Poslovni broj Gž-339/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Jurčević, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-215/2023-17 od 09. siječnja 2025. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 30. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-215/2023-17 od 09. siječnja 2025. godine u točkama I., II., III., IV. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-215/2023-17 od 09. siječnja 2025. godine u točkama VI. i VII. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 02. veljače 2007. godine između tužitelja i tuženika (u nastavku teksta: Ugovor), potvrđenog po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, J. Gotovca 13 dana 05. veljače 2007. godine pod brojem OU-238/2007, u dijelu gdje je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

2. U točki II. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 7. Ugovora, u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak (CHF) koji važi na dan dospijeća.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime više plaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog povećanja tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu iznos od 2.013,14 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u toj točki izreke.

4. U točki IV. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 3. Ugovora, kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednostrana, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime tzv. ulazne naknade iznos od 281,07 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 08. veljače 2007. godine do isplate, sve kako je pobliže naznačeno u izreci.

6. U točki VI. izreke iste presude utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba 9. Ugovora, u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

7. U točki VII. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi koju propisuje članak 1. stavak 1. točka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.

8. U točki VIII. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog iznosa u visini od 281,70 eura.

9. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I. -VII. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. Odgovor na žalbu nije podnesen.

11. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

12. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka za ekonomiju, računovodstvo, financije i bankarstvo UĐ, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja naznačen u točkama I.-VII. izreke pobijane presude, koji se temelji na tvrdnjama tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF o ništetnosti naznačenih Ugovornih odredaba.

13. U vezi toga utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to članka 96. i članka 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 01. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.1. Navedenom presudom da je utvrđeno i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13.2. Naznačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.3. Stoga utvrđuje da naznačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a obvezuje sud, te da se potrošači u posebnim postupcima radi ostvarenja njihovih prava za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP- a, te da s obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke navedene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer da bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a.

14. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točkama I. i II. izreke pobijane odluke.

15. Nadalje utvrđuje da je tuženik u skladu s odredbama članaka 323., 1011., 1015., 1046. i 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO) u obvezi isplatiti tužitelju sve ono što je od istoga primio temeljem ništetne Ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, tj. iznos od 2.013,14 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti pojedinačnih iznosa glavnice do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, pa odlučuje kako je naznačeno u točki III. izreke pobijane presude.

16. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom kao kreditorom posebno pojedinačno pregovarao o odredbi iz članka 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednostrano, te uz naplatu prilikom prvog korištenja kredita, a koja odredba je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, pa da se radi o nepoštenoj odredbi koja je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega odlučuje kako je naznačeno u točki IV. izreke pobijane odluke, pri čemu utvrđuje da je tužitelj temeljem potonje ništetne Ugovorne odredbe isplatio tuženiku iznos od 281,07 eura, pa u točki V. izreke pobijane presude nalaže tuženiku da isplati tužitelju taj novčani iznos, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do konačne isplate, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev po toj osnovi (točka VIII. izreke pobijane presude).

17. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine, a to stoga jer utvrđuje da je zastara u skladu s odredbom članka 361. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) počela teći od 14. lipnja 2018. godine kao dana kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, a da je tužba podnesena dana 09. svibnja 2023. godine.

18. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.

19. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude, nije počinjena neka od tih povreda.

20. Isto tako, neosnovano tuženik ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u dijelu pobijane presude u kojem je odlučeno kao u točkama I., II., III., IV. i V. izreke te odluke, jer u tom segmentu naznačena presuda nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

21. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnima i bez pravnog učinka sporne Ugovorne odredbe naznačene u točkama I., II. i IV. izreke pobijane presude, u smislu odredbe članka 81. stavak 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i odredbe članka 87. stavak 1. tog Zakona, koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, pravilno utvrđujući da se na pitanje (ne)valjanosti tih Ugovornih odredaba primjenjuju utvrđenja iz spomenutog spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012.

21.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju, a u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u pogledu koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija.

21.2. Pogrešno stoga tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni utvrđenja iz potonjih odluka navedenih sudova, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, pri čemu su neosnovane i tvrdnje žalitelja kojima osporava utvrđenje suda prvog stupnja da on kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita nisu pregovarali o spornim Ugovornim odredbama naznačenima u točkama I., II. i IV. izreke pobijane presude, a na navode tuženika koji se poziva na svoje Opće uvjete valja odgovoriti da isti te Uvjete nije priložio u spis, pa nije moguće utvrditi na što se oni odnose, te da li (i kakav) utjecaj imaju na odluku o tužbenom zahtjevu.

22. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju uslijed ništetnosti sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pripada pravo da od tuženika potražuje isplatu novčanog iznosa od 2.013,14 eura, a uslijed ništetnosti naznačene odredbe o ulaznoj naknadi iz odredbe 3. Ugovora i pravo na isplatu iznosa od 281,07 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od 2.013,14 eura, odnosno na iznos od 281,07 eura od dana kada je tuženik primio uplatu tih iznosa do konačne isplate, u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, jer je isti te novčane iznose stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO- a, te se zbog ništetnosti potonjih Ugovornih odredaba koju je sam prouzročio ima smatrati nepoštenim stjecateljem tih iznosa.

23. Međutim, osnovano tuženik žalbom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u dijelu pobijane presude u kojem je u točki VI. izreke utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba 9. Ugovora u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, jer za takvo utvrđenje sud prvog stupnja nije naveo nikakve razloge, pa u tom dijelu pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama. Pri tome valja navesti kako presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine nije utvrđeno da bi takve odredbe ugovora o kreditima bile nepoštene i ništetne, pa u tom pogledu potonja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu nema učinak na naznačeni dio tužbenog zahtjeva, što znači da prvostupanjski sud o eventualnoj nepoštenosti i ništetnosti naznačenog dijela odredbe 9. Ugovora treba prosuđivati neovisno o sadržaju potonje presude Trgovačkog suda u Zagrebu, sve u skladu s relevantnim odredbama ZZP/03 i drugih materijalnopravnih propisa.

24. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u izreci ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u točki VI. izreke, a posljedično tome i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki VII. izreke iste odluke, te vratiti u tom dijelu predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

25. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 4. ZPP-a donesena je odluka naznačena u točki II izreke rješenja.

26. U nastavku postupka sud prvog stupnja će ponovno odlučiti o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva naznačenog u točki VI. izreke pobijane presude, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja navesti će jasne i određene razloge, te će ponovno donijeti odluku i o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova predmetnog parničnog postupka.

27. Presuda suda prvog stupnja u točki VIII. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 30. travnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar