Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2517/2023

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja QUADA PROJEKT k.d., Zaprešić (Grad Zaprešić), Ulica Ivana Vencla 30, OIB: 70156698398, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Kožuharov, odvjetnik u Krku, protiv tuženika: 1) IMOSGRAD d.o.o. u stečaju, Samobor, Ul. Cvjetno naselje 26, OIB: 92739195684, kojeg zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Zagrebu, 2) EN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik SN, odvjetnik u [adresa], 3) TIN MATIĆ I PARTNERI ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o., [adresa], OIB: 08908355669, kojeg zastupa punomoćnik Igor Meznarić, odvjetnik u Zagrebu i 4) KRK VENTURES d.o.o., Krk, Mate Balote 49, OIB: 6478088744, kojeg zastupa punomoćnik Marko Krpan, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, zaključio je glavnu raspravu 21. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika PN, zastupnika po zakonu komplementara društva Quada d.o.o. MN, prvotuženikovog punomoćnika HN, drugotuženikovog punomoćnika SN i drugotuženika osobno, trećetuženikovog zastupnika po zakonu, četvrtotuženikovog punomoćnika HN te četvrtotuženikovih zastupnika po zakonu ON i FN, te donio i objavio presudu 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

"Ia) Utvrđuje se temeljem čl. 322 ZOO-a da je Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 24. srpnja 2008 solemniziran po javnoj bilježnici Anici Hukelj pod brojem OV-13382/08 sklopljen između I-tuženika Imosgrad d.o.o. u stečaju ;Samobor, Ul. Cvjetno naselje 26, OIB:92739195684 kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika ništetan ,sve to po pravomoćnosti ove presude.

b) Temeljem čl. 323 ZOO-a nalaže se uspostava prijašnjeg z.k. stanja na z.č. 1425 z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pašnjak,maslinik ukupno 256958 m2, pašnjak 255008 m2, maslinik 1950 m2,ukupno 256958 m2 brisanjem uknjižbe Z-5568/08 od 4. rujna 2008.g. na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 24. srpnja 2008.g. solemniziranom po javnom bilježniku Hukelj iz Zagreba Ov-13382/08 zaključenog između “Imosgrad” d.o.o. Zagreb, Zagrebačka 205,kao vjerovnika i “ Quada-Projekt “ k.d. Zagreb, Draškovićeva 54, kao dužnika, punomoći za predlagatelja ,izvadaka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu za vjerovnika i dužnika, te prijedloga, uknjiženo je pravo zaloga na g.t.1 za osiguranje novčane tražbine u iznos od 2.453.250,00 EUR-a protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te ostalim odredbama Sporazuma u korist:

IMOSGRAD D.O.O. ZAGREB; ZAGREBAČKA 205, sve to kod z.k. odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku.

IIa) Utvrđuje se temeljem čl. 322 ZOO-a da je Ugovor o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine ovjeren po javnom bilježniku Slavku Remenariću iz Samobora pod poslovnim brojem OV_206/14 dana 15.01.2014. sklopljen između I-tuženika Imosgrad d.o.o. u stečaju, Samobor ,Ul Cvjetno naselje 26,OIB:92739195684 i II- tuženika Tin Matić, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ništetan, sve to po pravomoćnosti ove presude.

b) Temeljem čl. 323 ZOO-a nalaže se uspostava prijašnjeg z.k. stanja na z.č. 1425 z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , Pašnjak-maslinik ukupno 256958, pašnjak 255008 m2, maslinik 1950m2, ukupno 256958m2, brisanjem uknjižbe Z-461/14 od 30.1.2014. Temeljem ugovora o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine od 18.11.2013.g. uknjižuje se nadhipoteka u iznos od 150.000,00 EUR-a za korist mr. sc. EN ,odvjetnik iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sve kod z.k. odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku.

IIIa) Utvrđuje se temeljem čl. 322 ZOO-a da je Ugovor o ustupanju potraživanja (Ugovor o cesiji ) ovjeren dana 19. kolovoza 2021 po javnom bilježniku Nevenu Kućar pod brojem Ov-2182/2021 sklopljen između II-tuženika EN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao cedenta te IV-tuženika Krk Ventures d.o.o., Krk, Mate Balote 49,OIB: 6478088744, kao cesionara uz supotpis III-tuženika Tin Matić & Partneri Odvjetničko društvo d.o.o. [adresa], OIB:08908355699 ništetan, sve to pravomoćnosti ove presude.

b) Temeljem čl. 323 ZOO-a nalaže se uspostava prijašnjeg z.k. stanja na z.č. 1425 z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Pašnjak-maslinik ukupno 256958, pašnjak 255008m2, maslinik 1950m2, ukupno 256958 m2,brisanjem uknjižbe Z-12470/2021 od 20.kolovoza 2021., UKNJIŽBA, USTUPANJE ZALOŽNOG PRAVA ,UGOVOR 19.08.2021, TABULARNA IZJAVA 19.8.2021, za korist Krk Ventures d.o.o. Krk ,Mate Balote 49, OIB:66478088744, sve kod z.k odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi prvotuženiku IMOSGRAD d.o.o. u stečaju troškove u iznosu od 126.445,00 EUR u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku EN troškove u iznosu od 36.671,14 EUR u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi trećetuženiku TIN MATIĆ I PARTNERI ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. troškove u iznosu od 15.521,90 EUR u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi četvrtotuženiku KRK VENTURES d.o.o., troškove u iznosu od 15.521,90 EUR u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev prvotuženika IMOSGRAD d.o.o. u stečaju za naknadu troškova u iznosu od 12.283,61 EUR, kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev drugotuženika EN za naknadu troškova u iznosu od 228.573,86 EUR, kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev trećetuženika EN I PARTNERI ODVJETNIČKO

DRUŠTVO d.o.o. za naknadu troškova u iznosu od 153.230,60 EUR, kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev četvrtotuženika KRK VENTURES d.o.o. za naknadu troškova u iznosu od 123.206,71 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je objektivno kumulirao tužbene zahtjeva za utvrđenje ništetnim Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 24. srpnja 2008. sklopljen između prvotuženika kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe Z-5568/08 od 4. rujna 2008. kod z.k. odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, za utvrđenje ništetnim Ugovora o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine od 18. studenoga 2013. sklopljenog između prvotuženika i drugotuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe Z-461/14 od 30. siječnja 2014. kod z.k. odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, te za utvrđenje ništetnim Ugovora o ustupanju potraživanja (Ugovor o cesiji ) ovjerenog 19. kolovoza 2021. sklopljenog između drugotuženika kao cedenta te četvrtotuženika kao cesionara uz supotpis trećetuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe Z-12470/2021 od 20. kolovoza 2021. kod z.k odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su tužitelj i prvotuženik Imosgrad d.o.o. 24. srpnja 2008. sklopili Predugovor i 3 Dodatka gdje tužitelj ima svojstvo prodavatelja, a prvotuženik Imosgrad d.o.o. svojstvo kupca. Predmet Predugovora je prodaja z.č. 1425 k. o. [katastarska općina] gdje se ugovorne stranke obvezuju sklopiti kupoprodajni ugovor za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 12.266.254,25 EUR-a. Kupac se obvezuje uplatiti iznos predujma od 1.226.625,00 EUR-a, što je i učinio, a ostatak po ispunjenu svih potrebnih uvjeta. Prema stavku 2 točki 2 Predugovora dozvoljava se uknjižba hipoteke na nekretnini tužitelja u korist prvotuženika, što će stranke sprovesti temeljem Sporazuma o osnivanju založnog prava.., u dvostrukom iznosu od primljenog. Obrazloženje ovakvog vrlo čudnog Sporazuma, dakle da netko knjiži hipoteku na dvostruko veći iznos nego što ga je primio je u dogovoru stranaka da će taj Sporazum o osiguranju poslužiti kao osnov za stjecanje kredita od strane banke na citirani iznos, kojim će prvotuženik platiti dio kupoprodajne cijene. Zaključno, ovdje se nesporno ne radi o posudbi ili kreditu kao to rade banke pa slijedom kredita, to bi bila isključivo solemnizirana isprava o osiguranju kredita za plaćanje kupoprodajne cijene iz glavnog ugovora. Zaključno, osnov za sačinjenje sporazuma o osiguranju novčane tražbine je isključivo predugovor, kojemu je prema zakonu jedini cilj sklapanje kupoprodajnog ugovora u skladu sa odredbama predugovora, a sklapanje sporazuma o osiguranju novčane tražbine je isključivo i isključivo u funkciji osiguranja plaćanja kupoprodajne cijene u skladu sa odredbama glavnog ugovora koji je trebao biti sklopljen, a contrario svrha sporazuma o osiguranju nije ugovor sam za sebe, već sastavni dio predugovora te glavnog ugovora. Radi objašnjenja, u Dodatku 3 Predugovora točka 1.2. decidirano stoji da: ”je prodavatelj pismom kupcu od dana 9.3.2021 izričito potvrdio da su sve zapreke za pravilnu realizaciju projekta uklonjene i sve potrebne odluke donesene, da je realizacija projekta moguća “. U točki. 2.2. d ) da je izdavanje pravomoćne građevne dozvole najkasnije do 31.12. 2013. Prema članku 268 stavku 5. Zakona o obveznim odnosima rok za sklapanje kupoprodajnog ugovora je 6 mjeseci, dakle 1. srpnja 2014. Međutim, kupac svojom krivnjom nije ispunio svoje obveze prema prodavatelju pa je 1. srpnja 2014. istekao rok za sklapanje glavnog ugovora, no međutim, kupac je već prije jednostrano otkazao glavni ugovor. Prema članku 6 (7) Predugovora ukoliko kupac jednostrano otkaže Predugovor pa ne dođe do sklapanja glavnog ugovora, prodavatelj zadržava do tada sve izvršene uplate. Prodavatelj je novac zadržao, ali umjesto da se temeljem svega navedenoga briše zabilježba Sporazuma o osiguranju novčane tražbine i svih zabilježbi nastalih nakon toga, dakle Nadhipoteke i Ugovora o cesiji tako da prodavatelj ima “ čistu nekretninu “, sve uknjižbe su ostale upisane a protiv tužitelja čak teče jedna ovrha, uz napomenu da to nije u vezi s ovom tužbom. Tužitelj je zadržao primljenih 1.226.625 EUR, međutim unatoč tome je na velikoj šteti jer nije 2014. sklopljen kupoprodajni ugovor pa nije primio novac koji bi dalje uspješno ulagao. Nadalje navodi da ono što je jedino gore od toga da su unatoč krivnje kupca sve uknjižbe kao tereti nekretnine u vlasništvu tužitelja i dalje aktivne i sprečavaju tužitelja u poslu, takva nekretnina sa svim tim uknjižbama nije “ u pravnom prometu za stjecanje građevne dozvole itd. ona je za njega “res exstra commercium“. Tužitelj je imao kontakt, točnije pravni odnos samo s prvotuženikom, a contrario via facti nije u nikakvom direktnom pravnom odnosu sa tuženicima navedenim od 2-4, naime, ugovori koje su sklopili ti tuženici su samo pripadak, odnosno pravna pertinencija Sporazumu o osiguranju potraživanja, te dijele njegovu pravnu sudbinu. Poziva se na odredbu članka 286. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je predugovor ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi glavni ugovor. Pravna esencija predugovora je da se on ne može uknjižiti jer nema klauzule intabulandi već stoga samo predbilježiti. Ukoliko kasnije ne bude sklopljen glavni ugovor temeljem predugovora, on prema članku 286. stavku 5. Zakona o obveznim odnosima prestaje važiti istekom 6 mjeseci od roka navedenog u preudugovoru, dakle in concreto 1. srpnja 2014. Međutim, taj predugovor je ionako otkazan od strane prvotuženika prije isteka roka. Budući da temeljem predugovora nije sklopljen glavni ugovor, ništavi su svi ugovori koji su sklopljeni temeljem takvog Predugovora koji je izgubio svoju pravno valjanost jer nije opravdan glavnim ugovorom, a krucijalno su bili usmjereni samo na sklapanje glavnog ugovora. Sporazum od osiguranju novčane tražbine sklopljen je temeljem odredba Predugovora radi osiguranja podizanja kredita na iznos od 2.453.250,00 EUR-a radi plateža dijela dijela kupoprodajne cijene. Dakle, jasno je da je Sporazum o osiguranju potraživanja… ništetan jer glavni ugovor nije sklopljen, a predugovor je izgubio svaku važnost jer je jedina njegova svrha da bude osnov glavnog ugovora. Javni bilježnik je trebao i morao nakon što je prvotuženik jednostrano opozvao predugovor tražiti od z.k. odjela Stalne službe u Krku brisanje uknjižbe Sporazuma o osiguranju novčane tražbine… a tužitelj zadržava novac. Budući da javni bilježnik to nije učinio, tužitelj je prinuđen ustati sa ovom tužbom te dokazivati ništetnost svih utuženih ugovora. Tužitelj je u ovom pravnom poslu postupao s načelom dobre vjere i poštenja u pravnom prometu, bona fides, s druge strane prvotuženik nije postupao bona fides. Zaključno, tužitelj je sklopio 24. srpnja 2008. predugovor, primio je samo kaparu, krivnjom prvotuženika glavni ugovor nije sklopljen, trpi veliku štetu jer glavni ugovor nije sklopljen niti do 1. srpnja 2014., te umjesto da je brisana uknjižba Sporazuma o osiguranju potraživanja, tužitelj ima na svojoj nekretnini i uknjižbu nadhipoteke i ugovora o ustupanju potraživanja, a nekretninu bi mogao “osloboditi“ samo tako da plati prema ugovorima u kojima nije sudjelovao, niti je s tim osobama u ikakvom pravnom odnosu, koji ugovori imaju uknjižbe kao teret na nekretnini tužitelja. Definicija ovog pravnog načela znači: “dobra vjera, načelo po kojem se obveze utanačane ugovorom moraju ispunjavati pošteno i nedvosmisleno (bona fide), bez nastojanja da se izigra puni smisao i svrha obveze”. Tužitelj je postupao bona fides, a prvotuženik je postupao “mala fide". Protivno je moralu RH da ona strana koja postupa u cijelosti bona fide, koja je oštećena, trpi postojanje uknjižbe Sporazuma o osiguranju novčane tražbine, jer je taj Sporazum suprotan odredbama Zakona o obveznim odnosima, prinudnim propisima te moralu RH, dakle, suprotan člancima 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na Ugovor o zajedničkom zajedničkom zastupanju i osiguranju tražbine navodi da se radi o ugovoru odvjetnika i druge strane koji je sam za sebe pravno valjan i pravno korektan, da svaki odvjetnik ima samostalno pravo odlučiti kakav će ugovor sklopiti radi osiguranja svojih potraživanja, da je odvjetnik mogao svoje potraživanje osigurati na tisuće raznih načina, međutim odabrao je način na koji njegov ugovor postaje pertinencija, odnosno pravni pripadak glavnog ugovora, a to je Sporazum o osiguranje novčane tražbine i knjiži nadhipoteku zbog čega kao pertinencija dijeli pravnu sudbinu glavne stvari. Budući da je Sporazum o osiguranju novčane tražbine ništetan, ništetan je automatski i Ugovor o odvjetničkom zastupanju, a sve navedeno vrijedi i za Ugovor o ustupanju potraživanja (Ugovor o cesiji) koji se bazira na Ugovoru o odvjetničkom zastupanju koji je opet vezan za Sporazum o osiguranju novčane tražbine… pa je, kao pravna pertinencija glavnog ugovora koji je ništetan, sam po sebi ništetan.

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik IMOSGRAD d.o.o. u stečaju je naveo kako tužitelj nije dostavio urednu punomoć za zastupanje. Nadalje je naveo da je tužbeni zahtjev neodređen, neuredan i da se po njemu ne može postupati jer uopće nisu identificirani odnosno jasno naznačeni ugovori čije utvrđenje ništetnosti se traži niti je jasno naveden upis kojeg zemljišnoknjižnog prava se traži i u odnosu na koje zemljišne čestice. U cijelosti je osporio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako ne postoje razlozi ništetnosti iz članka 322. Zakona o obveznim odnosima, te da su predmetni ugovori sklopljeni u skladu s načelom propisanim člankom 2. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na pojedine odredbe Predugovora i Sporazuma kako bi razjasnio činjenično stanje i obveznopravne osnove između tužitelja i prvotuženikia. U bitnome navodi kako se člankom 3. stavkom 2. Predugovora prvotuženik obvezao u roku od 30 dana od sklapanja Predugovora isplatiti tužitelju kaparu u visini od 1.226.625,00 EUR, što je sukladno Predugovoru i učinio, a tužitelj je isplatu primio i zadržao, te da je istom odredbom utvrđeno kako će u visini duplog iznosa tužitelj dozvoliti uknjižbu založnog prava na nekretnini u korist prvotuženika. Dakle, radi osiguranja tražbine prvotuženika prema tužitelju u visini dvostruke kapare, sklopljen je Sporazum i zasnovano založno pravo na nekretnini. Stoga su netočni su navodi iz tužbe da je Sporazum sklopljen radi ishođenja kredita u svrhu plaćanja kupoprodajne cijene za nekretninu, budući da to ne proizlazi iz Predugovora, niti iz Sporazuma koji je javnobilježnički akt, tj. pravni akt koji je pročitan i rastumačen tužitelju. Temeljem Sporazuma, prvotuženik je ishodio i upis založnog prava na nekretnini pod brojem Z-5568/08 u zemljišnim knjigama nadležnog suda, radi osiguranja potraživanja u visini dvostruke kapare, tj. u visini od 2.453.250,00 EUR sa svim sporednim potraživanjima i troškovima. S obzirom na to da tužitelj nije postupio sukladno obvezama iz Predugovora, prvotuženik je bio prisiljen odustati od Predugovora, sve sukladno odredbama Predugovora i to iz u odgovoru na tužbu navedenih razloga. Budući da tužitelj nije ispunio pojedinačne obveze u ugovorenim rokovima prvotuženik je pisanom izjavom od 9. siječnja 2012 odustao od Predugovora i sklapanja glavnog ugovora te zatražio povrat primljenog iznosa kapare uz pripadajuću kamatu od 5% godišnje tekuću od 25. srpnja 2011., sve sukladno člancima 6.2. i 6.4. Predugovora, koji su izmijenjeni člancima 2.3. i 2.4. Dodatka 3. Predugovora. Navodi iz tužbe u kojima tužitelj tvrdi da do sklapanja glavnog ugovora o kupoprodaji nije došlo krivnjom prvotuženika su neosnovani, paušalni i protivni dokumentaciji u spisu. Budući da tužitelj ni po pozivu prvotuženika iz pisane izjave od 9. siječnja 2012. nije postupio, tj. nije vratio primljenu kaparu s kamatama, prvotuženik je bio prisiljen ishoditi klauzulu ovršnosti na Sporazumu te pokrenuti ovršni postupak na nekretnini pred Općinskim sudom u Krku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-123/22. U tužbi nije iznesen niti jedan valjani i logični razlog temeljem kojeg bi se imali smatrati ništetnim predmetni pravni poslovi. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine i predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja (Ugovora o cesiji) jer tužitelj nije zainteresirana osoba u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima budući nije ugovorna strana u navedenim ugovorima, niti se navedenim ugovorima dira u sadržaj i opseg prava i obveza tužitelja na bilo koji način. Navedenim raspolaganjima nisu promijenjene prava i obveze tužitelja, niti je promijenjena pravna pozicija tužitelja kao hipotekarnog dužnika. Predmetni Sporazum je jasan i razumljiv, te je u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakonom o zemljišnim knjigama, Zakonom o javnom bilježništvu, te drugim propisima koji su u vrijeme njegova sklapanja bili na snazi u Republici Hrvatskoj. Navedeni Sporazum predstavlja javnobilježnički akt u smislu Zakona o javnom bilježništvu, te javnu ispravu u smislu Zakona o parničnom postupku. Iz uvodnih odredbi Sporazuma proizlazi kako su stranke sklopile Predugovor, kako se tužitelj obvezao prvotuženiku dozvoliti upis založnog prava na nekretnini u svrhu osiguranja potraživanja u visini od 2.453.250,00 EUR (što predstavlja dvostruki iznos kapare) protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te kako su se ugovorne strane Sporazuma obvezale Predugovorom i sklopiti Sporazum, kojim suglasno i sporazumno uređuju svoje međusobne odnose i svoja prava i obveze u vezi sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Poziva se na odredbu članka 304. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima te ističe kako je Predugovorom predviđeno da ako njegov raskid, odnosno nesklapanje glavnog ugovora, bude posljedica krivnje tužitelja, prvotuženik ima pravo zahtijevati povrat dvostruke kapare. Imajući na umu odredbe Predugovora koje predviđaju povrat dvostruke kapare i obvezu stranaka na sklapanje Sporazuma, prvotuženik je i sklopio Sporazum s tužiteljem i osigurao svoje potraživanje u visini dvostruke kapare zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužitelja. Navedeno postupanje ničim nije zabranjeno, štoviše u skladu je s jednim od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima, koje omogućuje svojim sudionicima da slobodno uređuju obvezne odnose u pravnom prometu. Stoga je posve jasno da navedeno postupanje prvotuženika ne predstavlja postupanje protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, te da predmetni Sporazum nije ništetan. Predmetni Ugovor o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine u cijelosti je valjan i zakonit, sklopljen u suglasju s odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te Zakona o odvjetništvu i ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi predmetni Ugovor trebalo utvrditi ništetnim. Osiguranje odvjetničke tražbine nadhipotekom ničim nije zabranjeno, štoviše u skladu je s jednim od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima, koje omogućuje svojim sudionicima da slobodno uređuju obvezne odnose u pravnom prometu. Raspolaganje poduzeto Ugovorom o ustupu potraživanja (Ugovorom o cesiji) u cijelosti je valjano i zakonito, u suglasju s odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o odvjetništvu i ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi predmetni Ugovor trebalo utvrditi ništetnim. Razlozi na koje se tužitelj poziva u tužbi, a koji se odnose samo na Sporazum, osim što su netočni, paušalni i neobrazloženi, po svojoj naravi mogu predstavljati eventualno razloge za pobojnost Sporazuma (ne i ostalih ugovora čija se ništetnost zahtijeva), uslijed navodnih mana volje koje su navodno postojale prilikom sklapanja Sporazuma. Međutim rokovi za poništaj ugovora propisani su člancima 335. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, te je objektivni rok od tri godine od dana sklapanja Sporazuma (24.07.2008.) istekao 24. srpnja 2011. pa je tužitelj prekludiran zahtijevati poništaj Sporazuma.

4. U odgovoru na tužbu drugotuženik EN je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora te je naveo kako tužitelj nije dostavio urednu punomoć za zastupanje. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na društvo TIN MATIĆ i PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o. jer ono nije ugovorna strana niti jednog ugovora čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom, niti je supotpisnik tih ugovora. Posebno naglašava kako je Ugovor o ustupu potraživanja potpisao isključivo i samo tuženik EN osobno, a ne i kao direktor društva EN i partneri odvjetničko društvo d.o.o. Nadalje je naveo kako tuženici navedeni od 2 do 4 tužbe nisu nužni niti jedinstveni suparničari s prvotuženikom IMOSGRAD d.o.o. zbog čega se u odnosu na njih može donijeti sadržajno drugačija presuda. U cijelosti je osporio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako ništetnost predmetnog Sporazuma ne znači istovremeno da su u cijelosti ništetni i Ugovor o odvjetničkom zastupanju te Ugovor o cesiji, već se eventualno može govoriti o ništetnosti dijela ugovora kojim se osniva nadhipoteka i ona prenosi cesijom. Tužbeni zahtjev je neuredan te se po njemu ne može postupati jer uopće nisu identificirani odnosno jasno naznačeni ugovori čije utvrđenje ništetnosti se traži niti je jasno naveden upis kojeg zemljišnoknjižnog prava se traži i u odnosu na koje zemljišne čestice. Nadalje je naveo da su radi osiguranja novčanog potraživanja prodavatelja IMOSGRAD d.o.o. u stečaju prema kupcu QUADA PROJEKT k.d. na ime povrata dvostrukog iznosa kapare IMOSGRAD d.o.o. u stečaju i QUADA PROJEKT k.d. sklopili predmetni Sporazum solemniziran po javnom bilježniku Anici Hukelj pod brojem OV-13382/08 24. srpnja 2008., te da s obzirom na to da prodavatelj QUADA PROJEKT k.d. nije ispunio svoju obvežu iz Predugovora, kupac IMOGRAD d.o.o. u stečaju je pisanom izjavom od 9. siječnja 2012. odustao od Predugovora i sklapanja glavnog ugovora, sve sukladno članku 6.2. i 6.4. Predugovora te je zatražio povrat primljenog iznosa kapare. Budući da tužitelj QUADA PROJEKT k.d. nije po pozivu prvotuženika IMOSGRAD d.o.o. u stečaju vratio primljeni iznos kapare, prvotuženik IMOSGRAD d.o.o. u stečaju je ishodio potvrdu ovršnosti na predmetni Sporazum te je pred Općinskim sudom u Krku pod poslovnim brojem Ovr- 123/2022 pokrenuo ovršni postupak na nekretninama tužitelja radi povrata isplaćenog iznosa kapare. Nadalje je naveo kako predmetni Sporazum i Predugovor predstavljaju valjane pravne poslove te da ne postoje razlozi za njihovu ništetnost istih, da je Sporazum sklopljen sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Poziva se na odredbe članka 2. i članka 304. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, te ističe da ugovorne strane u Predugovoru mogu slobodno ugovoriti povrat dvostrukog iznosa kapare u slučaju da ne dođe do sklapanja glavnog ugovora krivnjom ugovorne strane koja je predala kaparu. U tom smislu dopušteno je posebnim ugovorom osnovati založno pravo na nekretnini dužnika radi osiguranja povrata dvostrukog iznosa kapare. Stoga je nejasno iz kojih razloga bi predmetni Sporazum bio ništetan. Navodi koje tužitelj navodi u tužbi kao razloge ništetnosti mogu eventualno predstavljati razloge zbog kojih Sporazum nije mogao steći i svojstvo ovršnosti. S tim u svezi navodi da je tužitelj pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo izvanparnični postupak pod poslovnim brojem R1-189/20 radi ukidanja klauzule ovršnosti na predmetnom Sporazumu. Tužitelj u tužbi uopće ne navodi razloge ništetnosti, dok razlozi koji ističe tužitelj mogu eventualno predstavljati razlog pobojnosti ugovora iz članka 330. Zakona o obveznim odnosima. Osporio je tvrdnju tužitelja da je svrha Sporazuma osiguranje plaćanja kupoprodajne cijene jer to ne proizlazi iz sadržaja tog Sporazuma. Tužitelj se ne može pozivati na postojanje mana volje prilikom sklapanja Sporazuma obzirom da predstavlja javnobilježnički akt u smislu članka 55. Zakona o javnom bilježništvu. Poziva se na odredbe članka 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu, te ističe da je prilikom prilikom sastavljanja predmetne isprave, javni bilježnik objasnio strankama smisao i posljedice sklapanja tog ugovora, utvrdio njihovu pravu volju za sklapanje tog ugovora u tom sadržaju te utvrdio da sadržaj ugovora odgovara stvarnoj volji stranaka. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na Ugovor o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine pozivajući se na odredbu članka 327. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu članka 315. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navodi da je navedeni Ugovor valjani pravni posao sklopljen sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o odvjetničkom zastupanju te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te da ne postoje razlozi njegove ništetnosti. Prvotuženik IMOSGRAD d.o.o. u stečaju kao vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na predmetnoj nekretnini osnovao je u korist EN nadhipoteku na postojećem založnom pravu, u granicama svojeg prava na namirenje, na koji način je raspolagao svojom hipotekom u granicama svog ovlaštenja, što je zakonski dopušteno i valjano te ne postoje nikakvi razlozi koji bi uzrokovali ništetnost takvog ugovora. Istaknuo je kako su u cijelosti neosnovani svi navodi tužitelja glede ništetnosti navedenog ugovora, da tužitelj uopće ne navodi niti obrazlaže razloge ništetnosti, već neosnovano ističe kako navedeni Ugovor predstavlja pripadak Sporazuma. U odnosu na navedeni Ugovor također ističe kako razlozi na koje se tužitelj poziva ne predstavljaju razloge ništetnosti, već eventualno razloge pobojnosti, te da je tužitelj prekludiran tražiti poništaj pobojnog ugovora. Nadalje, sve i da postoje razlozi za ništetnost ugovora, što nije točno, ne može se govoriti o ništetnosti cijelog ugovora, već eventualno dijela ugovora kojim se osniva nadhipoteka. Sve navedeno vrijedi i odnosi se i na predmetni Sporazum te na navedeni ugovor o zastupanju i Ugovor o cesiji. U odnosu na Ugovor o cesiji ističe da je valjan i ne postoje razlozi za ništetnog tog ugovora, te i u odnosu na taj ugovor ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nije ugovorna strana tog ugovora, a njime se ne dira u opseg i sadržaj prava i obveza tužitelja na bilo koji način.

5. U odgovoru na tužbu trećetuženik TIN MATIĆ I PARTNERI ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora te je naveo kako tužitelj nije dostavio urednu punomoć za zastupanje. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na društvo TIN MATIĆ i PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o. jer ono nije ugovorna strana niti jednog ugovora čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom, niti je supotpisnik tih ugovora. Posebno naglašava kako je Ugovor o ustupu potraživanja potpisao isključivo i samo tuženik EN osobno, a ne i kao direktor društva EN i partneri odvjetničko društvo d.o.o. Nadalje je naveo kako tuženici navedeni od 2 do 4 tužbe nisu nužni niti jedinstveni suparničari s prvotuženikom IMOSGRAD d.o.o. zbog čega se u odnosu na njih može donijeti sadržajno drugačija presuda. U cijelosti je osporio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako ništetnost predmetnog Sporazuma ne znači istovremeno da su u cijelosti ništetni i Ugovor o odvjetničkom zastupanju te Ugovor o cesiji, već se eventualno može govoriti o ništetnosti dijela ugovora kojim se osniva nadhipoteka i ona prenosi cesijom. Tužbeni zahtjev je neuredan te se po njemu ne može postupati jer uopće nisu identificirani odnosno jasno naznačeni ugovori čije utvrđenje ništetnosti se traži niti je jasno naveden upis kojeg zemljišnoknjižnog prava se traži i u odnosu na koje zemljišne čestice. Nadalje je naveo da su radi osiguranja novčanog potraživanja prodavatelja IMOSGRAD d.o.o. u stečaju prema kupcu QUADA PROJEKT k.d. na ime povrata dvostrukog iznosa kapare IMOSGRAD d.o.o. u stečaju i QUADA PROJEKT k.d. sklopili predmetni Sporazum solemniziran po javnom bilježniku Anici Hukelj pod brojem OV-13382/08 24. srpnja 2008., te da s obzirom na to da prodavatelj QUADA PROJEKT k.d. nije ispunio svoju obvezu iz Predugovora, kupac IMOGRAD d.o.o. u stečaju je pisanom izjavom od 9. siječnja 2012. odustao od Predugovora i sklapanja glavnog ugovora, sve sukladno članku 6.2. i 6.4. Predugovora te je zatražio povrat primljenog iznosa kapare. Budući da tužitelj QUADA PROJEKT k.d. nije po pozivu prvotuženika IMOSGRAD d.o.o. u stečaju vratio primljeni iznos kapare, prvotuženik IMOSGRAD d.o.o. u stečaju je ishodio potvrdu ovršnosti na predmetni Sporazum te je pred Općinskim sudom u Krku pod poslovnim brojem Ovr-123/2022 pokrenuo ovršni postupak na nekretninama tužitelja radi povrata isplaćenog iznosa kapare. Nadalje je naveo kako predmetni Sporazum i Predugovor predstavljaju valjane pravne poslove te da ne postoje razlozi za njihovu ništetnost istih, da je Sporazum sklopljen sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Poziva se na odredbe članka 2. i članka 304. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, te ističe da ugovorne strane u Predugovoru mogu slobodno ugovoriti povrat dvostrukog iznosa kapare u slučaju da ne dođe do sklapanja glavnog ugovora krivnjom ugovorne strane koja je predala kaparu. U tom smislu dopušteno je posebnim ugovorom osnovati založno pravo na nekretnini dužnika radi osiguranja povrata dvostrukog iznosa kapare. Stoga je nejasno iz kojih razloga bi predmetni Sporazum bio ništetan. Navodi koje tužitelj navodi u tužbi kao razloge ništetnosti mogu eventualno predstavljati razloge zbog kojih Sporazum nije mogao steći i svojstvo ovršnosti. S tim u svezi navodi da je tužitelj pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo izvanparnični postupak pod poslovnim brojem R1-189/20 radi ukidanja klauzule ovršnosti na predmetnom Sporazumu. Tužitelj u tužbi uopće ne navodi razloge ništetnosti, dok razlozi koji ističe tužitelj mogu eventualno predstavljati razlog pobojnosti ugovora iz članka 330. Zakona o obveznim odnosima. Osporio je tvrdnju tužitelja da je svrha Sporazuma osiguranje plaćanja kupoprodajne cijene jer to ne proizlazi iz sadržaja tog Sporazuma. Tužitelj se ne može pozivati na postojanje mana volje prilikom sklapanja Sporazuma obzirom da predstavlja javnobilježnički akt u smislu članka 55. Zakona o javnom bilježništvu. Poziva se na odredbe članka 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu, te ističe da je prilikom prilikom sastavljanja predmetne isprave, javni bilježnik objasnio strankama smisao i posljedice sklapanja tog ugovora, utvrdio njihovu pravu volju za sklapanje tog ugovora u tom sadržaju te utvrdio da sadržaj ugovora odgovara stvarnoj volji stranaka. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na Ugovor o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine pozivajući se na odredbu članka 327. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu članka 315. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navodi da je navedeni Ugovor valjani pravni posao sklopljen sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o odvjetničkom zastupanju te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te da ne postoje razlozi njegove ništetnosti. Prvotuženik IMOSGRAD d.o.o. u stečaju kao vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na predmetnoj nekretnini osnovao je u korist EN nadhipoteku na postojećem založnom pravu, u granicama svojeg prava na namirenje, na koji način je raspolagao svojom hipotekom u granicama svog ovlaštenja, što je zakonski dopušteno i valjano te ne postoje nikakvi razlozi koji bi uzrokovali ništetnost takvog ugovora. Istaknuo je kako su u cijelosti neosnovani svi navodi tužitelja glede ništetnosti navedenog ugovora, da tužitelj uopće ne navodi niti obrazlaže razloge ništetnosti, već neosnovano ističe kako navedeni Ugovor predstavlja pripadak Sporazuma. U odnosu na navedeni Ugovor također ističe kako razlozi na koje se tužitelj poziva ne predstavljaju razloge ništetnosti, već eventualno razloge pobojnosti, te da je tužitelj prekludiran tražiti poništaj pobojnog ugovora. Nadalje, sve i da postoje razlozi za ništetnost ugovora, što nije točno, ne može se govoriti o ništetnosti cijelog ugovora, već eventualno dijela ugovora kojim se osniva nadhipoteka. Sve navedeno vrijedi i odnosi se i na predmetni Sporazum te na navedeni ugovor o zastupanju i Ugovor o cesiji. U odnosu na Ugovor o cesiji ističe da je valjan i ne postoje razlozi za ništetnog tog ugovora, te i u odnosu na taj ugovor ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nije ugovorna strana tog ugovora, a njime se ne dira u opseg i sadržaj prava i obveza tužitelja na bilo koji način.

6. U odgovoru na tužbu četvrtotuženik KRK VENTURES d.o.o. je naveo kako tužitelj nije dostavio urednu punomoć za zastupanje. Nadalje je naveo da je tužbeni zahtjev neodređen, neuredan i da se po njemu ne može postupati jer uopće nisu identificirani odnosno jasno naznačeni ugovori čije utvrđenje ništetnosti se traži niti je jasno naveden upis kojeg zemljišnoknjižnog prava se traži i u odnosu na koje zemljišne čestice. U cijelosti je osporio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako ne postoje razlozi ništetnosti iz članka 322. Zakona o obveznim odnosima, te da su predmetni ugovori sklopljeni u skladu s načelom propisanim člankom 2. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na pojedine odredbe Predugovora i Sporazuma kako bi razjasnio činjenično stanje i obveznopravne osnove između tužitelja i prvotuženikia. U bitnome navodi kako se člankom 3. stavkom 2. Predugovora prvotuženik obvezao u roku od 30 dana od sklapanja Predugovora isplatiti tužitelju kaparu u visini od 1.226.625,00 EUR, što je sukladno Predugovoru i učinio, a tužitelj je isplatu primio i zadržao, te da je istom odredbom utvrđeno kako će u visini duplog iznosa tužitelj dozvoliti uknjižbu založnog prava na nekretnini u korist prvotuženika. Dakle, radi osiguranja tražbine prvotuženika prema tužitelju u visini dvostruke kapare, sklopljen je Sporazum i zasnovano založno pravo na nekretnini. Stoga su netočni su navodi iz tužbe da je Sporazum sklopljen radi ishođenja kredita u svrhu plaćanja kupoprodajne cijene za nekretninu, budući da to ne proizlazi iz Predugovora, niti iz Sporazuma koji je javnobilježnički akt, tj. pravni akt koji je pročitan i rastumačen tužitelju. Temeljem Sporazuma, prvotuženik je ishodio i upis založnog prava na nekretnini pod brojem Z-5568/08 u zemljišnim knjigama nadležnog suda, radi osiguranja potraživanja u visini dvostruke kapare, tj. u visini od 2.453.250,00 EUR sa svim sporednim potraživanjima i troškovima. S obzirom na to da tužitelj nije postupio sukladno obvezama iz Predugovora, prvotuženik je bio prisiljen odustati od Predugovora, sve sukladno odredbama Predugovora i to iz u odgovoru na tužbu navedenih razloga. Budući da tužitelj nije ispunio pojedinačne obveze u ugovorenim rokovima prvotuženik je pisanom izjavom od 9. siječnja 2012 odustao od Predugovora i sklapanja glavnog ugovora te zatražio povrat primljenog iznosa kapare uz pripadajuću kamatu od 5% godišnje tekuću od 25. srpnja 2011., sve sukladno člancima 6.2. i 6.4. Predugovora, koji su izmijenjeni člancima 2.3. i 2.4. Dodatka 3. Predugovora. Navodi iz tužbe u kojima tužitelj tvrdi da do sklapanja glavnog ugovora o kupoprodaji nije došlo krivnjom prvotuženika su neosnovani, paušalni i protivni dokumentaciji u spisu. Budući da tužitelj ni po pozivu prvotuženika iz pisane izjave od 9. siječnja 2012. nije postupio, tj. nije vratio primljenu kaparu s kamatama, prvotuženik je bio prisiljen ishoditi klauzulu ovršnosti na Sporazumu te pokrenuti ovršni postupak na nekretnini pred Općinskim sudom u Krku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-123/22. U tužbi nije iznesen niti jedan valjani i logični razlog temeljem kojeg bi se imali smatrati ništetnim predmetni pravni poslovi. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine i predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja (Ugovora o cesiji) jer tužitelj nije zainteresirana osoba u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima budući da nije ugovorna strana u navedenim ugovorima, niti se navedenim ugovorima dira u sadržaj i opseg prava i obveza tužitelja na bilo koji način. Navedenim raspolaganjima nisu promijenjene prava i obveze tužitelja, niti je promijenjena pravna pozicija tužitelja kao hipotekarnog dužnika. Predmetni Sporazum je jasan i razumljiv, te je u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakonom o zemljišnim knjigama, Zakonom o javnom bilježništvu, te drugim propisima koji su u vrijeme njegova sklapanja bili na snazi u Republici Hrvatskoj. Navedeni Sporazum predstavlja javnobilježnički akt u smislu Zakona o javnom bilježništvu, te javnu ispravu u smislu Zakona o parničnom postupku. Iz uvodnih odredbi Sporazuma proizlazi kako su stranke sklopile Predugovor, kako se tužitelj obvezao prvotuženiku dozvoliti upis založnog prava na nekretnini u svrhu osiguranja potraživanja u visini od 2.453.250,00 EUR (što predstavlja dvostruki iznos kapare) protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te kako su se ugovorne strane Sporazuma obvezale Predugovorom i sklopiti Sporazum, kojim suglasno i sporazumno uređuju svoje međusobne odnose i svoja prava i obveze u vezi sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Poziva se na odredbu članka 304. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima te ističe kako je Predugovorom predviđeno da ako njegov raskid, odnosno nesklapanje glavnog ugovora, bude posljedica krivnje tužitelja, prvotuženik ima pravo zahtijevati povrat dvostruke kapare. Imajući na umu odredbe Predugovora koje predviđaju povrat dvostruke kapare i obvezu stranaka na sklapanje Sporazuma, prvotuženik je i sklopio Sporazum s tužiteljem i osigurao svoje potraživanje u visini dvostruke kapare zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužitelja. Navedeno postupanje ničim nije zabranjeno, štoviše u skladu je s jednim od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima, koje omogućuje svojim sudionicima da slobodno uređuju obvezne odnose u pravnom prometu. Stoga je posve jasno da navedeno postupanje prvotuženika ne predstavlja postupanje protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, te da predmetni Sporazum nije ništetan. Predmetni Ugovor o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine u cijelosti je valjan i zakonit, sklopljen u suglasju s odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te Zakona o odvjetništvu i ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi predmetni Ugovor trebalo utvrditi ništetnim. Osiguranje odvjetničke tražbine nadhipotekom ničim nije zabranjeno, štoviše u skladu je s jednim od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima, koje omogućuje svojim sudionicima da slobodno uređuju obvezne odnose u pravnom prometu. Raspolaganje poduzeto Ugovorom o ustupu potraživanja (Ugovorom o cesiji) u cijelosti je valjano i zakonito, u suglasju s odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o odvjetništvu i ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi predmetni Ugovor trebalo utvrditi ništetnim. Razlozi na koje se tužitelj poziva u tužbi, a koji se odnose samo na Sporazum, osim što su netočni, paušalni i neobrazloženi, po svojoj naravi mogu predstavljati eventualno razloge za pobojnost Sporazuma (ne i ostalih ugovora čija se ništetnost zahtijeva), uslijed navodnih mana volje koje su navodno postojale prilikom sklapanja Sporazuma. Međutim rokovi za poništaj ugovora propisani su člancima 335. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, te je objektivni rok od tri godine od dana sklapanja Sporazuma (24.07.2008.) istekao 24. srpnja 2011. pa je tužitelj prekludiran zahtijevati poništaj Sporazuma.

7. U podnesku od 27. kolovoza 2024., a nakon toga i u podnesku od 18. rujna 2024., tužitelj je, u skladu s rješenjem suda od 27. kolovoza 2024., dopunio tužbu u dijelu tužbenih zahtjeva koji se odnose na uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja tako da je točno naveo podatke o nekretninama na koje se ti zahtjevi odnose onako kako su ti podaci upisani u zemljišnoj knjizi, uz navođenje katastarske općine, broja zemljišnoknjižnog uloška, katastarske čestice i njezine površine, kao i točne oznake nekretnine prema podacima iz zemljišne knjige, te je točno naveo podatke o pravima na koje se ti upisi odnose. S obzirom na navedeno, konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska od 18. rujna 2024. je, suprotno tvrdnji tuženika, podoban za odlučivanje, a tužba sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati (članak 109. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Navedeno i iz razloga što su, suprotno tvrdnji tuženika, u tužbenim zahtjevima točno određeni pravni poslovi čije utvrđenje ništetnosti se traži, odnosno tužbeni zahtjevi sadrže sve potrebne podatke koji se odnose na identifikaciju tih pravnih poslova, te je jasno na kojeg tuženika se odnosi svaki pojedini dio tužbenog zahtjeva. Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika, navedenim podnescima, niti bilo kojim drugim podneskom, niti usmeno na ročištu, dakle, niti jednom parničnom radnjom, tužitelj nije preinačio tužbu jer nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nije povećao postojeći niti istaknuo drugi zahtjev uz postojeći čime bi tužba bila objektivno preinačena u skladu s odredbom članka 191. stavaka 1. ZPP-a. Tužitelj je samo dopunio tužbu u dijelu tužbenih zahtjeva koji se odnose na uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja tako da je točno naveo podatke o nekretninama na koje se ti zahtjevi odnose onako kako su ti podaci upisani u zemljišnoj knjizi, odnosno dopunio je i ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, u kojem slučaju se, u skladu s odredbom članka 191. stavka 3. ZPP-a, ne radi o preinaci tužbe.

8. U nastavku postupka tužitelj je u bitnome osporio tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu te je u preostalom dijelu u bitnome ostao kod tvrdnji iz tužbe, a tuženici kod tvrdnji iz odgovora na tužbu. U podnesku od 4. siječnja 2024. tužitelj je u bitnome naveo kako je pitanje krivnje za otkaz predugovora i nesklapanje glavnog ugovora od esencijalnog značenja za ishod ovog postupka kao prethodno pitanje o kojemu je inače trebao odlučivati ovaj sud, ali budući da je već pri samom kraju postupak kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem R1-732/2023, predložio je priklopiti taj predmet.

9. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: Predugovora za kupnju zemljišta od 24. srpnja 2008. (str. 19. – 25., te 116. – 129. spisa), Dodataka broj 1., 2. i 3. Predugovoru za kupnju zemljišta (str. 26. – 29., str. 48. – 51., str. 87. – 91. i str. 98. – 100. spisa), Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 24. srpnja 2008. (str. 30. – 34., te 107. – 115. spisa), izvatka iz zemljišne knjige (str. 35. – 37., te 101. – 102. spisa), prijedloga Ugovora o kupoprodaji zemljišta (str. 38. – 43. spisa), izjave o odustanku od Predugovora od 9. siječnja 2012. (str. 44. – 45., te str. 96. – 97. spisa), punomoći (str. 46. spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra (str. 47. spisa), 49. – 51. spisa), Ugovora o ustupanju potraživanja (ugovora o cesiji), ovjerenog 19. kolovoza 2021. (str. 52. – 57., te 130. – 138. spisa), rješenja o ovrsi Općinskog suda u Krku poslovni broj Ovr-123/22 od 27. studenoga 2013. (str. 92. – 95. spisa), Ugovora o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine od 18. studenoga 2013. (str. 103. – 106. spisa).

Obavljen je uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj

Izveden je dokaz saslušanjem stranaka - zastupnika po zakonu komplementara društva Quada d.o.o. MN, drugotuženika osobno, zastupnika po zakonu trećetuženika EN i zastupnika po zakonu četvrtotuženika, s time da su zastupnik po zakonu komplementara društva Quada d.o.o. Johann ENM i zastupnici po zakonu četvrtotuženika saslušani uz prisustvo stalnog sudskog tumača za njemački jezik (članak 102. ZPP).

Odredbama članka 492.c ZPP-a propisano je da u postupku pred trgovačkim sudovima sud može odlučiti da stranke prilože pisane iskaze stranaka ili svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika i da se saslušanje stranaka ili svjedoka svede na postavljanje pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz tih iskaza. Sud može odlučiti da pisani iskazi moraju biti priloženi najkasnije do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, prilaganje pisanih iskaza stranaka u skladu s citiranim odredbama ZPP-a, na koje se u tijeku postupka poziva i tužitelj, nije propisano kao uvjet odnosno pretpostavka za izvođenje dokaza (usmenim) saslušanjem stranaka u skladu s odredbama članka 264. – 271. ZPP-a. Osim toga, niti citiranim, niti bilo kojim drugim odredbama ZPP-a nisu propisane pravne posljedice nepodnošenja pisanog iskaza stranaka u skladu s rješenjem suda. Drugim riječima, ako stranka ne priloži pisani iskaz u skladu s rješenjem suda, kao u konkretnom slučaju tuženici, to nije zapreka da sud izvede dokaz saslušanjem stranaka ako to smatra potrebnim radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica (članak 264. ZPP). U protivnom, sud bi onemogućio stranke u raspravljaju i time povrijedio jedno od osnovnih načela parničnog postupka. S obzirom na navedeno, unatoč tome što tuženici nisu priložili pisane iskaze, sud je izveo dokaz njihovim saslušanjem jer je to bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica (članak 264. ZPP).

U skladu s citiranim odredbama članka 492.c ZPP-a, sud je saslušao i zastupnika po zakonu komplementara društva Quada d.o.o. MN jer su tuženici osporili njegov javno ovjereni pisani iskaz.

10. Sud je dopisom od 27. kolovoza 2024. zatražio od Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, dostavu na uvid predmeta toga suda poslovni broj Ovr-123/2022 i Ovr-635/2019. Na ročištu održanom 25. rujna 2024. tužitelj je naveo kako predlaže obaviti uvid u navedene predmete iz dva razloga. Jedan je procesni, a odnosi se na to da u svim tim predmetima tuženici iz ovog postupka kao ovrhovoditelji označavaju tužitelja iz ovog postupka kao ovršenika potpuno isto kao što je tužitelj naznačen u ovom postupku. Drugi razlog je meritorni, a odnosi se na pasivnu legitimaciju, jer je u predmetu poslovni broj Ovr-635/19, Odvjetničko društvo Matić & partneri d.o.o. imalo ovršnu tražbinu temeljem ovršene isprave protiv Imosgrad d.o.o. u stečaju da bi ga cesijom ustupilo EN, a EN društvu Krk Ventures d.o.o., odnosno vidi se poslovni odnos između trećetuženika i prvotuženika, a s obzirom na supotpis na Ugovoru o cesiji. Budući da je o prigovorima promašene pasivne legitimacije i o svim ostalim prigovorima sud mogao utvrditi na temelju činjenica iznijetih u tijeku ovoga postupka i na temelju isprava u spisu, sud nije ponovno tražio dostavljanje navedenih predmeta na uvid jer to nije bilo potrebno za odluku suda o prigovorima promašene pasivne legitimacije niti za odluku suda o tužbenom zahtjevu. S tim u svezi se dodaje kako sud u daljnjem tijeku postupka nije vezan svojim ranijim rješenjima koja se odnose na izvođenje dokaza (članak 292. stavak 6. ZPP).

11. U skladu s odredbom članka 265. stavka 2. ZPP-a, nije izveden dokaz saslušanjem prvotuženikovog stečajnog upravitelja kao zastupnika po zakonu tog tuženika jer stečajni upravitelj nije pristupio na ročište održano 21. ožujka 2025. na kojem je trebao biti saslušan u svojstvu stranke, a izostanak nije opravdao. Nije izveden dokaz "saslušanjem vještaka struke koju odredi sud", koji je tužitelj predložio u tužbi. To iz razloga što tužitelj nije određeno naveo radi utvrđivanja kojih odlučnih činjenica predlaže izvođenje tog dokaza što je bio dužan učiniti (članak 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP). Osim toga, u ovom postupku u kojem je predmet spora utvrđenje ništetnosti točno određenih pravnih poslova, te posljedično uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, izvođenje navedenog dokaza nije niti bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje razloga ništetnosti na koje se tužitelj u konkretnom slučaju poziva.

12. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

13. Predmet spora su objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnim Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 24. srpnja 2008. sklopljenog između prvotuženika kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe Z-5568/08 od 4. rujna 2008. kod z.k. odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, za utvrđenje ništetnim Ugovora o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine od 18. studenoga 2013. sklopljenog između prvotuženika i drugotuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe Z-461/14 od 30. siječnja 2014. kod z.k. odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, te za utvrđenje ništetnim Ugovora o ustupanju potraživanja (Ugovor o cesiji), ovjerenog 19. kolovoza 2021., sklopljenog između drugotuženika kao cedenta te četvrtotuženika kao cesionara uz supotpis trećetuženika i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja prije uknjižbe Z- 12470/2021 od 20. kolovoza 2021. kod z.k odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku.

14. Nije sporna činjenica da je između tužitelja kao prodavatelja i prvotuženika kao kupca sklopljen Predugovor za kupnju zemljišta od 24. srpnja 2008. (str. 19. – 25. spisa), a ta činjenica proizlazi i iz Predugovora. Nije sporna niti činjenica da su tužitelj kao prodavatelj i prvotuženik kao kupac sklopili i tri (3) Dodatka tom Predugovoru. Nije sporna niti činjenica da nikada nije sklopljen glavni ugovor o kupoprodaji u skladu s Predugovorom.

Nije sporna činjenica da je Izjavom od 9. siječnja 2012. prvotuženik odustao od Predugovora (str. 44. – 45. spisa), a ta činjenica proizlazi i iz Izjave o odustanku od 9. siječnja 2012. (str. 44. – 45. spisa).

Nije sporna niti činjenica da je tužitelj kao prodavatelj zadržao iznos od 1.226.625,00 EUR koji je prvotuženik kao kupac uplatio tužitelju kao prodavatelju po osnovi Predugovora, te da se radi prisilnog ostvarenja navedene novčane tražbine vodi ovršni postupak pred Općinskim sudom u Krku pod poslovnim brojem Ovr— 278/2013 između prvotuženika kao ovrhovoditelja i tužitelja kao ovršenika u kojemu je Općinski sud izdao rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-278/2013 od 27. studenoga 2013.

(str. 92. – 95. spisa).

Nije sporna niti činjenica da je između prvotuženika kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 24. srpnja 2008. (dalje: Sporazum), solemniziran po javnom bilježniku Anici Hukelj pod brojem OV-13382/08 24. srpnja 2008., a ta činjenica proizlazi i iz Sporazuma.

Nije sporna činjenica da je Sporazum postao ovršan 12. veljače 2013., što proizlazi iz potvrde javnog bilježnika (str. 114. spisa).

Nije sporna činjenica da je tužitelj iz ovog postupka kao predlagatelj pokrenuo postupak radi ukidanja potvrde ovršnosti na Sporazumu koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem R1-732/2023, a ta činjenica je utvrđena i uvidom u taj spis.

Nije sporna niti činjenica da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Krk, na tužiteljevoj nekretnini upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina], zk. čestica broj 1425, PAŠNJAK, MASLINIK, ukupne površine 256958 m2, na temelju Sporazuma, uknjiženo pravo zaloga za osiguranje novčane tražbine u iznosu od 2.453.250,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja u korist prvotuženika pod poslovnim brojem Z-5568/08, a ta činjenica proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige (str. 101. – 102. spisa).

Nije sporna niti činjenica da je između prvotuženika i drugotuženika sklopljen Ugovor o odvjetničkom zastupanju i osiguranju tražbine od 18. studenoga 2013. (dalje: Ugovor), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora.

Nije sporna niti činjenica da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Krk, na tužiteljevoj nekretnini upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina], zk. čestica broj 1425, PAŠNJAK, MASLINIK, ukupne površine 256958 m2, na temelju Ugovora, uknjižena nadhipoteka u iznosu od 150.000,00 EUR, pod poslovnim brojem Z-461/14, a ta činjenica proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige (str. 101. – 102. spisa). Nije sporna niti činjenica da je između drugotuženika kao cedenta te četvrtotuženika kao cesionara sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja (Ugovor o cesiji ) ovjeren 19. kolovoza 2021. (dalje: Ugovor o cesiji), uz supotpis trećetuženika, a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o cesiji.

Nije sporna niti činjenica da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Krk, na tužiteljevoj nekretnini upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina], zk. čestica broj 1425, PAŠNJAK, MASLINIK, ukupne površine 256958 m2, pod poslovnim brojem Z- 1247/2021, upisano ustupanje založnog prava na temelju Ugovora o cesiji u korist četvrtotuženika, a ta činjenica proizlazi i iz izvatka iz zemljišne knjige (str. 101. – 102. spisa) u kojemu se navodi "uknjižba, ustupanje založnog prava, ugovor 19.08.2021. tabularna izjava 19.08.2021."

15. Sporna je tužiteljeva aktivna legitimacija u odnosu na Ugovor i Ugovor o cesiji, pasivna legitimacija trećetuženika, te jesu li predmetni pravni poslovi ništetni.

16. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na Ugovor i Ugovor o cesiji. Naime, prema odredbi članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Sud je utvrdio da je suprotno tvrdnji tuženika, tužitelj zainteresirana osoba u smislu citirane odredbe jer je, kao što je prethodno navedeno, na predmetnoj tužiteljevoj nekretnini uknjižena nadhipoteka na temelju Ugovora te je uknjiženo i ustupanje založnog prava na temelju Ugovora o cesiji u korist četvrtotuženika, koje činjenice nisu sporne, a proizlaze i iz izvatka iz zemljišne knjige.

17. Nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na trećetuženika. Naime, uvidom u Ugovor o cesiji utvrđeno je da je sklopljen između drugotuženika kao cedenta ili prenositelja ili ustupitelja te četvrtotuženika kao cesionara ili primatelja, te da je u tom ugovoru navedeno "Uz supotpis: EN i partneri odvjetničko društvo d.o.o., [adresa], OIB: 08908355669, kojeg zastupa uprava – direktor EN". Iz navedenog proizlazi da je kao supotpisnik Ugovora o cesiji naveden TIN MATIĆ i PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o., dakle, upravo trećetuženik iz ovog postupka. Budući da je trećetuženik supotpisnik Ugovora o cesiji, sud je utvrdio da je i trećetuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

18. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP), te je vezan činjeničnom osnovnom tužbe (članak 186. stavak 3. ZPP) što konkretno znači da sud u ovom postupku utvrđuje postojanje razloga ništetnosti u okviru činjenične osnove tužbe, odnosno na temelju činjenica koje je iznio tužitelj u prilog tvrdnji o ništetnosti Sporazuma, Ugovora i Ugovora o cesiji (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2731/2020-3 od 27. rujna 2023.).

19. U parničnom postupku svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP). Stoga je u ovom postupku tužitelj bio dužan prvenstveno iznijeti činjenice na kojima temelji svoje tvrdnje o postojanju razloga ništetnosti predmetnih pravnih poslova i te činjenice dokazati.

20. Tužitelj u bitnome navodi da budući da su ništetni svi ugovori koji su sklopljeni na temelju Predugovora koji je izgubio svoju pravnu valjanost jer nije opravdan glavnim ugovorom, a krucijalno su bili usmjereni samo na sklapanje glavnog ugovora. Nadalje navodi da je Sporazum ništetan jer glavni ugovor nije sklopljen, a Predugovor je izgubio svaku važnost budući da je jedina njegova svrha da bude osnova glavnog ugovora. Osim toga navodi na je tužitelj postupao u dobroj vjeri, a prvotuženik nije, da je protivno moralu da ona strana koja postupa u cijelosti u dobroj vjeri, koja je oštećena, trpi postojanje uknjižbe Sporazuma jer je taj Sporazum suprotan odredbama Zakona o obveznim odnosima, prinudnim propisima te moralu, dakle, suprotan je odredbama članka 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima. Prema tvrdnji tužitelja, budući da je ništetan Sporazum, ništetni su i Ugovor i Ugovor o cesiji koji, kao pripadak, odnosno pravna pertinencija Sporazuma kao glavnog ugovora, dijele njegove pravnu sudbinu.

21. Odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

22. Prema odredbi članka 2. ZOO-a, sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Prema odredbi članka 3. ZOO-a, sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO). Prema odredbi članka 10. stavka 1. ZOO-a, sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) (članak 10. stavak 2. ZOO). Trgovački ugovori, prema ovom Zakonu, jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti (članak 14. stavak 2. ZOO).

23. Uvidom u Predugovor, koji je nesporno sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i prvotuženika kao kupca, utvrđeno je da je predmet Predugovora preuzimanje obveze ugovornih strana da sklope budući glavni Ugovor o kupoprodaji zemljišta k. č. br. [katastarska čestica]. uknjiženog u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Krku, zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao pašnjak i šuma ukupne površine od 249.061 m2 (članak 1. Predugovora). Člankom 2. stavkom 1. Predugovora ugovorne strane su se obvezale da će najkasnije u roku od 14 dana od nastupanja i zadnjeg od svih uvjeta navedenih u točkama a), b) i c) toga članka sklopiti Kupoprodajni ugovor u obliku i sa sadržajem nacrta Kupoprodajnog ugovora koji je priložen Predugovoru kao Prilog, i to: a) Izdavanje UPU-a, b) izdavanje pravovaljane lokacijske dozvole, c) izdavanje pravovaljane građevinske dozvole ili potvrde glavnog projekta na osnovi kojeg se sukladno ZPUG može izgraditi hotelsko-rezidencijalni kompleks prema prijedlogu izgradnje prvotuženika kao kupca, a u skladu s važećim građevinsko-pravnim uvjetima, po mogućnosti kapaciteta od cca 2.500 kreveta u turističke svrhe. Dakle, člancima 1. i 2. Predugovora ugovorne strane su preuzele obvezu sklapanja glavnog ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine u skladu s odredbom članka 268. stavka 1. ZOO-a, koji glavni ugovor nesporno nikada nije sklopljen.

Člankom 3. Predugovora određen je iznos i rok isplate kupoprodajne cijene. Člankom 3. stavkom 2. Predugovora prvotuženik kao kupac se obvezao u roku od 30 dana nakon sklapanja Predugovora isplatiti tužitelju kao prodavatelju dio ugovorenog kupoprodajnog iznosa u visini od 1.226.625,00 EUR, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, koji iznos je prvotuženik kao kupac nesporno i uplatio tužitelju kao prodavatelju, a koji iznos je tužitelj kao prodavatelj nesporno i zadržao. Člankom 3. stavkom 2. Predugovora je određeno da će u visini duplog iznosa, tužitelj kao prodavatelj dozvoliti uknjižbu založnog prava na predmetnoj nekretnini u korist prvotuženika kao kupca, koje založno pravo (hipoteka) je nesporno i uknjiženo. Nadalje je odredbom članka 3. stavaka 2. Predugovora određeno da će u svrhu uknjižbe založnog prava, prodavatelj i kupac kod javnog bilježnika, kojeg će sporazumno izabrati potpisati solemnizirani ugovor o zasnivanju založnog prava koji će kod izabranog javnog bilježnika biti deponiran do trenutka kada kupac podastre dokaz o uplati navedenog iznosa na račun prodavatelja, te će mu javni bilježnik tada uručiti ugovor o zasnivanju založnog prava. Navedenom odredbom je nadalje određeno da kao dokaz o izvršenim uplatama po ovom predugovoru i ugovoru ugovorne strane suglasno određuju potvrdu banke kupca o provedenom prijenosu na žiro račun prodavatelja, te da Ugorom o zasnivanju založnog prava kupac uknjižuje u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Krku založno pravo na predmetnoj nekretnini, da će prilikom sklapanja ugovora o zasnivanju založnog prava kupa kod istog javnog bilježnika deponirati bezuvjetno i neopozivo brisovno očitovanje za brisanje predmetnog založnog prava, da je javni bilježnik obvezan to brisovno očitovanje predati prodavatelju ukoliko bi jedna od predugovornih strana odustala od predugovora, pod uvjetom ispunjenja svih međusobnih obveza a sukladno kriterijima iz članka 6. Predugovora, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da će ugovor o zasnivanju založnog prava i brisovno očitovanje prema naputku kupca i prodavatelja, a u skladu s hrvatskim pravnim propisima, izraditi izabrani javni bilježnik, te da javnobilježnički trošak preuzima kupac. Člankom 4. Predugovora određene su obveze tužitelja kao prodavatelja, člankom 5. Predugovora određene su obveze prvotuženika kao kupca, dok je člankom 6. Predugovora određeno pravo prodavatelja i kupca odustati od Predugovora uz uvjete određene tim člankom.

Iz odredbe članka 3. stavka 2. Predugovora, u odnosu na koji pravni posao tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtijeva utvrđenje ništetnosti, jasno proizlazi da se prvotuženik kao kupac obvezao u roku od 30 dana nakon sklapanja Predugovora isplatiti tužitelju kao prodavatelju dio ugovorene kupoprodajne cijene u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.226.625,00 EUR, te da je tužitelj kao prodavatelj dozvolio uknjižbu založnog prava na predmetnoj nekretnini u korist prvotuženika kao kupca „u visini duplog iznosa“, dakle, u iznosu od 2.453.250,00 EUR-a, u kojem iznosu je založno pravo nesporno i uknjiženo na predmetnoj nekretnini.

24. Uvidom u Sporazum, koji je nesporno sklopljen između tužitelja kao dužnika i prvotuženika kao vjerovnika i koji je solemniziran od strane javnog bilježnika, utvrđeno je da ugovorne strane suglasno polaze od toga da su sklopile Predugovor, da se člankom 3. stavkom 2. Predugovora tužitelj kao prodavatelj obvezao dozvoliti upis založnog prava na predmetnoj nekretnini radi osiguranja novčanog potraživanja prvotuženika kao vjerovnika prema tužitelju kao dužniku u iznosu od 2.453.250,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te da su se strane Predugovora i Sporazuma obvezale u svrhu zasnivanja založnog prava sklopiti Sporazum. Člankom 2. stavkom 1. Sporazuma je određeno da temeljem odredbe članka 3. stavka 2. Predugovora vjerovnik ima novčanu tražbinu prema dužniku u iznosu od 2.453.250,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te da u trenutku sklapanja Sporazuma tražbina vjerovnika prema dužniku nije dospjela. Ugovorne strane su suglasno utvrdile kada dopijeva tražbina vjerovnika. Tako je odredbama članka 2. stavka 2. Sporazuma određeno da ta tražbina dospijeva i u slučaju da krivnjom dužnika dođe do raskida Predugovora, odnosno ne dođe do sklapanja Ugovora o kupoprodaji zemljišta, a kako je to određeno odredbom članka 6. stavak 5. alineja 1. Predugovora, te ako dužnik ne izvrši svoju obvezu iz članka 6. stavak 5. alineje 1. Predugovora i vjerovniku u slučaju raskida Predugovora, u roku od 30 dana od dana dostave pisane izjave vjerovnika da odustaje od Predugovora, ne isplati iznos tražbine iz stavaka 2.1. ovog članka (…). Iz navedenih odredaba Sporazuma jasno proizlazi da je sklopljen na temelju Predugovora, i to radi osiguranja novčane tražbine prvotuženika kao vjerovnika prema tužitelju kao dužniku u iznosu od 2.453.250,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Činjenica što je naknadno, dakle, nakon sklapanja Sporazuma prvotuženik odustao od Predugovora, sama za sebe ne utječe na valjanost Sporazuma koji je sklopljen na temelju Predugovora koji je u trenutku sklapanja Sporazuma obvezivao njegove strane (tužitelja i prvotuženika). Iz izjave o odustanku od 9. siječnja 2012. u bitnome proizlazi da je prvotuženik odustao od Predugovora jer tužitelj kao prodavatelj nije ispunio svoje obveze iz Predugovora, konkretno radnje iz članka 4. Predugovora, koji je izmijenjen člankom 2. stavkom 2. Dodatka 3. Predugovora, u ugovorenim rokovima, te da je prvotuženik pozvao tužitelja na povrat primljene kupoprodajne cijene u iznosu od 1.226.625,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Međutim, prema stajalištu suda, u ovom postupku u kojem je predmet spora utvrđenje ništetnosti Sporazuma i ostalih pravnih poslova, pitanja osnovanosti odustanka i pitanja krivnje za odustanak, odnosno raskid Predugovora i za nesklapanje glavnog ugovora, nisu odlučna za utvrđivanje postojanja razloga ništetnosti na koje se tužitelj poziva jer je Sporazum sklopljen na temelju Predugovora, koji je u trenutku sklapanja Sporazuma obvezivao njegove ugovorne strane (tužitelja i prvotuženika), a za kojeg tužitelj niti ne tvrdi da je ništetan niti zahtijeva utvrđenje ništetnosti. Naprotiv, nesporno je da je na temelju Predugovora tužitelj kao prodavatelj zadržao iznos od 1.226.625,00 EUR koji je prvotuženik nesporno platio na temelju Predugovora.

25. Uvidom u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1- 259/2024 utvrđeno je da se u tom izvanparničnom postupku odlučuje o prijedlogu tužitelja iz ovog postupka kao predlagatelja o ukidanju potvrde ovršnosti na Sporazum, što nije niti sporno između parničnih stranaka. Dakle, predmet tog izvanparničnog postupka je ukidanje potvrde ovršnosti na Sporazumu u okviru kojeg se odlučuje jesu li bile ispunjene pretpostavke za izdavanje potvrde ovršnosti od strane javnog bilježnika na Sporazumu. Međutim, pitanje jesu li bile ispunjene navedene pretpostavke ne utječe na valjanost Sporazuma niti ostalih pravnih poslova koji su predmet ovoga spora. Isto tako, suprotno tvrdnji tužitelja, pitanja dospijeća tražbine vjerovnika iz Sporazuma, krivnje za odustanak od Predugovora i za nesklapanje glavnog ugovora, ne predstavljaju prethodno pitanje u smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZPP-a. To iz razloga što odluka suda o tužbenom zahtjevu u ovom parničnom postupku u kojem sud, u granicama postavljenih zahtjeva i na temelju činjenične osnove tužbe, odlučuje o ništetnosti predmetnih pravnih poslova, te posljedično o uspostavi prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja ne ovisi o prethodnom rješenju pitanja dospijeća tražbine vjerovnika iz Sporazuma, krivnje za odustanak od Predugovora i za nesklapanje glavnog ugovora, jer navedena pitanja nisu odlučna za odluku suda o tome postoje li razlozi ništetnosti predmetnih poslova na koje se poziva tužitelj. Pitanje dospijeća tražbine prvotuženika kao vjerovnika iz Sporazuma je prema stajalištu suda odlučno za utvrđivanje jesu li bile ispunjene pretpostavke za izdavanje potvrde ovršnosti na Sporazumu, što nije predmet ovoga spora, već predmet navedenog izvanparničnog postupka. Pitanje krivnje za odustanak od Predugovora i za nesklapanje glavnog ugovora je prema stajalištu suda odlučno za utvrđivanje osnovanosti / valjanosti odustanka od Predugovora od strane prvotuženika, te posljedično utvrđivanje pravnih posljedica takvog odustanka, ali ne i za utvrđivanje ništetnosti predmetnih pravnih poslova. Čak i ako bi se u navedenom izvanparničnom postupku utvrdilo da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje potvrde ovršnosti i ukinula navedena potvrda, navedeno ne bi za sobom povlačilo ništetnost Sporazuma, niti ostalih pravnih poslova koji su predmet ovoga spora, već bi samo značilo da Sporazum nije stekao svojstvo ovršnosti. Iz navedenih razloga ne postoji niti razlog za prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja navedenog izvanparničnog postupka u smislu odredbe članka 213. stavka 1. točke 1. ZPP-a. U svakom slučaju, čak i kada bi pitanje krivnje za odustanak od Predugovora i za nesklapanje glavnog ugovora bilo odlučno za odluku suda o tužbenom zahtjevu u ovom postupka, prema stajalištu suda, iz isprava u spisu i ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj kao prodavatelj u ugovorenim rokovima ispunio sve obveze iz članka 4. Predugovora, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

26. Iz Predugovora i Sporazuma proizlazi da tužitelj koji je pravna osoba nije sklopio Sporazum, niti Predugovor, kao potrošač koji predstavlja fizičku osobu koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (članak 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09)), niti je to tužitelj u konkretnom slučaju tvrdio. Sporazum, kao i Predugovor, je trgovački ugovor u smislu odredbe članka 14. stavka 1. ZOO-a koji je tužitelj, koji je pravna osoba, sklopio u obavljanju svoje djelatnosti zbog čega je prilikom sklapanja Ugovora tužitelj bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika (članak 10. stavak 1. ZOO), a potpisom Sporazuma, kao i Predugovora, tužitelj je potvrdio da je upoznat sa sadržajem navedenih pravnih poslova, pa tako i Sporazuma, koji je predmet ovoga spora, te se s njima suglasio i prihvatio ih.

27. Navedene odredbe Predugovora i Sporazuma su, prema stajalištu suda jasne i iz navedenih odredaba, niti iz bilo kojih drugih isprava u spisu kao niti iz ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi da bi svrha Sporazuma bila osiguranje plaćanja kupoprodajne cijene u skladu s odredbama glavnog ugovora, odnosno ishođenje kredita u svrhu plaćanja kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu, kao što to tvrdi tužitelj. Prema stajalištu suda, iz citiranih odredaba članka 3. stavka 2. Predugovora, te uvodnog dijela Sporazuma i članka 2. stavaka 1. i 2. Sporazuma proizlazi da je tužitelj kao prodavatelj dozvolio uknjižbu založnog prava radi osiguranja prvotuženikove novčane tražbine u iznosu od 2.453.250,00 EUR, koji iznos predstavlja dvostruki iznos koji je prvotuženik kao kupac nesporno uplatio po osnovi kupoprodajne cijene na temelju Predugovora. Navedeno upućuje na zaključak da se radi o osiguranju vraćanja (povrata) dvostrukog iznosa kapare, odnosno dvostruke kapare, kao što to osnovano ističu tuženici, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. S tim u svezi se ističe kako je odredbom članka 304. stavka 2. ZOO-a propisano da ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

Osim toga, prema odredbi članka 301. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu; dovoljno je određena tražbina kojoj su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojeg se osigurava zalogom. Jednako kao i postojeća tražbina, založnim pravom se može osigurati i da iz vrijednosti zaloga namiri tražbina koja bi tek nastala nakon nekog vremena ili nakon ispunjenja nekoga uvjeta, ako ta tražbina ispunjava pretpostavke za to i iz stavka 1. ovoga članka (članak 301. stavak 2. ZV). Prema odredbi članka 307. stavka 3. ZV-a, ništave se sve odredbe ugovora suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom.

U konkretnom slučaju je, Predugovorom i Sporazumom, tužitelj kao prodavatelj dozvolio uknjižbu založnog prava radi osiguranja prvotuženikove novčane tražbine u iznosu od 2.453.250,00 EUR, dakle, točno određenog novčanog iznosa, a takve odredbe Sporazuma, kao niti ostale njegove odredbe nisu protivne citiranim odredbama ZV-a, niti su suprotne naravi zaloga i one tražbine koja bi trebala biti osigurana založnim pravom, niti su suprotne bilo kojim drugim odredbama ZV-a niti odredbama ZOO-a, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

28. Odlučne činjenice koje se odnose na postojanje razloga ništetnosti Sporazuma ne proizlaze niti iz iskaza zastupnika po zakonu komplementara društva Quada d.o.o. MN, niti iz iskaza EN (drugotuženika i trećetuženikovog zastupnika po zakonu). Naime, iz iskaza zastupnika po zakonu komplementara društva Quada d.o.o. MN, koji je iskazao kako nije bio potpisnik Predugovora i Sporazuma, koja činjenica proizlazi i iz tih isprava, ali da je većinu vremena bio prisutan prilikom pregovora i razgovora, odnosno sastanaka, u bitnome proizlazi da je jasna želja društva Imosgrad d.o.o. bila da se upiše ta vrsta hipoteke, da je pola od iznosa od 2.453.250,00 EUR bio predujam premda u tom trenutku nisu znali zašto se to osiguranje zasniva jer su u tom trenutku već pola tog iznosa predujma uplatili, da je njegovo mišljenje da time, odnosno s tom hipotekom ništa nije bilo osigurano i da je društvo Imosgrad d.o.o. htjelo financirati troškove planiranja gradnje, da je društvo Imosgrad d.o.o. "krivo" za odustanak od Predugovora jer su oni i nakon trećeg dodatka suglasno utvrdili da je QUADA PROJEKT stvorio preduvjete za daljnje korake u planiranju, da su godinama od društva Imosgrad d.o.o. tražili konkretne podatke koje su nama bili nužno neophodni kako bismo mogli poduzimati daljnje korake u planiranju, da su sva usklađenja koja su bila potrebna sa gradom Krkom i županijom obavili, da su sljedeći koraci trebali biti konkretni nacrti iz kojih je trebalo biti vidljivo gdje se nalaze pojedine zgrade itd., da društvo Imosgrad d.o.o. nikada nije ništa javio osim otkaza predugovora, te da s njihovo stajališta taj otkaz nije bio opravdan. Iz navedenog iskaza u bitnome proizlazi kako navedeni zastupnik po zakonu u bitnome iznosi svoje mišljenje i tumači Predugovor i Sporazum te iznosi svoje mišljenje o opravdanosti odustanka i krivnje za raskid, ali ne iznosi konkretne činjenice u prilog tvrdnji o ništetnosti Sporazuma.

Iz iskaza EN proizlazi da je potpisao Ugovor o ustupu kao fizička osoba, da društvo Tin Matić i partneri nije stranka tog ugovara već ga je samo potpisao, odnosno dao suglasnost za to društvo, da ga je na sva tri sastanka QUADA PROJEKT (tužitelj) odnosno njegov punomoćnik, nagovarao da proda tu tražbinu ili QUADA-i ili društvu koje kontrolira QUADA te su mu nudili 5.000,00 EUR što je svaki put odbio. U odnosu na Sporazum je iskazao kako se radi o sporazumu koji je potpuno uobičajen u pravnom prometu i da se radi o osiguranju dvostruke kapare, da je sukladno navedenom, hipoteka upisana u skladu sa svim pravnim propisima, a isto tako su sklopljeni ugovor o ustupanju i ugovor o odvjetničkom zastupanju. Iz navedenog iskaza u bitnome proizlazi kako navedeni tuženik, odnosno zastupnik po zakonu iznosi svoje mišljenje i tumačenje Sporazuma i ostalih pravnih poslova, ali ne iznosi konkretne činjenice odlučne za pitanje ništetnosti Sporazuma.

29. Odlučne činjenice koje se odnose na postojanje razloga ništetnosti sud nije mogao utvrditi na temelju iskaza zastupnika po zakonu četvrtotuženika ON i FN budući da iz njihovih iskaza jasno proizlazi kako nemaju saznanja o odlučnim spornim činjenicama. Naime, iz iskaza zastupnika po zakonu četvrtotuženika ON proizlazi kako je direktor društva KRK VENTURES d.o.o. od 2020. odnosno 2021. zbog čega nije osobno sudjelovao u pregovorima, dogovorima između tužitelja i prvotuženika, da je ime QUADA prvi put čuo 2020. -2021. godine, da nema nikakvih saznanja o Predugovoru niti o Sporazumu koji su predmet ovog spora, te da je potpisao Ugovor o cesiji s LN, a nakon što mu je predočen taj ugovor je i potvrdio da je to njegov potpis. Iz iskaza zastupnika po zakonu četvrtotuženika FN proizlazi da je direktor društva KRK VENTURES d.o.o. od osnutka, odnosno od 2021. godine zbog čega nema nikakvih neposrednih saznanja o Predugovoru i Sporazumu jer su sklopljeni ranije, te da je njihovo društvo dobilo to potraživanje od EN tako da ima saznanja o tome, ali da je direktor gospodin ON je potpisao ugovor.

30. Slijedom navedenog sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da Sporazum nije suprotan načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO), niti moralu društva niti prisilnim propisima, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članak 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, predložio niti predočio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. U odnosu na protivnost prisilnim propisima, dodatno se ističe kako tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, određeno naveo kojim to točno prisilnim propisima je Sporazum protivan niti je činjenično obrazložio iz kojih razloga bi Sporazum bio protivan točno određenim prisilnim propisima odnosno odredbama, dok, kao što je prethodno obrazloženo, prema stajalištu suda, to konkretno nije slučaj.

31. Slijedom navedenog sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da ne postoje razlozi ništetnosti Sporazuma na koje se tužitelj poziva zbog čega Sporazum nije ništetan, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, predložio niti predočio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Budući da nije ništetan Sporazum, nisu ništetni niti Ugovor niti Ugovor o cesiji, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. U svakom slučaju, iz Predugovora, Sporazuma, Ugovora i Ugovora o cesiji, iz ostalih isprava u spisu niti iz ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi da su Ugovor i Ugovor o cesiji pripadak Sporazuma zbog čega bi, kao što to tvrdi tužitelj, slijedili njegovu pravnu sudbinu, već proizlazi da se radi o odvojenim, samostalnim pravnim poslovima, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. Osim toga, u odnosu na Ugovor i Ugovor o cesiji tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao da bi u odnosu na te pravne poslove postojali drugi, odnosno posebni, određeni razlozi ništetnosti, različiti od onih na koje se poziva u odnosu na Sporazum, za koje razloge je u tijeku ovoga postupka utvrđeno da ne postoje.

32. Osim toga, uvidom u Ugovor, koji je nesporno sklopljen između prvotuženika i drugotuženika, je u bitnome utvrđeno kako se tim ugovorom drugotuženik obvezao po nalogu prvotuženika kao nalogodavca, a temeljem valjane punomoći, zastupati nalogodavca pred redovnim i specijaliziranim sudovima u Republici Hrvatskoj, i drugim državnim tijelima (...) (članak 1. stavak 1. Ugovora). Dakle, Ugovorom se drugotuženik obvezao pružiti ugovorene usluge odvjetničkog zastupanja prvotuženiku kao nalogodavcu. Člankom 6. Ugovora je suglasno utvrđeno da prvotuženik ima novčanu tražbinu prema tužitelju u iznosu od 1.226.625,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja temeljem Sporazuma, te da temeljem Sporazuma u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Krku pod brojem Z-5568/2008 upisano založno pravo u korist prvotuženika kao nalogodavca radi osiguranja potraživanja u iznosu od 1.226.625,00 EUR-a na predmetnoj nekretnini. Člankom 7. Ugovora je ugovoreno da radi osiguranja potraživanja drugotuženika iz članka 3., 4. i 5. Ugovora, prvotuženik kao nalogodavac prenosi na drugotuženika dio hipotekarne tražbine iz članka 6. Ugovora u iznosu od 150.000.00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, koju ima prema tužitelju, da prvotuženik dozvoljava drugotuženiku da u svoje ime i za svoj račun, izvrši u zemljišnim knjigama upis založnog prava (nadhipoteke) u visini prenesene tražbine iz stavka 1. toga članka na predmetnoj nekretnini, te da se upis nadhipoteke iz stavka 2. dozvoljava temeljem tog Ugovora, a navedena nadhipoteka je nesporno i uknjižena na predmetnoj nekretnini.

Odredbom članka 315. stavka 2. ZV-a je propisano da vjerovnik tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini može, u granicama svojega prava na namirenje iz te nekretnine, osnovati na postojećem založnom pravu (hipoteci) hipoteku u korist treće osobe (nadhipoteku) i bez pristanka založnoga dužnika, a na pravnom temelju i na način određen za osnivanje dobrovoljnoga založnoga prava na nekretninama; učini li to, osnovana je na hipoteci nadhipoteka kao podzaložno pravo podzaložnoga vjerovnika.

U konkretnom slučaju je, u skladu s citiranom odredbom ZV-a, odredbom članka 7. Ugovora, osnovana nadhipoteka u korist drugotuženika radi osiguranja tražbine drugotuženika prema prvotuženiku u iznosu od 150.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi naknade i troškova odvjetničkog zastupanja na založnom pravu prvotuženika upisanom na predmetnoj nekretnini tužitelja, u granicama prava na namirenje prvotuženika u čiju korist je u zemljišnim knjigama uknjiženo založno pravo (hipoteka) na predmetnoj nekretnini radi osiguranja njegove novčane tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.453.250,00 EUR. Navedena ugovorna odredba, niti bilo koja druga ugovorna odredba nije protivna citiranim odredbama ZV-a niti bilo kojim drugim odredbama ZV-a ili kojeg drugog pravnog propisa, niti je to tužitelj u konkretnom slučaju tvrdio i dokazao (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP). U svakom slučaju, kada bi i postojali razlazi ništetnosti citirane odredbe članka 7. Ugovora, što konkretno nije slučaj, navedeno ne bi povlačilo ništetnost cijelog Ugovora jer Ugovor može opstati i bez te ugovorne odredbe te iz spisa ne proizlazi da je ta odredba bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO), dok tužitelj nije tvrdio niti dokazao suprotno (članak 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP).

33. Osim toga, uvidom u Ugovor o cesiji, koji je nesporno sklopljen između drugotuženika kao ustupitelja i četvrtotuženika kao cesionara, uz supotpis trećetuženika, u bitnome je utvrđeno da, u skladu s odredbom članka 80. i članka 81. ZOO-a, drugotuženik prenosi na četvrtotuženika svoje potraživanje prema prvotuženiku zajedno s nadhipotekom za iznos od 150.000,00 EUR i drugim sporednim pravima, a taj prijenos je nesporno upisan i u zemljišnim knjigama. Iz sadržaja Ugovora o ustupu ne proizlazi da bi taj ugovor bio protivan odredbama ZOO-a ili bilo kojeg drugog propisa, dok tužitelj nije tvrdio niti dokazao suprotno (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavaka 1. ZOO).

34. Dodatno se ističe kako su određene mane volje razlog pobojnosti, a ne ništetnosti ugovora (članak 330. ZOO). Tako je u skladu s odredbama članka 280. ZOO-a, ugovor pobojan, a ne ništetan u slučaju kada postoji bitna zabluda koja se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor. S druge strane, prema odredbi članka 282. ZOO-a, kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje. Uzevši u obzir navedeno, u slučaju kada bi svrha Sporazuma bila osiguranje plaćanja kupoprodajne cijene u skladu s odredbama glavnog ugovora, odnosno ishođenje kredita u svrhu plaćanja kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu te da nema veze s dvostrukom kaparom, odnosno osiguranjem vraćanja (povrata) dvostruke kapare, kao što to u bitnome tvrdi tužitelj, što, kao što je prethodno obrazloženo ne proizlazi iz isprava u spisu niti iz ostalih izvedenih dokaza, navedeno bi predstavljalo razlog pobojnosti ugovora zbog mana volje u smislu odredaba članka 280. i 330. ZOO-a. Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju nije postavio tužbeni zahtjev za poništaj, već za utvrđenje ništetnosti Sporazuma i ostalih pravnih poslova, dok sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva stavljenih u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP). Prema odredbi članka 335. stavka 1. ZOO-a, pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile. To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora (članak 335. stavak 2. ZOO). Budući da je Sporazum nesporno sklopljen 24. srpnja 2008., tužitelj nakon 24. srpnja 2011., više ne bi niti mogao tražiti poništaj Sporazuma jer je to pravo prestalo u skladu s citiranom odredbom članka 335. stavka 2. ZOO-a pa je tužitelj prekludiran zahtijevati poništaj Sporazuma.

35. Nadalje, u slučaju kada je ugovor, odnosno pojedine njegove odredbe nejasan, što konkretno, kao što je prethodno navedeno, nije slučaj, to predstavlja pravnu osnovu za tumačenje ugovora, odnosno pojedinih ugovornih odredaba, u skladu s odredbama članka 319. i članka 320. ZOO-a, a ne jedan od taksativno navedenih razloga ništetnosti ugovora, odnosno pojedinih ugovornih odredaba, propisanih odredbama ZOO-a.

36. Nisu osnovani prigovori tuženika koji se odnose na zastupanje tužitelja i urednost punomoći. Naime, tužitelj je u konkretnom slučaju komanditno društvo. Prema odredbi članka 142. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje: ZTD), komanditor nije ovlašten zastupati društvo. Iz navedene odrede proizlazi kako komanditno društvo zastupa komplementar, a ne komanditor. Dakle, upravo je komplementar komanditnog društva zastupnik po zakonu toga društva koji je ovlašten izdati i punomoć za zastupanje odvjetniku. Uvidom u sudski registar za tužitelja utvrđeno je kako je kao komplementar upisano društvo QUADA d.o.o., Zaprešić, Ulica Ivana Vencla 30, OIB: 97150729453. Uvidom u sudski registar društva QUADA d.o.o. (tužiteljevog komplementara) utvrđeno je da je kao osoba ovlaštena za zastupanje (direktor) upisan ENM, koji zastupa to društvo pojedinačno i samostalno. Uvidom u punomoć za tužitelja (str. 46. i 426. spisa) utvrđeno je da je upravo ENM koji je zastupnik po zakonu tužiteljevog komplementara QUADA d.o.o., koje društvo kao komplementar zastupa tužitelja po samom zakonu, potpisao punomoć za tužitelja. S obzirom na navedeno upravo je ENM, kao zastupnik po zakonu komplementara QUADA d.o.o., koji po samom zakonu zastupa tužitelja, saslušan u ovom postupku za tužitelja.

37. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio tužbene zahtjeve neosnovanima pa je odlučio kao u točki I. izreke presude.

38. Rješenjem suda od 27. kolovoza 2024. pozvan je tužitelj naznačiti vrijednost predmeta spora na način da u odnosu na svaki pojedini tužbeni zahtjev, odnosno u odnosu na svaku pojedinu točku tužbenog zahtjeva označi vrijednost predmeta spora (članak 37. stavak 2. u vezi s člankom 40. ZPP). U podnesku od 18. rujna 2024. tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.453.250,00 EUR, u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 150.000,00 EUR i u odnosu na točku III. tužbenog zahtjeva u iznosu od 150.000,00 EUR. Nakon što je strankama prethodno omogućio da se o tome izjasne, sud je, u skladu s odredbama članka 40. u vezi s odredbom članka 37. stavka 2. ZPP-a, rješenjem od 21. ožujka 2025. odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.453.250,00 EUR, u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 150.000,00 EUR i u odnosu na točku III. tužbenog zahtjeva u iznosu od 150.000,00 EUR. Naime, u konkretnom slučaju tužbeni zahtjevi proizlaze iz raznih osnova i pojedini zahtjevi su istaknuti protiv različitih tuženika zbog čega se, u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva. Prvi tužbeni zahtjev se odnosi na utvrđenje ništetnosti Sporazuma koji je sklopljen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 2.453.250,00 EUR. Iz činjenične osnove tužbe kojom je sud vezan u bitnome proizlazi da, prema tužiteljevoj tvrdnji, ništetnost Sporazuma povlači za sobom i ništetnost Ugovora i Ugovora o cesiji, odnosno da upravo iz razloga što je ništetan Sporazum, da su ništetna i navedena dva pravna posla. Predmet odlučivanja i raspravljanja u ovoj parnici je upravo Sporazum i postojanje razloga ništetnosti Sporazuma, dok je utvrđenje ništetnosti preostala dva pravna posljedica zatraženo samo kao posljedica ništetnosti Sporazuma i u odnosu na ta dva pravna posla tužitelj niti ne tvrdi da postoje neki drugi razlozi ništetnosti, već samo da su ti poslovi ništetni jer je ništetan Sporazum. Zbog toga je u odnosu prvi tužbeni zahtjev sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.453.250,00 EUR, dok je u odnosu na svaki od preostala dva tužbena zahtjeva odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od po 150.000,00 EUR. To iz razloga što je člankom 7. Ugovora osigurana novčana tražbina u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000.00 EUR, dok je Ugovorom o cesiji prenesena upravo novčana tražbina osigurana nadhipotekom u iznosu od 150.000,00 EUR.

39. Osim navedene objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva, u konkretnom slučaju postoji i subjektivna kumulacija tužbenih zahtjeva, s time da su tuženici obični suparničari, a ne nužni niti jedinstveni suparničari, jer se u odnosu na svakog od njih spor može riješiti na drugačiji način (članci 196., 200. i 201. ZPP). Prvi tužbeni zahtjev se odnosi na prvotuženika budući da je samo prvotuženik ugovorna strana Sporazuma. Drugi tužbeni zahtjev se odnosi na prvotuženika i drugotuženika jer su samo ta dva tuženika ugovorne strane iz Ugovora. Treći tužbeni zahtjev odnosi se na drugotuženika, trećetuženika i četvrtotuženika jer su drugotuženik i četvrtotuženik ugovorne strane iz Ugovora o cesiji, dok je trećetuženik supotpisao Ugovor o cesiji. Stoga je u odnosu na svakog pojedinog tuženika za odluku o troškovima mjerodavna vrijednost predmeta spora onog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na svakog pojedinog tuženika.

40. Tuženici su u cijelosti uspjeli u sporu zbog čega svaki tuženik ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članak 154. stavka 1. ZPP-a.

41. Prvotuženik bi imao pravo na naknadu troškova prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.603.250,00 EUR (2.453.250,00 EUR + 150.000,00 EUR). Međutim, prvotuženik je podnio zahtjev za naknadu troškova i obračunao troškove prema manjoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.453.250,00 EUR. Stoga je, odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP), sud, kao potrebne (članak 155. stavak 1. ZPP), priznao prvotuženiku troškove sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 18.392,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 17. siječnja 2024. u iznosu od 18.392,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištu 20. veljače 2024. u iznosu od 9.196,00 EUR na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi (Tbr. 9. točka 2. OT), zastupanja na ročištima 25. rujna 2024., 5. prosinca 2024. i 21. ožujka 2025. u iznosu od 18.392,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 101.156,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 25.289,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 126.445,00 EUR. Stoga prvotuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 126.445,00 EUR.

Prvotuženik nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude s PDV-om u iznosu od 125,00 EUR jer nije pristupio na to ročište pa se ne radi o stvarnom trošku koji je ta tog tuženika nastao u tijeku ili u povodu ovog postupka (članak 151. stavak 1. ZPP).

Prvotuženik nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 663,61 EUR jer navedeni tuženik nije obveznik plaćanja navedene pristojbe budući da će, po pravomoćnosti ove presude, tu presudu biti dužan platiti tužitelj koji je u cijelosti izgubio u ovom sporu u skladu s odredbom članka 4. točkom 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23; dalje: ZSP). Slijedom navedenog, sud je utvrdio da prvotuženik nema pravo na naknadu troškova u preostalom iznosu od 12.283,61 EUR pa je u tom dijelu odbijen zahtjev navedenog tuženika kao neosnovan.

42. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 300.000,00 EUR (150.000,00 EUR + 150.000,00 EUR), drugotuženiku su kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 4.513,37 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženih podnesaka od 13. studenoga 2023. i 9. siječnja 2024. u iznosu od 4.513,37 EUR za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištu 20. veljače 2024. u iznosu od 2.256,69 EUR na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi (Tbr. 9. točka 2. OT), zastupanja na ročištima 25. rujna 2024., 5. prosinca 2024. i 21. ožujka 2025. u iznosu od 4.513,37 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 29.336,91 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 7.334,23 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 36.671,14 EUR. Stoga drugotuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 36.671,14 EUR.

Drugotuženik nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude s PDV-om u iznosu od 125,00 EUR jer nije pristupio na to ročište pa se ne radi o stvarnom trošku koji je ta tog tuženika nastao u tijeku ili u povodu ovog postupka (članak 151. stavak 1. ZPP).

Drugotuženik nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 663,61 EUR jer navedeni tuženik nije obveznik plaćanja navedene pristojbe budući da će, po pravomoćnosti ove presude, tu presudu biti dužan platiti tužitelj koji je u cijelosti izgubio u ovom sporu u skladu s odredbom članka 4. točkom 2. ZSP-a.

Drugotuženik nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 26. siječnja 2024. s PDV-om u iznosu od 24.107,50 EUR jer s obzirom na njegov sadržaj taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da u tom podnesku navedeni tuženik u bitnome ne iznosi ništa novo, već u bitnome ponavlja već ranije iznesene tvrdnje. Iz navedenih razloga drugotuženk nema pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 16. rujna 2024. s PDV-om u iznosu od 24.107,50 EUR, podneska od 31. listopada 2024. s PDV- om u iznosu od 24.107,50 EUR niti podneska od 22. studenoga 2024. s PDV-om u iznosu od 24.107,50 EUR.

Slijedom navedenog, a uzevši u obzir prethodno navedenu vrijednost predmeta spora prema kojoj su za navedenog tuženika određeni troškovi, sud je utvrdio da drugotuženik nema pravo na naknadu troškova u preostalom iznosu od 228.573,86 EUR pa je u tom dijelu odbijen zahtjev navedenog tuženika kao neosnovan.

43. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 150.000,00 EUR, trećetuženiku su kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 2.257,73 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 6. veljače 2024. u iznosu od 2.257,73 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištu 20. veljače 2024. u iznosu od 1.128,87 EUR na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi (Tbr. 9. točka 2. OT), zastupanja na ročištima 25. rujna 2024., 5. prosinca 2024. i 21. ožujka 2025. u iznosu od 2.257,73 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 12.417,52 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 3.104,38 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 15.521,90 EUR. Stoga trećetuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 15.521,90 EUR.

Trećetuženik nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude s PDV-om u iznosu od 125,00 EUR jer nije pristupio na to ročište pa se ne radi o stvarnom trošku koji je za tog tuženika nastao u tijeku ili u povodu ovog postupka (članak 151. stavak 1. ZPP).

Slijedom navedenog, a uzevši u obzir prethodno navedenu vrijednost predmeta spora prema kojoj su za navedenog tuženika određeni troškovi, sud je utvrdio da trećetuženik nema pravo na naknadu troškova u preostalom iznosu od 153.230,60 EUR pa je u tom dijelu odbijen zahtjev navedenog tuženika kao neosnovan.

44. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 150.000,00 EUR, četvrtotuženiku su kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 2.257,73 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 17. siječnja 2024. u iznosu od 2.257,73 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištu 20. veljače 2024. u iznosu od 1.128,87 EUR na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi (Tbr. 9. točka 2. OT), zastupanja na ročištima 25. rujna 2024., 5. prosinca 2024. i 21. ožujka 2025. u iznosu od 2.257,73 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 12.417,52 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 3.104,38 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 15.521,90 EUR. Stoga četvrtotuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 15.521,90 EUR.

Četvrtotuženik nema pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude s PDV-om u iznosu od 125,00 EUR jer nije pristupio na to ročište pa se ne radi o stvarnom trošku koji je ta tog tuženika nastao u tijeku ili u povodu ovog postupka (članak 151. stavak 1. ZPP).

Četvrtotuženik nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 663,61 EUR jer navedeni tuženik nije obveznik plaćanja navedene pristojbe budući da će, po pravomoćnosti ove presude, tu presudu biti dužan platiti tužitelj koji je u cijelosti izgubio u ovom sporu u skladu s odredbom članka 4. točkom 2. ZSP-a.

Slijedom navedenog, a uzevši u obzir prethodno navedenu vrijednost predmeta spora prema kojoj su za navedenog tuženika određeni troškovi, sud je utvrdio da četvrtotuženik nema pravo na naknadu troškova u preostalom iznosu od 123.206,71 EUR pa je u tom dijelu odbijen zahtjev navedenog tuženika kao neosnovan.

45. Uzevši u obzir navedeno, o troškovima je odlučeno kao u točkama II. – IX. izreke presude.

Zagreb, 30. travnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte