REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3444/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 029-50- 2787900 od 22. travnja 2005. godine zaključenog između tužitelja UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 364,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.4.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stan ja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. travnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50-2787900 od 22. travnja 2005. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.406,05 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca.

2. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 364,56 EUR (3,30% od iznosa kredita).

3. Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

4. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

6. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

7. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

8. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je ustala ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj visini vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.691,79 eura, budući da ista nije naznačena u skladu s odredbama ZPP-a, odnosno ista je očito suviše visoko naznačena, a sve kako bi se neosnovano prouzročili visoki troškovi postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da sukladno članku 40. stavak 3. ZPP-a rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odredi vrijednost predmeta spora.

10. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

11. Prvenstveno, tuženik ističe da su navodi tužiteljice koji se odnose na spornu odredbu ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju jednokratne naknade sasvim jasni i nedvosmisleni.

12. Nastavno, tuženik ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

13. Jednakog je stava i Županijski sud u Splitu, koji je u recentnoj presudi pod poslovnim brojem Gž-1215/2020 od dana 24.02.2021. godine utvrdio kako su odredbe glede ugovornih troškova obrade kredita „dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora“.

14. Isto tako, a u odnosu na jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita, u Ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a sa čime se slaže i Općinski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem P-571/2018 od dana 05.03.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020.

15. Konačno, s obzirom da je sporna odredba dovoljno jasna i razumljiva odnosno uobičajena za Ugovor o kreditu te su je korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, tuženik se ovdje poziva na članak 86. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) (dalje u tekstu: ZZP) kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporna odredba nikako ne može biti nepoštena odnosno ništetna.

16. Nadalje, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na ugovaranje naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Petra Tadića, pod brojem OU- 127/05, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredbe koju sada smatra spornom te na istu pristala.

17. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije.

18. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču ulazne nakade. Slijedom navedenog, sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim uvjetima ugovora o kreditu, odnosno bila je u cijelosti upoznata sa svim uvjetima koji se tiču naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

19. Isto tako, iz samog ugovora o kreditu sasvim jasno i nedvojbeno proizlazi da je visina naknade koja je predmet ovog postupka vrlo jasno navedena i to u članku 3. Ugovora o kreditu.

20. Nadalje, tuženik ističe da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Međutim, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ona uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložila bilo kakve dokaze, slijedom čega se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužiteljice, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala registriran obrt i/ili poslovni udio u kakvom trgovačkom društvu, te je li objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unijela u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva. U odnosu na potonje, tuženik ističe kako isto nije u mogućnosti pribaviti sam od Porezne uprave s obzirom da su navedeni podaci obuhvaćeni obvezom čuvanja porezne tajne.

22. Ovo stoga što se, u slučaju da tužiteljica nema svojstvo potrošača, u ovom postupku ne može pozivati kako na odredbe ZZP-a, tako ni na sudsku praksu na koju se tužiteljica poziva, budući da se iste odnose samo i jedino na potrošačke sporove. Pri ocjeni ima li tužiteljica svojstvo potrošača nije odlučna okolnost koja je namjena kredita navedena u tekstu ugovora o kreditu, pa čak nije niti odlučna okolnost je li tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala svojstvo trgovca, već je odlučna okolnost u koju svrhu je predmet financiran ugovorom o kreditu stvarno upotrijebljen.

23. Tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi od dana 14.07.2021. godine, posl.br. Gž-1840/2021 navodi: „13. Međutim, a sukladno gore navedenom da za posudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij) ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika već je odlučno to, a što proizlazi iz prvotnog iskaza tužitelja da je on ugovor u kreditu sklopio radi kupnje poslovnog posla u kojem je otvorio ugostiteljski objekt, pa stoga ovaj sud ne prihvaća naknadno dati iskaz tužitelja u vezi svrhe radi koje je sklopio ugovor o kreditu, jer je taj iskaz očito prilagođen potrebama postupka nakon što je ovaj sud u svom ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je potrebno u nastavku postupka ocijeniti da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača sukladno ZZP/03 direktivi.

24. Iz pravomoćnih presuda u takozvanom sučelju „franak“, a na koji se poziva i tužitelj, jasno proizlazi da je većina poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj u periodu kada je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, postupale na jednak način kao i ovdje tuženik pa se ne može zaključiti da je došlo do povrede dobrih poslovnih običaja. Odgovorom da ni ti poslovni običaji ne smiju biti protivni Ustavnim načelima, prisilnim propisima i moralu, ali ovaj sud je već prethodno obrazložio zbog čega smatra da to nije tako.

25. U odnosu na primjenu načela savjesnosti i poštenja treba reći da u pravilu povrede tih načela ne uzrokuju ništetnost ugovora, a činjenica da su u presudama koje se odnose na slučaj „franak“ takve istovrsne odredbe kao u ovoj pravnoj stvari proglašene ništetnim i nepoštenim proizlazi i iz činjenice da su ZZP/03 i direktivom okvalificirane kao takve i to samo u odnosu na kategoriju potrošača a što tužitelj ovdje nije u smislu ZZP/03 i direktive.“

26. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužiteljice ima i materijalnopravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužiteljica i tuženik, kako bi to proizlazilo iz točke I. tužbenog zahtjeva tužiteljice, već i ŽP, kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku.

27. Dakle, radi se o materijalnopravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužiteljica u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to: stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br. Gž-1209/12 „Naime prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalnopravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“

28. Isto tako, člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima je izrijekom propisano: „…Kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga…“.

29. Dakle, ključno je da je dio imovine neke osobe prešao u imovinu druge osobe. U tužbi tužiteljica ni sa čime nije dokazala da je upravo ona ta koja je vršila sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njene imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njoj tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove. To što je ona korisnik kredita ne znači niti mora značiti da je baš sva plaćanja vršila ona, a ne sudužnik. Isto tako, okolnost da sudužnik nije podnio tužbu sama po sebi ne znači da on nije vršio plaćanja. Tuženik je dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, a tijekom postupka nije dokazano da bi to bila tužiteljica, odnosno da bi baš svaku dosuđenu uplatu izvršila ona.

30. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

31. Dakle, sve kada bi se i uzelo da je ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetna, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužiteljica, potpuno je razvidno da tužiteljica ne bi niti imala pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da je ugovorna odredba o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda ona može jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora.

32. To znači da je tužiteljica prilikom plaćanja ulazne naknade znala da istu eventualno ne bi bila dužna platiti, ali nije zadržala navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan.

33. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužiteljice. Naime, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo.

34. Dakle, tužiteljica smatra da je njezino potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedene na zakonu osnovane naknade tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 04.06.2024. godine, potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“

35. Dakle, sve kada bi tužiteljica i imala kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužiteljice prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužiteljice u svakom slučaju zastarjelo.

36. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

37. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

38. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, uvid u Ugovor o kreditu, Potvrdu banke o naplaćenoj ulaznoj naknadi, saslušana je tužiteljica.

39. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

40. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i visina potraživanja.

41. Tuženik je istakao i prigovor vrijednosti predmeta spora u visini 1.691,99 EUR.

42. Glede visine vrijednosti predmeta spora valja reći da je visina vrijednosti predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. Zakona o parničnom postupku, obzirom u tužbenom zahtjevu tužitelj postavlja kondemnatorni i deklaratorni zahtjev, stoga sud smatra da je prigovor u odnosu na visinu vrijednosti predmeta spora neosnovan.

43. Glede visine tužbenog zahtjeva koja je sporna sud je izvršio uvid u potvrdu o naplati ulazne naknade tužiteljici, a koju je tužiteljica platila u visini 2.746,79 kuna odnosno 364,56 EUR, plaćenom 29.4.2025. (list 11 spisa), odnosno 3,30 % od iznosa kredita.

44. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.

45. Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopila u svrhu kupnje automobila koji je koristila u osobne svrhe. Glede uvjeta kredita pregovarala je sa auto kućom, nije bila u kontaktu sa djelatnicima banke. U auto kući je podigla već unaprijed pripremljen ugovor koji je ovjerila kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitala i uočila je i odredbu koja se odnosi na naknadu, te je pitala u auto kući da li je dužna platiti tu naknadu, na što joj je odgovoreno da mora platiti naknadu. Obzirom joj je rečeno da je dužna platiti tu naknadu ukoliko želi ostvariti kredit, nije posebno tražila objašnjenja na što se odnosi ta naknada. Pretpostavlja da je ta naknada uračunata u ratu kredita. Nije ju morala posebno platiti jer ne bi niti bila u mogućnosti. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnica nikakvog obrta niti trgovačkog društva. Za naknadu je utvrdila u trenutku potpisivanja ugovora, ali je smatrala da ako se na nešto obvezala da to mora i platiti, a rate su rapidno rasle, sa 1.100,00 na 1.800,00 kuna.

46. Nakon saslušanja tužiteljice nesporno je da banka nije pojedinačno pregovarala sa tužiteljicom niti o odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi koja se odnosi na ulaznu naknadu. Štoviše, tužiteljica je ugovor potpisala u auto kući na već unaprijed pripremljenom obrascu sastavljenom od strane banke, a pritom nije dobila nikakva objašnjenja niti obrazloženja na što se odnosi ulazna naknada, ali joj je dano do znanja da mora platiti ulaznu naknadu ukoliko želi ostvariti kredit. Na taj način nesporno je da banka nije niti sudjelovala u pregovaranju s tužiteljicom oko odredbi ugovora o kreditu, niti ulaznoj naknadi. Tužiteljica je bila prisiljena potpisati ugovor koji joj je ponuđen od strane banke, bez ikakvih obrazloženja i jednako tako morala je platiti naknadu da bi ostvarila kredit bez ikakvog obrazloženja. Time je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj s bankom kao financijskom institucijom, dok ona osobno nema znanja o financijskom poslovanju, a nije dobila dovoljno podataka o uvjetima kredita, niti obrazloženja na što se sve odredbe ugovora odnose. Takvo postupanje banke suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, jednom od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a). Obzirom je tužiteljica automobil kupovala u osobne svrhe, a ne poslovne, nesporno je aktivno legitimirana u ovom postupku.

47. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koji je sukladan materijalnim dokazima koji prileže spisu, stoga u istinitost iskaza tužiteljice sud nema razloga sumnjati.

48. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

49. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

50. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

51. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

52. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

53. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

54. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo.

55. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

56. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužiteljici uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

57. Tužiteljica je podmirila administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

58. U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica se tuženiku obvezala platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužiteljici pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužiteljica izražava sumnju da joj je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.

59. Posebno, nakon saslušanja tužiteljice sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

60. Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužiteljici uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

61. Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

62. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosila tužiteljica, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bila dužna snositi tužiteljica pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena.

63. Tužiteljica je platila ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

64. Činjenica je da tužiteljica ne bi ni mogla ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu.

65. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

66. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

67. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,30 % iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužiteljica obvezala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

68. Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

69. Osnovano tužiteljica smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužiteljica navodi da tuženik nije dokazao da bi tužiteljici dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“

70. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužiteljici vratiti plaćeni iznos od 364,56 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 29.4.2005. g. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

71. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

72. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.691,79 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 3.2.2025., 9.4.2025. i 30.4.2025. /Tbr.

9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 €, trošak sastava podnesaka od 28.11.2024.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 €, što sveukupno iznosi 900,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 225,00 €, pristojba na tužbu 66,36 € i na presudu 66,36 €, tako da ukupni trošak iznosi 1.257,72 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. travnja 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 66,36 €

2. Punomoćniku tuženika