Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1103/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji ovog suda Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke kojeg je donijela viša sudska savjetnica-specijalist MP, u pravnoj stvari tužiteljice ČP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dubravku Marjanoviću, odvjetniku iz Osijeka, Prolaz Matice hrvatske 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu broj P-557/2023-6 od 9. veljače 2024., 30. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Đakovu broj P-557/2023-6 od 9. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Đakovu odbio je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP ) predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužiteljica 25. studenog 2021. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetenosti i isplate Općinskom sudu u Osijeku koji je sud njezinog prebivališta,

- da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Osijeku broj Su-223/2023-5 od 14. lipnja 2023. Općinski sud u Đakovu određen stvarno nadležnim sudom za postupanje u ovom predmetu.

- da je predmet ovog postupka isplata pretplaćenih iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF iz nepoštene ( ništetne ) odredbe Ugovora,

- da je tuženik u odgovoru na tužbu, prije nego li se upustio u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, pozivajući se na odredbu članka 48. st. 1. ZPP-a, ovo jer su parnične stranke Ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika.

6. Prvostupanjski sud je pobijano rješenje donio nakon što je ocijenio da bi mjesna nadležnost tog suda i iz odredbe čl. 59. ZPP, kao suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika, jer je spor proizišao iz ugovora o kreditu zaključenog upravo u toj jedinici, neovisno o tvrdnji tuženika da ta poslovna jedinica nije imala registrirano svoje sjedište u trgovačkom registru u Osijeku.

7. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i utvrdio mjesnu nadležnost.

8. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, a obzirom da je ugovorni odnos nastao 2006., to se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – ZZP/03). Naime, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka, propisano je, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP-a).

9. Potrebno je navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

10. Odredbom članka 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19) propisano je kako Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,

2. odlučuje o redovnim pravnim lijekovima kad je to propisano posebnim zakonom,

3. odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova u Republici Hrvatskoj,

4. rješava o sukobu nadležnosti kad je to propisano posebnim zakonom, 5. razmatra aktualna pitanja sudske prakse te predlaže područja za stručno usavršavanje sudaca, sudskih savjetnika i sudačkih vježbenika radi podizanja učinkovitosti i kvalitete pravosuđa u cjelini,

6. obavlja druge poslove određene zakonom.

11. S obzirom da je jedna od zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a uzimajući u obzir stajalište izneseno u većem broja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojem nižestupanjski sudovi odluke višestupanjskih sudova moraju akceptirati "in abstracto", a ne samo "in concreto", tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je valjalo odbiti kao neosnovan.

12. Ovdje je za navesti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020., zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. Stav sjednice odjela ovog suda od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

14. Stoga neosnovano tuženik u žalbi navodi da navedena ugovorna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno korisnika kredita, a što je suprotno i načelu ekonomičnosti. To sve s obzirom na konkretne okolnosti slučaja i udaljenost od [adresa] do [adresa] i natrag.

15. Slijedom navedenog, kako je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, to je prvostupanjski sud valjano primijenio materijalno pravo i riješio kao u pobijanoj odluci. Stoga je, na temelju odredbe članka 380. toč. 2. ZPP-a, trebalo riješiti kao u izreci.

U Splitu 30. travnja 2025.

SUTKINJA

Dragica Samardžić