REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-214/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Meliti Novak, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi isplate, 25.travnja 2025. nakon održane i dovršene glavne rasprave u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika Marka Brekala, odvjetnika u Požegi, dana 30.travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreb (Grad Zagreb), [adresa], OIB 78427478595, da tužitelju, BĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 14.539,53 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 312303 sklopljenom na dan 10. listopada 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

- 46,58 EUR od 19.03. 2009 pa do isplate

- 59,20 EUR od 20.04. 2009 pa do isplate

- 62,35 EUR od 19.05. 2009 pa do isplate

- 54,11 EUR od 19.06. 2009 pa do isplate

- 55,05 EUR od 20.07. 2009 pa do isplate

- 54,49 EUR od 19.08. 2009 pa do isplate

- 54,12 EUR od 19.09. 2009 pa do isplate

- 48,98 EUR od 19.10. 2009 pa do isplate

- 57,91 EUR od 19.11. 2009 pa do isplate

- 61,37 EUR od 19.12. 2009 pa do isplate

- 69,06 EUR od 19.01. 2010 pa do isplate

- 72,12 EUR od 19.02. 2010 pa do isplate

- 77,75 EUR od 19.03. 2010 pa do isplate

- 83,05 EUR od 19.04. 2010 pa do isplate

- 95,77 EUR od 19.05. 2010 pa do isplate

- 104,69 EUR od 19.06. 2010 pa do isplate

- 116,01 EUR od 19.07. 2010 pa do isplate

- 124,91 EUR od 19.08. 2010 pa do isplate

- 133,74 EUR od 20.09. 2010 pa do isplate

- 133,68 EUR od 19.10. 2010 pa do isplate

- 133,66 EUR od 19.11. 2010 pa do isplate

- 174,68 EUR od 20.12. 2010 pa do isplate

- 164,29 EUR od 19.01. 2011 pa do isplate

- 169,69 EUR od 19.02. 2011 pa do isplate

- 176,43 EUR od 19.03. 2011 pa do isplate

- 160,47 EUR od 19.04. 2011 pa do isplate

- 180,57 EUR od 19.05. 2011 pa do isplate

- 217,48 EUR od 20.06. 2011 pa do isplate

- 249,30 EUR od 19.07. 2011 pa do isplate

- 254,20 EUR od 19.08. 2011 pa do isplate

- 218,14 EUR od 19.09. 2011 pa do isplate

- 199,59 EUR od 19.10. 2011 pa do isplate

- 207,13 EUR od 19.11. 2011 pa do isplate

- 208,88 EUR od 19.12. 2011 pa do isplate

- 222,58 EUR od 19.01. 2012 pa do isplate

- 232,71 EUR od 20.02. 2012 pa do isplate

- 223,32 EUR od 19.03. 2012 pa do isplate

- 227,08 EUR od 19.04. 2012 pa do isplate

- 233,71 EUR od 19.05. 2012 pa do isplate

- 234,06 EUR od 19.06. 2012 pa do isplate

- 226,94 EUR od 19.07. 2012 pa do isplate

- 223,99 EUR od 20.08. 2012 pa do isplate

- 213,86 EUR od 19.09. 2012 pa do isplate

- 226,56 EUR od 19.10. 2012 pa do isplate

- 230,53 EUR od 19.11. 2012 pa do isplate

- 227,54 EUR od 19.12. 2012 pa do isplate

- 207,54 EUR od 19.01. 2013 pa do isplate

- 218,16 EUR od 19.02. 2013 pa do isplate

- 223,62 EUR od 19.03. 2013 pa do isplate

- 230,83 EUR od 19.04. 2013 pa do isplate

- 210,82 EUR od 20.05. 2013 pa do isplate

- 207,82 EUR od 19.06. 2013 pa do isplate

- 208,87 EUR od 19.07. 2013 pa do isplate

- 210,89 EUR od 19.08. 2013 pa do isplate

- 218,04 EUR od 19.09. 2013 pa do isplate

- 220,18 EUR od 19.10. 2013 pa do isplate

- 222,09 EUR od 19.11. 2013 pa do isplate

- 229,03 EUR od 19.12. 2013 pa do isplate

- 192,82 EUR od 20.01. 2014 pa do isplate

- 199,76 EUR od 19.02. 2014 pa do isplate

- 202,96 EUR od 19.03. 2014 pa do isplate

- 198,40 EUR od 19.04. 2014 pa do isplate

- 194,60 EUR od 19.05. 2014 pa do isplate

- 195,06 EUR od 20.06. 2014 pa do isplate

- 200,85 EUR od 19.07. 2014 pa do isplate

- 203,22 EUR od 19.08. 2014 pa do isplate

- 205,05 EUR od 19.09. 2014 pa do isplate

- 208,45 EUR od 20.10. 2014 pa do isplate

- 212,36 EUR od 19.11. 2014 pa do isplate

- 211,01 EUR od 19.12. 2014 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.01. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.02. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.03. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 20.04. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.05. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.06. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 20.07. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.08. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.09. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.10. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.11. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.12. 2015 pa do isplate

- 192,68 EUR od 19.01. 2016 pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku, Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreb (Grad Zagreb), [adresa], OIB 78427478595, da tužitelju, BĐ, [adresa], OIB 93776102531u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 25. siječnja 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

- 2,56 EUR od 19.12. 2007 pa do 25.01.2016.

- 17,77 EUR od 19.01. 2008 pa do 25.01.2016.

- 13,84 EUR od 19.02. 2008 pa do 25.01.2016.

- 32,43 EUR od 19.03. 2008 pa do 25.01.2016.

- 15,45 EUR od 19.04. 2008 pa do 25.01.2016.

- 68 EUR od 19.05. 2008 pa do 25.01.2016.

- 10,49 EUR od 19.06. 2008 pa do 25.01.2016.

- 9,21 EUR od 19.07. 2008 pa do 25.01.2016.

- 8,20 EUR od 19.08. 2008 pa do 25.01.2016.

- 12,20 EUR od 19.09. 2008 pa do 25.01.2016.

- 37,12 EUR od 20.10. 2008 pa do 25.01.2016.

- 37,31 EUR od 19.11. 2008 pa do 25.01.2016.

- 36,95 EUR od 19.12. 2008 pa do 25.01.2016.

- 69,36 EUR od 19.01. 2009 pa do 25.01.2016.

- 82,32 EUR od 19.02. 2009 pa do 25.01.2016.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.055,04 kune/394,81 EUR istaknuto u prigovoru radi prijeboja.

IV Nalaže se tuženiku, Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreb (Grad Zagreb), [adresa], OIB 78427478595, da tužitelju BĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 4.243,66 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.

Obrazloženje

1.Tužitelj FĐ podnio je 9.lipnja 2023. tužbu protiv pravnog prednika tuženika Nova hrvatska banka d.d. u kojoj navodi da je dana 10.listopada 2007. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 312303, za odobreni kreditni iznos od 162.000.00 CHF.

1.1. Tužitelj posebno napominje kako je tuženik, trgovačko društvo Nova hrvatska banka dioničko društvo, skraćena tvrtka Nova hrvatska banka d.d., registrirano sjedište na adresi [adresa] ([adresa]), [adresa], MBS 080126398 Trgovačkog suda u Zagrebu, OIB 78427478595, do 2022. poslovalo kao Sberbank d.d., registrirano sjedište na adresi [adresa] ([adresa]), [adresa], MBS 080126398 Trgovačkog suda u Zagrebu, OIB 7842747859, odnosno prethodno do Odluke skupštine društva tuženika od 3. prosinca 2012. tvrtkom VOLKSBANK d.d., a koja promjena je registrirana u sudskom registru na dan 18. siječnja 2013.

1.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno je pod točkom 8. (osmom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je osmotužena Nova hrvatska banka d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena Nova hrvatska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena Nova hrvatska banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranjuugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene Nova hrvatska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena Nova hrvatska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene Nova hrvatska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena Nova hrvatska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.4. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.5. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 2. (drugoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev protiv tužene banke.

1.6. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak kao i dopustivost jednostranih izmjena kamatnih stopa u odnosu na tuženi banku, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije

1.7. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije.

1.8. Ta je presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9.travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

1.9. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

1.10. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

1.11. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a) kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te b) kojom je potvrđeno da je da je tužena banka u relevantnom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

1.12. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe.

1.13. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak kao i u dijelu ništetnosti postupka banke pri jednostranim izmjenama kamatnih stopa te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.14. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak te je tijekom trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjala kamatne stope. Uslijed promjene tečaja te kamatnih stopa, obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja te promjene kamatne stope više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.15. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak kao i odredba o pravu banke na jednostranu izmjenu kamatne stope. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.16. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.17. Između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.

1.18. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

1.19. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplatu ukupan iznos od 14.452,08 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog mjesečnog iznosa te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 21.siječnja 2016.

1.20. Podneskom od 17.veljače 2025. tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 14.539,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća.

2. Budući je u međuvremenu došlo do promjene tvrtke tuženika, na ročištu održanom 8.svibnja 2024. postupak je prekinut jer je Nova hrvatska banka prestala postojati, a tužiteljica je promijenila naziv tuženika u Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojoj preinaci se tuženik ne protivi jer je Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik u ovome postupku.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi jer je sporazumno ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Također da je potraživanje tužitelja u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP), metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Također ističe i prigovor radi prijeboja.

3.1. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.Ističe da Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. Navodi da VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja

3.2.Tuženik je također stavio prigovor zastare. Navodi da je tužiteljica parnični postupak pokrenula 13.lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnova zastarni roku je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. ZOO-a, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem rok.

3.3. Nadalje tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena na temelju zahtjeva korisnika kredita te je konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Zbog toga smatra da je tužitelj obeštećen te da nema više osnova zahtijevati da se utvrdi da je raniji ugovor o kreditu ništetan. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 312545 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 28.1.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).

3.4. Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

3.5. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2008. sklopili Ugovor o kreditu. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 1. ugovorena valutna klauzula, kao i da je člankom 7. određen način otplate na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. No sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva tuženik smatra da niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.

3.6. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika uz popratni zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima.

3.7. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena pa da nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

3.8. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

3.9. Tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

3.10. U slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. ZOO- a predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 3.077,63 kn. Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.055,04 kune uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 26.siječnja 2016. do isplate, da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te da odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka

4. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbijen je pravomoćnim rješenjem ovoga suda broj P-214/2023-9 od 18.lipnja 2024.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 312303 od 10.listopada 2007., aneks broj 1 ugovora o kreditu od 25.siječnaj 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 31.siječnja 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u toč.8. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 13.lipnja 2023., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

8. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika dana 10.listopada 2007. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 162.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 25.siječnja 2016. sklopile Aneks br.1 ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF..

9. Sporna su međutim osnova, visina tužbenog zahtjev i zastara potraživanja.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

10.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 10.listopada 2007. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 162.000,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 30 godina.

10.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 koja se odnose na prednika tuženika Sberbank u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i odredbe ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

10.6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je prednik tuženika (kao osmo tuženik) u razdoblju od 1.lipnja 2004 do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmo tuženik Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmo tužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmo tužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmo tužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmo tužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

10.7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018- 4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

10.8. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

11. Iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio s Volksbank jer su oni imali najpovoljnije uvjete. Naime, oni su tada jedini nudili kredite u CHF i kod tih kredita u CHF nije se plaćala nego u drugim bankama te je kredit mogao biti realiziran u roku 10 dana. Tad nisu razgovarali ni o čemu drugome osim da neće morati plaćati troškove kredita i da je kamatna stopa bila manja nego u drugim bankama. Bilo je govora o tome da je kamatna stopa promjenjiva i to mu je bilo jasno, ali nije bilo govora o valutnim rizicima odnosno da može doći do tolikog povećanja i kamate i tečaja. Kredit je podigao za kupnju stana za obiteljske potrebe i kao oblik štednje kako bi u Zagrebu imao stan za potrebe školovanja djece. Nije tražio sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti jer nikakva druga valuta mu nije bila konkurentna, a osim toga nitko mu nije objasnio nikakve moguće rizike. Ugovor o kreditu nije čitao jer je pitao postoji li mogućnosti izmjene neke od odredbi ugovora i rekli su da ta mogućnost ne postoji nego da ugovor treba biti takav kakav je. Bilježnik ga je samo upozorio što će se dogoditi u slučaju nepravovremenog plaćanja kredita. U vrijeme sklapanja ugovora bio je vlasnik obrta, ali mu kupljeni stan nije služio za potrebe obrta. Sklapanjem aneksa ugovora zbog konverzije smatra da nije u potpunosti obeštećen jer je zbog porasta kamate i valute platio puno veći iznos od onoga koji je u trenutku sklapanja ugovora smatrao da će platiti. Izvršenom konverzijom promijenjene su valuta kredita i kamatna stopa koja je postala fiksna. U konverziji je utvrđena preplata, ali se ne sjećam u kojem iznos, koji iznos mi je kasnije uračunat u otplatu kredita.

12. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 2.) vidljivo je da je namjena kupnja stana u [adresa] te je stoga nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovanje obrta.

13. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu osnovan.

14. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

15. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnica kredita obvezala kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a

16. Budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

17. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

18. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

19.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

19.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

19.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2007. pa do sklapanja Aneksa br.1 osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

20. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim te je na istome utemeljio svoju odluku.

21. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da razlika više plaćenih anuiteta u kunama koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po prodajnom tečaju za devize kreditora za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90% i kupovnom tečaju za devize kreditora za 1 CHF za kune za 1 CHF = 4,424100 kuna na dan isplate kredita 19.11.2007., ukupna razlika više plaćenih anuiteta iznosi 136.607,26 kuna. To su razlike koje su izračunate pojedinačno po svakom anuitetu i iznose ukupno više plaćene, a prema zbrojnom matematičkom izračuna: 179.173,03– 133.538,70 = 45.634,33 kuna. U navedenom iznosu izračunati su po pojedinim anuitetima samo više plaćeni iznosi. Samo manje plaćene razlike anuiteta nisu izračunate i utvrđene, iako su primijenjene redovne kamatne stope bile ili jednake ili manje u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90%, a primijenjeni prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune u otplati svih anuiteta po kreditu bio je uvijek veći u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita. Također, s obzirom da je utjecaj tečajnih razlika između tečaja na dane dospijeća otplate anuiteta po kreditu i tečaja na dan isplate kredita (novčani iznos u kunama koji je stvarno isplatio kreditor tužitelju), u obračunu razlike plaćenih anuiteta po kreditu u kunama primijenjen je ugovoreni kupovni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita 19.11.2007. godine. U nalazu vještačenja izračunom je obuhvaćen period od dana plasmana kredita od 19.11.2007. godine do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR do uključivo 98. anuiteta koji je dospijevao dana 19.01.2016. godine. Izračunata razlika više plaćenih anuiteta zbog promjena redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno 3.507,64 CHF, što čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog promjena redovne kamatne stope od 24.004,12 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 3.185,90 EUR. Samo više plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznose ukupno više plaćeno 6.540,89 CHF, što čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od više plaćenog 37.423,62 kuna /4.966,97 EUR. Samo manje plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog smanjenja redovne kamatne stope iznosi ukupno manje plaćeno (potplaćeno) minus -3.033,25 CHF, što čini ukupnu razliku manje plaćenih anuiteta u kunama zbog smanjenja redovne kamatne stope od (potplaćeno) -13.419,50 kuna /-1.781,07 EUR. Manje plaćeni iznosi anuiteta i plaćene redovne kamate u odnosu na početno ugovoreno, izračunati su kada je redovna kamatna stopa bila zakonski određena od 3,23% od 01.01.2014. godine, a što je manje u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90%.Iznos ukupno preplaćenog po kreditu (do sveukupne visine ukupno plaćenih anuiteta) zbog promjena redovnih kamatnih stopa i više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, ukupno iznosi više plaćeno 136.607,26 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 18.130,90 EUR. Zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja više plaćenog zbog primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio veći u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita ukupno iznosi samo više plaćeno u iznosu od 150.026,76 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno 19.911,97 EUR. Zbrojno samo manje plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja smanjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu (u kojem iznosu nije sadržan valutni utjecaj, jer je tečaj za CHF u otplati kredita bio uvijek veći u odnosu na tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita), ukupno iznosi samo manje plaćeno u iznosu od -13.419,50 kuna ,što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno -1.781,07 EUR.

21.1. Preplata po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR potpisana je u korist tužitelja u ukupnom iznosu od 3.044,04 kune. Na utvrđenu glavnicu kredita od strane tuženika od 99.144,44 EUR, tuženik je izračunao simulirani plan otplate kredita u kojem je utvrdio anuitete u EUR, a prema kamatnim stopama kako je naveo za usporedni kreditu u EUR (o kojima se vještak ne može očitovati, jer bi se morala provesti analiza primijenjenih redovnih kamatnih stopa za usporedni kredit u EUR u poslovanju kreditora) i izračunao pojedinačne anuitete od stavljanja kredita u otplatu do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR i ukupno tako izračunata suma anuiteta, odnosno „potrebne uplate“ iznose ukupno do obračuna konverzije kredita 65.019,75 EUR. Uplaćeni iznosi koje je kreditor ispostavio na dokumentu izračun konvezrije kredita br. 3123303 na dan 30.09.2015. godine (koji nosi datum 07.01.2016. godine) izračunati od kreditora iznose 65.414,56 EUR, i isti su navedeni u dokumentu otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR (zadnja kolona pod nazivom „korištenje uplata“) i izračunati su metodom kumulativa i nisu provjerljivi, jer nisu navedeni pojedinačni izračunati iznosi uplaćeni u kunama preračunati po tečaju na dan uplate za 1 EUR za kune (nije vidljiv koji je tečaj 1 EUR za kune primijenjen u preračunu), te se ne vide pojedinačni iznosi uplate u kunama i u EUR, te ukupni zbroj. Razliku između obračunatih uplaćenih iznosa od 65.414,56 EUR i „potrebnih uplata“ od 65.019,75 EUR čini preplata po konverziji kredita od 394,81 EUR. 18 U obračunu razlike po konverziji u izračun konverzije kredita br. 312303 na dan 30.09.2015. utvrđena je preplata od 394,81 EUR, što (uz srednji tečaj kreditora na dan 30.09.2015. godine za 1 EUR=7,738000) kuna iznosi 3.055,04 kuna, a što je potpisano u dokumentu Aneks br.1 Ugovora o kreditu br. 312303 i osiguranju novčane tražbine … radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF“. Iz dokumentacije iz sudskog spisa nije analitički vidljivo na koji je način izračunata ugovorena preplata po konverziji sa svim elementima izračuna, a na poziv vještaka punomoćnik tuženika nije dostavio zamoljenu dokumentaciju koja bi dokumentirala cjeloviti izračun preplate po konverziji kredita u iznosu od 3.044,04 kuna (u dijelu preračunatih uplata iz CHF/kuna u EUR, a koje utječu na izračun preplate) na koliko glasi ugovoreno Aneksom broj 1.

21.2. Iznos ukupno više plaćenih anuiteta, između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i primijenjenom prodajnom tečaju za devize kreditora za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen kupovnim tečajem za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom, od ukupno više plaćenih anuiteta izračunatih ovim nalazom vještačenja po toj osnovi do visine od ukupno više plaćenog od 136.607,26 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR dana 25.01.2016. godine, između tužitelja i tuženika u iznosu od 3.055,04 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika iznosi više plaćeno 133.552,22 kuna. Zbrojni matematički izračun: 136.607,26 –3.055,04 kuna= 133.552,22 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 17.725,43 EUR.

21.3. Iznos ukupno do visine više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene prodajnog tečaja za devize za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim 19 nalazom vještačenja (uz potpuno isključene utjecaja promjena redovne kamatne stope po svim osnovama), od ukupno više plaćenih anuiteta po osnovi valutnih razlika (do ukupne visine plaćenog) od 112.603,14 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR dana 25.01.2016. godine, između tužitelja i tuženika u iznosu od 3.055,04 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika iznosi *109.548,10 kuna. Zbrojni matematički izračun: 112.603,14 – 3.055,04 kuna= 109.548,10 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 14.539,53 EUR.

22. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 14.539,53 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate te zakonsku zateznu kamatu na iznose koji su tužitelju priznati u konverziji kao preplata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana kada je izvršena konverzija tj. do 25.siječnja 2016.

23. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, ali prigovara primjeni početne kamatne stope i fiksnog tečaja.

24. Tuženikov prigovor nije osnovan. Naime, budući je nesporno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne iste se ne primjenjuju nego se u obračunu primjenjuju početno ugovorena kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita.

25. Zbog svega navedenoga sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja odlučivši kao u točkama I i II izreke presude.

26. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov navod da je sud dužan uzeti u obzir i negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom što prema izračunu vještaka iznosi -1.781,07 EUR. Naime, tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.

27. Tuženik je prigovor radi prijeboja istaknuo u odgovoru na tužbu te je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.055,04 kune uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 26.siječnja 2016. do isplate, da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

27.1. Budući je vještak u svom nalazu u obzir uzeo i preplatu koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po Dodatku br.1.Ugovora o kreditu u iznosu od 3.055,04 kune/394,81 EUR , proizlazi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu istaknuto u prigovoru radi prijeboja te je stoga sud odlučio kao u točki III izreke.

28. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je stoga sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.243,66 EUR koji trošak se odnose na sastava tužbe (500,00 EUR), zastupanja na 2 ročišta (2x500,0 EUR), sastav 3 obrazložena podneska (3x500,00 EUR), sve s PDV-om (750,00 EUR), troškove vještačenja (398,17 EUR) te sudsku pristojbu na tužbu (95,45 EUR).

29. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 30.travnja 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. Juraj Barbarić, odvjetnik, Vinkovci