Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž 1657/2024-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja Auto-Hrvatska, stanica za tehnički pregled d.o.o., Rijeka, Osječka br. 50., OIB: 62750394385, zastupanog po punomoćnicima iz OD Jnežević i partneri j.t.d. odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženice AR, vl. obrta [obrt], [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Daliji Bošnjak odvjetnici iz Belog Manstira, radi naknade štete, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Pn 187/2019 od 3. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tužitelja Auto-Hrvatska, stanica za tehnički pregled d.o.o., ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Pn 187/2019 od 3. srpnja 2024., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražioo da se naloži tuženici da mu isplati iznos od 346.693,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 104.415,68 eur.
2.Prvostupanjsku odluku pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).
3.Tuženica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tužitelja kao neosnovane, te zatražila naknadu troškova odgovora na žalbu.
4.Žalba tužitelja je osnovana.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.
6.Osnovano tužitelj svojim navodima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome i pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.
7.Iz stanja u spisu za sada proizlazi:
-da je Ugovor o pružanju poljoprivrednih usluga sklopljen 24. kolovoza 2010. između [obrt], [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po SR kao davatelja usluga i tužitelja kao naručitelja usluga; da je čl.1. Ugovora utvrđeno da je predmet istog pružanje poljoprivrednih usluga u sjetvenoj godini 2010/2011 na poljoprivrenim površinama u posjedu naručitelja usluga, da se te poljoprivredne površine nalaze na području k. o. [katastarska općina] cca 50 hektara, k. o. [katastarska općina] cca 250 hektara, k. o. [katastarska općina] 50 hektara, te k. o. [katastarska općina] 220 hektara, da naručitelj usluga želi zasijati uljenu repicu na površini od cca 210 hrektara i pšenicu na površini od 360 hektara; da su stanke čl.3. ugovorile koje poljoprivredne usluge treba obaviti u jesen 2010. ( 2 tanjuravanja za uništavanje korova, 1 predsjetveno tanjuravanje, 1 razbacivanje mineralnih gnojiva, sjetvu sa kombinirnaim strojem, 1 prskanje sa zaštitnim sredstvom), cijenu tih usluga u iznosu od 159,26 eur plus PDV po hektaru uz uporabu plavog dizela, usluge koje treba obaviti u proljeće 2011. (1 prehrana mineralnim gnojivom, 1 prskanje korova, 1 prskanje protiv štetnika, skidanje usjeva kombajnom), cijenu tih usluga točnije 1 prohoda za razbacivanje mineralnih gnojiva ili prskanje u iznosu od po 13,72 eur po hektaru, a usluga kombajniranja u iznosu od 72,99 eur po hektaru; čl.5. da se obvezao davatelj usluge da će nakon svake obavljene pojedinačne poljoprivredne radnje izdati račun tu uslugu, a naručitelj se obvezao taj račun platiti u roku od 15 dana od dana ispostave računa,
-da je na preslici ovog Ugovora (l.158. spisa), vidljivo da se na kraju u ime davatelja usluga potpisao CR, te da je isti faksiran 20. kolovoza 2010.,
-da je iz prepiske (l. 159. spisa) vidljivo da CR, šalje Obavijest tužitelju o tome koje sve radove treba obaviti, te koja bi bila njihova cijena, te da je na istoj rukom dopisano očitovanje tužitelja glede zatražene cijene, a koja je obavijest faksirana 20. kolovoza 2010.,
-da iz prepiske putem telefaksa između tužitelja i CR kroz razdoblje od 1. rujna 2010. do 7. veljače 2011. (l. 160. do 202. spisa), proizlazi da je tužitelj uplatio na račun tuženice, 2. rujna 2010. avans u iznosu od 6.636,14 eur, da je navedeni obrt izvršio dio radova naručenih od strane tužitelja, da tužitelju nije ispostavio original račune za izvršene radove, te tužitelj nije izvršio plaćanja za iste, da je CR preuzeo jedan dio robe bez odobrenja tužitelja u [adresa] u “...”, koji je tražio povratak iste, da je tužitelj po traženju CR naručivao određene količine gnojiva i drugog repromaterijala, te da je posljednjim dopisom od **.**.2011. CR u ime tuženice pozvan da izvrši do kraje obveze preuzete Ugovorom od 24. kolovoza 2010.,
-da je po tužbi ovdje tužitelja, pod poslovnim brojem P 571/2015. vođen postupak protiv tuženika CR, radi iste činjenične i pravne stvari, da je presudom od 4. studenog 2016. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga jer je utvrđeno da je odgovorna osoba u [obrt] ŽR, a da CR nije ni vlasnik tog OPG-a, ni osoba ovlaštena za zastupanje tog obrta, pa da kao takav nije u obvezi naknadi tužitelju bilo kakvu štetu, te shodno tome prihvatio prigovor promašene pasivne legitimacije; da je presudom poslovnih broj Gž 98/2017 od 1. veljače 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na meritum, dok je ukinuta jedino odluka o parničnom trošku; da je povodom izjavljene revizije poslovnih broj Rev 1740/2018 od 25. svibnja 2021. ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovni postupak,
-da iz iskaza svjedoka LR proizlazi u bitnome da u vrijeme kad je bila suradnja s ĐR, da je on bio član uprave tužitelja, otac da mu je bio prokurist, da se tužitelj tada tek počeo baviti poljoprivredom, pa nisu imali svoje mehanizacije, ni stručnih osoba, da je otac stupio u vezu s ĐR, da u početku nije bilo nikakvih problema, da kad je otac primijetio da usjevi ne niču ili slabo niču, da je bilo očito da nešto nije u redu, da uopće nisu imali prihode, već samo rashode, da su tuženici uplatili oko 29.199,01 eur, nije znao detalje o tome o rokovima plaćanja, vlasnici parcela koje je trebalo obraditi da su bili on, otac i sestra, a sa su iste danas u vlasništvu Agro-Rad d.o.o. Rijeka,
-da je iz iskaza svjedoka JR razvidno da je bio vlasnik Autohrvatske d.d., a nakon preoblikovanja i Auto hrvatske-Stanice za tehnički pregled d.o.o., te njen director do umirovljenja 1990., a nakon toga prokurist; da je od raznih vlasnika kupio ukupno 350 hektara zemlje u [adresa], od čega je bilo 200 hektara u selu [adresa], da je tu zemlju najprije obrađivao IR, no kako nije imao svu potrebnu mehanizaciju, da mu je preporučio CR, kojeg je kontaktirao i koji se predstavio kao netko tko može obraditi 350 hektara zemlje; nakon razgovora i ponuda, da se s aistim dogovorio o sklapanju predmetnog Ugovora, kojeg su potpisali vlastoručno u jednom kafiću u [adresa], te je potvrdio da se na Ugovoru dostavljenom u preslici (l.8. spisa) nalazi njegov vlastoručni potpis, a ispod davatelja usluga da su potpisi tuženice i ĐR,
-da iz iskaza svjedoka ĐR u bitnome proizlazi da je bio u braku sa ŽR od koje se razveo 1985., da nikada nije imao svoj OPG, da nikada u životu nije potpisao nikakav ugovori o obavljanju poljoprivrednih usluga, da je osporio da bi potpis koji se nalazi na preslici dostavljenog Ugovora od 24. kolovoza 2010. bio njegov, iako da sliči na njegov potpis, da 2010. još nije ni upoznao ZR, a kamoli da bi s njim potpisao nekakav Ugovor; sa JR da se slučajno upoznao na terasi jednog kafića u [adresa], koji da mu je rekao da bi se htio bavit
poljoprivredom no da u time nema iskustva, da mu je mnogo toga obećavao, da je sa sobom imao aktovku s određenom količinom gotovine, da je u jednom trenutku ipak odlučio surađivati s njim, te su skupa došli u [adresa] pogledati zemlju koju je trebalo obrađivati, tamo da je obavio tanjuranje, uništavanje korova, da je ZR kasnio sa sjetvom, na što da ga je upozorio, na što da mu je odgovorio da se ne sekira i da nastavi raditi u [adresa], gdje da je obradio većinu, kao i dio u [adresa], nakon čega da je odustao od daljnjih radova, jer da mu je ZR odbio platiti što je do tada fakurirao, tako da mu je isplatio nekih 26.544,56 eur, a da mu je nakon toga došla policija, jer je ZR protiv njega podnio kaznenu prijavu zbog krađe, iz kojeg je razloga prekinuo s njim suradnju. Ustvrdio je da tužitelju nije slao nikakvu ponudu, da s cijenom ništa konkretno nije bilo dogovoreno, da mu je ZR izgledao prilično neozbiljno, da tada nije živio u istom kućanstvu s tuženicom,
-da je iz dopisa Agencije za plaćanje u poljopivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 9. prosinca 2021., vidljivo da je za OPG Ideal odgovorna osoba ŽR, koja je i nositelj tog obiteljskog gospodarstva.
8.1.Temeljem provedenih dokaza, te cijeneći pravila o teretu dokazivanja, sud prvog stupnja, utvrdio je da je tuženica svoje navode iz odgovora na tužbu u pravcu da nikada nije s tužiteljem potpisala nikakv Ugovora, pa ni ovaj od 24. kolovoza 2010., da to nije učinio odnosno potpisao ili ovjerio ni CR, koji nije ni odgovorna osoba [obrt], zbog čega da sporni Ugovor ni nije mogao potpisati, odnosno preuzeti bilo kakve obveze.
Nastavno tome, prvostupanjski sud smatra da je tuženica dokazala da predmetni Ugovor, koji je dostavljen samo u preslici, a ne i u originalu, nikad nije proizveo prema tuženici pravni učinak, dakle da s tužiteljem ona nikada nije bila ni u kakvom pravnom odnosu, posljedično čemu da u odnosu na tuženicu tužitelj nije aktivno legitimiran, a isto tako da ni tuženica nije pasivno legitimirana za bilo kakvu naknadu štete prema tužitelju.
8.2.Pored toga, sud utvrđuje i to da kako je tuženica vlasnik obrta, da je kao takva upisana i u upisnik poljoprivrednih gospodarstava, koja shodno tome kao vlasnica OPG je i odgovorna osoba tog OPG-a, a isto tako i ona je ta koja ima isključivo pravo isti zastupati.
Stoga, prvostupanjski sud drži tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, te odlučuje kao u točki I. izreke.
Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st.1. ZPP-a.
9.Shodno svemu do sada iznesenom, preuranjenim u ovoj fazi postupka drži ovaj sud prednje iznesene zaključke prvostupanjskog suda temeljem kojih odbija kao neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.
10.Naime, iako ni prema prosudbi ovog suda nije dvojbeno da sporni Ugovor o pružanju poljoprivrednih usluga temeljem kojeg tužitelj potražuje utuženu naknadu štete, nije potpisala tuženika kao vlasnica obrta, skreće se pažnja sudu prvog stupnja da iz sadržaja dostavljenih preslika računa br. 31. od 23. rujna 2010., te računa br. 34. od 8. listopada 2010., za sada proizlazi da su izdani od strane upravo tuženice, da se ti računi odnose na određene poljopriovredne usluge (2 x tanjuranje, 1 razbacivanje mineralnih gnojiva), te da je tužitelj upravo na račun tog obrta, a temeljem ispostavljenih računa, isplatio 21. listopada 2010. ukupni iznos od 22.784,35 eur. Isto tako, je iz dokumentacije koja se nalazi na listu 160. do 202. spisa, za sada vidljivo da je postojala pismena prepiska između tužitelja i ĐR. Iz sadržaja iste za sada je vidljivo da je tužitelj uplatio na račun tuženice, 2. rujna 2010. avans u iznosu od 6.636,14 eur, da je navedeni obrt izvršio dio radova naručenih od strane tužitelja, da tužitelju nije ispostavio original račune za izvršene radove, te tužitelj nije izvršio plaćanja za iste, da je CR preuzeo jedan dio robe bez odobrenja tužitelja u [adresa] u “A, koji je tražio povratak iste, da je tužitelj po traženju CR naručivao određene količine gnojiva i drugog repromaterijala, te da je posljednjim dopisom od **.**.2011. CR u ime tuženice pozvan da izvrši do kraje obveze preuzete Ugovorom od 24. kolovoza 2010.
Za istaknuti je da prednje spomenutu dokumentaciju sud prvog stupnja nije cijenio u smislu važnosti za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, napose osnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije odnosno promašene pasivne legitimacije, što je jedan od razloga zbog kojeg je sud odbio tužbeni zahtjeva.
11.Protivno stavu suda prvog stupnja, ovaj sud drži da bi iz prethodno spomenute dokumentacije, za sada proizlazilo da je i tuženica, odnosno njen obrt unatoč tvrdnjama iznesenim u odgovoru na tužbu, u kojima negira bilo kakvu poslovnu povezanost sa tužiteljem, morala imati nekakvih saznanja o dogovorima CR sa tužiteljem, pa čak i ukoliko CR formalno nije imao nikakvu funkciju u obrtu. To, kako obzirom na uplatu u ranije navedenom iznosu, za koji nije logično ni životno sa jedne strane da bi promaknuo tuženici, niti da bi tuženica dozvolila da u ime njenog obrta bilo tko dogovara sa trećom osobom određenu poslovnu suradnju ili da izdaje računa u ime njenog obrta.
Sa druge strane, prema uvjerenju ovog suda, isto tako za sada nije ni logično ni životno da bi tužitelj:
- samoinicijativno uplatio pa i najmanji iznos na račun bilo obrta bilo pravne osobe, ukoliko sa tim obrtom odnosno tom pravnom osobom nije imao poslovnih odnos,
- svoju pismenu prepisku upućivao na obrt, ako doista nije s nije dogovorio poslovnu suradnju,
- imao podatke o računima obrta radi potrebe isplate ranije navedenog iznosa, ukoliko CR nije s tužiteljem o izvođenju poljoprivrednih usluga pregovarao u ime obrta čiji je vlasnik tuženica.
12.1.Nadalje, se ukazuje sudu prvog stupnja i na to da iako tuženica u odgovoru na tužbu (od 28. studenog 2011.) tvrdi da CR, njen suprug nije potpisao sporni Ugovor od 24. kolovoza 2010., da u nastavku historijata odgovora na tužbu tuženica ne spori da je s tužiteljem bilo dogovoreno etapno izvođenje određenih poljoprivrednih radova za tužitelja, uz uvjet redovnog plaćanja izvršenog dijela radova, što više pojašnjava da tužitelj nije platio određene izvršene radove, zbog čega da je prestala njihova poslovna suradnja, te ne spori da je postojao određeni poslovnih odnos između, ne obrazlaže kakav, tvrdeći pri tome da nije bio onog sadržaja kako to tvrdi tužitelj, a pri tome ne spori isplatu izvršenu od strane tužitelja.
U svezi toga je za primijetiti da u tijeku prvostuapnjskog postupka nije saslušana tuženica kao stranka, a da u podnescima koje je dostavljala u spis nije posebno obrazlagala koje je obveze obrt prema tužitelju preuzeo, odnosno kakav je bio sadržaj njihovog pravnog odnosa, sa time da na okolnost vjerodostojnosti tih svojih navoda ista nije predlagala po ocjeni ovog suda pravno relevantne dokaze, a koje okolnosti također sud prvog stupnja nije ocijenio.
Istodobno iz do sada provedenih dokaza ne bi bilo razvidno da je tužitelj imao poslovnu suradnju s obrtom jednog sadržaja, a s ĐR drugog sadržaja, odnosno da se radilo o različitim poslovnim odnosima.
12.2.Konačno, u kontekstu činjenice da je sud prvog stupnja proveo pored ostalog dokaz čitanjem Zapisnika o saslušanju ĐR, u predmetu poslovnih broj P 476/2011 (kasnije P 571/2015), iz kojeg je iskaza između ostalog razvidno da je s ĆR razgovorao o konkretnim cijenama za pojedine poljoprivredne usluge, potvrdio da je tužitelju slao ponude za te usluge kao fizička osoba, a ne kao zastupnik [obrt] čiji da je vlasnik njegova supruga, da je tužitelju poslao da prekida suradnju jer da mu nije plaćeno po računima.
Za razliku od toga, je imenovani saslušan kao svjedok u ovoj parnici, iskazao pored ostalog i to da se od ŽR razveo još 1985., odnosno da u vrijeme kada je dogovarao radove s tužiteljem da s ŽR više nije ni živio u zajedničkom kućanstvu.
13.U svezi prethodno iznesenog, također treba reći da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke, nije analizirao niti kontradiktornosti kako iz samog odgovora na tužbu tuženice, tako i iskaza ovdje svjedoka ĐR, koje bi mogle biti odlučne za zaključak o eventualnim saznanjima tuženice za dogovore sa tužiteljem glede predmetnih poljoprivrednih radova, a posljedično tome i evnetualne odštetne odgovornosti tuženice za naknadu štete koju tužitelj potražuje od iste.
14.Rukovodeći se svim do sada izloženim, pogrešnim za sada smatra ovaj sud ponajprije stav prvostupanjskog suda o važnosti činjenice da spisu prileži samo preslika Ugovora od 24. kolovoza 2010., a ne i original, kao i toga da tuženica nije potpisala predmetni Ugovor, što nije ni sporno, dok sa druge strane zanemaruje opsežnu (ranije spomenutu) dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u spis u prilog vjerodostojnosti svojih tvrdnji, ne cijeneći značaj iste napose u kontekstu navoda iz odgovora na tužbu tuženice, te same činjenice da tuženica nije saslušana kao stranka, odnosno važnost predloženih odnosno nepredloženih dokaza po istoj, radi utvrđivanja relevantnih okolnosti.
15.Slijedom svega izloženog, stajalište je ovog suda da je zbog pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja, činjenično stanje na ranije navedene okolnosti, a posebice vjerodostojnosti tvrdnji tuženice o sadržaju poslovnog odnosa s tužiteljem, saznanjima za dogovore ĐR s tužiteljem o pružanju poljoprivrednih usluga, razlozima zbog čega je u spornom Ugovoru CR naveden kao zastupnik obrta čiji je tuženica vlasnik, vjerodostojnosti potpisa istog na tom Ugovoru, te svih drugih ranije spomenutih okolnosti, ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.
16.Stoga će u nastavku postupka, sud prvog stupnja, sukladno uputi ovog suda, a sukladno dispoziciji parničnih stranaka, razjasniti sve pravno relevantne okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, nakon čega će donijeti novi i na zakonu utemeljenu odluku.
17.Obzirom na to, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke.
18.Zbog svega do sada izloženog, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i primjenom čl. 370. ZPP-a, predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
U Rijeci, 30. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković