REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-344/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-8/2024-3 od 15. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr- 1123/2023-5 od 10. studenoga 2023., u sjednici održanoj 30. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R- 8/2024-3 od 15. listopada 2024. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr- 1123/2023-5 od 10. studenoga 2023 te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici da na ime razlike plaće za prekovremeno odrađene sate isplati tužitelju ukupan iznos od 128,42 eura/967,59 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine novčane iznose, sve pobliže navedeno u toj presudi, u roku od 8 dana. U točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 343,99 eura/2.591,79 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. studenoga 2023. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u toj presudi, također u roku od osam dana, dok je s preostalim dijelom zahtjeva odbijen kao neosnovanim.

2. Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda, a pod točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu žalbenog postupka.

3. 1. Tuženica protiv pobijane presude suda drugog stupnja podnosi reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-5208/2024-2 od 18. prosinca 2024., zbog pitanja koje glasi:

"Kod obračuna prekovremenih sati. trebaju li se uzeti u obzir slobodni dani koji su utvrđeni evidencijom o radu i zamolbama za korištenje slobodnih dana s osnova prekovremenih sati bez obzira na činjenicu što poslodavac nije donio rješenje o korištenju istih?"

3.2. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu prouzročenog parničnog troška tuženici.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije, predlaže istu odbiti i traži troškove revizijskog postupka.

5. Revizija je osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora revizijskog postupka je zahtjev tužitelja, službenika Ministarstva financija. Carinske uprave. Područnog carinskog ureda Rijeka za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenih sati u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 31. lipnja 2018.

8. Prema sadržaju pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija, sporan je način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tome nije doneseno posebno rješenje, te u svezi s tim na komu je teret dokaza po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani vidljivi iz evidencija o radu tuženice.

9.1. Prvostupanjski sud je, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da je obveza tuženice u smislu odredbi čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR) voditi preciznu i točnu evidenciju o radnom vremenu, kao i evidenciju o korištenju slobodnih dana, koja bi sadržavala precizne podatke o tome po kojoj točno osnovi su isti korišteni i odobreni, kao i da o korištenju slobodnih dana donese posebno rješenje. Također je zaključio da je u slučaju spora u svezi s radnim vremenom teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu, ukoliko poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 5. st. 1. i 2. ZR, što je propisano odredbama čl. 131. st. 4. ZR. Stoga je, ocjenjujući da u vezi korištenja slobodnih dana između stranaka postoji spor, zaključio da je teret dokaza na tuženici u smislu odredbe čl. 135. st. 4. ZR.

9.2. Prema utvrđenjima toga suda bi, ukoliko bi se potraživanja po osnovi neobračunatog i neplaćenog prekovremenog rada umanjila za sve slobodne dane korištene u utuženom razdoblju, prema podacima iz obračunskih lista za isplatu plaće preostalo neplaćeno potraživanje tužitelja, prema prvoj varijanti, po osnovi neobračunatog i neplaćenog prekovremenog rada iznosilo 128,42 EUR–a (967,59 kn), a prema podacima iz evidencija o korištenju radnog vremena, prema drugoj varijanti, preostalo neplaćeno potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neplaćenog prekovremenog rada iznosilo bi 0,00 EUR–a (0,00 kn). Ocjenjujući da je zbog propusta tuženice da dostavi točan podatak po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani i inzistiranju tuženice da se samo koristi evidencija koja je dostavljena po tuženici, te u nedostatku rješenja o preraspodjeli radnog vremena zbog ostvarenih prekovremeni sati rada tužitelja na terenu u utuženom razdoblju, sud prvog stupnja je prihvatio izračun nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke u varijanti u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za korištene slobodne dane, te je prihvatio tužbeni zahtjev za iznos razlike plaće od 128,42 eura/967,59 kn bruto (po osnovu prekovremenog rada.

10. Drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda vezano za prekovremeni rad jer i po mišljenju tog suda tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće bez umanjenja za slobodne dane jer tuženica nije dostavila dokumentaciju iz koje bi se sa sigurnošću moglo utvrditi kada su, u kojem trajanju i po kojoj osnovi tužitelju odobravani slobodni dani, te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

11.1. Tuženica u reviziji navodi da iz dokumentacije koju je priložila tijekom postupka proizlazi da je vodila preciznu evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova, te smatra da sud nije mogao ne uzeti u obzir slobodne dane, koje je tuženica dokazala evidencijama o radu tužitelja. Stoga je pogrešno drugostupanjski sud prihvatio, kao i prvostupanjski sud, u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 4. listopada 2021., konkretno verziju obračuna po prvoj varijanti, u kojoj je vještakinja uzela u obzir podatke o iskorištenim slobodnim danima tužitelja iskazanim u obračunskim listama, a koje obračune je Carinska uprava u potpunosti osporavala kao neosnovane i pogrešne. Ističe da su u evidenciji o korištenju radnog vremena evidentirani svi sati koje je tužitelj odradio u pojedinom mjesecu te su temelj za utvrđivanje prekovremenih sati rada, a da bi ponovna isplata za ostvarene prekovremene sate iskorištene kroz institut slobodnih dana predstavljalo konzumiranje navedenog prava po dvije pravne osnove što je nezakonito i predstavljalo bi nedvojbeno oštećenje državnog proračuna Republike Hrvatske. Stoga, je usvajajući tužbeni zahtjev postavljen sukladno vještačkom nalazu (prva varijanta), sud izostavio obrazloženje o dvostrukoj konzumaciji prava s osnove ostvarenih prekovremenih sati; korištenjem slobodnih dana kako je to utvrđeno evidencijama radnog vremena te dosuđivanjem novčanog iznosa iz točke I. presude. Time je pogrešno primijenio materijalno pravo suprotno i protivno odredbama čl. 44. st.10. i st. 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13. 150/13, 153/13, 71/16, 123/16), odnosno protivno odredbama čl. 38. st.10. i st. 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17, 12/18), te protivno odredbama članka 89. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“, broj 68/13, 30/14, 115/16, 39/19 i 98/19,. a koji pravni stav je prihvatio i drugostupanjski sud.

11. 2. U navedenom pravcu pozvala se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-4029/2019-2 od 26. siječnja 2021., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje prema kojem u situaciji kada je tuženik vodio dnevne evidencije radnog vremena iz koje su vidljivi oblici rada tužitelja, kao i broj ostvarenih slobodnih dana, da je tom evidencijom tuženik dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana. U takvoj situaciji teret dokaza je na tužitelju da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na tuženici.

12. Prema odredbi čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 – u daljnjem tekstu: ZR) propisano da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, a da je odredbom iz čl. 135. st. 4. ZR-u propisano da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 5. st. 1. ZR-u na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu,

13. Prema čl. 41. KU/08, koji je identičan čl. 35. KU/17 plaću državnog službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnoga mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, s time da su dodaci na osnovnu plaću - dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada i druga uvećanja plaće.

14. Odredbom čl. 44. KU/08 i čl. 38. KU/17., propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Dodaci iz st. 1. međusobno se ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.

15. Radom u smjenama (smjenski rad) smatra se svakodnevni redovni rad službenika i namještenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji službenik i namještenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u prijepodnevnom (I. smjena), poslijepodnevnom (II. smjena) ili noćnom (III. smjena) dijelu dana. Rad u I. smjeni je od šest do 14 sati, u II. smjeni od 14 do 22 sata i u III. smjeni od 22 do šest sati. Radom u turnusu smatra se rad službenika i namještenika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji službenik i namještenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u smjenama od po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od osam sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom.

16. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (dvije prve – dvije druge – dvije treće – dva dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena, te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s osam sati. Prekovremeni rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene i prekovremeni rad ostvaren radom dužim od mjesečnog ili tjednog fonda radnih sati iz st. 10. i 11. ovog članka međusobno se ne isključuju. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren.

17. Prema odredbi čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a prema čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

18. Pravnim pitanjem zbog kojeg je dopuštena revizija u bitnom se problematizira način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tome nije doneseno posebno rješenje, te u svezi s tim na komu je teret dokaza po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani vidljivi iz evidencija o radu tuženice.

19. Ovaj sud je u činjenično i pravno podudarnom predmetu zauzeo shvaćanje u odluci Rev-445/2023-2 od 12. rujna 2023., prema kojem:

„(...)15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tužitelj prema evidencijama radnog vremena koristio slobodne dane po osnovi dežurstva ili straže (koji oblici rada na temelju čl. V. i VIII. Odluke/09 ne predstavljaju prekovremeni rad), ali i po drugim osnovama, pa kraj takve, iako u postupku ocjenjenom manjkave, pisane evidencije, sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupka iznosio primjedbe, i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.

16. Tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani, a to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.

17. Kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06 § 27., presuda od 23. listopada 2008.)“.

20. Ostajući pri navedenom pravnom shvaćanje, odgovor na postavljeno pravno pitanje zbog kojeg je u ovom predmetu dopuštena revizija glasi:

Tužitelju ne pripada pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad za koji je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada, te od ostvarenih sati prekovremenog rada treba oduzeti iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobivao s osnova prekovremenog rada. Na tužitelju je teret dokazivanja da se evidentirani iskorišteni slobodni dani ne odnose na prekovremeni rad već na neku drugu pravnu osnovu. (tako i u Rev-123/2023-2 od 17. siječnja 2024. i dr.)

21. Slijedom navedenog, a s obzirom da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, to su prema ocjeni ovog suda, a s obzirom na sve naprijed navedeno, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim.

22. Stoga, s obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni dokaza sudovi nisu u dovoljnoj mjeri raspravili osnovanost tužbenog zahtjeva uslijed čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, te je valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. S obzirom da su u naprijed navedenom dijelu ukinute obje nižestupanjske presude o troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

Zagreb, 30, travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić