REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9979/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima ĆH, Željku Rožiću i Saneli Kontin Miklin, odvjetnicima iz Križevaca, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice odvjetnice Sanele Kontin Miklin, a odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 763489 zaključenog 2. svibnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, solemniziranog 2. svibnja 2006., kod javne bilježnice Milke Čergar iz Sesveta pod poslovnim brojem OU-393/2006 u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, odnosno odredba čl. 6. t. 6.1. Ugovora u kojoj je navedeno da je naknada određena jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, te koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 434,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,88 EUR od 16. lipnja 2006. pa do isplate,

- 0,07 EUR od 14. srpnja 2006. pa do isplate,

- 0,68 EUR od 15. rujna 2006. pa do isplate,

- 0,58 EUR od 16. listopada 2006. pa do isplate,

- 0,32 EUR od 14. studenoga 2006. pa do isplate,

- 0,33 EUR od 15. svibnja 2008. pa do isplate,

- 6,36 EUR od 15. prosinca 2008. pa do isplate,

- 8,05 EUR od 17. veljače 2009. pa do isplate,

- 9,08 EUR od 23. ožujka 2009. pa do isplate,

- 9,84 EUR od 15. travnja 2009. pa do isplate,

- 8,48 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

- 8,19 EUR od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

- 6,58 EUR od 17. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 4,53 EUR od 15. rujna 2009. pa do isplate,

- 5,24 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate,

- 6,28 EUR od 16. studenoga 2009. pa do isplate,

- 5,10 EUR od 16. studenoga 2009. pa do isplate,

- 4,85 EUR od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

- 6,70 EUR od 15. siječnja 2010. pa do isplate,

- 8,35 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate,

- 9,62 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- 9,31 EUR od 15. travnja 2010. pa do isplate,

- 12,39 EUR od 17. svibnja 2010. pa do isplate,

- 11,45 EUR od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

- 13,06 EUR od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

- 20,79 EUR od 16. srpnja 2010. pa do isplate,

- 18,90 EUR od 12. listopada 2010. pa do isplate,

- 25,49 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- 22,15 EUR od 18. listopada 2010. pa do isplate,

- 19,15 EUR od 15. studenoga 2010. pa do isplate,

- 27,76 EUR od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- 32,41 EUR od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- 28,16 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 28,68 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 26,80 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 28,12 EUR od 9. svibnja 2011. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 73,17 EUR sa zakonskim zateznim kamama tekućim na iznos od:

- 0,63 EUR od 15. svibnja 2008. pa do isplate,

- 0,61 EUR od 13. lipnja 2008. pa do isplate,

- 0,61 EUR od 15. srpnja 2008. pa do isplate,

- 0,62 EUR od 14. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 0,60 EUR od 15. rujna 2008. pa do isplate,

- 0,61 EUR od 15. listopada 2008. pa do isplate,

- 0,62 EUR od 14. studenoga 2008. pa do isplate,

- 0,67 EUR od 15. prosinca 2008. pa do isplate,

- 0,63 EUR od 15. siječnja 2009. pa do isplate,

- 1,55 EUR od 17. veljače 2009. pa do isplate,

- 1,56 EUR od 23. ožujka 2009. pa do isplate,

- 1,57 EUR od 15. travnja 2009. pa do isplate,

- 1,55 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

- 1,55 EUR od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

- 1,53 EUR od 17. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 1,50 EUR od 15. rujna 2009. pa do isplate,

- 1,51 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate,

- 1,52 EUR od 16. studenoga 2009. pa do isplate,

- 2,23 EUR od 16. studenoga 2009. pa do isplate,

- 2,22 EUR od 15. prosinca 2009. pa do isplate,

- 2,26 EUR od 15. siječnja 2010. pa do isplate,

- 2,29 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate,

- 2,31 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate,

- 2,31 EUR od 15. travnja 2010. pa do isplate,

- 2,37 EUR od 17. svibnja 2010. pa do isplate,

- 2,35 EUR od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

- 2,38 EUR od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

- 2,53 EUR od 16. srpnja 2010. pa do isplate,

- 2,49 EUR od 12. listopada 2010. pa do isplate,

- 2,62 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- 2,55 EUR od 18. listopada 2010. pa do isplate,

- 2,50 EUR od 15. studenoga 2010. pa do isplate,

- 2,66 EUR od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- 2,75 EUR od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- 2,67 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 2,68 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 2,64 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 6,92 EUR od 9. svibnja 2011. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 86,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da se utvrde ništetnima i bez pravnog učinka ostale odredbe Ugovora o kreditu broj 763489 zaključenog 2. svibnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, a solemniziranog 2. svibnja 2006. kod javne bilježnice Milke Čergar iz Sesveta pod poslovnim brojem OU-393/2006, a koje nisu obuhvaćene t. I. izreke ove presude.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu 5.743,51 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika do visine navedenog iznosa od 5.743,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2006. do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 997,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 5. lipnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika Općinskom sudu u Bjelovaru te je isti sud, Stalna služba u Grešnici, pravomoćnim rješenjem poslovni broj P- 523/2021-5 od 25. svibnja 2022. prihvatio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda i oglasio se nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je nakon pravomoćnosti istog rješenja predmet ustupljen ovom sudu kao mjesno nadležnom.

2. Tužitelj je u tužbi naveo da je u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika (Volksbank d.d.), kao kreditorom, 2. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 763489, a koji je istoga dana solemniziran kod javne bilježnice Milke Čergar pod brojem OU-393/2006, te da mu je na temelju tog Ugovora o kreditu prednik tuženika odobrio i isplatio kredit za kupnju automobila u iznosu od 9.283,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate. Istaknuo je i da je kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima i da ga je otplatio u cijelosti. Nadalje je naveo da je odredbom čl. 2. Ugovora određena kamatna stopa u visini od 5,99% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, te da je ugovorena otplata kredita u valuti na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 179,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća. Smatra da su Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, kao i ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak, te da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napomenuo se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj je, nadalje, naveo da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF nepoštene odredbe jer ga je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom predviđenoj svrsi. Dodao je i da nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice koje bi iz Ugovora za njega proistekle, dok je tuženik sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazao kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom je naveo da tuženik nije transparentno prikazao izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je kredit povoljniji pa da je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije pokazala kao rizičnija. Istaknuo je i da u trenutku sklapanja Ugovora nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, te smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti. Tužitelj je, također, naveo da je nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik stekao bez osnove iznos od 3.282,13 kn. Još je naveo da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te da se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i da nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

3. Tužitelj je u odnosu na odredbu čl. 2. Ugovora naveo da visina kamatne stope nije određena niti odrediva jer je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno u skladu s jednostranim odlukama banke tj. jedne od ugovornih strana. Nadalje je naveo da mu je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa povećavana nekoliko puta što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita, te da je tuženik na ovaj način stekao bez osnove iznos od 519,48 kn. Budući da su presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnima odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. i 31. prosinca 2008., to je tužitelj istaknuo da je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Dodao je Ugovorom ne samo da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke, već i valutna klauzula koja se kao zaštitna klauzula veže na novčani iznos koji je isplaćen, što utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Još je naveo da uslijed ništetnosti promjenjive kamatne stope, ista postaje kao činidba neodređena i neodrediva, što posljedično uzrokuje ništetnost ugovora, te da ništetnošću promjenjive kamatne stope nastaje ugovorni odnos koji više nema kamatu kao cijenu kredita, te da takav ugovorni odnos više ne odgovara pojmu ugovora o kreditu, a s obzirom na to da je nužni sastojak ugovora i kamata koje više nema uslijed njezine neodredivosti. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, te kako su bitni sastojci Ugovora o kreditu zahvaćeni ništetnošću, tužitelj smatra da takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan bitni sastojak.

4. Tužitelj je u tužbi, nadalje, naveo da Ugovor o kreditu sadrži i nepoštenu i ništetnu odredbu ugovorene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz čl. 6. t. 6.1. Ugovora u kojoj je navedeno da se ista naplaćuje jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate. Još je naveo da o toj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali te je ista odredba kao i sam Ugovor sastavljena na tipiziranom obrascu, te da je ugovaranje predmetne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uslijed čega je ista uzrokovala i neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelj je, također, naveo da mu je na temelju navedene odredbe ustegnut iznos od 649,09 kn, te da nije bio upoznat na što se predmetna naknada odnosi i koje je to troškove tuženik imao za obradu kredita.

5. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, a uređenim u pogledu naziva tuženika u podnesku od 12. lipnja 2023., tražio da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kredit broj 763489 zaključen 2. svibnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. U slučaju da sud ne prihvati taj tužbeni zahtjev tužitelj je naveo da sukladno odredbičl. 188. st. 2. ZPP-a, postavlja eventualni tužbeni zahtjev, koji je uredio u pogledu naziva tuženika i iskazivanja potraživanja u valuti EUR u podnesku od 12. lipnja 2023. Navedenim tužbenim zahtjevom, koji je označio kao eventualni, tužitelj je tražio da se utvrde ništetnima odredbe navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane u švicarski franak (t. I.). Nadalje, istim tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio da se utvrdi ništetnom odredba istog Ugovora o kreditu dijelu u kojem je ugovorena naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz čl. 6. t. 6.1. u kojoj je navedeno da je naknada određena jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, te koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita (t. II.). Tužitelj je, nadalje, tim tužbenim zahtjevom od tuženika potraživao isplatu iznosa od 435,59 EUR (3.282,13 kn) s osnove preplaćenog iznosa na temelju valutne klauzule u CHF, zatim isplatu iznosa od 68,99 EUR (519,48 kn) s osnove preplaćenog iznosa na temelju promjenjive kamatne stope, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, kao i isplatu iznosa od 86,15 EUR (649,09 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2006. do isplate i to s osnove naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (t. III., IV. i V.), uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. VI.).

6. Tužitelj je u podnesku od 30. studenoga 2023., nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavio tužbeni zahtjev, te istim traži da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kredit broj 763489 zaključen 2. svibnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. U slučaju da sud ne prihvati taj tužbeni zahtjev tužitelj je naveo da sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a, postavlja i eventualni tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrde ništetnima odredbe navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane u švicarski franak (t. I.). Nadalje, istim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba istog Ugovora o kreditu dijelu u kojem je ugovorena naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz čl. 6. t. 6.1. u kojoj je navedeno da je naknada određena jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, te koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita (t. II.). Tužitelj, nadalje, tim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 434,73 EUR s osnove preplaćenog iznosa na temelju valutne klauzule u CHF, zatim isplatu iznosa od 73,17 EUR s osnove preplaćenog iznosa na temelju promjenjive kamatne stope, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, kao i isplatu iznosa od 86,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2006. do isplate i to s osnove naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (t. III., IV. i V.), uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. VI.).

7. Prije svega valja reći da je tužitelj kao glavni zahtjev postavio zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 763489 zaključenog 2. svibnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d., dakle svih odredaba istog, te je naveo da eventualnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnima odredaba istog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF i naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Dakle, tužbenim zahtjevom koji je označio kao eventualni, tužitelj traži isto što je sadržano i u zahtjevu koji je označio kao glavni tužbeni zahtjev (manje je sadržano u većem). U odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Dakle, sukladno navedenoj odredbi kumulacija zahtjeva kako je to postavio tužitelj u ovom predmetu nije moguća jer ne postoje dva ili više zahtjeva već je zahtjev koji je tužitelj označio kao eventualni zapravo sadržan u zahtjevu koji je tužitelj označio kao glavni. Stoga je sud u odnosu na zahtjeve kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odlučivao samo o jednom zahtjevu kojim se traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, a koji je tužitelj označio kao glavni.

8. Nadalje valja reći da je u podnesku od 30. studenoga 2023. tužitelj povećao tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na taj način isti preinačio tužbu. Sud je navedenu preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu i da se tuženik ovakvoj preinaci nije protivio, te da je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja zbog čega je tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (9. listopada 2023.). Također valja reći da je tužitelj u navedenom podnesku smanjio tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, čemu se tuženik nije protivio, a što se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a ne smatra preinakom tužbe.

9. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Tuženik je, također, naveo da sve kada bi presuda iz parnice Potrošač i bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Isto tako je naveo da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radio o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je još naveo da odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje je naveo da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene kao i da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je, također, osporio i visinu tužiteljevog potraživanja. Stoga je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Tuženik je, konačno, istaknuo i da je tužitelju na temelju predmetnog Ugovora o kreditu 4. svibnja 2006. stavio na raspolaganje iznos od 43.274,45 kn, te je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, tuženik u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu i da uslijed toga utvrdi postojanje potraživanja tužitelja prema tuženiku, traži da se, također, utvrdi postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u navedenom iznosu od 5.743,51 EUR (43.274,45 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2006. do isplate, te da se donese konstitutivna odluka o prebijanju tužiteljevog i tuženikovog potraživanja.

10. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku otplatnog plana (str. 20-21 spisa), presliku otplatne tablice (str. 22-23 spisa), presliku prometne kartice po kreditu (str. 24- 30 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 763489 od 2. svibnja 2006. (str. 34-41 spisa), presliku potvrde o isplati kredita (str. 100 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. (str. 153-162 spisa), saslušan je tužitelj (str. 179-180 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

11. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, dok je prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika neosnovan.

12. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 763489 od 2. svibnja 2006. (str. 34-41 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio s prednikom tuženika Volksbank d.d., kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 9.283,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,99% godišnje (čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 60 mjeseci (čl. 5. Ugovora o kreditu.), a za kupnju vozila (čl. 3. Ugovora o kreditu). Isto tako nije sporno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 179,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora o kreditu). Nastavno je utvrđeno i da stranke ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se plaća jednokratno u visini od 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, te koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita (čl. 6. t. 6.1. Ugovora o kreditu). Tuženik, također, ne osporava da je tijekom otplate kredita mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima, te ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju CHF u odnosu na kunu.

13. Među strankama je sporno je li ništetan Ugovor o kreditu u cijelosti, a podredno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, te kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita. S tim u vezi je, također, sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora radi prebijanja.

14. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je predmetni Ugovor zaključio 2006. s prednikom tuženika Volksbank d.d., a kredit je podigao za kupnju motora, te je sve dogovore vezano za uvjete kredita obavljao u autokući te u banci nije uopće bio. Nadalje je naveo da je podigao kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama, te uz promjenjivu kamatnu stopu jer da mu je jedino takav kredit bio ponuđen od strane autokuće. Isto tako je naveo da mu u autokući nisu posebno pojašnjavali bilo što o bilo kojoj odredbi Ugovora već je samo ostavio podatke i oni su mu rekli da će ga zvati kada bude gotov ugovor o kreditu te je tako i bilo, a kada su ga zvali on je Ugovor o kreditu nosio kod javnog bilježnika na ovjeru. Prije potpisivanja Ugovora isti je pročitao ali nije postavljao nikakva pitanja u autokući, međutim, nije sve odredbe potpuno razumio. Iskazao je da je podigao kredit u valuti CHF jer je smatrao da neće biti nikakvih problema s obzirom na to da su i drugi u to vrijeme dizali kredit u valuti CHF. Nadalje je naveo da je predmetni kredit bio jedini koji mu je u autokući i ponuđen. Djelatnik autokuće mu nije bilo što govorio o rizicima kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, niti o načinu na koji će se mijenjati kamatna stopa. Također je naveo da se točno ne sjeća je li platio naknadu za obradu kredita, ali je podmirio sve što se obvezao Ugovorom, a prilikom zaključenja Ugovora mu djelatnik autokuće nije ništa govorio o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te se ne sjeća kada je točno, u kojem iznosu i na koji način tuženik naplatio tu naknadu, međutim, on je sve što je trebao platio. Isto tako je naveo da je kredit otplaćivao trajnim nalogom u banci. Predmetni kredit je on osobno otplatio u cijelosti, a motocikl koji je kupio predmetnim Ugovorom o kreditu je koristio samo za svoje osobne potrebe te ga nikada nije koristio za bilo kakve poslovne svrhe i koristio ga je dugi niz godina. Rate kredita su mu počele rasti, te je s početnih oko 800,00 kn rata došla do oko 1.500,00 kn. Konačno je naveo da nije išao u banku raspitivati se zbog čega rastu rate jer je smatrao da na to ne može utjecati, a i drugi su u to vrijeme također plaćali povećane rate kredita.

15. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužitelja u bitnim dijelovima u kojima je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

16. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno mu je takvo ili slično postupanje. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu, neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila (motocikla) i neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja utvrđeno da je isti u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog imao status potrošača (čl. 3. st. 1. ZZP-a). Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je motocikl koji je kupio predmetnim Ugovorom o kreditu koristio samo za svoje osobne potrebe, te ga nikada nije koristio za bilo kakve poslovne svrhe, dok tuženik nije dokazao drugačije.

17. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji tuženika, ovaj sud je vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

18. Isto tako valja reći da prema odredbi čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a, je određeno da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a, je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

21. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe sadržane u čl. 2.1., 2.4. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed čega je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

22. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

23. Međutim u odredbama t. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

24. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe t. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu, koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Takva jednostrano određena ugovorna odredba je protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

25. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana otplata kredita valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istoj odredbi, niti da je tuženik informirao tužitelja o rizicima koje nosi valutna klauzula u CHF, a tuženik nije dokazao drugačije. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

26. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi i da je odredba čl. 6. t. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita ništetna sukladno gore navedenim odredbama. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu, prednik tuženika, niti djelatnik autokuće nisu ništa govorili o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Stoga navedena odredba predstavljaju nepoštenu odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, u navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije precizno naznačeno na što se ista naknada odnosi, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se naknada točno odnosi, pa mu dakle na taj način kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takvu odredbu kojom mu je nametnuta još jedna obveza. Stoga je, po ocjeni ovog suda, takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a.

27. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika, valuta CHF uz koju je vezana otplata kredita, te odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te je stoga valjalo odlučiti kao u t. I. izreke presude.

28. U preostalom dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrde ništenima odredbe Ugovora o kreditu, a koje nisu obuhvaćene t. I. izreke ove presude, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, u odredbi čl. 1021. ZOO-a propisano je da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, u odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema st. 2. istog članka, ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Isto tako i u odredbi čl. 87. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe. Dakle iz navedenih odredbi ZOO-a i ZZP-a proizlazi i mogućnost opstanka ugovora u slučaju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Bitni sastojci Ugovora o kreditu su iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novaca. U ovom slučaju, prednik tuženika se obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 9.283,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate, te je tuženik svoju obvezu i ispunio. Točno je da je visina anuiteta ovisila o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi. Međutim, utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, te naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, nema učinak nemogućnosti opstanka Ugovora. Ovo stoga što je uklanjanjem tih odredbi ostao na snazi Ugovor o kreditu bez valutne klauzule i naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita s početnom kamatnom stopom, te je na taj način postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je odlučeno kao u t. V. izreke ove presude.

29. Sud je, također, odbio prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika iz razloga što je odbijen i zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrde ništetnima preostale odredbe Ugovora o kreditu koje nisu obuhvaćene t. I. izreke ove presude, odnosno iz razloga što su preostale odredbe Ugovora o kreditu ostale na snazi pa je na taj način, kako je već navedeno, postignuta stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Pritom je sud imao u vidu da je tuženik takav prigovor kojim u prijeboj stavlja cjelokupni iznos isplaćenog kredita, istaknuo samo u slučaju da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se cijeli Ugovor o kreditu utvrdi ništetnim, a koji je ovom presudom odbijen. Stoga je odlučeno kao u t. VI. izreke ove presude.

30. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja, te naplaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

32. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. Vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su pravni prednik tuženika, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili 2. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 7763489 na iznos od 9.283,00 CHF. U čl. 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 5,99% promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a ugovoreni rok otplate iznosi 60 mjeseci. U čl. 8. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća. Vještak je, nadalje, naveo da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 10.864,41 CHF od čega je otplata glavnice 9.283,00 CHF i kamata 1.581,41 CHF. Prema simuliranom početnom otplatnom planu u CHF sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu iznosi 10.760,03 CHF od čega je otplata glavnice 9.283,00 CHF i kamata 1.477,03 CHF. Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 104,38 CHF, odnosno kunska protuvrijednosti iznosi 551,04 kn, odnosno 73,17 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.711,25 kn, odnosno 359,84 EUR. Ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 139,24 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 649,09 kn, odnosno 86,15 EUR. Stoga je vještak zaključno naveo da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 104,38 CHF, odnosno kunska protuvrijednosti iznosi 551,04 kn, odnosno 73,17 EUR. Nadalje je naveo da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.275,60 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno 434,73 EUR. Također je naveo da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -564,35 kn za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, odnosno -74,89 EUR. Konačno, vještak je naveo da ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 139,24 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 649,09 kn, odnosno 86,15 EUR.

33. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a imajući u vidu da stranke na isti u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, niti su u tom pravcu isticale daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, a s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik u odnosu na manje plaćene iznose (tzv. negativne razlike) nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja (prigovor radi prebijanja je istaknut samo u slučaju utvrđivanja cijelog Ugovora o kreditu ništetnim), pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i da je tužitelj uslijed promjene tečaja manje platio pojedine anuitete (-74,89 EUR). Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka.

34. Dakle, kako je na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu na temelju ništetne ugovorne odredbe kojom je otplata kredita vezane uz valutu CHF preplatio tuženiku iznos od 434,73 EUR, na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika iznos od 73,17 EUR, te na temelju odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznos od 86,15 EUR, tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedene iznose. Tužitelju su, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu te ga je predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju tužitelju, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose tekuće od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka Darka Prpića, dipl. oec. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II., III. i IV. izreke ove presude.

35. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje presude su dostupne na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2021., tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Konačno valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika i za potraživanje tužitelja s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju za navedeno potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok iz odredbi čl. 225. ZOO-a.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u cijelosti sa zahtjevom za isplatu. Naime, troškovi su odmjereni prema vrijednosti zahtjeva za isplatu u iznosu od 594,05 EUR jer se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa od ukupno 594,05 EUR, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, već se kao vrijednost predmeta spora uzima visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

37. Troškovi su odmjereni sukladno troškovniku stranke, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

38. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 718,75 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 21. srpnja 2022. i 30. studenoga 2023. u iznosu od 100,00 EUR za svaki (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podneska od 12. lipnja 2023. u iznosu od 25,00 EUR (12,20 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 9. listopada 2023. i 12. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), pristup na ročište 25. svibnja 2022. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/2 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 143,75 EUR. Isto tako tužitelju je dosuđen plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 997,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, odnosno od 30. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Međutim, tužitelju nije priznat trošak sastavljanja molbe za dostavu dokumentacije i sastavljanja podneska od 11. ožujka 2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Tužitelju, nadalje, nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Isto tako tužitelju nije priznat trošak putovanja punomoćnika odvjetnika na raspravu jer je tužitelj punomoćnika mogao izabrati iz mjesta suda, pa niti takav trošak nije bio potreban.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. VII. izreke ove presude.

Zagreb, 30. travnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po odvj.

2. Tuženiku po odv.