Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž -119/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužiteljice UFĐ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Slavenu Karabanu odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg br.3a., , OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Hanžeković&Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P 29/2022 od 7. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P 29/2022 od 7. prosinca 2022.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom poslovni broj P 403/19 od 20. studenog 2020., točkom I. izreke utvrđena je ništetnim čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 14. ožujka 2006. u dijelu koji glasi:…"kamatna stopa promjenjiva i da su ugovorne stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke“ bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjene iste, pa da ta odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak po ugovorne stranke. Točkom II. izreke utvrđen je ništetnim čl. 7.st.3. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je određeno da je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, te da se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan odobrenja žiro računa Bank, slijedom čega da i ta odredba nema pravni učinak za ugovorne stranke.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 404,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kune isplati iznos od 2.042,60 eur pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.169,15 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Ovosudnom presudom i rješenjem poslovni broj Gž 4467/2020 od 8. prosinca 2021., odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P 403/19 od 20. studenog 2020., u točkama I. i II. izreke, dok je rješenjem djelomično uvažena žalba tuženika, ukinuta prvostupanjska presuda u točkama III. i IV. izreke, kao i odluka o parničnom trošku sadržana u točki V. izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u fazu prethodnog postupka.

3.Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 29/2022 od 7. prosinca 2022., točkom I. izreke utvrđeno je da postoji potraživanje tužiteljice s osnova preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem jednostranog i ništetnog povećanja promjenjive kamatne stope u iznosu od 405,56 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te sa naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF za iznos od 2.042,58 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju za iznos od 614,87 CHF sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je prigovor radi prebijanja na iznos od 614,87 CHF sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici s osnova preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem jednostranog i ništetnog povećanja promjenjive kamatne stope iznos od 405,56 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn u iznosu od 2.042,58 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.633,68 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama., dok je točkom VI. izreke odbijen tuženik s zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.741,99 eur.

4.Protiv prethodno citirane presude, žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

5.Odgovor na žalbu nije podnesen.

6.Žalba tuženika nije osnovana.

7.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako nije počinjena ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, slijedom čega se ista mogla ispitati.

8.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I-IV. izreke.

9.1.Donoseći pobijanu odluku, polazeći od toga da je pravomoćno utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula, sud prvog stupnja uvažava nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, iz kojeg u bitnome proizlazi da preplata po osnovi ništetnog povećanja kamatne stope iznosi 405,56 eur, po osnovi ništetnog povećanja tečaja CHF iznosi 2.042,58 eur, da tzv. negativna tečajna razlika za razdoblje od veljače 2014. do rujna 2015. iznosi 614,87 CHF, da je sve uplate koje je tužiteljica izvršila na partiju kredita uvrstio u izračun konverzije, koja da je u cijelosti izvršena po odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/2015: dalje: ZIDZPK-a).

Nadalje je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjeve tužiteljice za isplatu, pozivom na čl. 215., 225., 241., 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), kao i čl. 333. ZPP-a, te uvažavajući pravna stajališta glede ovog pitanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/2017, Rev 3142/2018, Rev 1404/2018.

9.2.U odnosu na tuženikov pregovor radi prijeboja, kojim je tuženik stavio u prijeboj iznos od 614,87 CHF, koji iznos tuženik potražuje po osnovi tzv. negativne tečajne razlike, sud prvog stupnja zaključuje da za ovo potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova.

U svezi toga, polazi od sadržaja čl. 323. ZOO-a, te sukladno tome smatra da kako na strani tuženika postoje razlozi krivnje za sklapanje spornog Ugovora, da isti ne može od tužiteljice ostvarivati štetu. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao na praksu pojedinih Županijskih sudova u RH (Varaždin, Velika Gorica), kao i na shvaćanje izraženo u predmetu C 154/2015 i C 308/2015 Europskog suda. Nastavno tome, sud odbija tuženikov prigovor radi prijeboja, prethodno utvrdivši da to potraživanje tuženika ne postoji.

Budući da iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik sukladno čl. 19.c. ZIDZPK-a, priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 602,04 eur, da je taj iznos uzeo vještak prilikom izrade nalaza u obzir, te kako se tužiteljica sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije odrekla preostalog potraživanja iznad tog iznosa preplate, niti je u cijelosti obeštećena, to sud smatra da istoj pripadaju iznosi utvrđeni provedenim vještačenjem, pa stoga primjenom čl. 1111. i 1115. ZOO-a, odlučuje kao u točkama I.-IV. izreke presude. Odluke o troškovima temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

10.Vezano za žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na eventualno postojanje razloga za izuzeće, skreće se pažnja istome da je Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Su-167/2025-2 od 8. travnja 2025. odbijen zahtjev tuženika za izuzeće sutkinja Filke Pejković, Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić u ovom predmetu.

11.Na žalbene navode tuženika vezano za utvrđivanje statusa potrošača tužiteljice, valja odgovoriti da je iz stanja u spisu razvidno između ostalog da je tužiteljici i to kao fizičkoj osobi, od strane tuženika odobren stambeni kredit odnosno kredit za adaptaciju, slijedom čega se nameće zaključak da je u konkretnom pravnoj situaciji, tužiteljica imala status potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

12.U odnosu na opširne žalbene tvrdnje tuženika, kojima ponovno iznosi svoje stajalište vezano za izvršenu konverziju sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, odnosno pravo tužiteljice da potražuje isplatu bilo kakvih iznosa, analizira odredbe Glave IVa. ZIDZPK –a, te stajališta iznesena u odlukama Suda EU broj C 567/2020, Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/19, skreće se pažnja istome da je ovaj sud te žalbene otklonio u ranijoj ukidnoj odluci od 8. prosinca 2021., te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje tuženik na navedenu odluku.

Ovo napose u kontekstu činjenice da je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, postala pravomoćnom još 8. prosinca 2021.

13.Isto tako, kako je tuženik i u žalbi na raniju presudu suda prvog stupnja, pored ostalog dovodio u pitanje postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti spornih odredaba i u situaciji kada je provedena konverzija, te je ovaj sud iznio razloge temeljem kojih nije smatrao taj žalbeni navod pravno utemeljenim, to se tuženik i glede ovih žalbenih tvrdnji također, radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje na ovosudnu raniju ukidnu odluku.

14.Nadalje, obzirom na pravomoćno presuđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz konkretnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, ovaj sud nije držao potrebitim ulaziti u analizu osnovanosti žalbenih navoda tuženika u dijelu u kojem analizira da li su u odnosu na sporne odredbe doista ispunjene pretpostavke za nepoštenost, a time i ništetnost istih ili ne.

15.Na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem analizira postupanje suda prvog stupnja, glede utvrđenja svih pravno relevantnih činjenica, odnosno provođenja svih potrebnih dokaza na okolnost osnovanosti tužbenih zahtjeva tužiteljice, upirući pri tome na postojanje povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 8. ZPP-a, istome se skreće pažnja, da se ovaj sud očitovao i glede tih tvrdnji u ranijoj ukidnoj odluci, posljedično čemu ne smatra potrebnim ponovno iznositi razloge temeljem kojih drži da je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredaba.

16.Osim toga, ovaj sud ne drži potrebitim ponovno obrazlagati zbog čega tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice smatra neosnovanim, budući je u ranijoj ovosudnoj odluci u točkama 18. i 19. iznio svoje stajalište, pa se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, tuženika upućuje na taj dio presude i rješenja poslovni broj Gž 4467/2020.

Podredno se dodaje da kako je presuda kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, poslovni broj Pž 7129/2013 donijeta 13. lipnja 2014., a presuda kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, poslovni broj Pž 6632/2017 donijeta 14. lipnja 2018., dok je tužba tužiteljice predana preporučeno na poštu 14. lipnja 2019., dakle unutar općeg zastarnog roka.

17.1.Pravno neutemeljenim drži ovaj sud i tumačenje tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost stava suda prvog stupnja glede osnovanosti istaknutog prigovora radi prijeboja po osnovi tzv. negativne tečajne razlike.

Naime, kao što se moglo zaključiti iz obrazloženja i ovosudne presude, tužiteljica osim što je ustala tužbom radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredaba, isto tako je zatražila i isplatu određenih iznosa kao posljedice te ništetnosti, dakle postavila restitucijske zahtjeve u smislu čl. 323. ZOO-a.

U tom kontekstu protivno tvrdnjama tuženika, pravilno je po uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja postupio kada je odbio prigovor radi prijeboja, budući da i ovaj sud drži da tužiteljica u razdobljima kada je plaćala anuitete po tečaju nižem od početno ugovorenog, nije ništa stekla na teret tuženika iz razloga jer niti jedan dio imovine tuženika u tom razdoblju nije prešao u imovinu tužiteljice iz čega dalje proizlazi da nije bilo mjesta primjeni čl. 323. st.1. i čl.1111. ZOO-a u korist tuženika.

17.2.Pored toga, ovdje valja skrenuti pažnju i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1277/2022 prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli primjenom čl. 323. st.1. ZOO-a, zbog toga što tuženik nije ni primio iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu. Ovo stoga što je za sporno razdoblje vještak u svom nalazu i mišljenju, sukladno kojem je tužiteljica postavila konačne tužbene zahtjeve, prikazao iznose anuiteta prema tečaju CHF u odnosu na kunu. Što se tiče tuženika, isti prema prosudbi ovog suda nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se povreda upravo manifestira u razlici isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početni budući se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, kako u cilju otklanjanja štetnih posljedica, tako i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

17.3.Osim toga ovdje valja reći i to da u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Protivno tome stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene (stare) odredbe, kao što je zahtjev za povrat novca.

Naime, prema ustaljenoj praksi Suda EU, kada se neka odredba proglasi nepoštenom, a onda i ništetnom, na nacionalnom sudu je da sukladno čl.6. st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošače, osim ako se potrošač tome protivi. Shodno navedenom, nameće se zaključak da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćujući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih ugovornih odredbi na potrošača (presude u predmetima Suda EU C 154/2015, C 308/2015, C 307/2015 i dr.).

17.4.Budući da u kontekstu prethodno izloženog, ni po ocjeni ovog suda nisu bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih je valjalo prihvatiti tuženikov prigovor radi prebijanja, odnosno utvrditi da postoji potraživanje istog, to je pravilno prvostupanjski sud glede ovog prigovora odlučio kao u točkama I. -III. izreke pobijane presude.

18. Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženici iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nisu uspjeli dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

19.Konačno, nije u pravu tuženik ni kada pobija odluku o parničnom trošku, kako općenito, obzirom na sve do sada izloženo, kao ni u dijelu u kojem smatra da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude, jer da se ne radi o nužnom trošku u smislu čl. 155. ZPP-a.

Ovo iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Shodno navedenom, pravilno je u konkretnom slučaju postupio sud prvog stupnja kada je tužiteljici između ostalog dosudio i taj osporeni trošak.

20.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

21.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković