Poslovni broj Gž R-984/2021-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-455/2018-35 od 10. svibnja 2021. godine, dana 30. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-455/2018-35 od 10. svibnja 2021. godine u točki 1. izreke, te u dijelu točke 2. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.861,82 kuna/910,72 eura[1] , sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 10. svibnja 2021. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-455/2018-35 od 10. svibnja 2021. godine u dijelu točke 2. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.163,19 kuna/552,55 eura (preko dosuđenog iznosa od 6.861,82 kuna/910,72 eura do dosuđenog iznosa od 11.025,00 kuna/1.463,27 eura), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 10. svibnja 2021. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 20. ožujka 2013. godine do 04. travnja 2018. godine bruto iznos od 9.191,22 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki 2. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.025,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. svibnja 2021. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana odluka.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka za financije, računovodstvo i poreze KŠ, kao i njezinog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao zaposlenika tuženika (carinika) za isplatu naknade za obavljeni prekovremeni rad u razdoblju od 20. ožujka 2013. godine do 04. travnja 2018. godine.

7. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju kao zaposlenik tuženika na radnom mjestu carinik II. vrste ostvario prekovremeni rad obavljajući posao u turnusu, koji rad je u smislu odredbe članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13, 150/13 i 153/13, u nastavku teksta: KU/13) definiran na način da 12 sati dnevno radi u ciklusima 12 (dnevni rad)- 24 (slobodno)-12 (uključivo noć)-48 (slobodan).

8. Nadalje utvrđuje da tuženik u pojedinim mjesecima utuženog razdoblja nije iskazao sve sate koji su navedeni u evidencijama o korištenju radnog vremena, a koji bi predstavljali sate iznad mjesečnog fonda radnih sati kao prekovremeni rad tužitelja, te da je vještak za financije, računovodstvo i poreze KŠ prilikom izrade nalaza i mišljenja utvrdila za svaki mjesec mjesečni fond sati i fond sati blagdana u tjednu od ponedjeljka do petka, te izračunala mjesečni fond radnih sati na način da je od mjesečnog fonda sati oduzela sate blagdana koji padaju od ponedjeljka do petka, pri čemu je utvrdila i broj prekovremenih sati koje je ostvario tužitelj, a da je vještakinja navedene podatke utvrdila usporedbom podataka iz obračunske isprave za isplatu plaće i evidencije o korištenju radnog vremena, u vezi čega je utvrdila kako se u konkretnom slučaju iskazan broj sati za slobodne dane u obračunskoj ispravi za isplatu plaće razlikuje od broja sati iskazanog u evidencijama o korištenju radnog vremena u pojedinim mjesecima, pa da je vještak izračunao potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada umanjenog za sve slobodne dane korištene u promatranom razdoblju prema podacima iz obračunskih lista i prema podacima iz evidencijama o korištenju radnog vremena, koji izračun je napravljen pod pretpostavkom da se korišteni slobodni dani odnose na prekovremene sate ostvarene u utuženom razdoblju, s time da su utvrđena potraživanja zatvarana kronološki počevši od najstarije utvrđene tražbine.

8.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da je vještak uzimajući u obzir podatke o slobodnim danima iz obračunskih listi, a pod pretpostavkom da se isplatama po osnovi slobodnih dana podmirivalo najstarije potraživanje po osnovi prekovremenih sati, utvrdio da bi potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada iznosilo 9.191,22 kuna, pri čemu je sačinio i izračun prema podacima o slobodnim danima iz evidencija o korištenju radnog vremena, te je utvrdio i visinu tražbine tužitelja po osnovi prekovremenih sati umanjeno za slobodne dane iskazane u tim evidencijama, pod pretpostavkom da se slobodnim danima podmirivalo najstarije potraživanje po osnovi prekovremenih sati, te je na taj način utvrdio da bi neisplaćeno potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada iznosilo 3.398,39 kuna.

8.2. U vezi toga utvrđuje da s obzirom na razliku podataka o korištenim slobodnim danima tužitelja koja je iskazana u obračunskim listama i evidencijama o korištenju radnog vremena u pojedinim mjesecima, treba prilikom utvrđivanja visine tražbine tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada uzeti podatke o korištenim slobodnim danima iskazanima u obračunskim listama.

8.3. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da su priloženi obračuni plaće tužitelja za sporno vremensko razdoblje u cijelosti sukladni odredbama Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 32/15, 102/15 i 35/17, u nastavku teksta: Pravilnik), te da su isti bili dostavljeni tužitelju prilikom isplate plaće, pa da je on u njih mogao izvršiti uvid i utvrditi da podaci u njima ne odgovaraju stvarnom broju odrađenih sati ili vremenu korištenja slobodnih dana, pa je imao mogućnost prigovora, što nije učinio, slijedom čega utvrđuje da je tužitelj prihvatio takav mjesečni obračun plaće, sa svim podacima u istim.

9. Iz navedenih razloga, a pozivom na odredbu članka 10. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05 i 107/07), odredbu članka 92. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 137/04), odredbu članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i 61/11), odredbe članaka 65., 92., 93. stavak 2., 3. i 4. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 i 127/17, u nastavku teksta: ZR), odredbu članka 39. stavak 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 92/04, 150/04, 77/07 i 98/07), odredbu članka 44. stavak 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 93/08), odredbe članaka 8., 41. i 44. KU/13, odredbe članaka 8., 35. i 38. stavak 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/17 i 12/18, u nastavku teksta: KU/17), odredbe članaka 26., 29. i 277. Zakona o obveznim odnosima, odredbe članaka 45. stavak 1., 2., 4. i 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04), te odredbu članka 61. stavak 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06 i 68/07), odlučuje kako je naznačeno u točki 1. izreke pobijane presude.

10. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, kao i na odredbi članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13 i 93/14).

11. Pazeći u ovom postupku u sporu male vrijednosti po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

12. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema takvih postupovnih nedostataka koje bi imale za posljedicu da se pobijana presuda ne može valjano ispitati.

13. Neosnovano tuženik ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a to stoga jer je isti na ročištu od 29. travnja 2021. godine na kojem je zaključena glavna rasprava izjavio da odustaje od svih eventualno predloženih dokaza, te da predlaže zaključenje glavne rasprave, pa time što sud prvog stupnja nije saslušao predložene svjedoke na okolnost organizacije rada, obračuna plaće i evidencije o radnom vremenu, sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike, tuženiku nije nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje pred prvostupanjskim sudom.

14. Na utvrđeno činjenično stanje, u odnosu na koje se pobijana presuda u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a ne može pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti se naznačena presuda može pobijati zbog bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio relevantno materijalno pravo kada je odlučio kako je naznačeno u točki 1. izreke pobijane odluke.

15. Naime, odredbom članka 44. stavak 1. KU/13 (članak 38. stavak 1. KU/17) propisano je da će se osnovna plaća službenika ili namještenika uvećati za svaki sat rada, između ostalog za prekovremeni rad 50%, a za rad blagdanom, neradnim danom, utvrđenim zakonom 150%, dok se prema stavku 2. navedenog članka dodaci na osnovnu plaću međusobno ne isključuju. Odredbom članka 44. stavak 10. KU/13 (članak 38. stavak 10. KU/17) propisano je da se prekovremenim radom, kad je rad službenika organiziran u smjenama (dvije-1. dvije-2. dvije-3.-dva dana slobodna) ili turnusima, smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Odredbom članka 44. stavak 11. KU/13 (članak 38. stavak 11. KU/17) propisano je da ako je rad službenika ili namještenika organiziran na drugi način, prekovremeni rad je svaki rad duži od dnevnog radnog vremena, te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno, dok je odredbom stavka 12. navedenog članka propisano kako redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati.

16. S obzirom na navedeno, a budući je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju pogrešno utvrđivao prekovremene sate na bazi mjesečnog broja sati, a ne mjesečnog fonda radnih sati, s obzirom na odredbu članka 44. stavak 12. KU/13 (članak 38. stavak 12. KU/17), pravilno je sud prvog stupnja odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, jer u konkretnom slučaju valja primijeniti obračun fonda radnih sati iz navedene odredbe Kolektivnog ugovora kojim je propisan način utvrđivanja broja prekovremenih sati rada tako da se od ukupnog broja odrađenih sati rada odbije mjesečni fond radnih sati, dok mjesečni fond radnih sati čini broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnožen sa 8 sati.

17. Pri tome valja navesti da su u situaciji kada su podaci o iskorištenim slobodnim danima različito iskazani u dokumentaciji tuženika kao poslodavca (različitim obračunskim listama za obračun plaće i u evidenciji rada tuženika), kao što je to u konkretnom slučaju, podaci o broju sati slobodnih dana relevantni za odlučivanje o zahtjevu tužitelja oni podaci koji su iskazani u obračunskim listama u dokumentaciji poslodavca.

17.1. To stoga jer su priložene obračunske liste sastavljene u skladu s Pravilnikom, u vezi čega je odredbom članka 5. stavak 1. ZR-a propisano da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, te da evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu (stavak 2.), dok je odredbom članka 135. stavak 4. ZR-a propisano da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 5. stavak 1. ovog Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu. Budući da iz provedenog postupka proizlazi da tuženik tijekom postupka nije dokazao da su obračunske liste nepravilno sastavljene, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio podatke o broju sati rada i slobodnih dana obračunate na obračunskim listama za plaću za pojedine mjesece u kojima podaci iz obračunskih lista i evidencije radnog vremena nisu usklađeni, te posljedično tome usvojio tužbeni zahtjev opisan u točki 1. izreke pobijane presude, slijedom čega je neosnovano pozivanje tuženika na obračun prekovremenih sati rada tužitelja koje je vještak umanjio za korištenje slobodnih dana tužitelja prema evidenciji o korištenju radnog vremena u iznosu od 3.398,39 kuna.

18. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi (u dijelu koji se odnosi na točku 1. izreke pobijane presude) nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

19. Međutim, osnovano tuženik osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na dio dosuđenih troškova predmetnog parničnog postupka.

19.1. U vezi toga prije svega valja navesti kako su neosnovane tvrdnje žalitelja da je priznao tužbeni zahtjev, te da nije dao povod za tužbu, jer tuženik time što je u odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora učinio nespornim zahtjev tužitelja u iznosu od 2.983,88 kuna nije ispunio svoju obvezu, odnosno nije priznao tužbeni zahtjev, niti je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 157. ZPP-a, ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je, prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove. Prema tome, riječ je o dvije pretpostavke koje moraju biti kumulativno ispunjene (da tuženik nije dao povod za tužbu i da je priznao tužbeni zahtjev), a koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ostvarene, jer je tužitelj radi ostvarenja svoje novčane tražbine prema tuženiku koja prelazi iznos od 2.983,88 kuna, a koju je tuženik osporavao, morao pokrenuti ovaj parnični postupak, pa je u tom smislu tuženik dao povod za tužbu, pri čemu isti nije priznao tužbeni zahtjev prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari.

19.2. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelju koji je u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom pripada pravo na trošak u iznosu od 11.025,00 kuna/1.463,27 eura, u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i odredbom članka 155. stavak 1. tog Zakona, jer je protivno žalbenim navodima pravilno utvrdio da su sve radnje za koje su tužitelju priznati troškovi bile potrebne za vođenje parnice.

19.3. Iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, te je nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 19. svibnja 2020. godine (list 333-335 spisa) precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu novčanog iznosa od ukupno 18.018,35 kuna bruto, da bi u podnesku od 28. travnja 2021. godine (list 566 i 567 spisa) zatražio isplatu novčanog iznosa od ukupno 9.191,22 kuna, čime je, dakle, povukao tužbeni zahtjev za iznos od 8.827,13 kuna, pa je tuženiku za radnje koje su poduzete od podnošenja tužbe pa do naznačenog smanjenja tužbenog zahtjeva trebalo u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP-a dosuditi trošak u razmjeru između povučenog dijela tužbenog zahtjeva (iznos od 8.827,13 kuna) i prvobitnog tužbenog zahtjeva (iznos od 18.018,35 kuna), tj. u omjeru od 48,98%.

19.4. Tuženiku bi s obzirom na navedeno u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa) pripadao slijedeći trošak za radnje njegovog zakonskog zastupnika: iznos od 132,72 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 530,88 eura za sastav obrazloženih podnesaka od 13. studenoga 2018. godine, 16. rujna 2019. godine, 20. studenoga 2019. godine i 15. lipnja 2020. godine (iznos od 132,72 eura po podnesku-Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zatim iznos od ukupno 398,16 eura za zastupanje na ročištima od 06. prosinca 2018. godine, 10. lipnja 2019. godine i 03. srpnja 2020. godine (iznos od 132,72 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), te iznos od 66,36 eura za sastav podneska od 28. srpnja 2020. godine (Tbr. 8. toč. 2. Tarife), dakle sveukupno 1.128,12 eura, od čega tuženiku pripada pravo na trošak u omjeru od 48,98%, tj. na iznos od 552,55 eura.

19.5. Stoga je trošak tužitelja u iznosu od 11.025,00 kuna/1.463,27 eura trebalo umanjiti sa troškom tuženika u iznosu od 4.163,19 kuna/552,55 eura, te tužitelju dosuditi razliku troškova u visini od 6.861,82 kuna/910,72 eura, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

20. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke presude.

U Rijeci, 30. travnja 2025. godine.

S U D A C :

Alen Perhat