom roku od deset godina od smrti ostavitelja u odnosu na zakonskog nasljednika, dok pravo zahtijevati ostavinu prema nepoštenom posjedniku zastarijeva u objektivnom roku od dvadeset godina od smrti ostavitelja također u odnosu na zakonskog nasljednika. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik bio nepošten posjednik jer je prilikom davanja podataka za sastav Smrtovnice, a potom i u ostavinskom postupku prešutio tužitelja kao osobu koja bi mogla biti pozvana na nasljedstvo iza pokojne JJ na temelju zakona, iako je znao da su tužitelj i pokojna JJ bili više godina u vezi. Stoga je sud prvog stupnja ocijenio da u konkretnom slučaju valja primijeniti rok od dvadeset godina kao rok u kojem se može zahtijevati ostavina, pa kako je pokojna prednica stranaka preminula 2014. godine, a tužba podnesena 2018. prigovor zastare je odbijen kao neosnovan. Drugostupanjski je sud u odlomku 12. presude istakao kako u cijelosti prihvaća ne samo činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja, već i primjenu materijalnog prava „jer je za to sud prvog stupnja dao vrlo jasne, iscrpne i napose uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj u svojoj žalbi“. Takva se odluka ne može smatrati nedostatno obrazloženom, usprkos tome što bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (tako i ESLJP, spomenuta presuda Garcia Riuz protiv Španjolske). Stoga ona u okolnostima konkretnog slučaja udovoljava standardima prava na obrazloženu sudsku oduku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje koje je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. EKLJP i člankom 29. stavkom 1. Ustava RH, kao i prava na djelotvoran pravni lijek.

11. U takvim je okolnostima, na temelju odredbe članka 387.a stavaka 4. i 5. ZPP, valjalo odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu naznačenih temeljnih ljudskih prava i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 30. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil