REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-109/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], Tuk 79, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Mladinić, odvjetnik u Bjelovaru, Mihanovićeva 15 b, protiv tuženika Republika Hrvatska – Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika tužitelja JIO, odvjetničku vježbenicu, i punomoćnice tuženika ŠI, državnoodvjetničke savjetnice OGDO Zagreb, dana 30. travnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska – Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, platiti tužitelju JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.381,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

-na iznos od 49,35 eura od 16. lipnja 2020 godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. srpnja 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. kolovoza 2020. godine,

-na iznos od 49,35 eura od 16. rujna 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. listopada 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. studenoga 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. srpnja 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. kolovoza 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. rujna 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. listopada 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. studenog 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. kolovoza 2022. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. rujna 2022. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. listopada 2022. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 16. studenog 2022. godine,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine, određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

II. Odbije se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu da mu tuženik isplati iznos od 49,34 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2020 godine do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom zakonskih zateznih kamata na dosuđene mjesečne iznose, koje teku:

-na iznos od 49,35 eura od 01. lipnja 2020. do 15. lipnja 2020 godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. srpnja 2020. do 15. srpnja 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. kolovoza 2020. do 15. kolovoza 2020. godine,

-na iznos od 49,35 eura od 01. rujna 2020. do 15. rujna 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. listopada 2020. do 15. listopada 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. studenoga 2020. do 15. studenoga 2020. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. srpnja 2021. do 15. srpnja 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. kolovoza 2021. do 15. kolovoza 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. rujna 2021. do 15. rujna 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. listopada 2021. do 15. listopada 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. studenog 2021. do 15. studenog 2021. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. kolovoza 2022. do 15. kolovoza 2022. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. rujna 2022. do 15. rujna 2022. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. listopada 2022. do 15. listopada 2022. godine,

-na iznos od 98,69 eura od 01. studenog 2022. do 15. studenog 2022. godine.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.062,50 eura zajedno sa zateznim kamatama, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 30. travnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 812,50 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30. travnja 2025. do isplate.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu.

Obrazloženje

1. Tužitelj JI (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 26. siječnja 2024. navodi da je 14. siječnja 2020. s tuženikom sklopio Ugovor o službi u pričuvnom sastavu policije, te ovom tužbom potražuje isplatu naknade za prijevoz za dolazak na posao i povratak s posla na temelju čl. 7. navedenog Ugovora. Tužitelj navodi da se svake godine obraćao PU Bjelovarsko-bilogorskoj sa zahtjevom za isplatom troškova, te kako su u PU Bjelovarsko-bilogorskoj tvrdili da Ministarstvo ne odgovara na njihove zahtjeve, tužitelj je još jednom putem punomoćnika zatražio isplatu troškova, a iz PU Bjelovarsko-bilogorske su mu dostavili na znanje dopis koji su ponovno poslali Upravi za ljudske potencijale Ministarstva unutarnjih poslova, u kojemu su ih podsjetili kako je tužitelj više puta podnosio zahtjev za isplatu putnih troškova, ali na njih nikada nije dobio odgovor. Tužitelj se temeljem čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku putem punomoćnika obratio Općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za isplatom troškova, ali je primio odgovor kojim se zahtjev odbija. Nadalje, tužitelj je od najvećeg prijevoznika na području Bjelovarsko – bilogorske županije, Čazmatrans – Nova d.o.o. Čazma dobio obavijest kako mjesečna radnička karta za razdoblje 2020. - 2022. godine za tužitelja iznosi 743,60 (98,69 eura). Tužitelj dalje navodi da je tijekom 2020. godine radio pet i pol mjeseci, stoga smatra da mu pripada naknada od 542,80 eura (98,69 x 5 + 49,35 = 542,80), zatim u 2021. godini pet mjeseci pa mu pripada naknada od 493,45 eura (98,69 x 5 = 493,45), a u 2022. godini četiri mjeseca pa mu pripada naknada od 394,76 eura (98,69 x 4 = 394,76), odnosno sveukupno 1.381,66 eura. U podnesku od 12. veljače 2025. tužitelj navodi da je u tužbi došlo do omaške u zbrajanju iznosa te je pogrešno naznačen iznos od 1.381,66 eura umjesto 1.431,01 eura, te da sukladno potvrdi lokalnog prijevoznika Čazmatrans cijena mjesečne karte na relaciji [adresa] iznosi 98,69 eura kako je tužitelj i naznačio u tužbi. Istim podneskom tužitelj konačno specificira tužbeni zahtjev na način da od tuženika na ime naknade za prijevoz u utuženom razdoblju potražuje iznos od 1.431,01 eura zajedno sa zateznim kamatama, tekućim od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama, te predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi te u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da je tužitelj obavljao poslove pričuvnog policijskog službenika u PU bjelovarsko-bilogorskoj u utuženom razdoblju, te da mu nije isplaćena naknada za prijevoz za dolazak na posao i odlazak s posla, ali smatra da Uredbom o pričuvnoj policiji (NN 102/19, dalje u tekstu Uredba) nije propisano pravo na naknadu troškova prijevoza za slučaj redovnog angažmana pričuvnog policajca. Odredba čl. 128. st. 2. Uredbe predviđa da angažiranim policijskim službenicima pripada naknada za prijevoz, međutim, st. 1. istog članka propisuje da se ta naknada odnosi samo na pričuvne policajce angažirane u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države te u drugim slučajevima kada je ugrožena unutarnja sigurnost Republike Hrvatske. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda sukladno odredbi čl. 48. st. 3. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj ima prijavljeno prebivalište na području [adresa] i obavlja poslove na području Bjelovarsko-bilogorske županije.

Nadalje, u podnesku od 7. ožujka 2024. tuženik navodi da više ne osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ali osporava visinu potraživanja iznad iznosa od 801,71 eura. Naime, tuženik ne spori da je tužitelj bio angažiran u pričuvnom sastavu policije u PP Bjelovar u vremenu od 18. svibnja 2020. do 31. listopada 2020., od 1. lipnja 2021. do 31. listopada 2021., te od 2. srpnja 2022. do 31. listopada 2022. Tuženik navodi da je tužitelj kroz cijelo angažirano razdoblje radio u turnusima i to 2020. godine u vremenu od 08,00 do 20,00 sati i od 20,00 do 08,00 sati, a tijekom 2021. i 2022. godine od 07,00 do 19,00 sati i od 19,00 do 07,00 sati. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN 112/2017. 12/2018, 2/2019, 119/2019 i 66/2020, u daljnjem tekstu KU) koji je bio na snazi u spornom razdoblju 2020. i 2021. godine, odredbom čl. 53. st. 1. propisano je da državni službenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza ukoliko je udaljenost od njegova prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km. Pravo na cijenu mjesečne karte javnog prijevoza regulirano je stavcima 7., 8. i 9. istog članka, iz kojih proizlazi da to pravo službenik ostvaruje ako je od prebivališta, odnosno boravišta službenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz koji mu omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla, ukoliko je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena, odnosno od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu ne smije biti duže od 45 minuta. Odredbom čl. 53. st. 12. KU propisano je da ukoliko od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, kao i u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Naknada troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla identično je regulirana i trenutno važećim Kolektivnim ugovorom (NN 56/22, 127/22, 58/23 i 128/23, dalje KU/22). člankom 52. stavak 9.,10. i 11. KU/23, osim što je u stavku 14. promijenjen iznos koji se isplaćuje po prijeđenom kilometru te iznosi 1,35 kn. S obzirom da tužitelj nije priložio vozni red javnog prijevoznika iz kojeg bi bilo vidljivo da mu je javnim prijevozom bio omogućen redoviti dolazak na posao i povratak s posla, tuženik smatra kako je obračun putnih troškova za 2020. i 2021. godinu potrebno izvršiti temeljem čl. 53. st.12. KU, a za 2022. godinu temeljem čl. 52. st.14. KU/22, te slijedom navedenog smatra da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu putnih troškova u iznosu 801,71 eura, odnosno predlaže djelomično usvojiti tužbeni zahtjev za iznos od 801,71 eura, a odbiti za preostali iznos, te naknaditi parnični trošak tuženiku.

3. S obzirom da je tužitelj, u skladu s čl. 186.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) podnio dokaz da je prije podnošenja tužbe u ovom postupku, podnio Zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, a da je nadležno državno odvjetništvo dopisom od 27. ožujka 2023. (str. 13-14 spisa) odbilo taj tužiteljev zahtjev, ispunjena je zakonska pretpostavka za podnošenje ove tužbe protiv Republike Hrvatske.

4. Tužitelj je u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje, istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda smatrajući da je mjesno nadležan Općinski sud u Bjelovaru, s obzirom da tužitelj ima prebivalište i obavljao je službu u pričuvnoj policiji na području Bjelovarsko – bilogorske županije. S obzirom da je odredbom čl. XII. Ugovora o službi u pričuvnom sastavu policije između stranaka (str. 5-7 spisa) ugovoreno da će u slučaju spora između stranaka nadležan biti Općinski sud u Zagrebu, a u ovom predmetu nije određena isključiva mjesna nadležnost drugog suda, na temelju čl. 70. st. 1. ZPP-a odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji je istakao tuženik, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o službi tužitelja u pričuvnom sastavu policije od 14. siječnja 2020.(str. 5 – 7 spisa), u zamolbe tuženika za isplatu naknade za troškove prijevoza od 24. lipnja 2020., 17. lipnja 2021. i 4. siječnja 2022. (str. 8 – 10 spisa), u dopis PU Bjelovarsko- bilogorske od 24. siječnja 2023. (str. 11 – 12 spisa), u dopis Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 27. ožujka 2023. (str. 13 – 14 spisa), u e-mail tužitelja upućen prijevozniku Čazmatrans Promet d.o.o. (str. 19 spisa), u dopis PU Bjelovarsko-bilogorske od 13. veljače 2023. s izračunom troškova prijevoza (str. 40 – 41 spisa), u dopis PP Bjelovar od 2. studenoga 2022., 3. listopada 2022., 1. rujna 2022. (str. 42 – 49 spisa), u izvješće o stvarno odrađenim satima rada tužitelja u utuženom razdoblju (str. 50 – 60 spisa), u dopis i potvrdu prijevoznika Čazmatrans Promet d.o.o. od 30. siječnja 2025. (str. 86 – 87 spisa), na ročištu 24. ožujka 2025. saslušan je tužitelj u svojstvu parnične stranke (str. 94 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Sud je u skladu s čl. 8. ZPP-a na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz slijedećih razloga.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prijevoz za dolazak na posao i odlazak s posla u razdoblju u kojem je bio angažiran u pričuvnom sastavu policije, i to od svibnja 2020. do listopada 2020., od lipnja 2021. do listopada 2021., te od srpnja 2022. do listopada 2022.godine.

8. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija. Nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove pričuvnog policijskog službenika u PU bjelovarsko-bilogorskoj, te da mu nije isplaćivana naknada za prijevoz. Nije sporno da tužitelj stanuje na adresi [adresa], a da službu obavlja u Policijskoj postaji Bjelovar, te da od mjesta stanovanja do mjesta rada ima više od 2 kilometra udaljenosti. Nije sporno da na području Bjelovarsko-bilogorske županije usluge lokalnog javnog prijevoza obavlja prijevoznik Čazmatrans Promet d.o.o. Nakon što je tuženik podneskom od 7. ožujka 2024. priznao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, nije sporno da tužitelj ima pravo na naknadu za prijevoz za dolazak na posao i povratak s posla u spornom razdoblju, no sporna je visina tužbenog zahtjeva preko iznosa od 801,71 eura.

9. Ugovorom o službi u pričuvnom sastavu policije KLASA: UP ll-1 12-021 19- 1 I l4, URBROJ: 511-01-157 -20-80, koji je zaključen između tužitelja i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske,(str. 5-7 spisa, dalje u tekstu: Ugovor) od 14. siječnja 2020., tužitelj se obvezao obavljati poslove pričuvnog policijskog službenika u Policijskoj upravi bjelovarsko – bilogorskoj u razdoblju od tri godine, i to od dana zaključenja ugovora uz mogućnost produljenja. Prema čl. VII. st. 1. Ugovora Ministarstvo se obvezuje isplaćivati tužitelju propisanu naknadu za obavljanje službe u pričuvnoj policiji, a prema odredbi čl. VII. st. 2. Ugovora Ministarstvo se obvezuje tužitelju isplaćivati i naknadu za prijevoz za dolazak na posao i odlazak s posla.

10. Spisu prileže zamolbe tuženika za isplatu naknade za troškove prijevoza od 24. lipnja 2020., 17. lipnja 2021. i 4. siječnja 2022. (str. 8 – 10 spisa) iz kojih je vidljivo da je tužitelj Odjelu za pravne poslove i ljudske potencijale Policijske uprave Bjelovarsko – bilogorske, na temelju predmetnog Ugovora o službi u pričuvnom sastavu policije, poslao zahtjev za naknadu troškova prijevoza u utuženom razdoblju, i to za 2020. godinu počevši od 18. svibnja 2020., za 2021. godinu počevši od 1. lipnja 2021., a za 2022. godinu te za 2022. godinu počevši od 1. srpnja 2022. Dopisom Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale PU Bjelovarsko-bilogorske od 24. siječnja 2023. (str. 11 – 12 spisa) zahtjevi tužitelja za naknadom prijevoza za 2020., 2021. i 2022. godinu proslijeđeni su Upravi za ljudske potencijale Ministarstva unutarnjih poslova.

11. Prema izračunu troškova prijevoza za tužitelja u utuženom razdoblju, koji je dostavio tuženik, prema izračunu Službe zajedničkih i upravnih poslova PU Bjelovarsko-bilogorske (str. 41 spisa), tužitelju bi po osnovi naknade za prijevoz u utuženom razdoblju pripadalo 801,71 eura, koji je iznos tuženik podneskom od 7. travnja 2024. učinio nespornim.

12. Iz izvješća o stvarno odrađenim satima rada za tužitelja (str. 50 – 60 spisa), proizlazi da je tužitelj sa obavljanjem službe temeljem predmetnog Ugovora od 14. siječnja 2020. započeo 18. svibnja 2020. (str. 60 spisa), te je istu obavljao do kraja listopada 2020., zatim tijekom 2021 godine počevši od 1. lipnja 2021. do kraja listopada 2021., te tijekom 2022. godine, počevši od 2. srpnja 2022. do kraja listopada 2022. godine.

13. Prema dopisu i potvrdi lokalnog prijevoznika Čazmatrans Promet d.o.o. od 30. siječnja 2025., koji prileži spisu (str. 86-87 spisa), cijena mjesečne radničke karte za gotovinsko plaćanje na relaciji [adresa] – [adresa] u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 1. studenoga 2020., od 1. svibnja 2021. do 1. studenoga 2021. te od 1. svibnja 2022. do 1. studenoga 2022., na relaciji [adresa] – [adresa] iznosi 743,60 kuna

/ 98,69 eura (Fiksni tečaj konverzije. 7,534540).

14. Svu priloženu dokumentaciju sud je ocijenio vjerodostojnom, s obzirom da se radi o javnim ispravama, a vjerodostojnost istih nije dovedena u pitanje.

15. Na ročištu glavne rasprave 24. ožujka 2025. saslušan je tužitelj u svojstvu parnične stranke, koji u bitnome navodi da je bio angažiran u pričuvnom sastavu policije u [adresa] prema ugovoru o djelu tijekom 2020., 2021. i 2022. godine. Tužitelj navodi da je iz mjesta svog prebivališta, a to je Tuk, općina [adresa], putovao na posao autobusima lokalnog prijevoznika Čazmatrans d.o.o., a išao je na autobusnu stanicu u [adresa]. Dnevne linije autobusa voze u čestim vremenskim terminima do 22:00 sata, a nakon toga termini postaju rjeđi pa je tako ponekad morao pričekati autobus 30-ak minuta do sat vremena, s obzirom da je rad bio organiziran u dnevnim i noćnim smjenama i turnusima 12 – 24 – 12 – 48, a ponekad i po potrebi i po pozivu. Udaljenost između policijske postaje i autobusnog kolodvora u [adresa] iznosi oko 300 metara i taj dio puta je pješačio, a njegovo mjesto stanovanja od policijske postaje udaljeno je oko 13 kilometara. Za potrebe prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] kupovao je mjesečnu kartu, te je svake godine angažmana podnosio zahtjev za naknadu troška prijevoza, ali zahtjevima nije udovoljeno. Nakon isteka ugovora 2022. godine tužitelj nije nastavio angažman u pričuvnom sastavu policije.

16. Sud je iskaz tužitelja ocijenio vjerodostojnim jer je logičan, uvjerljiv i suglasan sa materijalnom dokumentacijom u spisu.

17. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužitelj 14. siječnja 2020. sa Ministarstvom unutarnjih poslova zaključio ugovor o angažmanu u pričuvnom sastavu policije, na temelju kojeg je obavljao službu na području Bjelovarsko-bilogorske županije u razdoblju od 18. svibnja 2020. do 31. listopada 2020., od 1. lipnja 2021. do 31. listopada 2021., te od 2. srpnja 2022. do 31. listopada 2022.godine, a što proizlazi i iz evidencijskih lista koje prileže spisu (str. 50-60 spisa). Sud je također utvrdio da tužitelj stanuje na adresi [adresa], a adresa rada je Policijska uprava Bjelovarsko-bilogorska, [adresa], te da udaljenost tužiteljeva mjesta stanovanja do mjesta rada iznosi oko 13 kilometara, odnosno više od 2 kilometra. Sud je također utvrdio da je na relaciji od tužiteljevog mjesta stanovanja do mjesta rada organiziran redovni javni prijevoz koji obavlja prijevoznik Čazmatrans Promet d.o.o. što proizlazi iz dopisa prijevoznika od 30. siječnja 2025. (str. 86-87 spisa) te iz iskaza tužitelja, te je cijena mjesečne radničke karte na relaciji [adresa] – [adresa] u spornom razdoblju 743,60 kuna / 98,69 eura. Iz iskaza tužitelja, kojega je sud prihvatio kao vjerodostojnoga, utvrđeno je da je tužitelj putovao na posao autobusima Čazmatransa, te je prilikom odlaska na posao išao na najbližu autobusnu postaju, a to je u [adresa] i putovao je do [adresa], te je kupovao mjesečnu kartu na toj relaciji. Rad tužitelja bio je organiziran u dnevnim i noćnim smjenama i turnusima 12 – 24 – 12 – 48, a ponekad i po potrebi i po pozivu. Dnevne linije autobusa voze u čestim terminima do 22,00 sata, a kasnije nešto rjeđe, pa se ponekad događalo da tužitelj treba sačekati autobus i tridesetak minuta do sat vremena prilikom odlaska s posla. S obzirom da je prema evidencijskim listama koje prileže spisu tužitelj u spornom razdoblju najčešće radio u dnevnim smjenama od 8 do 20 sati, odnosno od 7 do 19 sati, a u noćnim smjenama od 20 do 8 sati odnosno od 19 sati do 7 sati, proizlazi da je tužitelj s radom započinjao i završavao najčešće tijekom radnog dana, odnosno do 22 sati navečer, kada autobusne linije voze u čestim terminima, a samo iznimno bi morao čekati autobus dulje od 30 minuta. Tužitelju u spornom razdoblju nije isplaćivana naknada za prijevoz.

18. Odredbom čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i da je odgovoran za njezino ispunjenje, dok je čl. 166. st. 1. ZOO-a propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze.

19. Temelj ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika je Ugovor o službi u pričuvnom sastavu policije od 14. siječnja 2020. (Dalje u tekstu: Ugovor o službi), zaključen između tužitelja i tuženika na temelju čl. 12. Uredbe o pričuvnoj policiji ("Narodne novine" broj: 102/19, dalje: Uredba). Prema čl. VII. st. 2. Ugovora o službi Ministarstvo se obvezuje tužitelju kao pričuvnom policijskom službeniku isplatiti naknadu za prijevoz za dolazak i odlazak s posla. Prema odredbi čl. XI. Ugovora o službi, na prava i obveze ugovornih strana koje nisu uređene Ugovorom o službi primjenjuju se odredbe Zakona o policiji, Zakona o obveznim odnosima, i Uredbe o pričuvnoj policiji.

20. Prema odredbi čl. 28. st. 2. Uredbe angažiranim policijskim službenicima pripada naknada za prijevoz za dolazak i odlazak s posla, a prema čl. 1. st. 1. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19, dalje u tekstu ZP) na pitanja radnopravnog položaja službenika koja nisu uređena zakonom o policiji primjenjuju se propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, stoga se na ugovorni odnos tužitelja primjenjuje Kolektivni ugovor za državne službenika i namještenike.

21. Prema odredbi čl. 53. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 9. studenoga 2017. ("Narodne novine. " broj 112/17, dalje KU) državni službenik, ima pravo na naknadu mjesnog javnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla u visini za poslodavca najpovoljnijeg troška javnog prijevoza, koji mu omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla, s tim da prema st. 4. istog članka to pravo ne pripada službeniku koji ima manje od 2 km od adrese stanovanja do adrese rada, a prema čl. 53. st. 5. KU službeniku se nadoknađuju troškovi stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, troškovi međumjesnog prijevoza koji mu omogućuju redoviti dolazak i povratak s posla.

22. Isto tako prema odredbama čl. 52. st. 1. i st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 6. svibnja 2022. ("Narodne novine" broj: 56/2022, dalje KU/22) službenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog mjesta stanovanja do mjesta rada najmanje dva kilometra, a prema st. 9. istog članka. ako je od prebivališta odnosno boravišta službenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu mjesečne karte ako takva mogućnost postoji, a ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte. U konkretnom slučaju tužitelj je svake kalendarske godine službu u pričuvnoj policiji obavljao po nekoliko mjeseci, pa ni za jednu kalendarsku godinu u spornom razdoblju nema mogućnost kupnje godišnje karte.

23. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da tužitelj ima pravo na naknadu za prijevoz u iznosu od 801,71 eura, i to u skladu sa čl. 53. st. 12. KU, u visini od 1,00 kn po kilometru, odnosno za 2022. godinu u skladu s čl. 52. stavak 9.,10. 11. i 14. KU/22 u visini od 1,35 kn po kilometru, a ne u visini cijene mjesečne radničke karte kako je tražio tužitelj, i to stoga što prema mišljenju tuženika, tužitelj nije dokazao da je na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada organiziran redovni javni prijevoz, odnosno da je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka rada, odnosno od završetka rada do polaska redovite linije prema prebivalištu, ne smije biti duže od 45 minuta, pa se prema mišljenju tuženika visina naknade za prijevoz treba utvrditi u skladu sa 53. st. 12. KU odnosno za 2022. godinu prema čl. 52. stavak 9.,10. i 11. i st. 14. KU/22. Na temelju provedenog dokaznog postupka ovaj sud je utvrdio da takav stav tuženika nije osnovan. Naime iz Potvrde lokalnog prijevoznika Čazmatrans Promet d.o.o. od 30. siječnja 2025., cijena mjesečne radničke karte na relaciji [adresa], dakle od tužiteljevog mjesta stanovanja do mjesta obavljanja rada, iznosi 743,60 kn / 98,69 eura mjesečno, iz čega proizlazi da je na navedenoj relaciji organiziran redovni javni prijevoz, a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja, koji je za odlazak na posao i povratak s posla koristio javni prijevoz lokalnog prijevoznika Čazmatrans, pri čemu je samo iznimno morao čekati autobus dulje od 45 minuta. Slijedom navedenoga sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za isplatu naknade prijevoza tužitelja prema čl. 53. st. 12. KU odnosno čl. 52. st. 14. KU/22, te da tužitelju na temelju čl. 53. st. 1., i st. 5. odnosno za 2022. godinu na temelju čl. 52. st. 1. i st. 9. KU/22 pripada pravo na naknadu prijevoza u visini mjesečne karte u spornom razdoblju, u skladu sa čl. 28. st. 2. Uredbe o pričuvnoj policiji, odnosno čl. 7. st. 2. Ugovora o službi.

24. Sud je na temelju potvrde lokalnog prijevoznika Čazmatrans utvrdio da je cijena mjesečne karte javnog prijevoza 98,69 eura, što tuženik nije osporavao. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da tužitelj na temelju čl. VII. st. 2. Ugovora o službi, čl. 28. st. 2. Uredbe o pričuvnoj policiji, čl. 53. st. 1. KU i čl. 52. st. 1. KU/22 ima pravo na naknadu za prijevoz za dolazak na posao i povratak s posla, i to sukladno čl. 53. st. 5. KU i čl. 52. st. 9. KU/22 u visini cijene mjesečne karte javnog prijevoza od 98,69 eura mjesečno.

25. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio jednostavnom matematičkom operacijom zbrajanja traženih iznosa mjesečne karte u utuženom razdoblju. Pri tome je tužitelj za 2020. godinu zatražio naknadu punog iznosa mjesečne karte od 98,69 eura za svibanj, lipanj, srpanj, rujan i listopad, dok je za kolovoz 2020. zatražio pola iznosa u visini od 49,35 eura, a za 2021. godinu za lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2021. te za 2022. godinu za srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2022. Zatražio je naknadu u visini mjesečne karte od 98,69 eura za svaki mjesec. Zbrajanjem svih zatraženih iznosa dobije se 1.431,01 eura kako je postavljeno u tužbenom zahtjevu. Međutim, s obzirom da iz Izvješća o stvarno odrađenim satima rada za pričuvnog policajca za svibanj 2020. (str. 60 spisa) proizlazi da je tužitelj službu počeo obavljati 18. svibnja 2020., sud je primjenom pravila iz čl. 223. st. 1. ZPP-a utvrdio da tužitelju za svibanj pripada pravo na razmjerni iznos od jedne polovine cijene mjesečne karte, dakle 49,35 eura, s obzirom da je službu u svibnju 2020. obavljao samo pola mjeseca.

26. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da je, na temelju odredaba čl. VII. st. 2. Ugovora o službi, čl. 28. st. 2. Uredbe o pričuvnoj policiji, čl. 53. st. 1. i 5. KU, te čl. 52. st. 1. I 9. KU/22, tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 1.381,67 eura, dok je u iznosu od 49.34 eura potraživanja za svibanj 2020. tužbeni zahtjev neosnovan obzirom je tužitelj preuzeo službu 18. svibnja 2020. Slijedom navedenoga prihvaćen je tužbeni zahtjev u iznosu od 1.381,67 eura, te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos, dok je u preostalom iznosu od 49.34 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2020. do isplate, tužbeni zahtjev odbijen, te je stoga odlučeno kao u izreci presude.

27. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na svaki dosuđeni mjesečni iznos naknade za prijevoz. S obzirom da se prema čl. 53. st. 19. KU odnosno čl. 52. st. 20. KU/22 naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, neosnovano tužitelj potražuje naknadu zateznih kamata od 1-og dana u mjesecu za prethodni mjesec, stoga je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu zateznih kamata na dosuđene iznose naknade za prijevoz za prethodni mjesec tekuće od 1.og dana u mjesecu do 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec, te tužitelj na temelju čl. 53. st. 19. KU odnosno čl. 52. st. 20. KU/22 ima pravo na naknadu zateznih kamata od 16-og dana u mjesecu za prethodni mjesec. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, prema kojoj jedna stranka nadoknađuje sve troškove protivne stranke ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva glede čega nisu nastali posebni troškovi (za dio potraživanja za svibanj 2020. i za dio zatezne kamate) dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka. Visina troška tužitelja određena je sukladno čl. 155. ZPP-a i prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, nastavno: OT), budući je tužitelj zastupan po odvjetniku.

29. S obzirom da je vrijednost predmeta spora između 1.327,01 eura i 13.272,00 eura, to je sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje određena u visini od 100 bodova. S obzirom da vrijednost boda prema Tbr. 54 OT iznosi 2,00 eura, tužitelju je u cijelosti priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 26. siječnja 2024. u visini od 200,00 eura (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 28. veljače 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u visini od 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), te za zastupanje na ročištima 24. siječnja 2025. i 24. ožujka 2025., za svako u visini od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 OT), dok mu je trošak podneska od 13. veljače 2025. priznat djelomično i to kao neobrazloženi podnesak u visini od 50,00 eura (Tbr 8/4 OT) s obzirom da istim samo konačno specificira tužbeni zahtjev pa se ne radi o obrazloženom podnesku. Na temelju čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 18. ožujka 2024. s obzirom da sukladno čl. 299.a. st. 2. ZPP-a nije zatražio niti dobio odobrenje suda za navedeno očitovanje, a na navode tuženika se mogao očitovati na ročištima za koja mu je priznat trošak zastupanja. Na temelju čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22. svibnja 2024. i 3. listopada 2024., svaki u visini od po 50,00 eura, s obzirom da se radi o požurnicama, te mu nije priznat trošak sastava podneska od 19. prosinca 2024. s obzirom da u ovom predmetu isti nije zaprimljen i ne prileži spisu, stoga svi navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a. Slijedom navedenoga tužitelju je priznat ukupni trošak u visini od 850,00 eura, odnosno uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46 OT) u iznosu od 212,50 eura, ukupno 1.062,50 eura, koji je iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime troška postupka, dok je u preostalom iznosu od 812,50 eura zahtjev za naknadom parničnog troška tužitelja odbijen. Na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

30. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

31. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po OGDO Zagreb