Poslovni broj Gž-1134/2022-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u parničnom postupku tužiteljice CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj VI P-2504/20 od 26. svibnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj VI P-2504/20 od 26. svibnja 2022. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 27. ožujka 2007. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te u preostalom dijelu točke II. izreke te presude.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj VI P-2504/20 od 26. svibnja 2022. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 21.837,10 kuna/2.898,28 eura[1] , zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj VI P-2504/20 od 26. svibnja 2022. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je utvrđeno da je u cijelosti ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 27. ožujka 2007. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, te u dijelu točke III. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 43.412,90 kuna/5.761,88 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj novčani iznos od donošenja prvostupanjske presude do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 27. ožujka 2007. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, kao i njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 43.412,90 kuna/5.761,88 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim Ugovora o [broj kredita] od 27. ožujka 2007. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, te utvrđenja da taj Ugovor kao takav ne proizvodi pravni učinak, kao i zahtjev tužiteljice radi isplate- povrata iznosa od 182.433,26 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 27. ožujka 2007. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio, kao i po promjenjivom tečaju CHF. U istoj točki izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati-vrati tužiteljici iznos od 42.690,88 kuna na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i promjene tečaja, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže navedeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 65.250,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke II. i III. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice i svjedoka ČN (javnog bilježnika), te nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice kao korisnice kredita u valuti švicarski franak (CHF) radi utvrđenja ništetnim odredaba Ugovora o [broj kredita] od 27. ožujka 2007. godine, zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora (u nastavku teksta: Ugovor) o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa na ime kamata uslijed tih nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora.

8. U vezi toga utvrđuje da su tuženik kao Kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.674,51 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, pri čemu je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora (tuženika), te je određen rok otplate od 84 mjeseca, s time da se dio glavnice kredita u iznosu od 18.722,10 CHF-a otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 292,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu, dok preostali dio glavnice od 5.952,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetima otplate kredita.

9. Pri tome utvrđuje da je tuženik u odnosu na predmetni Ugovor više naplatio od tužiteljice iznos od 42.690,88 kuna, na ime više naplaćenog po anuitetima od dana zaključenja Ugovora do 25. listopada 2013. godine, kada je obračunata konačna otplata kredita, u slučaju da se redovna kamata obračunavala prema početnoj stopi redovne kamate naznačenoj u Ugovoru i da je primijenjen tečaj na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita.

10. Nadalje utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6637/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope, kao i u dijelu valutne klauzule CHF glede kredita u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Stoga utvrđuje da je taj sud u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan uz pravno utvrđenje o ništetnosti Ugovorne klauzule u CHF, kao i o ništetnosti odredbe Ugovora o jedonstrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te da se tužiteljica može pozivati na odluku koja je donesena u spomenutom postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a da ista unatoč isplaćenom kreditu s danom 23. prosinca 2013. godine zadržava kao potrošač pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, jer da se ista nije odrekla prava na takvu restituciju i povrat stečenog bez osnove.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik kao kreditor koji je samostalno sastavio Ugovor nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope i osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je o mogućim rizicima posebno upozorio korisnike kredita, već je jednostranim pristupom i unaprijed sročenim odredbama Ugovora nametnuo tužiteljici Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke (tuženika), te je odredio valutnu klauzulu u CHF, što da je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, jer da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. U vezi toga utvrđuje kako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali da je bitna činjenica to što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa koja tu obvezu čine posebno rizičnom, jer da tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi vratiti tuženiku tijekom dugoročne otplate kredita, niti joj je poznato koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, a da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih kreditnih aranžmana bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, te mu pomoći da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu, što da sadržano određuju i odredbe Direktive 93/13/EEZ.

14. Sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljici nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz Ugovorene zaštitne klauzule, odnosno da ona nije od strane tuženika bila obaviještena o postojećem riziku koji se odnosi na tečaj CHF, čije kretanje tečaja je tuženik mogao predvidjeti kao savjestan gospodarstvenik, te da se o spornim Ugovornim odredbama koje se odnose na vezivanje glavnice uz valutu CHF i ugovaranje redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom tuženika nije pojedinačno pregovaralo, jer da se radi o inkorporiranim općim uvjetima poslovanja o kojima tužiteljica kao potrošač po prirodi stvari nije mogla pojedinačno pregovarati.

15. Pri tome utvrđuje da je tužiteljici bila jasna i vidljiva visina mjesečnog anuiteta na koji je pristala, kao i visina kamatne stope od 5,20%, te tečaj na dan isplate predmetnog kredita, pa da okolnost da su s obzirom na navedeno ništetne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ne čini Ugovor u cijelosti ništetnim.

16. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), kao i na odredbu članka 8. ZPP-a, odlučuje kao u točkama I. i II. izreke presude.

17. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. od 13. lipnja 2014. godine, pa da s obzirom na navedeno nije nastupila zastara, jer da je predmetna tužba podnesena preporučenom pošiljkom dana 05. prosinca 2018. godine (očitom omaškom u pisanju je navedeno da se radilo o 2019. godini), dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

18. Odluku o troškovima postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

19. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju indirektno ukazuje tuženik, jer pobijana odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

20. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja protivno žalbenim navodima proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, kao i javnog bilježnika ČN, pri čemu je žalitelj na ročištu od 01. travnja 2021. godine (list 94 i 95 spisa) izjavio kako odustaje od dokaznog prijedloga da se sasluša ovlaštena osoba i zaposlenik tuženika, pa s obzirom na to sud prvog stupnja nije trebao saslušavati i zakonskog zastupnika tuženika, niti je trebao provoditi dokaz vještačenjem na okolnost sagledavanja kriterija i čimbenika koji su utjecali na kamatnu stopu i koji su definirani u dostavljenim općim aktima tuženika, jer je o takvim prigovorima već raspravljeno i odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. Stoga tuženiku nije onemogućeno raspravljanje nezakonitim postupanjem suda.

21. Neosnovano se tuženik sadržajem žalbe poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. ZPP- a, jer iz cjeline obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu cijenio i isprave koje je kao dokaz u spis priložio tuženik, pri čemu valja dodati kako iz većine tih isprava, tj. priložene „Informacije za klijente: Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge“ (list 26 spisa), zatim „Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom“ (list 27 i 28 spisa) i „Pravilnika o obračunu kamata i naknada“ (list 31-53 spisa) proizlazi da su iste donesene i/ili se primjenjuju nakon što je dana 27. ožujka 2007. godine solemniziran predmetni Ugovor, pa s obzirom na to tužiteljica nije u vrijeme zaključenja Ugovora mogla imati saznanja o sadržaju tih isprava, a tuženik nije dokazao da je ista u to vrijeme bila upoznata sa odredbama priloženih „Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom“ od 11. ožujka 2005. godine (list 29 i 30 spisa), kao i odredbama „Pravilnika o obračunu kamata i naknada“ iz siječnja 2007. godine (list 54-67 spisa). Nisu osnovane niti tvrdnje žalitelja da sud nije objasnio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stajalište da je tužiteljica u pogledu Ugovora nastupala kao potrošač, jer je prvostupanjski sud takvo svojstvo tužiteljice očito utvrdio na temelju sadržaja predmetnog Ugovora, iz kojeg nedvojbeno proizlazi status tužiteljice kao potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP/03, a tuženik nije dokazao suprotno.

22. Tuženik neosnovano sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 109. stavak 1. tog Zakona, jer predmetna tužba nije bila neuredna, već je tužiteljica koristeći se svojim ovlaštenjem iz odredbe članka 186.b stavak 3. ZPP-a postavila tužbeni zahtjev na način kako je propisano tom odredbom ZPP-a, a nakon što je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje postavila je odgovarajući tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno pobijanom presudom, pa postupajući na takav način nije došlo do objektivne preinake tužbe.

23. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima osporava mogućnost primjene na konkretan postupak presude koja je donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012.

23.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju, a u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u pogledu koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija.

23.2. Pogrešno stoga tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni utvrđenja iz potonjih odluka navedenih sudova, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje tuženika na odredbu članka 295. ZOO-a, kao što su neosnovane i njegove tvrdnje da je radi utvrđenja da li je sadržaj predmetnog Ugovora istovjetan sadržaju ugovora o kreditima koji su osporavani u navedenom kolektivnom sporu trebalo priložiti spis potonjeg predmeta, a to stoga jer je iz teksta Ugovora razvidno da su sporne Ugovorne odredbe sadržajno izražene na identičan način kao i u odlukama koje su donesene u spomenutom postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Na navode žalitelja kako usvojeni tužbeni zahtjev ide za time da su Ugovorne strane imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, pa da je pobijana presuda protivna njihovoj volji i odredbama ZOO-a, valja odgovoriti da u situaciji kada je Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO- a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,20% godišnje, pa su neosnovani navodi tuženika da je vještaku financijske struke pogrešno određen zadatak vještačenja. Pri tome okolnost da bi tužiteljica u određenom razdoblju plaćala manje iznose anuiteta zbog smanjenja tečaja ni u čemu ne utječe na osnovanost njezinog zahtjeva za isplatu preplaćenih novčanih iznosa temeljem u ovom postupku utvrđenih ništetnih Ugovornih odredaba, niti bi to značilo da sporne Ugovorne odredbe nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a na navode tuženika da je sud prvog stupnja trebao oduzeti iznose koje je isti preplatio u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, valja odgovoriti da žalitelj u tom pogledu nije tijekom postupka istaknuo jasan i određeni zahtjev za prijeboj, niti je postavio protutužbeni zahtjev.

24. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je u točki II. izreke pobijane presude usvojio naznačeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, osim u dijelu u kojem je utvrđeno da je u cijelosti ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora, jer je ta odredba u skladu s naznačenom presudom koja je donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i potrošača koji se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 ništetna jedino u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a tužiteljica nije dokazala da bi ista bila ništetna i u preostalom dijelu, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

25. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da uslijed ništetnosti spornih Ugovornih odredaba tužiteljici pripada pravo da od tuženika potražuje novčani iznos od ukupno 42.690,88 kuna, jer se radi o iznosu kojeg je tuženik u smislu odredbe članka 1111. stavak 3. ZOO-a stekao bez osnove, pa ga je dužan vratiti tužiteljici, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer se tuženik s obzirom na utvrđenu ništetnost spornih Ugovornih odredaba ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

26. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, koja protivno žalbenim navodima nije nastupila do tog dana, jer je najstarija utužena tražbina koja se odnosi na glavnicu i zatezne kamate dospjela dana 30. studenoga 2017. godine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 05. prosinca 2018. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a. Pri tome na navode tuženika o nastupanju zastare u odnosu na zatezne kamate valja navesti da te kamate u smislu odredbe članka 223. ZOO-a predstavljaju sporednu tražbinu, pa budući da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara pojedinih restitucijskih iznosa koje potražuje tužiteljica, to nisu zastarjele niti zatezne kamate na te iznose.

27. Budući da tužiteljica s obzirom na navedeno nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojeg eventualnog tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to istoj u skladu s odredbom članka 154. stavak 5. ZPP-a pripada pravo na cjelokupan parnični trošak na teret tuženika, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a, ali ne u dosuđenom iznosu od 65.250,00 kuna/8.660,16 eura.

27.1. Naime, tužiteljici je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, u nastavku teksta: Tarifa), koja je važila u vrijeme donošenja pobijane presude, te imajući u vidu u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora od 30.000,00 kuna, trebalo dosuditi slijedeći trošak za radnje njezinih punomoćnika-odvjetnika, a uzimajući u obzir da je u vrijeme odlučivanja o žalbi u Republici Hrvatskoj u primjeni valuta euro: iznos od 132,72 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 929,04 eura za zastupanje na ročištima od 04. prosinca 2019. godine, 01. travnja 2021. godine, 19. svibnja 2021. godine, 07. srpnja 2021. godine, 30. rujna 2021. godine, 09. prosinca 2021. godine i 20. travnja 2022. godine (iznos od 132,72 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zatim iznos od ukupno 165,90 eura za sastav tzv. „ostalih“ podnesaka iz Tbr. 8. toč. 3. Tarife, i to za podneske od 13. rujna 2019. godine, 05. veljače 2021. godine, 12. srpnja 2021. godine, 03. prosinca 2021. godine i 16. veljače 2022. godine (iznos od 33,18 eura po podnesku), zatim iznos od ukupno 530,88 eura za sastav obrazloženih podnesaka od 05. prosinca 2019. godine, 30. rujna 2021. godine, 04. listopada 2021. godine i 01. travnja 2022. godine (iznos od 132,72 eura po podnesku- Tbr. 8. toč. 1. Tarife), potom iznos od 66,36 eura za sastav žalbe protiv rješenja (Tbr. 10. toč. 5. Tarife), te iznos od 456,22 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 2.281,12 eura/17.187,10 kuna, što zajedno sa troškom vještačenja u iznosu od 530,89 eura, te plaćenom sudskom pristojbom za tužbu u iznosu od 86,27 eura daje iznos od sveukupno 2.898,28 eura/21.837,10 kuna, u kojem dijelu je trebalo usvojiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, a u preostalom dijelu odbiti njezin zahtjev po toj osnovi, kao i zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe za presudu, koji je istoj neosnovano dosuđen pobijanom presudom, jer tužiteljica nije dokazala da je podmirila taj trošak.

28. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točkama I i II izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki III izreke presude.

29. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio u žalbenom postupku, i to u neznatnom dijelu ožalbenog dijela presude, zbog čega istome nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 30. travnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar