Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž-136/2025-7

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Vrkić Perak predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Bosančić člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., II-tužiteljice TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., III-tužitelja EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., kao zakonski nasljednici iza tužitelja HU, iz [adresa]., svi zastupani po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika PZ Jankovci, OIB: 68354816419, iz Starih Jankovaca, Vinkovačka 15, zastupan po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Županji, poslovni broj P-446/2011 od 20. prosinca 2013., na sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e i  r i j e š i o j e

I. Žalbe tužitelja DU, TU i EU te žalba tuženika PZ Jankovci odbija se kao neosnovana te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Županji, poslovni broj P-446/2011 od 20. prosinca 2013.

II. Odbija se zahtjev tužitelja DU, TU i PU za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika PZ Jankovci za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Županji, poslovni broj P-446/2011 od 20. prosinca 2013. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju OU iznos od 1.457.356,35 kuna sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2003. do isplate dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za isplatom. Rješenjem Općinskog suda u Županji, poslovni broj P-446/2011 od 20. prosinca 2013. pod točkom II. izreke utvrđeno je da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 22.536,36 kuna sa zateznom kamatom dok je pod točkom III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 550.048,89 kuna.

2. Protiv navedene presude i rješenja i to u odnosu na točku I. izreke presude (u dijelu gdje je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja) te u odnosu na točku III. rješenja (u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka) pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, preinači prvostupanjska odluka i odbije zahtjev tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se ukine prvostupanjska odluka i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnio i prednik tužitelja tj. OU i to u odnosu na točku I. izreke presude u dijelu gdje je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa te u odnosu na točku III. izreke rješenja u dijelu gdje je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. ZPP-a.

3. Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gžx-19/2014-3 od 3. travnja 2014. odbijene su žalbe stranaka te je potvrđena prvostupanjska odluka.

3.1. Povodom izjavljenih revizija protiv odluke Županijskog suda u Vukovaru broj Gžx-19/2014-3 od 3. travnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-x-441/2017-2 od 18. rujna 2024. prihvatio je reviziju stranaka i ukinuo presudu Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gžx-19/2014-3 i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelji su podnijeli odgovor na žalbu tuženika, a također i tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode stranaka, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima stranaka nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upiru stranke. No u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo, ali pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom udjela u PZ Jankovci u koji se uračunava dio imovine stečen za vrijeme njegovog članstva i to razmjerno njegovom osobnom doprinosu u stjecanju te imovine time da je tužitelj tužbom potraživao isplatu iznosa od 5.000.000,00 kuna sa zateznim kamatama.

7.1. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja tako je u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj postao član tuženika 1960. godine;

- da je tužitelj od 1961. pa sve do 13. kolovoza 2002. tužitelj obnašao dužnost upravitelja odnosno direktora tuženika;

- da je tužitelju do 1991. isplaćivana plaća za njegov rad;

- da tužitelj od 1992. do 2002. nije dobivao nikakvu naknadu za obavljeni posao;

- da je menadžerski ugovor sklopio 1996., ali temeljem toga ugovora nije dobio nikakvu naknadu;

- da je 10. kolovoza 2002. tužitelj prodao članski udjel u visini od 427.200,00 kuna, a zadržao je ulog od 24.000,00 kuna;

- da je tužitelju 16. prosinca 2003. prestalo članstvo u poljoprivrednoj zadruzi;

- da je tužitelju temeljem članka 27. Pravila zadruge isplaćen iznos od 90.841,51 kunu;

- da je tužitelju temeljem doprinosa stjecanjem imovine zadruge isplaćen iznos od 40.185,26 kuna.

8.1. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i u fazi žalbenog postupka sporno je ostvaruje li tužitelj pravo na isplatu od tuženika i ako ostvaruje u kojem iznosu s naslova iznimnog poslovnog doprinosa tužitelja u stjecanju imovine zadruge, u čemu se sastoji osobni doprinos tužitelja u povećanju imovine tuženika, primjenjuje li se odredba članka 19. stavak 4. Zakona o zadrugama ("Narodne novine" broj 36/95. i 67/01.) od njenog stupanja na snagu ili od osnivanja zadruge, je li tužitelj ustupom članskog udjela izgubio pravo potraživati isplatu po gore navedenoj osnovi odnosno je li članski udio vezan za udio zadrugara u imovini zadruge koji se izračunava kao osobni doprinos tužitelja u povećanju imovine zadruge.

9. U odnosu na žalbu tužitelja: neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da prvostupanjska presuda nema valjanog i argumentiranog obrazloženja zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, svoju odluku prvostupanjski sud utemeljio je na nalazu i mišljenju ustanove za vještačenje FIBA d.o.o. te iskazu vještaka Davora Banovića, a kojem je bilo povjereno vještačenje. Prvostupanjski sud prvenstveno ima u vidu navedeni nalaz i mišljenje te činjenicu da ne postoje odgovarajući parametri temeljem kojeg bi se utvrdila procjena tržišne vrijednosti doprinosa tužitelja, da ne postoji propisana metoda kojom se može apsolutno izračunati i povezati izravni doprinos tužitelja kao direktora zadruge, upravitelja zadruge i menadžera, a kojim je povećana vrijednost imovine zadruge. Stoga je vještak koristio metodu diskontirane dividende pri čemu je doprinos tužitelja moguće procijeniti jedino u postotku od kapitaliziranog dobitka. Uz izračun prosječne dobiti zadruge i to za razdoblje od 1999. do 2003. vještak je imao u vidu i stopu rasta koja je procijenjena u visini od 5% te diskontnu stopu u visini od 6% te je na taj način, a nakon utvrđenja prosječne dobiti zadruge utvrđen, osobni doprinos tužitelja povećanju vrijednosti imovine zadruge.

10. Pri utvrđivanju osobnog doprinosa tužitelja u stjecanju imovine zadruge prvostupanjski sud je imao u vidu i iskaze saslušanih svjedoka VU, RU, ŠU, D i dr., kao i samog tužitelja. Također prvostupanjski sud imao je u vidu i svojstvo tužitelja tj. da je isti bio upravitelj, direktor odnosno menadžer, vremenski kontinuitet u kojim se tužitelj nalazio u navedenim funkcijama, a napose činjenicu da je poljoprivredna zadruga imala konstantan rast prihoda, imovine i dobiti odnosno da je uspješno poslovala čak i za vrijeme Domovinskog rata. Osnovni razlog uspješnog poslovanja tuženika očituje se u stručnom i uspješnom vođenju poslovne politike, a kreator koje je bio upravo tužitelj kao direktor, upravitelj odnosno menadžer zadruge.

11. Člankom 2. Zakona o zadrugama propisano je ako ovim Zakonom nije drukčije propisano na zadruge se primjenjuju propisi kojima se uređuju obvezni odnosi u ortakluku, dok je člankom 19. stavak 4. Zakona o zadrugama propisano da kod isplate zadrugara kojem je prestalo članstvo u zadruzi u udjel zadrugara se uračunava dio imovine zadruge stečene za vrijeme njegova članstva u zadruzi i to razmjerno osobnom doprinosu zadrugara u stjecanju te imovine. Navedeni stavak 4. članka 19. Zakona o zadrugama unijet je u osnovni tekst Zakona o zadrugama člankom 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama ("Narodne novine" broj 12/02.).

11.1. Pogrešno je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja primijenio odredbe Zakona o trgovačkim društvima. Naime, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Zakona o trgovačkim društvima nego odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima je regulirano pitanje ortakluka te Zakona o zadrugama. Ovo stoga jer je prvostupanjski sud na istupanje zadrugara primijenio sudsku praksu vezanu za istupanje zadrugara iz štedno-kreditne zadruge, a koja se u konkretnom slučaju ne može primijeniti. Naime, Zakonom o štedno kreditnim zadrugama ("Narodne novine" broj 67/98.) nisu izravno propisana prava članova koja istupaju iz članstva zadruge te se stoga u takvom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima dok nasuprot tome člankom 2. Zakona o zadrugama je propisano da se primjenjuju propisi kojima se uređuju obvezni odnosi u ortakluku ako navedenim zakonom nije drugačije propisano za zadruge. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Zakona o trgovačkim društvima.

12. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako tuženik nije postupio sukladno članku 24. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama ("Narodne novine" broj 12/02.) te nisu uskladiti svoje opće akte s odredbama navedenog zakona. Naime, tuženik nije uskladio svoja Pravila poljoprivredne zadruge Jankovci (nastavno: Pravila zadruge) i Ugovor o usklađivanju općih akata sa Zakonom o zadrugama (nastavno: Ugovor) jer nije precizirao i konkretizirao kriterije za utvrđivanje osobnog doprinosa za zadrugara u stjecanju imovine zadruge. Naime, člankom 29. stavak 1. i 3. Pravila zadruge propisano je da vlasništvo članskog udjela daje pravo zadrugaru na sudjelovanju u dobiti zadruge, a mjerila za raspodjelu izdvojenih sredstava zadrugara osim visine udjela su i obim osobnog doprinosa kojim utječe na rezultat i razvoj poslovnih odnosa. Navedeni obim osobnog doprinosa nije konkretiziran odnosno nisu točno propisani kriteriji kojima se isti može odrediti ili utvrditi. Stoga kako od strane tuženika internim aktima nisu precizirani kriteriji za određivanje osobnog doprinosa zadrugara u stjecanju imovine zadruge to je pravilno prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka FIBA d.o.o. po vještaku Davoru Banoviću, a kojim vještačenjem je utvrđeno cjelokupno poslovanje zadruge te sudjelovanje tužitelja u kapitaliziranom dobitku pri čemu je vještak točno iskazao formulu na koji način je utvrdio sudjelovanje tužitelja.

13. U odnosu na žalbu tuženika: neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj ustupom udjela izgubio pravo potraživati isplatu jer to pravo nije ugovorom po ustupu za sebe zadržao. Naime, člankom 19. stavak 4. Zakona o zadrugama propisano je da se kod isplate zadrugara kojem je prestalo članstvo u zadruzi u udjel zadrugara uračunava dio imovine zadruge stečene za vrijeme njegova članstva u zadruzi i to razmjerno osobnom doprinosu zadrugara u stjecanju te imovine. Dakle, kriteriji za isplatu zadrugara jest razmjeran osobni doprinos zadrugara u stjecanju imovine zadruge pri čemu je nevažno je li tužitelj kao zadrugar ustupio svoj udio već je temeljni kriterij osobni doprinos zadrugara. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je bio zadrugar i bilo je neophodno utvrditi njegov osobni doprinos u stjecanju imovine zadruge, a činjenica što je on ustupio svoj udio trećoj osobi ne utječe na pravo tužitelja na isplatu razmjerno njegovom osobnom doprinosu. Dakle, ustupom članskog udjela tužitelj nije izgubio pravo potraživati isplatu temeljem članka 19. stavak 4. Zakona o zadrugama.

13.1. Nadalje, isplata vezana za osobni doprinos zadrugara u stjecanju imovine zadruge nije vezana za udio zadrugara u imovini zadruge. Navedeno proizlazi i iz članka 29. stavak 1. Pravila zadruge, a kojim je propisano da mjerila za raspodjelu izdvojenih sredstava zadrugarima osim visine udjela su i obim osobnog doprinosa kojim se utječe na rezultat i razvoj osobnih odnosa. Navedeno je sadržano i u članku 25. stavak 3. Ugovora o usklađivanju općih akata sa Zakonom o zadrugama. Dakle, Pravila zadruge i Ugovor o usklađivanju općih akata sa Zakonom o zadrugama kao kriterije za raspodjelu izdvojenih sredstava određuje visinu udjela te osobni doprinos kojim se utječe na poslovanje zadruge. Drugim riječima članski udio daje pravo zadrugaru na sudjelovanje u dobiti, a također pravo zadrugaru na sudjelovanje u dobiti daje i obim osobnog doprinosa kojim se utjecalo na razvoj poslovanja zadruge. Dakle, isplata zadrugaru vrši se temeljem nekoliko osnova odnosno kriterija, a u ovom slučaju to je, pored visine članskog udjela, i isplata temeljem kriterija osobnog doprinosa zadrugara u stjecanju imovine zadruge. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

13.2. Posebno se napominje da je odredba članka 19. stavak 4. Zakona o zadrugama razmjerni osobni doprinos zadrugara u stjecanju imovine zadruge ne vezuje za visinu njegovog udjela u zadruzi već ga cijeni kao posebnu kategoriju.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se doprinos tužitelja povećanjem imovine zadruge ima procjenjivati i utvrđivati samo od dana stupanja na snagu odredbe članka 15. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama. Naime, odredbe članka 15. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama objavljene su u Narodnim novinama broj 12/02 te su iste stupile na snagu 14. veljače 2002. Tužitelju je 16. prosinca 2003. prestalo članstvo u zadruzi te se stoga navedene odredbe primjenjuju u navedenom slučaju. Točno je da je Ustavom Republike Hrvatske propisana zabrana retroaktivne primjene zakona. No, u konkretnom slučaju ne radi se retroaktivnoj primjeni zakona obzirom je tužitelj kao zadrugar istupio iz zadruge upravo u trenutku važenja navedenog Zakona o zadrugama. Radi utvrđivanja osobnog doprinosa tužitelja u povećanju imovine zadruge odnosno stjecanju imovine zadruge bilo je neophodno analizirati cjelokupno vrijeme u kojem je tužitelj bio član zadruge, a ne samo od trenutka stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama, a sve kako bi se stekao objektivan i pravilan uvid u doprinos tužitelja u stjecanju imovine zadruge. Dakle, neophodno je bilo utvrditi poslovanje zadruge i prije stupanja na snagu Zakona o zamjenama i dopunama Zakona o zadrugama, a sve kako bi se utvrdio doprinos tužitelja u stjecanju imovine zadruge. Navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19. stavak 4. Zakona o zadrugama jer ista govori o utvrđivanju osobnog doprinosa tužitelja za vrijeme njegovog članstva u zadruzi. Dakle, procjenjuje se osobni doprinos tužitelja za vrijeme njegovog članstva, a ne samo od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama. Pogrešan je pravni stav tuženika da se radi o retroaktivnoj primjeni Zakona o zadrugama jer su se u konkretnom slučaju utvrđivale činjenice od kojih zavisi primjena pravnih propisa Zakona o zadrugama koji je bio na snazi u vrijeme istupanja tužitelja iz zadruge. Dakle, u konkretnom slučaju Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama nije primijenjen retroaktivno kako to pogrešno smatra tuženik. Naime, o retroaktivnoj primjeni Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadruzi govorilo bi se tek u slučaju da je tužitelj iz zadruge istupio prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zadruzi, a potom potraživao prava temeljem navedenog zakona, a što u konkretnom nije slučaj.

14.1. Činjenica da je tužitelj jedno vrijeme za svoj rad kao upravitelj zadruge primao plaću ne priječi pravo tužitelju na isplatu iznosa temeljem osobnog doprinosa u povećanju imovine zadruge. Naime, pravni status tužitelja kao zadrugara je potrebno razlikovati u odnosu na radnopravni status tužitelja kao upravitelja. Ovo stoga jer tužitelj kao upravitelj za svoj rad u zadruzi dobivao plaću temeljem članka 59. i 60. Pravila poljoprivredne zadruge time da je člankom 61. Pravila poljoprivredne zadruge propisano da je i kod dvojnosti zadrugar dužan braniti zadružni interes, a činjenica da je zaposleni ujedno zadrugar ne može utjecati na stjecanje posebnih pogodnosti iz radnog odnosa. Dakle, tužitelj kao upravitelj je ostvarivao plaću temeljem svog radnopravnog statusa, a isplata temeljem članka 19. stavak 4. Zakona o zadrugama temelji se na njegovom statusu zadrugara. Drugim riječima potrebno je razlikovati tužiteljev radni status od statusa zadrugara i prava koja za njega iz tog statusa proizlaze. Odvojenost ove dvije pozicije proizlaze iz akta same zadruge.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je vještačenje izvršeno od FIBA d.o.o. nedorečeno, odnosno da je isto neuvjerljivo i nerelevantno. Naime, iz nalaza i mišljenja FIBA d.o.o. nedvojbeno proizlazi da je u promatranom vremenskom periodu prosječna dobit tuženika iznosila 3.488.342,80 kuna, a primjenom dinamičke metode odnosno putem diskontiranog iznosa dobiti kao osnovice temeljem kojeg bi se mogao iskazati doprinos tužitelja u vidu povećanja imovine tuženika, a imajući u vidu ostvarene rezultate poslovanja, doprinos tužitelja utvrđen je u iznosu od 1.497.541,61 kunu. Dakle, imovina zadruge povećana je za iznos od 3.488.342,80 kuna pri čemu osobni doprinos tužitelja povećanjem navedene imovine je utvrđen u iznosu od 1.497.541,61 kunu. Vještak Davor Banović koji je sačinio nalaz i mišljenje za FIBA d.o.o. sigurno je i uvjerljivo obrazložio svoj nalaz navodeći da se isti temelji na konkretnim podacima o ostvarenim rezultatima poslovanja, na projekciji budućih prihoda i rashoda pri čemu nije uzeo u obzir vrijednost udjela tužitelja. Utvrđeni iznos od 1.497.541,61 kunu čini osobni doprinos tužitelja u stjecanju imovine zadruge za vrijeme njegovog članstva u zadruzi na rukovodećim pozicijama. Vještak je iskazao i formulu po kojoj je utvrdio navedene iznose, a koja je omogućila strankama provjeravanje vjerodostojnosti nalaza vještaka. Za utvrđivanje ukupne vrijednosti vještak je koristio knjigovodstvenu vrijednost obzirom nisu postojali parametri za utvrđivanje tržišne vrijednosti poljoprivredne zadruge, pri čemu je vještak uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj bio 40 godina uspješni upravitelj zadruge.

16. I u žalbi tužitelja i u žalbi tuženika problematizira se osobni doprinos tužitelja u povećanju imovine tuženika, način na koji je on utvrđen, a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj jedno vrijeme taj posao obavljao za plaću. Pri utvrđivanju osobnog doprinosa tužitelja u povećanju imovine tuženika pravilno je prvostupanjski sud imao u vidu objektivna utvrđenja sadržana u nalazu i mišljenju FIBA d.o.o. kao i iskaz samog tužitelja te svjedoka VU, RU, ŠU, IU, CU, ZU, ĆU i ĐU. Iz iskaza navedenih svjedoka kao i samog tužitelja razvidno je kako je tužitelj bio iznimno posvećen svom poslu, da je došlo do višestrukog povećanja imovine zadruge upravo zahvaljujući poslovnoj politici koja je vođena, a koju je kreirao upravo tužitelj te da je čak za vrijeme Domovinskog rata zadruga nastavila svoj kontinuitet i uspjela opstati u najtežim vremenima. Činjenica uspješnosti tužitelja kao najodgovornije osobi u zadruzi proizlazi iz nalaza i mišljenja FIBA d.o.o., a iz kojeg je razvidno da je zadruga kontinuirano ostvarivala izvanredne poslovne rezultate.

16.1. Prilikom utvrđivanja osobnog doprinosa tužitelja u povećanju imovine zadruge pravilno je prvostupanjski sud cijenio iznimnu profesionalnost tužitelja u radu, njegovo osobno sudjelovanje u neposrednosti izvođenja poslovnih procesa i neupitan i kontinuirani gospodarski rast. Svoju odluku prvostupanjski sud zasniva na potpunom i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a za svoja obrazloženja prvostupanjski sud je dao i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Prvostupanjski sud je pravilno valorizirao osobni angažman i doprinos tužitelja koji se očitovao u njegovom neposrednom sudjelovanju u upravljanju društvom, predanom radu i osobnom angažmanu. Osim toga i sukladno odredbi članka 647.a stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. – nastavno: ZOO) ortakluk pretpostavlja ulaganje osobnog rada ili imovine radi postizanja zajedničkog cilja. Dakle, bitna značajka ortaštva je ostvarenje zajedničkog cilja. Taj gospodarski cilj odnosno imovinska korist mora biti zajednička pri čemu je važna pretpostavka za postojanje ortaštva doprinos svih članova o postizanju zajedničkog cilja. Upravo ove činjenice proizlaze iz obrazloženja prvostupanjskog suda kada je prvostupanjski sud utvrđivao osobni doprinos tužitelja u povećanju imovine zadruge. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tužitelja i tuženika da prvostupanjski sud nije na pravilan način cijenio i utvrdio sve okolnosti vezane za osobni doprinos tužitelja u povećanju imovine zadruge. Posebno se napominje da je prvostupanjski sud umanjio potraživanje tužitelja za iznos od 40.185,26 kuna koji iznos je tužitelju isplaćen od strane tuženika prije sudskog spora, a na ime njegovog osobnog doprinosa.

17. Temeljem članka 647.b stavak 1. ZOO-a imovinu ortakluka čine ulozi ortaka te imovina stečena poslovanjem ortakluka. Dakle, imovina poljoprivredne zadruge sastojala se ne samo od uloga zadrugara nego i od imovine stečene poslovanjem zadruge, a prilikom istupa iz zadruge tužitelj kao zadrugar ima pravo i na isplatu razmjerno osobnom doprinosu u povećanju te imovine. Stoga je pravilno prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.457.356,35 kuna (1.497.541,61 kuna – nesporno isplaćeni iznos od 40.185,26 kuna), a imajući u vidu odredbu članka 19. stavak 4. Zakona o zadrugama.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u odnosu na troškove parničnog postupka. Naime, tužitelj osporava odluku suda o troškovima parničnog postupka cijeneći da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i u dijelu u kojem ga je sud odbio pa da stoga parnične troškove tužitelju treba dosuditi u cijelosti. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.), a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude pri čemu je prvostupanjski sud utvrdio uspjeh stranaka u postupku. Također prvostupanjski sud je precizno naveo koje radnje stranaka cijeni opravdanim sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP- a. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja imajući u vidu i odredbu članka 365. stavak 1. ZPP-a.

19. U odnosu na troškove postupka tuženik u žalbi ne navodi razloge zbog kojeg bi odluka prvostupanjskog suda bila neosnovana. Stoga, obzirom je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, u navedenom dijelu odbijena je žalba tuženika.

20. Imajući u vidu navedeno sukladno odredbi članka 368. stavak 2. ZPP-a odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska odluka.

21. Obzirom tužitelj i tuženik nisu uspjeli u žalbenom postupku isti su odbijeni sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka.

22. U preostalom nepobijanom dijelu prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

23. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 30. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Vrkić Perak