Poslovni broj Gž-1528/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BMŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Vidrihu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 76 P-9306/19-37 od 01. srpnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 76 P-9306/19-37 od 01. srpnja 2022. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, [broj], potpisanog pred javnim bilježnikom Mladenom Burecom iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-19964/07, zaključenim između tužiteljice i tuženika, koji glasi „… promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d.“

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 10.774,15 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 13.300,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Aleksandera Vranka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim dijela odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, [broj], potpisanog pred javnim bilježnikom Mladenom Burecom iz Zagreba pod poslovnim brojem OV- 19964/07, zaključenim dana 05. srpnja 2007. godine između tužiteljice kao korisnice kredita u valuti švicarski franak (u nastavku teksta: CHF) i tuženika kao kreditora (u nastavku teksta: Ugovor), koja glasi „… promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d.“, kao i zahtjev radi isplate novčanog iznosa od ukupno 10.774,15 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, temeljem ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. U vezi toga utvrđuje kako je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen gornji Ugovor, a da je sporan naznačeni dio odredbe članka 2. tog pravnog posla kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

8.1. Nadalje utvrđuje da činidba koju je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku u pogledu kamatne stope nije određena, niti odrediva, jer da se kamatna stopa iz Ugovora mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika, te da se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tuženik nije dokazao suprotno, a da je Ugovorom omogućeno tuženiku da promjenu Ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o njegovoj odluci, pri čemu nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti, kao niti referentna stopa za koju se vežu promjene, pa da je na taj način tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, čime je nastala neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer ista nije mogla predvidjeti promjenu takvog opsega, niti točnost obračuna.

8.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je predmet Ugovora novčana obveza, pa da se o takvom bitnom sastojku Ugovora mora postići jasan konsenzus između stranaka, a da je tuženik putem sporne Ugovorne odredbe pokušao u potpunosti izbjeći utjecaj tužiteljice na spornu Ugovornu odredbu, čime je postupljeno protivno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO), te protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. tog Zakona. Pri tome utvrđuje da je kamatna stopa bitan element ugovora, pa da je za njezinu promjenu potrebno sklapanje aneksa ugovora, za što je potrebna suglasnost obje ugovorne strane.

8.3. Stoga utvrđuje da je sporna Ugovorna odredba nepoštena od samog početka, tj. od kada je ugovorena, te da je ista kao takva ništetna, u vezi čega se poziva i na odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 B i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9. U vezi toga utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, zatim da tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao, te da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa da iz te presude proizlazi da se kod ugovora o kreditu radi o pravnom poslu između banke kao trgovca i korisnika kredita kao potrošača, te da je na tuženiku bio teret dokaza da tužiteljica u konkretnom Ugovornom odnosu nije imala svojstvo potrošača.

10. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 14., 269., 384. i 388. ZOO-a, odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

11. S obzirom na navedeno, utvrđuje da tužiteljica u skladu s odredbama članaka 322., 323., 1046., 1085., 1089. i 1090. ZOO-a ima pravo tražiti od tuženika povrat svega onoga što je isti stekao temeljem ništetne Ugovorne odredbe, u vezi čega se poziva i na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19), odredbu članka 138.a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09 i 79/09), te odredbu članka 502.c ZPP-a, u odnosu na koju utvrđuje da ista ne propisuje da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka kolektivnog spora.

12. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, u vezi čega utvrđuje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, na temelju članka 241. ZOO- a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga utvrđuje da je podnošenjem tužbe Udruge Potrošač nastupio prekid zastare utužene tražbine, i to do donošenja pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a da je zastara ponovno počela teći u srpnju 2014. godine, pa da tužiteljica ima pravo potraživati isplatu temeljem ništetne Ugovorne odredbe za razdoblje od pet godina prije podnošenja kolektivne tužbe, odnosno prije travnja 2012. godine.

13. Osim toga, utvrđuje neosnovanim i protivljenje tuženika preinaci tužbe, odnosno povećanju tužbenog zahtjeva nakon financijskog vještačenja, u vezi čega utvrđuje da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

14. Sud prvog stupnja utvrđuje da se u razdoblju otplate predmetnog kredita Ugovorena kamatna stopa od 4,40% mijenjala do 18. studenoga 2010. godine u pet navrata, te je na kraju iznosila 5,50%, te da razlika u anuitetima zbog promjenjive kamate u razdoblju otplate od 01. rujna 2007. godine do 18. studenoga 2010. godine iznosi 10.984,18 kuna, pa tužiteljici dosuđuje iznos od 10.774,15 kuna, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana kada je tuženik stekao te iznose do isplate, jer utvrđuje da je tužiteljica na osnovu Ugovora vršila mjesečne preplate anuiteta, čime je njezina imovina za tu razliku u aniuitetima umanjena za svaki mjesec trajanja kredita, a da je tuženik za svaki tako više uplaćeni anuitet bio u zakašnjenju, slijedom čega je u skladu s odredbama članaka 29. i 183. ZOO-a dužan isplatiti tužiteljici kamatu od dospijeća svake razlike u anuitetu pa do isplate.

15. Stoga usvaja tužbeni zahtjev i u dijelu naznačenom u točki II izreke pobijane presude.

16. Odluku o parničnim troškovima (točka III izreke pobijane odluke) temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, kao i na odredbi članka 30. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ).

17. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može ispitati.

18. Stoga su između ostalog neosnovane i tvrdnje tuženika kako je utvrđenje prvostupanjskog suda da se o promjeni kamatne stope iz Ugovora nije pojedinačno pregovaralo pogrešno i proturječno ispravama koje prileže spisu, pri čemu valja navesti kako je odredbom članka 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, bilo propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. istog članka ZZP/03 propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Budući je neprijeporno da predmetni Ugovor predstavlja unaprijed sastavljeni standardni ugovor o kreditu, kojeg je kao takvog sačinio tuženik kao trgovac, to je upravo na žalitelju bio teret dokaza da se o spornoj Ugovornoj odredbi pregovaralo, što isti nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio saslušanje tužiteljice, pa sud prvog stupnja nije u smislu odredbe članka 7. stavak 2. ZPP-a bio ovlašten samoinicijativno provesti taj dokaz. Pri tome neosnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe članka 84. ZZP/03, jer sporna Ugovorna odredba nije bila jasna i/ili lako razumljiva, pa je sud prvog stupnja bio ovlašten ocjenjivati da li je ona poštena.

19. Što se pak tiče djelomične preinake tužbe iz podneska tužiteljice od 11. listopada 2021. godine (list 118 i 119 spisa), neosnovano se tuženik u tom dijelu poziva na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 190. tog Zakona, jer je tužiteljica tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogla konačno znati visinu svoje tražbine, pri čemu ista u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo u potonjem podnesku tužiteljice, i to odmah nakon provedenog vještačenja, imalo za posljedicu onemogućavanje te stranke u njezinom pravu na pristup sudu.

19.1. Stoga su za preinaku tužbe na način kako je navedeno u podnesku tužiteljice od 11. listopada 2021. godine bile ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. ZPP-a, i to neovisno o protivljenju tuženika takvoj preinaci (članak 190. stavak 3. ZPP- a), jer je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. godine, prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

19.2. Pri tome okolnost da prvostupanjski sud o navedenoj preinaci tužbe nije odlučio posebnim rješenjem nije u konkretnom slučaju imala za posljedicu onemogućavanje tuženika u raspravljanju o preinačenom dijelu tužbenog zahtjeva, a time niti značaj bitne postupovne povrede u smislu odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje tuženik, jer je do opisane preinake došlo samo u odnosu na visinu prvobitno utuženog novčanog iznosa, pa tuženik koji je tijekom postupka osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva nije trebao posebno se očitovati na povišeni tužbeni zahtjev, budući se isti temelji na istom činjeničnom supstratu kao i prvobitni (iz tužbe) zahtjev za isplatu. Osim toga, tuženik se u svojem podnesku od 24. ožujka 2022. godine i očitovao na opisanu preinaku tužbe.

20. Nisu osnovani niti navodi tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 502.a i c ZPP-a, u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a i odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. tog Zakona, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se na tužiteljicu kao potrošača primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, te ista nije trebala biti saslušana na te okolnosti.

21. Na navode tuženika da je tužiteljica u konkretnom slučaju trebala dokazati „svojstvo prosječnog potrošača,“ te u tom smislu pozivanje na shvaćanje suda Europske unije u premetu C-497/13 Froukje Faber/Autobedrijf Hazen Ochten BV, u kojoj taj sud navodi da su sudovi trebali ispitati ex offo, odnosno po službenoj dužnosti tužiteljevo svojstvo potrošača, valja odgovoriti da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, pa je pravilno prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu prosuđivao primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a, pri čemu tuženik nije dokazao da je predmetni Ugovor zaključen s ciljem obavljanja profesionalne djelatnosti tužiteljice, pa da bi se u tom pogledu na konkretni slučaj trebalo primijeniti stajalište iz citiranog dijela presude Suda Europske unije C-630/17, odnosno da tužiteljica ne bi imala status potrošača.

22. Neosnovane su i tvrdnje tuženika o potrebi provođenja testa poštenja u odnosu na tužiteljicu, a to stoga jer su sudovi u presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, pa tako i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

22.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je sporna Ugovorna odredba sadržajno izražena na identičan način kao i u odlukama koje su donesene u spomenutom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamate između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, to u ovoj parnici nije trebalo (ponovno) provoditi test poštenja.

23. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom spornu Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a to iz slijedećih razloga.

23.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača.

23.2. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 09. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je između ostalog odbijena i revizija tuženika izjavljena protiv potonje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

23.3. Stoga se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pravilno pozvao na utvrđenja iz spomenutog postupka pokrenutog tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, koja odredba je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, pa je u tom pogledu nebitno to što je ista odredba ZPP-a stupila na snagu nakon zaključenja Ugovora.

24. Što se tiče tvrdnji tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine, za navesti je kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine (preporučeno), to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a. Neosnovani su i navodi tuženika o nastupanju zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 11. listopada 2021. godine (za iznos od 1.875,31 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama), a to stoga jer se zastara u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), kao što je to slučaj u ovom predmetu, prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, iz čega slijedi da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

25. Na navode tuženika koji osporava tijek dosuđenih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 10.774,15 kuna, valja odgovoriti da je on potonji novčani iznos stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. stavak 3. ZOO-a, u vezi čega je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da se kod vraćanja onoga što je stečeno bez osnove moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu da je razlog ništetnosti sporne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati upravo njezina nepoštenost, to tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate, a to stoga jer se isti iz navedenih razloga ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

26. Stoga je prvostupanjski sud pravilno u skladu s odredbama članaka 81. stavak 1-3. i 87. stavak 1. ZZP/03, zatim odredbama članaka 323. stavak 1., 1111. stavak 3. i 1115. ZOO-a, te odredbom članka 502.c ZPP-a odlučio kao u točkama I i II izreke pobijane presude.

27. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

28. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, kao i odredbe članka 30. stavak 2. OZ-a.

29. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

30. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 30. travnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar