Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-167/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja SĐ, OIB. 60905537362, iz [adresa], zastupan po punomoćniku HĐ, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Mađarić & Lui odvjetničkog društva, iz Zagreba, Zelinska 4, radi obvezno – utvrđivanja ništetnosti, 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  je

I Odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-3087506 od 10. listopada 2005. godine zaključenog između tužitelja SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi: „Naknada 2,00% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju SĐ, OIB. 60905537362, iz [adresa], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 996,24 EUR-a (slovima: devetsto devedeset i šest eura i dvadeset četiri centa ), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 21. siječnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se jednokratna naknada, 2,00% od iznosa kredita, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom dana 10. listopada 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 718-50- 3087506 kojim mu je Raiffeisenbank Austria d.d, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 3.000,00 EUR-a, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci.

1.3. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 3. spornog Ugovora o kreditu određena naknada u iznosu od 2,00%, koju plaća korisnik kredita od ukupnog iznosa kredita, što je iznosilo 444,02 eura, koju je tužitelj defacto bio primoran platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit, te prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, kao niti na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu.

1.4. Navodi kako je Ugovor o kreditu bio tipski ugovor, otisnut na tipskom obrascu koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (''NN'' br. 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Dodaje kako mu tuženik nije niti pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita.

1.5. Slijedom navedenog tužitelj predlaže Sudu donošenje presudu kojom bi utvrdio ništetnost sporne odredbe te naložio tuženiku plaćanje troška parničnog postupka uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 05.ožujka 2025. ističe da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 10. listopada 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 718-50- 3087506 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 3.000,00 EUR-a te da je ugovorena redovna kamata od 9,75% godišnja, promjenjiva koja je u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik, nadalje, navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima kojim se reguliraju ugovori o kreditu između banke i korisnika kredita. Tuženik, glede ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, ističe da je tužitelju, prilikom sklapanja Ugovora, pojašnjena sporna odredba, kao i da je isti svoje razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik u odgovoru na tužbu posebno naglašava da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor o kreditu kao i da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti kreditora.

2.2. Tuženik, osim toga, navodi da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja koji se odnosi na ugovorenu, odnosno naplaćenu naknadu te da je prije zaključenja predmetnog ugovora tuženik pojasnio svaku odredbu ugovora tužitelju. Tuženik, nadalje, u odgovoru na tužbu navodi, da tužitelj nije ni sa čime dokazao da je predmetna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se neka odredba mogla smatrati nepoštenom.

2.3. Slijedom iznijetog, tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju plaćanje troška parničnog postupka uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

3. Podneskom od 11. travnja 2025. tužitelj osporava tuženikove navode iz odgovora na tužbu kao neosnovane i netočne.

3.1. Uz sve već izneseno u tužbi, tužitelj se poziva i na čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisano da je nepoštena odredba ništetna, na čl. 322. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan te da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Ističe kako mu tuženik nije predočio koje troškove sporna naknada pokriva, niti je razjašnjena korelacija odnosa između naknade i zauzvrat pruženih usluga. Navodi kako takva odredba stvara znatnu neravnotežu na štetu potrošača, suprotna je načelima savjesnosti i poštenja te obvezi transparentnosti iz Direktive 93/13/EEZ. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu RH nije bila članica EU, sud je dužan tumačiti domaće pravo u svjetlu prava EU (Rev-673/2023, Vrhovni sud RH). U prilog svojih navoda tužitelj se poziva i na sudsku praksu u istovjetnim predmetima.

4. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe temeljem koje je obračunata jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada za obradu kredita) .

5. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 10. listopada 2005. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 718-50-3087506 kojim mu kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 3.000,00 EUR-a, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci, te da je tužitelj ispunio u cijelosti obveze iz predmetnog ugovora – odnosno da je otplatio kredit.

6. Među strankama je sporno je li odredba čl.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 718-50-3087506 od 10. listopada 2005. (str. 4-6), potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. od 18. prosinca 2024. (str. 7), odgovor na tužbu tuženika od 5. ožujka 2025. (str. 12-14), podnesak tužitelja od 11. travnja 2025. (str. 24-95), saslušan je tužitelj SĐ (str. 97), te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

8. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 10. listopada 2005. zaključili nenamjenski Ugovor o kreditu broj 718-50-3087506, za osobne potrebe, na rok otplate od 60 mjeseci

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 3.000,00 EUR te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za EUR važeće na dan dospijeća

- da je tužitelj u cijelosti otplatio navedeni kredit

- da je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 2,00 % koju korisnik plaća od iznosa kredita, a ista je jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade 10. listopada 2005. godine (prilikom isplate kredita) ustegnut iznos od 444,02 eura na ime predmetne naknade,

- da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o naknadi za troškove obrade kredita, već je ugovor, koji je potpisao, bio unaprijed sastavljen (tipski) ugovor.

Odluka o tužbenom zahtjevu

10.1. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da je ista jasna, razumljiva, lako uočljiva, da nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja te je kao takva dopuštena i poštena.

10.2. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

10.3. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

10.4. U tim je predmetima rečeno da se ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora”, trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.7. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

11.1. Tuženik tijekom postupka nije ni osporio tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornoj odredbi kojom se određuje plaćanje nakade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo.

11.2. No, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, to ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed, potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

11.3. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

11.4. Tužitelj tvrdi da je nije imao mogućnost utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba upravo zbog toga što ih je tuženik sastavio unaprijed. Tuženik ne spori činjenicu da je riječ o unaprijed formuliranoj standardnoj ugovornoj odredbi koja je dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora ni činjenicu da na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed tužitelj nije utjecao.

11.5. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužitelja, dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja slijedi da mu je prilikom sklapanje predočen Ugovor u formi tipskog obrasca te da na njegove pojedine odredbe, uključujući i onu o naknadi za obradu kredita, nije imao mogućnost utjecati, niti se o njima pregovaralo. Nije razumio značenje sporne naknade, a cijeli proces odobravanja kredita odvijao se po načelu „uzmi ili ostavi“.

11.6. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju njegovog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

11.7. Iako tuženik nije predložio da se tijekom postupka sasluša djelatnik koji je pregovarao s tužiteljem, isti je tvrdio da je plaćanje ulazne naknade za obradu kredita bilo sadržano u općim aktima tuženika kao i da je tužitelj svoje razumijevanje i prihvat te ugovorne odredbe potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Predmetno upućuje na to da je tužitelj prije i nakon što je dobio unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, ali ne i o njezinoj krajnjoj svrsi.

11.8. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba, kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač, odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

11.9. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

12. Slijedom iznijetog, sud je zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba te je slijedom toga odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

Troškovi postupka

13.1. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

13.2. U tužbi, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naveo iznos od 1.327,23 eura, a budući da stranke tijekom postupka nisu osporavale navedenu vrijednost, sud je prihvatio kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

13.3. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 eura) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 11. travnja 2025. - 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 29. travnja 2025. godine 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 300 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 600,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 150 eura, što onda iznosi 750 eura.

13.4. Tužitelju se priznaju troškovi plaćanja sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR-a, sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Tar. br. 1. st.1 i Tar.br.2. „Narodne novine“ br. 37/2023)

13.5. Tužitelju se priznaje traženi trošak putovanja na relaciji Bjelovar-Virovitica, Virovitica-Bjelovar u iznosu od 16,60 eura (cijena autobusne karte u jednom smjeru iznosi 8,30 EUR-a ,

https://cazmatrans.hr/hr/?departure_stop=virovitica&destination_stop=bjelovar&depar ture_date=2025-05-02)

13.6. Punomoćnik tužitelja u troškovniku navodi da se koristio autobusom na predmetnoj relaciji, a u okviru termina zakazanog ročišta (9:00 sati prijepodne) putovanje autobusom do Općinskog suda u Virovitici i natrag do mjesta ureda traje dulje od tri sata (1 h i 31 min u smjeru Bj- Vt, a 1 sat i 39 minuta u smjeru Vt-Bj). Tužitelju se stoga priznaje i trošak izbivanja iz sudske pisarnice u trajanju od tri sata, što nosi ukupno 75 bodova, pomnoženo s 2,00 EUR-a iznosi ukupno 150 EUR-a ( Tbr.39. Tarife).

14. Slijedom toga, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 996,24 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

U Virovitici 30. travnja 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: HĐ, [adresa]

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Mađarić & Lui, Zelinska 4, [adresa] Zagreb