REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1310/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CD, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Nikolini Brnad Resnik, odvjetnici u protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima Sanji Porobija i odvjetnicima u OD Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 18. ožujka 2025. , u prisutnosti punomoćnika stranaka, 30. travnja 2025., donio je, objavio je, i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: broj: 3214810175 od dana 06.11.2008. godine koji je potvrđen od stane javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba pod brojem OV-44177/08 koji Ugovor je zaključen između tužitelja CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF (švicarski franak) u članku 2. i članku 7. Ugovora te stoga odredbe Ugovora u tom dijelu ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 7.659,88 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. do isplate u visini stope određene člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim:

-na iznos od 23,13 EUR-a od 09.01.2016.

- na iznos od 94,40 EUR od 15.4.2011.

- na iznos od 105,50 EUR od 15.5.2011.

- na iznos od 129,11 EUR od 15.6.2011.

- na iznos od 155,97 EUR od 15.7.2011.

- na iznos od 140,37 EUR od 15.2.2012.

- na iznos od 136,08 EUR od 15.3.2012.

- na iznos od 135,44 EUR od 15.4.2012.

- na iznos od 137,61 EUR od 15.5.2012.

- na iznos od 141,39 EUR od 15.6.2012.

- na iznos od 136,68 EUR od 15.7.2012.

- na iznos od 135,37 EUR od 15.8.2012.

- na iznos od 123,81 EUR od 15.9.2012.

- na iznos od 133,78 EUR od 15.10.2012.

- na iznos od 138,42 EUR od 15.11.2012.

- na iznos od 135,34 EUR od 15.12.2012.

- na iznos od 131,64 EUR od 15.1.2013.

- na iznos od 130,37 EUR od 15.2.2013.

- na iznos od 129,05 EUR od 15.3.2013.

- na iznos od 138,25 EUR od 15.4.2013.

- na iznos od 124,71 EUR od 15.5.2013.

- na iznos od 122,50 EUR od 15.6.2013.

- na iznos od 123,82 EUR od 15.7.2013.

- na iznos od 122,43 EUR od 15.8.2013.

- na iznos od 127,38 EUR od 15.9.2013.

- na iznos od 130,59 EUR od 15.10.2013.

- na iznos od 132,15 EUR od 15.11.2013.

- na iznos od 137,73 EUR od 15.12.2013.

- na iznos od 132,10 EUR od 15.1.2014.

- na iznos od 112,49 EUR od 15.2.2014.

- na iznos od 115,31 EUR od 15.3.2014.

- na iznos od 112,85 EUR od 15.4.2014.

- na iznos od 109,33 EUR od 15.5.2014.

- na iznos od 110,09 EUR od 15.6.2014.

- na iznos od 112,61 EUR od 15.7.2014.

- na iznos od 114,61 EUR od 15.8.2014.

- na iznos od 115,12 EUR od 15.9.2014.

- na iznos od 117,27 EUR od 15.10.2014.

- na iznos od 120,36 EUR od 15.11.2014.

- na iznos od 120,94 EUR od 15.12.2014.

- na iznos od 121,39 EUR od 15.1.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 15.2.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 15.3.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 15.4.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 15.5.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 15.6.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 13.7.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 11.8.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 12.9.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 13.10.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 13.11.2015.

- na iznos od 121,16 EUR od 8.12.2015.

III. Odbija se tužiteljica s djelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 6.088,30 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja teče od dana 09.01.2016. godine do 31.12.2023. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. do isplate u visini stope određene člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana. "

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.962,50 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s djelom tužbenog zahtjeva u odnosu na zakonsku zateznu kamatu koji glasi:

"-na iznos od 32,74 EUR od 15.1.2009.

- na iznos od 33,12 EUR od 16.2.2009.

- na iznos od 20,83 EUR od 15.3.2009.

- na iznos od 23,65 EUR od 15.4.2009.

- na iznos od 24,21 EUR od 15.5.2009.

- na iznos od 19,35 EUR od 15.6.2009.

- na iznos od 20,20 EUR od 15.7.2009.

- na iznos od 16,51 EUR od 15.8.2009.

- na iznos od 21,76 EUR od 15.9.2009.

- na iznos od 15,92 EUR od 15.10.2009.

- na iznos od 19,70 EUR od 15.11.2009.

- na iznos od 19,09 EUR od 15.12.2009.

- na iznos od 29,28 EUR od 15.1.2010.

- na iznos od 35,83 EUR od 15.2.2010.

- na iznos od 34,41 EUR od 15.3.2010.

- na iznos od 40,91 EUR od 15.4.2010.

- na iznos od 52,82 EUR od 15.5.2010.

- na iznos od 53,97 EUR od 15.6.2010.

- na iznos od 67,62 EUR od 15.7.2010.

- na iznos od 67,16 EUR od 15.8.2010.

- na iznos od 95,44 EUR od 15.9.2010.

- na iznos od 78,97 EUR od 15.10.2010.

- na iznos od 82,78 EUR od 15.11.2010.

- na iznos od 95,07 EUR od 15.12.2010.

- na iznos od 96,58 EUR od 15.1.2011.

- na iznos od 90,57 EUR od 15.2.2011.

- na iznos od 94,21 EUR od 15.3.2011. do 08.1.2016."

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 06.11.2008. s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3214810175, koji je potvrđen od stane javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba pod brojem OV-44177/08 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“). Navedeni Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika (kreditora). Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je, kao kreditor, odobrio tužiteljici i stavio joj na raspolaganje, kao korisnici kredita, stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok se tužitelj obvezao tuženiku vratiti navedeni iznos kredita, uz valutnu klauzulu i s pripadajućim kamatama, uz ugovoreni rok otplate od 30 godina. Temeljem citiranog Ugovora, ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 693,87 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Glede predmetnog kredita između parničnih stranaka sklopljen je Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015) i to Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 08.01.2016. Tuženik je proveo konverziju kredita 08.01.2016. Člankom 2. stavkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita od 114.500,00 CHF platiti u anuitetima i redovnu kamatu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Člankom 2. st. 2. određeno je da Redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po Ugovoru je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, i na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,10%. Člankom 7. stavkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 693,87 CHF. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF) te višekratno jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj ističe kako su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev-2221/2018-11 odbijene i odbačene revizije svih tuženih banaka, a između ostalih i ovdje tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine. Iz navedene odluke Vrhovnog suda jasno proizlazi da isti glede utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima uz ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, u cijelosti prihvaća razloge iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17-10. Imajući navedenu odluku u vidu tužitelj ističe kako se sada postavlja pitanje kako se nešto što je utvrđeno ništetnim može konvertirati. Naime, odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Rev-2221/18, utvrđeno kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF). Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Navedene odredbe Ugovora o kreditu su protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kao takve predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu. O navedenim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, što je kao rezultat imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Isto tako, tuženik, kao trgovac, prilikom sklapanja Ugovora nije tužitelju, kao potrošaču, pružio dovoljno informacija niti ga je obavijesti o rizicima vezanima uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine br. 25/05., 41/08. i 78/15. - dalje: ZOO) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je u čl. 270. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovor ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Također, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje: ZOZP) u čl. 96. st. 1. i 2. propisuje da je ništetna odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u čl. 102. st. 1. propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Budući da je i ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onog koji bi plaćao po tečaju CHF na dan korištenja kredita pa je s osnova preplate zbog aprecijacije tečaja preplatio tuženiku iznos od 7.659,88 EUR odnosno 57.713,37 kn. Tužitelj ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem kako bi mogao utvrditi točan izračun iznosa koji tuženik duguje tužitelju, te isti zadržava pravo da specificira i točno uredi svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku po odabiru suda. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužiteljica je prihvatio takav prijedlog te je dana 08.01.2016. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, kada je provedena konverzija po predmetnom Ugovoru o kreditu. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR 67.232,88 EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 08.01.2016.g. koja je iznosila 513.109,04 kn. Međutim, kako je već navedeno, presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa, a postojanje kojeg pravnog interesa u ovakvim identičnim slučajevima je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev- 2868/18-2 od dana 12.02.2019.godine. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice s obzirom na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14.03.2019. godine u predmetu ŽD / ERSTE BANK HUNGARY ZRT. U navedenoj presudi sud je utvrdio kako se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ, mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Sama činjenica da su neke ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovoru o kreditu od 03.02.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te tužitelj kao potrošač nije doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne odredbe. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan stvarne provedbe konverzije tj. dan 09.02.2016.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u odnosu na početni tečaj CHF ( na dan isplate kredita 1 CHF= 4,399 HRK) što bi iznosilo 511.813,10 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan provedbe konverzije od 552.002,98 kuna. Stoga, ukupna razlika iznosi ukupno 5.940,76 EUR-a, odnosno 44.760,66 kuna. Tužiteljica ovom tužbom potražuje od tuženika povrat preplaćenih iznosa, budući da se u skladu s odredbom čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a radi o stjecanju bez osnove. Također, tužitelj potražuje i zatezne kamate, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Konačno, tužiteljica predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. studenog 2024., uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018. Tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari, budući da je tužitelj po istom kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope, pravomoćno odbijen, presudom na temelju odricanja, i to u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-6144/19. Tužitelj u ovom postupku u činjeničnom dijelu obrazlaže i ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, o kojoj je već pravomoćno odlučeno u prethodno navedenom postupku. Tuženik ukazuje Naslovnom sudu kako je tužba je nejasna i neodređena, posebno u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva, a isto tako i u pogledu osnove potraživanja (tužitelj se u tužbi poziva i na nezakonitost promjenjive kamatne stope) zbog čega tuženik predlaže da sud pozove tužitelja na ispravak tužbe i pojašnjenje osnove potraživanja. U prilog gornjim tvrdnjama tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž 944/2021 od 27. rujna 2021. godine „Tužba, koja ne sadrži definiran tužbeni zahtjev jest neuredna, pa će stoga sud pozvati tužitelja na ispravak odnosno dopunu takve tužbe. No, ukoliko ispravak odnosno dopuna tužbe također ne sadrže tužbeni zahtjev, tada će sud odbaciti takvu tužbu.“ Tuženik navodi da je tužitelj protiv tuženika već vodio spor pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod posl. br. P-6144/2019 u kojem sporu se nalazila sva relevantna dokumentacija vezano uz predmetni kredit. Tužitelj je stranka navedenog postupka i ima i imao je pristup relevantnoj dokumentaciji, stoga, ne postoji nikakav opravdan razlog zašto tužitelj predlaže da tuženik dostavlja dokumentaciju u spis predmeta. Također, tuženik naglašava da od 2016.g. nadalje, svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite (što je učinio i tužitelj, o čemu će biti više govora naknadno), na tuženikovim mrežnim stranicama već duže vrijeme je dostupan izračun konverzije za svakog korisnika posebno, a koji sadrži sve potrebne podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi svakom budućem uređenju tužbenog zahtjeva po vještačenju, budući da je tužitelj dužan već u tužbi sukladno čl. 186. ZPP-a postaviti određeni tužbeni zahtjev. Tuženik se stoga protivi tužiteljevom prijedlogu za nalaganjem dostave dokumentacije kao neosnovanom i neodređenom, tim više što je tužitelj uz tužbu priložio svu dokumentaciju za koju čak i Udruga Franak smatra da je dostatna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, slijedom čega nema nikakve osnove da tužitelj svoju obvezu dostavljanja dokumentacije odnosno prilaganja dokaza prebacuje na tuženika. Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) nije vidljivo za određene anuitete (uplata u poslovnici banke) tko je platio, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja budući da se u konkretnom slučaju radi prvenstveno o pravnom pitanju. Podredno navedenom, ukoliko ga ipak sud odredi tuženik predlaže vještak u obzir uzme: pretplatu priznatu tužitelju u konverziji, jer nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj Dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (u iznosu od 9.616,57 kn) te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj; negativne tečajne razlike, o čemu se izjasnila mnogobrojna sudska praksa (npr. u sudskim odlukama Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-811/2021-3 od 27.01.2022.g., Županijskog suda u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021., Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1229/19-37 od 26. travnja 2021., Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-675/2020 od 4. lipnja 2021., Županijskog suda u Osijeku u presudi posl. br. Gž-1413/2021-2 od 17. lipnja 2021.g. i dr.) kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju . Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021.g. kao i u najnovijoj odluci Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. Tuženik se protivi korištenju svakog privatnog izračuna tužitelja sačinjenom van postupka. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 8. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita2, (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu3, (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate4 pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio5, (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi7, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te, sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Vrhovni sud je u izreci Rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud, naime, u obrazloženju Rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji.“ U nastavku je Vrhovni sud zaključio: „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano): ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Postoji brojna praksa drugostupanjskih sudova koji redom odbijaju zahtjeve tužitelja za isplatom u slučaju kada je došlo do konverzije kredita, pridajući time punu snagu i valjanost Dodacima Ugovoru koji su sklopljeni sukladno ZID ZPK, pa tako tuženik ukazuje na sljedeće Presude: Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-925/2017-2 od 20. ožujka 2020., Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-1241/18 od 14. svibnja 2020., Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-73/2019-5 od 28. travnja 2020., Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž-2460/2017-2. od 4. ožujka 2020., Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-658/2018 od 29. travnja 2020., Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020. godine, Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-119/2018 od 11. svibnja 2020. godine, Županijskog suda u Dubrovniku, posl. br. Gž-706/19 od 29. travnja 2020., Županijskog suda u Splitu, posl. broj Gž-491/2020-2 od 5. svibnja 2020., Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020., Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020., Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž- 1780/19 od 7. srpnja 2020., Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-624/2018-2 od 24. studenog 2020, Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022. godine, Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-3380/2021-3 od 10. siječnja 2023. godine kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. i dr. Postoje i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje se na sličan način pozivaju na Rješenje Vrhovnog suda, ali one još nisu pravomoćne pa ih tuženik ne citira. Nadalje, tuženik ukazuje i na najrecentnije pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Kao i na Presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. „18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Kao što je već tuženik ukazao, odluka u ovom parničnom postupku podliježe primjeni pravnih stajališta VSRH zauzetih u Rješenju iz oglednog spora, a s obzirom na presudu u predmetu C-567/20, u kojoj je Sud Europske unije u obrazloženju svoje presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor. Nadalje, nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom Rješenjem. Vrhovni sud odgovorio je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Tužitelj, međutim, u ovoj parnici traži: da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužitelja, na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. I u tom pogledu tuženik ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama, dok su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF. Prema tome, korisnici kredita vezanih uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF mogli su odbiti konverziju koju su im s druge strane banke bile dužna ponuditi. Stoga je pravilnom primjenom naznačenog materijalnog prava iz članka 322. i članka 323. ZOO-a te članka 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 12.401,22 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate“. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku potvrda o uplatama (list 14 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 15 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 16; 18; 20; 22; 24; 26; spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 17; 19; 21; 23; 25; 27 spisa), efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa (list 28- 36 spisa), ugovor o namjenskom kreditu (list 38-46 spisa), promet po kreditu (list 48-52; 117-123 spisa), presliku dodatku ugovora o kreditu (list 54-59 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po RD iz Centra za financijska vještačenja u Zagrebu, (list 124-139 spisa), kao i saslušanjem tužiteljice (list 167-168 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

5. Između stranaka nije bilo sporno:

- da su stranke 6. studenog 2008. zaključile predmetni ugovor o kreditu 7104373358

- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 114.500,00 CHF, uz valutnu klauzulu 6,10% godišnje

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

- da su stranke 8. siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro,

-da preplata tužitelja na dan konverzije iznosi 835,23€

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno zakonskim propisima

6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača tužitelja, aktivna legitimacija tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

7. Prigovor presuđene stvari nije osnovan budući je uvidom u presudu OGS Zagrebu posl. broj P-6144/19 od 3. prosinca 2020., utvrđeno da se ista odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnove promjenjive kamatne stope, dok se u ovom predmetu raspravlja o utvrđenju ništetnosti i isplate s osnove valutne klauzule.

8. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan, jer je tuženik primljene uplate prihvatio i knjižio ih na partiju kredita tužitelja, pa su iste dakle bile prihvaćene kao uplate u ime i račun tužitelja, a i činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo s tužiteljem kao primateljem kredita, tako da je isti jedini ovlašteni tužitelj i aktivno legitimiran u predmetnom ugovornom odnosu.

9. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

10. Saslušana tužiteljica iskazala je da je kredit u banci podignut je 2008. u svrhu rješavanja stambenog pitanja za sebe, supruga i djecu. U vrijeme uzimanja kredita, a niti poslije nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Kada je došla u banku po kredit, razgovarala je sa svojim osobnim bankarom PD, i on joj je ponudio kredit u CHF, rekao je da je to za nju najbolje i ona mu je vjerovala. Zbog toga je i prihvatila taj kredit, to je bila jedina opcija koja joj se nudila, nije bilo nikakvih pregovora ili dogovora. Ono što je bilo ponuđeno mogla je ili prihvatiti ili ostaviti, a s obzirom da je tada bila u teškoj životnoj situaciji, dijete joj je bilo bolesno, suprug je imao mala primanja, taj kredit je prihvatila. U banci ju osobni bankar nije upozorio da bi rata kredita mogla narasti, niti je objašnjavao što to znači uzeti kredit u valutnoj klauzuli. To je prvi kredit koji je uzimala. S obzirom na početnu ratu rata kredita narasla je na više od duplo od početne rate. Kako bi otplaćivala kredit zaduživala se kod prijatelja. I dan danas plaća prijateljima iznose koje su joj posudili za otplatu tog kredita. 2016. potpisala je dodatak ugovoru o kreditu (konverziju) nakon što joj je došla obavijest banke o toj mogućnosti, prihvatila je konverziju i prebacila kredit u eure kako bi stabilizirala rate, ali ti problemi sa otplatom kredita u razdoblju od 2008. do 2016. su utjecali kako na njezin obiteljski život, tako i na brak, te se u konačnici i razvela. Ne sjeća se da li je ugovor o kreditu pročitala, sjeća se da je to išlo dosta brzo. Bankar ju je uvjeravao da je to jako dobro za nju, tako da je ugovor potpisala. Osobni bankar joj nije objasnio rizike ugovaranja kredita u CHF, a sama nema nikakvih stručnih znanja u vezi bankarskih institucija i financija. U trenutku sklapanja ugovora joj nije bio poznat pojam CHF-valutna klauzula. Sama nije pitala djelatnika banke što to znači, jer joj je on govorio da je to najbolja opcija za nju, a on je bio njezin osobni bankar od 2002. Banci nije pisala dopise kada joj je porasla rata kredita. Ne sjeća se da li je išla u banku pitati da li se može što učiniti u vezi visokih rata koje je dobivala. Stan koji je kupila sredstvima iz kredita nalazi se na adresi [adresa]. Taj stan nije nikada iznajmljivala. Predmetni kredit nije otplaćen do kraja i danas otplaćuje taj kredit, ali u eur, laički si je izračunala da je već tri puta otplatila taj stan, a zna da za taj stan još mora otplatiti 42.000,00 eura.

11. Iskaz tužiteljice sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

12. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužiteljica je navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

13. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužiteljica, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imala mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

14. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

17. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

18. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

19. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

20. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

21. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

23. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

24. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I izreke.

25. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba

26. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 7.659,88 EUR. Vještak napominje kako tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Shodno prethodno navedenom, nema negativnih razlika. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan provođenja konverzije (08.01.2016.g.) iznosi 835,23 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita (08.01.2016.g.) iznose 2.464,04 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 171 ZOO-a (Red uračunavanja), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana provođenja konverzije iznosio 1.628,81 EUR.

27. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik prigovarao metodologiji koju je vještak primijenio.

28. Sud je odbio prijedlog tuženika za dopunom vještačenja, jer prigovor istog predstavlja pravno pitanje, o kojem se vještak ne može očitovati. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio, jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke i u skladu s zadatkom kako je to odredio sud svojim rješenjem od 3. lipnja 2024.

29. Neosnovan je prigovor tuženika da se prilikom odlučivanja trebaju uzeti u obzir i negativne tečajne razlike, budući je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita, odnosno da nije bilo negativnih razlika.

30. Međutim osnovan je navod tuženika da prilikom odlučivanja treba uzeti u obzir pretplatu tužitelja priznatu konverzijom u iznosu od 835,23 €. Naime, tužitelj je provedenom konverzijom djelomično obeštećen, međutim ne u cijelosti, stoga je valjalo primjenom reda uračunavanja iz čl. 172 ZOO-a, priznati iznos pretplate iz konverzije (835,23 €) umanjiti s djelom ukupno izračunate zatezne kamate s osnova valutne klauzule za anuitete od 15.01.2009., do 15.03.2011., s obzirom da tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještaka u odnosu na kamatu u apsolutnom iznosu, pri čemu je u anuitetu s kamatom od 15.03.2011. do 08.01.2016., ostala razlika od 23,13 €, pa je za taj dio anuiteta određena isplata za preostali iznos anuiteta od 23,13 € s kamatom od 09.01.2016., do isplate, radi čega je odlučeno kao pod I izreke, te je odbijen s djelom tužbenog zahtjeva u odnosu na zateznu kamate za anuitete kako je to navedeno pod VI. izreke.

31. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije u potpunosti obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule temeljem ništetnih odredbi.

32. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

33. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod III izreke.

34. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute. Tuženik se uređenju tužbenog zahtjeva usprotivio. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena i za istu nije nastupila zastara, jer se radi o istom tužbenom zahtjevu, kao iz tužbe a koji nije u zastari sukladno objašnjenu iz toč. 23 presude.

35. Budući da se za iznos naveden u izreci pod I bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, , teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

36. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

37. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.088,30 €-a, te u djelu kamate, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

38. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka prema dosuđenom VPS-u od 7.659,88 €, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak sastava tužbe, za podneske od 26.03.2024., 04.04.2024., i 26.09.2024., za zastupanje na ročištima od 4.12.2024. i 18.03.2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, za podnesak od 06.05.2024. naknada u iznosu od 50 € ili 25 bodova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 312,50 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 €, ili sveukupno 1.962,50 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.

39. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

40. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do V.

U Krapini 30. travnja 2025.

SUTKINJA

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Nikolina Brnad Resnik

2. Odvj. Sanja Porobija