Poslovni broj Gž-172/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Anki Jakovljević Grizelj, odvjetnici iz Đakova, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj 4. P-732/2023-9 od 29. studenoga 2023. godine, ispravljene pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 4. ref: P-732/2023-10 od 30. studenoga 2023. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 30. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj 4. P-732/2023-9 od 29. studenoga 2023. godine, ispravljena pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 4. ref: P-732/2023-10 od 30. studenoga 2023. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke), ispravljenom pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 4. ref: P-732/2023-10 od 30. studenoga 2023. godine, utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o [broj kredita] od 16. prosinca 2005. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz [adresa] pod brojem: OU-442/2005 dana 16. prosinca 2005. godine, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, koji glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 849,55 eura/6.400,93 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u toj točki izreke.

3. U točki III izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o [broj kredita] od 16. prosinca 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz [adresa] pod brojem: OU-442/2005 dana 16. prosinca 2005. godine, koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 37.993,74 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

4. U točki IV izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o [broj kredita] od 16. prosinca 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brača iz [adresa] pod brojem: OU-442/2005 dana 16. prosinca 2005. godine, u točki a) koji glasi: “u iznosu CHF 25.120,74 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća“, te u točki b) koji glasi: “u iznosu od CHF 12.873,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća“.

5. U točki V izreke naloženo je tuženiku da zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati tužiteljici iznos od 2.582,90 eura/19.460,89 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose glavnice tekuće od njihove dospjelosti pa do isplate, sve kako je pobliže naznačeno u toj točki izreke.

6. U točki VI izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.798,41 eura/21.084,62 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude, tj. od 29. studenoga 2023. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

7. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba nije osnovana.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza svjedoka MV i tužiteljice, te nalaza i mišljenja vještaka financijsko- knjigovodstvene struke Tonke Vulić, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnima pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2005. godine, opisano u točkama I, III i IV izreke pobijane presude, kao i njezin zahtjev radi isplate na ime preplaćenih kamata iznosa od 849,55 eura/6.400,93 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te zahtjev radi isplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od od 2.582,90 eura/19.460,89 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama.

11. U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 16. prosinca 2005. godine Ugovor o [broj kredita] (u nastavku teksta: Ugovor), koji je istog dana solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Brača iz [adresa] pod brojem: OU-442/05, a da je na temelju tog Ugovora tuženik dao tužiteljici kredit u iznosu od 37.993,74 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, uz rok otplate od 60 mjeseci i početnu kamatnu stopu od 5,25 %, s time da je u članku 1. Ugovora navedeno da se tužiteljici odobrava navedeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, dok je u članku 2. Ugovora navedeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a da je između tužiteljice i tuženika sporno da li su ništetne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da li je tuženik temeljem takvih ništetnih odredaba stekao nešto što mu ne pripada, i to na štetu tužiteljice kao potrošača, zatim da li je nastupila zastara potraživanja preplaćenih kamata, potom da li su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli regulirane u članku 1. Ugovora, kao i da li se radi o potrošakom ugovoru o kreditu.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da se potraživanje tužiteljice u ovom postupku temelji na pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, kao i na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, te da tuženik neosnovano osporava pozivanje tužiteljice na te odluke, jer da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučeno da je između ostalih tuženika i ovdje tuženik u tamo navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pri čemu je nesporno promjenjiva kamatna stopa zakonita, ali je nepošteno ugovorena, a što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama. Osim toga, utvrđuje kako tuženik neosnovano osporava pozivanje tužiteljice i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. godine, kojom je potvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 93. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), u razdoblju od 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07…133/09).

12.1. Naime, u vezi toga utvrđuje da je u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a odluka koja je donesena u kolektivnom sporu obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu, te ih je dužan primijeniti, a da na to ukazuje i odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09).

13. Sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica i tuženik nisu pregovarali o spornim Ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, koje utvrđenje između ostalog temelji i na iskazima tužiteljice i svjedoka MVdjelatnika tuženika, pri čemu utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, jer je tužiteljica predmetni Ugovor zaključila radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe i potrebe obitelji, te da u to vrijeme nije imala registrirani obrt, niti trgovačko društvo.

14. Nastavno utvrđuje da je Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak nerazumljiva prosječnom potrošaču, te da je ista nepoštena, pa prema tome i ništetna, jer da je tuženik kao banka prije i u vrijeme zaključenja Ugovora propustio informirati tužiteljicu kao korisnicu kredita i potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a s obzirom na to da se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, kao i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14.1. Pri tome utvrđuje kako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći jer prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, već misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a da je isti još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U vezi toga utvrđuje da je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, te kojega banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, zbog čega on nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima, pa utvrđuje kako i sama nerazumljivost Ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da je banci (tuženiku) poznat taj rizik, ali da ga je prešutila, pri čemu je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima reklamirala najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorila opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan, a uz to je još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravala potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, često dajući potrošačima procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

14.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno ide na štetu potrošača, te je značajna, jer da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena, budući se i kamata plaća u istoj valuti, tj. u švicarskim francima, pa da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora, s time da su ugovori o kreditima, kao i predmetni Ugovor, u pravilu dugoročni, a da banka koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač i kojemu navedeno nije poznato. Pri tome utvrđuje kako banka ponudom najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, u smislu odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u nastavku teksta: ZOO), koje načelo općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda, pa da navedeno načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

15. S tim u vezi utvrđuje da je sporna odredba članka 1. Ugovora za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva, jer joj nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg te Ugovorne odredbe, dok je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pa utvrđuje da su sporne Ugovorne odredbe nepoštene i ništetne, u smislu odredbe članka 81. stavak 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), te odredbe članka 87. stavak 1. tog Zakona, jer da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a da se isto odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika.

16. Stoga utvrđuje kako je provedbom kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbi Ugovora, i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope po odluci banke, pri čemu utvrđuje da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora, jer da on može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (članak 324. stavak 2. ZOO-a).

17. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točkama I, III i IV izreke pobijane presude.

18. Pri tome odbija prijedlog tuženika za saslušanje kao svjedoka javnog bilježnika Nikole Brača koji je solemnizirao predmetni Ugovor, na okolnosti razumijevanja Ugovora, te prave i ozbiljne volje za njegovo sklapanje od strane tužiteljice, jer utvrđuje da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22), upozorava stranku na pravne posljedice neizvršenja ugovora, pa da s obzirom na to nije potrebno utvrđivati činjenicu da je prilikom solemnizacije Ugovora javni bilježnik upozorio tužiteljicu na pravne posljedice neispunjenja preuzetih obveza.

19. Nadalje utvrđuje da je posljedica ništetnosti spornih Ugovornih odredaba dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takvog ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO-a), pa da je tuženik dužan vratiti tužiteljici novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja, jer da je svrha proglašenja Ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, ta da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

20. U vezi toga na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić, kojeg u cijelosti prihvaća, utvrđuje da je tužiteljici obračunato više kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi u anuitetima u kojima je odlukom banke kamatna stopa bila viša od početno ugovorene kamatne stope 5,25% u iznosu od 6.400,93 kuna/849,55 eura, a da više uplaćeni iznos tužiteljice na ime obveze prema kreditoru (tuženiku) na temelju nastalih tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u anuitetima u kojima je stvarno plaćeni tečaj porastao u odnosu na tečaj korištenja kredita po kojim je korisniku kredit isplaćen iznosi 19.460,89 kuna/2.582,90 eura.

21. Stoga utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na isplatu potonje naznačenih novčanih iznosa, u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od prvog slijedećeg dana mjeseca u kojem je nastala razlika, u skladu s odredbom članka 214. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), jer utvrđuje da je tuženik s obzirom na ništetnost spornih Ugovornih odredaba nepošteni stjecatelj utuženih novčanih iznosa, pa da je isti na naznačene novčane iznose dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja tih iznosa do isplate.

21.1. Pri tome utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da konačno postavljeni tužbeni zahtjev predstavlja nedopuštenu preinaku tužbe, jer da je tužiteljica tužbeni zahtjev preinačila nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da utvrđuje kako je tužiteljica prilikom podnošenja predmetne tužbe specificirala tužbeni zahtjev kao nestručna osoba, te je nakon provedenog financijskog vještačenja postavila konačni tužbeni zahtjev, pa da je time postupila u skladu s odredbom članka 190. stavak 2. ZPP-a.

22. Prethodno navedenom, utvrđuje neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine.

22.1. Naime, u vezi toga utvrđuje da je zastara u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo u odluci poslovni broj Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine počela teći od 13. lipnja 2014. godine, a da je tužba radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu podnesena dana 31. svibnja 2019. godine, pa da od podnošenja tužbe nije protekao opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, utvrđuje da je tužba radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe članka 1. Ugovora koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak podnesena dana 23. prosinca 2019. godine, a da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Potrošač u travnju 2012. godine nastupio prekid zastare, koji je trajao sve do donošenja pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u lipnju 2014. godine, pa da tužiteljica ima pravo potraživati utužene novčane iznose za razdoblje od pet godina od podnošenja kolektivne tužbe, tj. od travnja 2007. godine pa nadalje, u vezi čega ukazuje na odredbu članka 215. stavak 1. ZOO-a.

23. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na odgovarajućim odredbama odvjetničke Tarife.

24. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju indirektno ukazuje tuženik, jer pobijana odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

25. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja protivno žalbenim navodima proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, i to na ročištu od 16. studenoga 2023. godine (list 448-450 spisa), pri čemu tuženik nije predlagao da se sasluša i njegov zakonski zastupnik, niti je u tom pogledu stavljao prigovor tijekom postupka, a pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Nikole Brača na predložene okolnosti, jer se saslušanjem javnog bilježnika kao svjedoka ne može utvrđivati (ne)obavještenost tužiteljice kao potrošača prije sklapanja predmetnog Ugovora, niti bi činjenica solemnizacije Ugovora sama po sebi značila da je tužiteljici tom prilikom protumačeno i objašnjeno značenje svih Ugovornih odredaba, pa tako i onih čiju valjanost ista osporava u ovom parničnom postupku. Na navode tuženika da sud prvog stupnja nije prihvatio njegov prijedlog za provođenje vještačenja u svrhu sagledavanja kriterija i čimbenika koji su utjecali na kamatnu stopu i koji su definirani u dostavljenim općim aktima tuženika, valja odgovoriti da je isti na ročištu od 16. studenoga 2023. godine na kojem je zaključena glavna rasprava izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga, osim da se izvrši uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, iz čega proizlazi da je tuženik odustao od potonjeg dokaznog prijedloga, pa sud prvog stupnja nije u smislu odredbe članka 7. stavak 1. i 2. ZPP-a bio ovlašten samoinicijativno provesti taj dokaz, niti bi njegovo izvođenje bilo svrsishodno, jer su okolnosti na koje je predloženo navedeno vještačenje već raspravljene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. Stoga tuženiku nije onemogućeno raspravljanje nezakonitim postupanjem suda.

26. Neosnovano se tuženik sadržajem žalbe poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. ZPP- a, jer iz cjeline obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu cijenio i isprave koje je kao dokaz u spis priložio tuženik, pri čemu valja dodati kako iz većine tih isprava, tj. priložene „Informacije za klijente: Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge“ (list 53 spisa), zatim „Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom“ (list 54 i 55 spisa) i „Pravilnika o obračunu kamata i naknada“ (list 58-94 spisa) proizlazi da su iste donesene i/ili se primjenjuju nakon što je dana 16. prosinca 2005. godine zaključen predmetni Ugovor, pa s obzirom na to tužiteljica nije u vrijeme zaključenja Ugovora mogla imati saznanja o sadržaju tih isprava, a tuženik nije dokazao da je ista u to vrijeme bila upoznata sa odredbama priloženih „Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom“ od 11. ožujka 2005. godine (list 56-58 spisa). Nisu osnovane niti tvrdnje žalitelja da sud nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stajalište da je tužiteljica u pogledu Ugovora nastupala kao potrošač, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.

27. Tuženik neosnovano sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 109. stavak 1. tog Zakona, jer predmetna tužba nije bila neuredna, pri čemu su za preinaku predmetne tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka bile ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a, jer je tužiteljica tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, mogla znati visinu svoje tražbine, pri čemu ista u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja imalo za posljedicu onemogućavanje tužiteljice u pravu na pristup sudu. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. godine, prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

28. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima osporava mogućnost primjene na konkretan postupak presude koja je donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012.

28.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju, a u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u pogledu koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija.

28.2. Pogrešno stoga tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni utvrđenja iz potonjih odluka navedenih sudova, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje tuženika na odredbu članka 295. ZOO-a, kao što su neosnovane i njegove tvrdnje da je radi utvrđenja da li je sadržaj predmetnog Ugovora istovjetan sadržaju ugovora o kreditima koji su osporavani u navedenom kolektivnom sporu trebalo priložiti spis potonjeg predmeta, a to stoga jer je iz teksta Ugovora razvidno da su sporne Ugovorne odredbe sadržajno izražene na identičan način kao i u odlukama koje su donesene u spomenutom postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Na navode žalitelja kako usvojeni tužbeni zahtjev ide za time da su Ugovorne strane imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, pa da je pobijana presuda protivna njihovoj volji i odredbama ZOO-a, valja odgovoriti da u situaciji kada je Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO- a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,25% godišnje, pa su neosnovani navodi tuženika da je vještaku financijske struke pogrešno određen zadatak vještačenja. Pri tome okolnost da bi tužiteljica u određenom razdoblju plaćala manje iznose anuiteta zbog smanjenja tečaja ni u čemu ne utječe na osnovanost njezinog zahtjeva za isplatu preplaćenih novčanih iznosa temeljem u ovom postupku utvrđenih ništetnih Ugovornih odredaba, niti bi to značilo da sporne Ugovorne odredbe nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a na navode tuženika da je sud prvog stupnja trebao oduzeti iznose koje je isti preplatio u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, valja odgovoriti da žalitelj u tom pogledu nije tijekom postupka istaknuo jasan i određeni zahtjev za prijeboj, niti je postavio protutužbeni zahtjev.

29. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je pozivom na naznačene odredbe ZZP/03 odlučio na način opisan u točkama I, III i IV izreke pobijane presude.

30. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da uslijed ništetnosti spornih Ugovornih odredaba tužiteljici pripada pravo da od tuženika potražuje novčane iznose od 849,55 eura/6.400,93 kuna i 2.582,90 eura/19.460,89 kuna, jer se radi o iznosima koje je tuženik u smislu odredbe članka 1111. stavak 3. ZOO-a stekao bez osnove, pa ih je dužan vratiti tužiteljici, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer se tuženik s obzirom na utvrđenu ništetnost spornih Ugovornih odredaba ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

31. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, koja nije nastupila do tog dana, jer je najstarija utužena tražbina koja se odnosi na glavnicu i zatezne kamate dospjela dana 30. studenoga 2007. godine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući su predmetne tužbe podnesene dana 31. svibnja 2019. godine i 23. prosinca 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da su tužbe podnesene unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a. Pri tome na navode tuženika o nastupanju zastare u odnosu na zatezne kamate valja navesti da te kamate u smislu odredbe članka 223. ZOO-a predstavljaju sporednu tražbinu, pa budući da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara pojedinih restitucijskih iznosa koje potražuje tužiteljica, to nisu zastarjele niti zatezne kamate na te novčane iznose.

32. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na pravilnoj primjeni odgovarajućih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa), koja Tarifa je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude, pa se njezine odredbe i u odnosu na vrijednost boda primjenjuju prilikom odlučivanja o troškovima postupka, u skladu s Tbr. 52. stavak 3. Tarife, dakle i u pogledu onih radnji koje su poduzete prije stupanja na snagu Tarife.

33. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

34. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 30. travnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar