Poslovni broj: P-5896/2023-22
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, istoga dana,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 3208782575 od 30.3.2007. godine o valutnoj klauzuli CHF, iznos od 2.306,45 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:
- 2,51 EUR od 11.3.2008 godine pa do isplate,
- 1,00 EUR od 10.4.2008 godine pa do isplate,
- 1,39 EUR od 10.10.2008 godine pa do isplate,
- 6,24 EUR od 11.11.2008 godine pa do isplate,
- 3,95 EUR od 6.12.2008 godine pa do isplate,
- 9,84 EUR od 14.1.2009 godine pa do isplate,
- 11,28 EUR od 11.2.2009 godine pa do isplate,
- 15,11 EUR od 12.3.2009 godine pa do isplate,
- 10,11 EUR od 9.4.2009 godine pa do isplate,
- 9,38 EUR od 12.5.2009 godine pa do isplate,
- 8,60 EUR od 6.6.2009 godine pa do isplate,
- 7,79 EUR od 8.7.2009 godine pa do isplate,
- 7,68 EUR od 8.8.2009 godine pa do isplate,
- 8,98 EUR od 8.9.2009 godine pa do isplate,
- 7,88 EUR od 8.10.2009 godine pa do isplate,
- 7,98 EUR od 11.11.2009 godine pa do isplate,
- 8,13 EUR od 10.12.2009 godine pa do isplate,
- 11,28 EUR od 12.1.2010 godine pa do isplate,
- 13,37 EUR od 13.2.2010 godine pa do isplate,
- 12,58 EUR od 10.3.2010 godine pa do isplate,
- 15,73 EUR od 7.4.2010 godine pa do isplate,
- 15,63 EUR od 6.5.2010 godine pa do isplate,
- 21,69 EUR od 11.6.2010 godine pa do isplate,
- 25,70 EUR od 9.7.2010 godine pa do isplate,
- 20,83 EUR od 10.8.2010 godine pa do isplate,
- 28,46 EUR od 30.9.2010 godine pa do isplate,
- 27,57 EUR od 12.10.2010 godine pa do isplate,
- 27,38 EUR od 10.11.2010 godine pa do isplate,
- 33,25 EUR od 11.12.2010 godine pa do isplate,
- 41,74 EUR od 12.1.2011 godine pa do isplate,
- 34,31 EUR od 10.2.2011 godine pa do isplate,
- 35,01 EUR od 9.3.2011 godine pa do isplate,
- 32,64 EUR od 7.4.2011 godine pa do isplate,
- 36,28 EUR od 6.5.2011 godine pa do isplate,
- 47,24 EUR od 7.6.2011 godine pa do isplate,
- 47,08 EUR od 8.7.2011 godine pa do isplate,
- 64,13 EUR od 5.8.2011 godine pa do isplate,
- 50,48 EUR od 8.9.2011 godine pa do isplate,
- 48,74 EUR od 6.10.2011 godine pa do isplate,
- 47,84 EUR od 8.11.2011 godine pa do isplate,
- 45,76 EUR od 8.12.2011 godine pa do isplate,
- 49,10 EUR od 6.1.2012 godine pa do isplate,
- 52,17 EUR od 8.2.2012 godine pa do isplate,
- 51,85 EUR od 7.3.2012 godine pa do isplate,
- 50,36 EUR od 6.4.2012 godine pa do isplate,
- 50,88 EUR od 5.5.2012 godine pa do isplate,
- 52,33 EUR od 7.6.2012 godine pa do isplate,
- 50,65 EUR od 7.7.2012 godine pa do isplate,
- 51,14 EUR od 4.8.2012 godine pa do isplate,
- 50,10 EUR od 6.9.2012 godine pa do isplate,
- 50,10 EUR od 6.9.2012 godine pa do isplate,
- 48,01 EUR od 5.10.2012 godine pa do isplate,
- 50,53 EUR od 8.11.2012 godine pa do isplate,
- 49,45 EUR od 7.12.2012 godine pa do isplate,
- 51,58 EUR od 9.1.2013 godine pa do isplate,
- 48,32 EUR od 9.2.2013 godine pa do isplate,
- 51,85 EUR od 7.3.2013 godine pa do isplate,
- 51,24 EUR od 6.4.2013 godine pa do isplate,
- 49,52 EUR od 7.5.2013 godine pa do isplate,
- 46,58 EUR od 13.6.2013 godine pa do isplate,
- 45,34 EUR od 9.7.2013 godine pa do isplate,
- 46,77 EUR od 7.8.2013 godine pa do isplate,
- 47,75 EUR od 6.9.2013 godine pa do isplate,
- 50,11 EUR od 8.10.2013 godine pa do isplate,
- 49,37 EUR od 7.11.2013 godine pa do isplate,
- 50,46 EUR od 7.12.2013 godine pa do isplate,
- 48,62 EUR od 11.1.2014 godine pa do isplate,
- 48,62 EUR od 11.1.2014 godine pa do isplate,
- 51,08 EUR od 9.4.2014 godine pa do isplate,
s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 naknaditi tužiteljici GS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.125,00 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2025.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu glavnice od 37,94 EUR s osnova tečajnih razlika valutne klauzule s zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose u razdoblju od 01.06.2007. do 01.08.2008.
Obrazloženje
1.
Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 3208782575 od 30.3.2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kreditu odobrio kredit u iznosu od 14.904,81 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke – CHF-a na dan korištenja kredita.
2.
U predmetnom Ugovoru u člancima 1. i 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužiteljice.
3.
Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
4.
Tužiteljica se poziva na presudu suda EU C-118/2017 od 14.03.2019., prema kojoj presudi tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju i uspostavu prava na povrat koristi s ciljem da se uspostavi takva pravna situacija kao da nepoštene odredbe nisu niti postojale.
5.
Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom koji je uređen podneskom od 10.5.2024. potražuje razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a u visini glavnice od 2.305,45 EUR koliko iznosi stvarna preplata po osnovi tečajnih razlika.
6.
U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit od 14.904,81 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate 7 godina u 84 anuiteta.
7.
Nije sporno niti da je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje i da je ista promjenjiva. Nije sporno ni da su odredbama Ugovora o kreditu glavnica kao i kamate vezane za valutnu klauzulu, odnosno da se tečaj izračunava prema srednjem tečaju HNB za švicarski franak.
8.
Tuženik osporava da bi ovaj Ugovor o kreditu bio potrošački Ugovor jer tužitelj nije dokazao da je potrošač, a što je osnovna pretpostavka kako bi se mogao pozivati na utvrđenja iz Kolektivnih sporova na koje se poziva.
9.
Tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
10.
U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.
11.
Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.
12.
Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.
13.
Nadalje tuženik ističe prigovor zastare tražbine za sve iznose koji su dospjeli do 14.06.2023.g. Tuženik navodi da tužiteljici ne pripadaju tzv. negativne razlike kada je platila niže anuitete zbog nižeg tečaja, te drži da je potrebno takav iznos odbiti od tražbine tužiteljice te ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 37,94 EUR pa predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.
14.
Stoga tuženik predlaže odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu troškova postupka.
15.
U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 5-8, 14-17 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 18 spisa), prijepis otplatnog plana kredita (list 19-21 spisa), prometi po kreditu/specifikacija uplate (list 23-29 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalno sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 166-172 spisa) te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 270-271 spisa).
16.
Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan, dok je utvrđeno da ne postoji prigovor radi prebijanja.
17.
U ovom predmetu tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu kojoj stupnjevitoj tužbi se tuženik protivio navodeći da tužiteljica nije dokazala da se obratila tuženiku prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari te da bi joj tuženik odbio dati dokumentaciju.
18.
Tuženik je u tijeku postupka tužiteljici dostavio kompletnu dokumentaciju za postavljanje tužbenog zahtjeva pa je tužiteljica specificirala i uredila tužbeni zahtjev podneskom od 01.09.2023.
19.
Sud je potom izveo dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine tražbine, te je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja bila u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev o kojem je sud u konačnici i odlučio.
20.
Među strankama je neprijeporno da se tijekom ugovora mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Kredit je otplaćen dana 01.04.2014. zadnjom uplatom anuiteta.
21.
Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužiteljicu jer tužiteljica nije bila stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.
22.
Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Prijeporno je i je li tužiteljica potrošač, te je prijeporno je li tužiteljica izvršila sve uplate po kreditu, te je li slijedom toga aktivno legitimirana na traženje svih uplaćenih iznosa po predmetnom kreditu.
23.
Tvrdnja tuženika da tužiteljica nije potrošač jer da to nije dokazala je neosnovana iz razloga što je teret dokaza upravo na tuženiku da tužiteljica nije bila u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu Potrošač već da je bila trgovac.
24.
O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g. u kojoj je upravo navedeno da je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U toj odluci je navedeno "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru."
25.
Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je tužiteljica kao potrošač sklopila Ugovor za kupnju osobnog automobila u Autokući Gašperov d.o.o., a kupljen je osobni automobil marke Renault Clio za osobne potrebe.
26.
U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.
27.
Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.
28.
Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine.
29.
Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.
30.
Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
31.
Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
32.
Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
33.
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
34.
U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
35.
Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
36.
ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
37.
Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
38.
Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
39.
Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
40.
Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.
41.
Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
42.
S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
43.
Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
44.
Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je sud utvrdio da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora čl. 1., čl. 2. i čl. 6. kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valuta u CHF-u prema kojoj su glavnice i kamate ugovoreni kao kunska protuvrijednost švicarskog franka i odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.
45.
Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.
46.
Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.
47.
Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njezina mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužiteljici se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.
48.
Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.
49.
Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
50.
Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.
51.
Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.
52.
Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužiteljica plaćala anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.
53.
Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.
54.
Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.
55.
Stoga tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
56.
Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 G i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
57.
Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
58.
Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 6632/17 od 14.6.2018. počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 09.06.2023. to nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.
59.
Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo CENTAR ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o.
60.
Iz nalaza i mišljenja vještaka CENTRA ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o. proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 30.03.2007., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,20% godišnje, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. U tijeku otplate kredita kamatna stopa se mijenjala od početne od 5,20% godišnje do 7,5% godišnje do kraja otplate kredita. Vještakinja je izvršila izračun na način tako da je utvrdila koliko je tužiteljica preplatila kredit te koliko je manje platila zbog činjenice što je u nekim razdobljima tečaj CHF-a bio niži od početnog tečaja. Ukupan iznos preplata bez uračunavanja negativnih razlika iznosi 2.306,45 EUR, a manje plaćeni iznos iznosi 37,94 EUR, pa po vještakinji kada se uzmu u obzir više plaćeni iznosi od manje plaćenih iznosa razlika iznosi 2.268,51 EUR.
61.
Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedaba, a tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, te je osporio osnovu tražbine i istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos manje plaćenih anuiteta u iznosu glavnice od 37,94 EUR s pripadajućim zakonskim zateznih kamatama.
62.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju kompletne dokumentacije u spisu i provedenih izračuna i primjene relevantnih kamatnih stopa.
63.
U odnosu na negativne razlike tuženik je naveo da je sud dužan uzeti u obzir i negativne razlike, odnosno iznose koje je tužitelj manje platio zbog nižeg tečaja i niže kamatne stope.
64.
U odnosu na tzv. negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja).
65.
Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22; dalje u tekstu ZPP). Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.
66.
Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplata za one mjesece gdje je platio više, pa stoga tužitelj ima pravo tražiti ono što je preplatio i ima pravo postaviti tužbeni zahtjev o kojem će sud odlučiti, pa slijedom toga sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može, niti smije dosuditi stranci više od onoga što je zatražila.
67.
U konkretnom slučaju, a s obzirom na istaknuti prigovor radi prebijanja, sud utvrđuje da se radi o neosnovanom prigovoru radi prebijanja. Naime, za isticanje procesnog prigovora radi prebijanja potrebno je da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele.
68.
Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu stipulirana u korist banaka, već samo u korist potrošača, pa kako je tražbina tuženika u cijelosti zastarjela 2013.g., to se ne može staviti u prijeboj zastarjela tražbina obzirom da tužitelj ističe prigovor zastare.
69.
Tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužitelj niti je nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižoj kamatnoj stopi da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, pa je istaknuti prigovor radi prebijanja neosnovan, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji radi čega je sud odlučio kao u toč. III. izreke presude.
70.
Radi utvrđivanja prijepornih činjenica između stranaka koje se odnose na pregovaranje oko sklapanja Ugovora o kreditu i ugovaranja valutne klauzule sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.
71.
Tužiteljica iskazuje da je kredit vezano za valutu CHF dignula za kupnju auta u Auto kući Gašperov, te su joj tamo za kupnju auta ponudili kreditnu liniju vezano za valutu CHF, s time da oni posluju sa Zagrebačkom bankom d.d. Koliko se sjeća sve pregovore odnosnu glavninu pregovora je vodila u Auto kući, a ti razgovori su se odnosili na automobil, a onda podredno na način plaćanja. Ne sjeća se je li odlazila u poslovnicu Zagrebačke banke, a ako je odlazila, onda se ne sjeća koliko puta, uglavnom zna da joj je bilo rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu za nju, da je kamata najniža i da joj je povoljniji u CHF nego u euru. U to vrijeme nisu bili kunsku krediti. Nije imala obrt niti firmu nego sa auto koristila za osobne potrebe kako svoje tako i svoje obitelji. Predmetni kredit je u cijelosti otplatila zadnjom uplatom anuiteta. Navodi da ju nitko u banci nije upozorio na rizik klauzule CHF niti joj je itko rekao da može doći do povećanja tečaja CHF, štoviše još su ju nagovarali da digne takav kredit. Prije potpisivanja je pročitala ugovor. Vidjela je da je upisana valuta CHF i kamatna stopa, ali nije znala kako će se povećavati anuitet. Početni anuitet je bio 800,00 kuna, na kraju je plaćala 1.600,00. kuna, što je povećanje od 100%.
72.
Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
73.
Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
74.
Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.
75.
Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
76.
Radi toga sud je tužiteljici na ime preplate temeljem valute iznos glavnice od 2. 306,45 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo, te utvrdio da ne postoji tuženika prema tužiteljici u iznosu glavnice od 37,94 EUR.
77.
Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
78.
Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.
79.
Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
80.
Osim toga odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana je posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a banka je primila preplatu i u 2006. godini.
81.
Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277 st. 1 ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a, po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za tri postotna poena i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.
82.
Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.
83.
Tužiteljica je zatražila i trošak preliminarnog vještačenja kako bi mogla podnijeti tužbu u ovoj pravnoj stvari odnosno postaviti određeni tužbeni zahtjev. Odredba čl. 151. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Trošak preliminarnog vještačenja je trošak u povodu postupka i bio je također neophodan za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva koji inicijalni tužbeni zahtjev se neznatno razlikuje od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Radi toga je sud tužiteljici priznao i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 100,00 EUR kako je to tužiteljica i zatražila.
84.
Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 4 podneska (01.09.2023., 18.01.2024., 19.04.2024. i 10.05.2024.) svako po 100 bodova, trošak zastupanja na 2 ročišta (18.04.2024. i 12.02.2025.), svako po 100 bodova, troška pristupa na ročište za objavu u iznosu od 50 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 8/3, Tbr 9/1, 9/3 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.
85.
Zbrojeno parnični trošak tužiteljice iznosi 750 bodova / 1.500,00 €. 86.
Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 375,00 €, te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosima od 150,00 € i trošak preliminarnog izračuna preplate u iznosu od 100,00 EUR, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.125,00 €.
87.
Sud nije odlučivao o trošku sudske pristojbe na tužbu i presudu iz razloga što pristojba na tužbu nije ni plaćena, a i zbog toga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.
88.
Sud je tužiteljici dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
89.
Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I.-III. izreke.
U Zagrebu, dana 30. travnja 2025. godine
Sutkinja
Jesenka Jurić Šojat
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.
Dostaviti:
- pun tužiteljice
- pun tuženika
