REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1868/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Gordane Jalšovečki članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Budić, odvjetnik iz Splita, Bihaćka 2, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-356/2024-2 od 22. siječnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1457/2021 od 8. veljače 2024. i dopunska presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1457/2021 od 13. veljače 2024., u sjednici održanoj 30. travnja 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv pobijanog dijela presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-356/2024-2 od 22. siječnja 2025. odbija se.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-356/2024-2 od 22. siječnja 2025. odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
III. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-356/2024-2 od 22. siječnja 2025. odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podno prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-356/2024-2 od 22. siječnja 2025. u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv dopunske presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1457/2021 od 13. veljače 2024., a kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.437,13 eura, kao neosnovan.
1.2. Prijedlog podnosi zbog dva pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
1.3. Kao razlog važnosti postavljenog pitanja poziva se na odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1804/2024-2 od 15. srpnja 2024., Gž-626/2024-2 od 9. travnja 2024., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 168/2013 od 15. lipnja 2021 te na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3314/2024-2 od 3. rujna 2024. uz tvrdnju da je shvaćanje iz pobijane presude suprotno shvaćanju zauzetom u navedenim odlukama.
1.4. Predlaže prihvatiti prijedlog za dopuštenje revizije i dopustiti podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena dopunska presuda prvostupanjskog suda.
2. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije zbog tri pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
2.1. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6858/2016-2 od 21. veljače 2017., Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022., Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020. uz tvrdnju da je shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci suprotno shvaćanju zauzetim u navedenim odlukama.
2.2. Prijedlog podnosi i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz tvrdnju da je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – dalje: Ustav), pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava i čl. 13. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija), te pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.
2.3. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dopustiti podnošenje revizije protiv pobijane drugostupanjske odluke.
3. Odgovori na prijedlog za dopuštenje revizije nisu podneseni.
4. Ispitujući prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a i 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Tužitelj postavljenim pitanjima sadržajno preispituje jesu li nižestupanjski sudovi pravilno odredili vrijednost predmeta spora pri odmjeravanju troškova postupka kada nisu primijenili odredbu čl. 37. st. 2. ZPP. Postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP, jer su sudovi pravilno primijenili odredbe ZPP kada su utvrdili vrijednost predmeta spora u svrhu odmjeravanja troškova postupka u ovoj pravnoj situaciji u kojoj je deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu, a tužitelj je sam naznačio novčanu vrijednost predmeta spora u tužbi.
4.2. Ujedno, niti razlozi važnosti na koje se tužitelj pozvao u prijedlogu, uvjeravajući sud da je trebalo u ovoj pravnoj situaciji pri odmjeravanju troškova postupka primijeniti odredbu čl. 37. st. 2. ZPP, nisu odgovarajući, pa ne mogu davati važnost naznačenom pitanju. Naime, u tim odlukama radi se o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji jer se u njima zauzima pravno shvaćanje o načinu određivanja vrijednosti predmeta spora (prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP) za dopuštenost podnošenja revizije.
4.3. U odnosu na postavljena pitanja pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci revizijskog suda poslovni broj Revr-213/07-2 od 23. travnja 2007., Revr-721/07-2 od 19. studenoga 2008., Revr- 316/07-2 od 30. svibnja 2007., Revr-202/04-2 od 20. listopada 2004. i dr.
5. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.
6. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije predlaže da mu se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:
"1. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?
2. Je li tužba tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga Potrošač"), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?
3. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?".
7. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7.1. Navedeno stoga što pobijana presuda u odnosu na postavljena pitanja ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
8. S obzirom na izloženo valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja i riješiti kao u točki II. izreke rješenja.
9. U pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljeno Ustavom zajamčeno pravo na pošteno i pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).
9.1. Imajući na umu okolnost konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom postupku ne mogu biti predmetom preispitivanja), shvaćanje je suda izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom. Naime, činjenica da tuženik nije uspio u predmetnom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorijama na temelju Ustava i Konvencije. Isto tako to što sud nižeg stupanja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od tuženika ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.
9.2. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U ovim nižestupanjskim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
9.3. Što se tiče navoda koji se odnosi na povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. Konvencije ovaj sud zaključuje da je tuženik na raspolaganju imao odgovor na tužbu i žalbu koju je i koristio. Činjenica što njome nije uspio ne znači da su ta pravna sredstva nedjelotvorna. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično i pošteno suđenje odnosno da mu je povrijeđeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo.
9.4. Slijedom navedenog ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. i dopuštenje revizije pa je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja (čl. 389.a st. 4. ZPP).
Zagreb, 30. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
