REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-1382/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po Saji Oulovski i Neveni Oulovski, odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Neveni Oulovski iz Pakraca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnika Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 04. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja FŽ, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika TŽ, odvjetničkog vježbenika, dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.502,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose i to:

- na iznos od 13,75 EUR počev od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 19,77 EUR počev od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 34,93 EUR počev od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 31,80 EUR počev od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 41,34 EUR počev od 30.08.2010. do isplate,

- na iznos od 38,04 EUR počev od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 32,75 EUR počev od 02.11.2010. do isplate,

- na iznos od 43,93 EUR počev od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 58,15 EUR počev od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 48,08 EUR počev od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 50,21 EUR počev od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 1,40 EUR počev od 30.03.2011. do isplate,

- na iznos od 47,12 EUR počev od 02.05.2011. do isplate,

- na iznos od 47,92 EUR počev od 30.05.2011. do isplate,

- na iznos od 66,99 EUR počev od 30.06.2011. do isplate,

P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

- na iznos od 68,85 EUR počev od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 84,67 EUR počev od 30.08.2011. do isplate,

- na iznos od 76,50 EUR počev od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 67,55 EUR počev od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 66,39 EUR počev od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 65,70 EUR počev od 30.12.2011. do isplate,

- na iznos od 69,96 EUR počev od 30.01.2012. do isplate,

- na iznos od 73,66 EUR počev od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 74,16 EUR počev od 30.03.2012. do isplate,

- na iznos od 71,59 EUR počev od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 73,33 EUR počev od 30.05.2012. do isplate,

- na iznos od 74,33 EUR počev od 02.07.2012. do isplate,

- na iznos od 59,46 EUR počev od 09.08.2012. do isplate,

sve to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak od 1.725,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi TuZitelj kao korisnik kredita i tuZenik kao keditor sklopili su dana 02.06.2006. godine Člankom l2.Ugovora ugovoreno je da je u sludaju spora mjesno nadležan sudu u mjestu sjedišta Kreditora. Navedena odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaja budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja pa je s obzirom na to u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača, Direktivom vijeća broj 93ll3EEZ od 5. travnja 1993. godine(koja je implementirana u hrvatski pravni sustav) i načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morao putovati u [adresa] iz [adresa], a što bi rezultiralo povi5enim troškovima te je u protivnosti s načelom ekonomičnosti i mogućnosti pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja. S obzirom na navedeno odredba članka 12. Ugovora je nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno članku 49. i članku 50. stavku P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

l. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom Ugovoru nije tono naveden mjesno nadležan sud je u članku 12. Ugovora samo pau5alno "u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora". Sukladno članku 320. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima svaka nejasna odredba, a ona iz članka 12. Ugovora je očito nejasna, mora se tumačiti u korist stranke koja nije pripremila sadržaj ugovora, tj. kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otipkanom sadržaju evidentno je kako se nejasnoće iste odredbe trebaju tumačiti u korist tužitelja a kao slabije i neuke strane naspram tuženika, dugogodišnje kreditne institucije velikog tržišnog udjela. Člankom 19. I stavkom 7. Zakona o potro5adkom kreditiranju je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Potrošač tj. tužitelj ima prebivalište u [adresa] i s obzirom na sve navedeno mjesno je nadležan Općinski sud u Bjelovaru, Stalna Služba u Pakracu. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 20,004.05 CFIF sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseci. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u Švicarskim francima (dalje: CHF) koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 6632117 od 14. lipnja 2018. je u točki I. odbijena, između ostalog, i Žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu tod. 1.,2.,3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, medu inim, tuženik u razdoblju od 1. sije6nja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potro5aEa, korisnika kredita(uključujući i tužitelja a) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, Sto je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zasititi potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda je potvrdna revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-222112018-11 od 3. rujna 2019. godine. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci UllI- 252112015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr, a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine. Dakle, pravomoćnom i ovršnom odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj PL-6632117 koja je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2O18-1 1 od 3. rujna 2019. godine je utvrđeno da su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., g1lg2' 112199., 88lot., 1 17103 , 88/05., 2107., 84108., 57111. i 25113., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz dl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te i u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i dl. 138.a Zakona o zasititi potrošača (Narodne novine, br. 79107., 125107, i 79109, dalje ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošačica obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, sudovi su vezani za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu ,,Franak", odnosno utvrđenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CFIF jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti promjenjiva kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). S obzirom na navedeno tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog sto je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama dlanka323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s op6im zastarnim rokom od 5 godina. S time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine određeno daje kolektivnom tužbom nastupio prekid zastare i zastara potraživanja a počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti kolektivne presude tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. za preplaćenu valutu. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe medu strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tuženik je tijekom ugovornog razdoblja kredita obračunavao mjesečni anuitet u valuti CIIF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i napla6ivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je u razdoblju od 30.04.2010. godine do 30.06.2012. godine na temelju ništetnih odredbi Ugovora od tužitelja naplatio iznos od 1.573,97 eur/l 1.406,87 kuna vise nego bi to iznosilo daje mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule, tj koliko je bilo početno ugovoreno. Stoga je tuženik obvezan platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa anuiteta zbog ni5tetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora u smislu članka 1111. stavak 1., članka 1115 i članka 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj napominje daje konačni tužbeni zahtjev postavljen na način da su uzeti u obzir i iznosi kada nije bilo preplate temeljem ništene odredbe o valutnoj klauzuli tj. kada je preplata bila negativna i konačni iznos je umanjen za negativne iznose na način da su zatraženi iznosi preplate naj starijih dospijeva s negativnim iznosima i za navedeno razdoblje se ne potražuje ni kamata. S obzirom da tužitelj ne raspolaže sa stručnim manjem kako bi mogao sa sigurnošću utvrditi opseg i visinu imovine koja je pre5la u imovinu tuženika pridržava pravo na konačno uređenje tužbenoga zahtjeva po provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika prema konačnom zahtjevu iz podneska od 16.10.2024. isplatu iznosa iz točke I izreke presude sa kamatom od utuženja do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništavim odredbo o valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti Naslovnog suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema. Tuženik se ovim putem protivi tužbenom zahtjevu iz Tužbe u cijelosti. Potpuno je neosnovana tvrdnja Tužitelja kako se presuda P- 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav Tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je Tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je Tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemniziorana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati Tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik isto tako ovim putem naglašava kako je Tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je Tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Sam Tužitelj niti ne predlaže dokaze nit navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe Tužitelj. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe Tužitelj. Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz Tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. Sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u 4/5 postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)". Tuženik u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio Tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na Tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije Tužbu u tom dijelu. Podredno, Tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da Tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je Tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti Tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO). S obzirom na sve navedeno u ovom odgovoru na Tužbu, Tuženik predlaže da sud odbija tužbeni zahtjevi iz Tužbe kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otplatni plan (list 6-11 spisa), presliku ugovora o kreditu (list 12-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za na dan 28.06.2019. (list 17-21 spisa), izvod iz sudske prakse (list 42-66, 114-139 spisa).

4. Nadalje sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Mariu Tkalecu (list 90-102 spisa), te izvršio dokaz saslušanjem (list 140 spisa).

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 06.06.2006. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 20.004,05 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 6,50% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjive, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje kopitnik kredita duguje temeljem ugovora.

6. Čl. 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita u 72 mjeseca, a čl. 5. i 6. da se kredit se koristi najkasniji do 30.09.2006. godine, a u svrhu kupnje novih vozila marke Lada vozila,

7. Čl. 3. stranke ugovaraju kako se tužitelju obračunava naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokatno prilikom prvog korištenja kredita.

8. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

9. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF, na dan sklapanja ugovora, za razdoblje od 30.04.2010. do 09.08.2012. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

10. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj navodi kako je predmetni ugovor o kreditu dobi u auto-kući MMS u Filipovcu, u toj auto- kući je i potpisao ugovor o kreditu. Osoba u auto-kući bila je punomoćnik banke. Sve su obavili u auto-kući i nije posebno išao u banku, a niti javnog bilježnika. Čitao je ugovor, nisu ništa posebno ugovarali oko odredbe vezano uz sporove između banke i korisnika kredita. Kredit je podigao za kupnju automobila za osobne potrebe. Ugovor je bio u pisanom obliku, sastavljen i ponuđen na potpis. U dopsuni svog iskaza tužitelj navodi kako je u cijelosti naplatio predmetni kredit. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, te je shvatio odredbu o valutnoj klauzuli. Nije očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mu je rata iznosila od 1.300,00 kuna, a kasnije 2.300,00 kuna. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podatci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora, kao niti javni bilježnik. Vozilo koristi isključivo u privatne svrhe. Ne bi podizao kredit da je mogao naslutiti da će rata toliko porasti.

11. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužiteljice kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

13. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

kupnje vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je istom isplaćen kredit za istu svrhu, dok je iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj.

14. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 06.06.2006., P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 / 2024-17

dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

16. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

17. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 1. i 7. u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

18. Radi utvrđenja činjenice preplaćenih anuiteta upravo po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec Mariu Tkalecu iz čijeg vještva je utvrđeno da je tužitelj je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-3506584 dana 02.06.2006. godine (list 12-16 spisa), a kojim je ugovorom, između ostalog, ugovoreno: Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 20.004,05 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kamatna stopa: Redovna kamata: 6,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15,00% godišnje, promjenjiva u skladu s propisima, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima. Naknada: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Rok otplate: 72 mjeseca. Namjena: kredit za kupnju rabljenih vozila. Način otplate: kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na da dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.10.2006. godine. Iz Prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 28.06.2019. (list 17-21 spisa), proizlazi slijedeće: Da je kreditor korisniku kredita zaračunavao zatezne kamate na obveze plaćene sa zakašnjenjem, te pozitivne i negativne tečajne razlike. Da je predmetni kredit redovno dospio, odnosno da nije otkazan ili prijevremeno otplaćen. Iz Otplatnog plana po promjenjivoj kamatnoj stopi (list 9 spisa), proizlazi da je kredit isplaćen 07.06.2006. godine. Isplata kredita je ugovorena po srednjem tečaju tuženika na dan isplete kredita, a koji je tečaj 1 CHF = 4,658243 kn. Prema tome, obveze na ime anuiteta je P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 /2024-17

zaračunati anuitet iz Otplatnog plana po promjenjivoj kamatnoj stopi (list 9 spisa) konvertiran u kune po tečaju na dan isplate kredita. Nadalje, iz Prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 28.06.2019. (list 17-21 spisa) razvidni su plaćeni iznosi na ime svake od zaračunate obveze kao i tečajne razlike. Izračun razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita. Na temelju navedenog, u prilogu nalazu (stranica 1-6), daje se Tablica 1. Izračun razlike između plaćenih iznosa na ime otplate kredita i obveza po kreditu utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita. Zaračunati anuitet u CHF (pod točkom 3.), pretvoren je u anuitet bez valutne klauzule (pod točkom 7.), a na način da je isti pretvoren u kune po tečaju na dan isplate kredita (pod točkom 6.). Nadalje, plaćeni iznosi na ime otplate kredita utvrđeni su na način da se prvo umanje za zaračunatu zateznu kamatu (pod točkom 9.), te se preostalim iznosom podmiruje zaračunati anuitet (pod točkom 4.), i na taj način su utvrđeni plaćeni iznosi na ime anuiteta (pod točkom 11.). Razlika (pod točkom 13.), utvrđena je na način da se plaćeni iznosa na ime anuiteta (pod točkom 11.) umanji za zaračunati anuitet bez valutne klauzule (pod točkom 7.) Iz Tablice 1. proizlazi slijedeće: 1. Ukupne pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznosi 12.725,97 kn, odnosno protuvrijednost od 1.689,03 EUR. Ukupne negativne razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.406,31 kn, odnosno protuvrijednost od 186,65 EUR. Ako se negativne razlike uračunaju sa najstarijim pozitivnim razlikama, ukupno je više plaćeno na ime otplate kredita 11.319,66 kn, odnosno protuvrijednost od 1.502,38 EUR.

19. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te imajući u vidu da na isto stranke nisu imale prigovora.

20. U odnosu na prigovor zastara tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 12.04.2023. Odredbom čl. 223. ZOO propisano je da kada zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako, dakle, nije zastarjela glavna tražbina, to nije zastarjelo ni akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

21.Iz svih gore navedenih razloga, a imajući u vidu da je tužitelj u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva u podnesku od 16.10.2024. uračunao negativne razlike u visinu svoje tražbine utvrđene vještačkim nalazom i time izvršio prijeboj međusobnih tražbina stranaka, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu tuženiku izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.502,33 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 30.04.2010. do konačne otplate, tj. 09.08.2012., te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

22. U odnosu na zatezne kamate, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništetnog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove (tako VSRH u odluci Rev-x 474/10 od 21. svibnja 2013.), pa tako i odredba članka 1115. ZOO istovjetna odredbi članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 /2024-17

broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Prema stavu ovog suda tužitelj je nesavjesni stjecatelj od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa razlike koje proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita sa naglaskom da se ne radi o vraćanju kamate, već isplati kamate zbog pretplate razlike u tečaju kao posljedice ništetne odredbe.

24. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23).

25. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 12.10.2023. i 16.10.2024. 200,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 19.10.2023., 22.04.2024., 04.03.2025. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 1.200,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR kn, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), te trošak vještačenja od 199,08 EUR.

26. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podnesak od 16.10.2024. u iznosu od 1.610,24 EUR u iznosu 1.5202,33 EUR.

27. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.725,63 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V.

28. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 30. travnja 2025. do isplate.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

P o s l . b r

. 8 3 P - 1

3 8 2 /2024-17

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.