Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-2082/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužiteljice EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 21. prosinca 2021., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 189,44 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

na iznos od 4,90 EUR od 02.02.2008 do isplate,

na iznos od 4,83 EUR od 02.03.2008 do isplate,

na iznos od 4,77 EUR od 02.04.2008 do isplate,

na iznos od 4,70 EUR od 02.05.2008 do isplate,

na iznos od 4,64 EUR od 02.06.2008 do isplate,

na iznos od 4,57 EUR od 02.07.2008 do isplate,

na iznos od 4,51 EUR od 02.08.2008 do isplate,

na iznos od 4,44 EUR od 02.09.2008 do isplate,

na iznos od 4,37 EUR od 02.10.2008 do isplate,

na iznos od 4,30 EUR od 02.11.2008 do isplate,

na iznos od 4,23 EUR od 02.12.2008 do isplate,

na iznos od 4,17 EUR od 02.01.2009 do isplate,

na iznos od 4,10 EUR od 02.02.2009 do isplate,

na iznos od 4,03 EUR od 02.03.2009 do isplate,

na iznos od 3,95 EUR od 02.04.2009 do isplate,

na iznos od 6,29 EUR od 02.05.2009 do isplate,

na iznos od 6,17 EUR od 02.06.2009 do isplate,

na iznos od 6,05 EUR od 02.07.2009 do isplate,

na iznos od 5,94 EUR od 02.08.2009 do isplate,

na iznos od 5,82 EUR od 02.09.2009 do isplate,

na iznos od 5,70 EUR od 02.10.2009 do isplate,

na iznos od 5,58 EUR od 02.11.2009 do isplate,

na iznos od 5,45 EUR od 02.12.2009 do isplate,

na iznos od 5,33 EUR od 02.01.2010 do isplate,

na iznos od 5,21 EUR od 02.02.2010 do isplate,

na iznos od 5,09 EUR od 02.03.2010 do isplate,

na iznos od 4,96 EUR od 02.04.2010 do isplate,

na iznos od 4,82 EUR od 02.05.2010 do isplate,

na iznos od 4,70 EUR od 02.06.2010 do isplate,

na iznos od 4,57 EUR od 02.07.2010 do isplate,

na iznos od 4,43 EUR od 02.08.2010 do isplate,

na iznos od 4,31 EUR od 02.09.2010 do isplate,

na iznos od 4,17 EUR od 02.10.2010 do isplate,

na iznos od 2,97 EUR od 02.11.2010 do isplate,

na iznos od 2,87 EUR od 02.12.2010 do isplate,

na iznos od 2,77 EUR od 02.01.2011 do isplate,

na iznos od 2,67 EUR od 02.02.2011 do isplate,

na iznos od 2,57 EUR od 02.03.2011 do isplate,

na iznos od 2,47 EUR od 02.04.2011 do isplate,

na iznos od 2,36 EUR od 02.05.2011 do isplate,

na iznos od 1,46 EUR od 02.06.2011 do isplate,

na iznos od 1,39 EUR od 02.07.2011 do isplate,

na iznos od 1,32 EUR od 02.08.2011 do isplate,

na iznos od 1,25 EUR od 02.09.2011 do isplate,

na iznos od 1,18 EUR od 02.10.2011 do isplate,

na iznos od 0,38 EUR od 02.11.2011 do isplate,

na iznos od 0,35 EUR od 02.12.2011 do isplate,

na iznos od 0,33 EUR od 02.01.2012 do isplate,

na iznos od 0,30 EUR od 02.02.2012 do isplate,

na iznos od 0,28 EUR od 02.03.2012 do isplate,

na iznos od 0,26 EUR od 02.04.2012 do isplate,

na iznos od 0,23 EUR od 02.05.2012 do isplate,

na iznos od 0,21 EUR od 02.06.2012 do isplate,

na iznos od 0,18 EUR od 02.07.2012 do isplate,

na iznos od 0,16 EUR od 02.08.2012 do isplate,

na iznos od 0,13 EUR od 02.09.2012 do isplate,

na iznos od 0,10 EUR od 02.10.2012 do isplate,

na iznos od 0,08 EUR od 02.11.2012 do isplate,

na iznos od 0,05 EUR od 02.12.2012 do isplate,

na iznos od 0,02 EUR od 02.01.2013 do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.220,31 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

na iznos od 1,50 EUR od 02.04.2008 do isplate,

na iznos od 13,00 EUR od 02.11.2008 do isplate,

na iznos od 0,51 EUR od 02.12.2008 do isplate,

na iznos od 15,29 EUR od 02.01.2009 do isplate,

na iznos od 16,23 EUR od 02.02.2009 do isplate,

na iznos od 17,18 EUR od 02.03.2009 do isplate,

na iznos od 14,36 EUR od 02.04.2009 do isplate,

na iznos od 14,25 EUR od 02.05.2009 do isplate,

na iznos od 11,15 EUR od 02.06.2009 do isplate,

na iznos od 7,51 EUR od 02.07.2009 do isplate,

na iznos od 9,01 EUR od 02.08.2009 do isplate,

na iznos od 11,65 EUR od 02.09.2009 do isplate,

na iznos od 9,08 EUR od 02.10.2009 do isplate,

na iznos od 8,83 EUR od 02.11.2009 do isplate,

na iznos od 11,88 EUR od 02.12.2009 do isplate,

na iznos od 14,32 EUR od 02.01.2010 do isplate,

na iznos od 17,52 EUR od 02.02.2010 do isplate,

na iznos od 16,75 EUR od 02.03.2010 do isplate,

na iznos od 22,25 EUR od 02.04.2010 do isplate,

na iznos od 21,06 EUR od 02.05.2010 do isplate,

na iznos od 22,37 EUR od 02.06.2010 do isplate,

na iznos od 37,01 EUR od 02.07.2010 do isplate,

na iznos od 33,77 EUR od 02.08.2010 do isplate,

na iznos od 45,69 EUR od 02.09.2010 do isplate,

na iznos od 39,78 EUR od 02.10.2010 do isplate,

na iznos od 34,58 EUR od 02.11.2010 do isplate,

na iznos od 49,77 EUR od 02.12.2010 do isplate,

na iznos od 57,52 EUR od 02.01.2011 do isplate,

na iznos od 51,72 EUR od 02.02.2011 do isplate,

na iznos od 53,51 EUR od 02.03.2011 do isplate,

na iznos od 48,65 EUR od 02.04.2011 do isplate,

na iznos od 49,19 EUR od 02.05.2011 do isplate,

na iznos od 64,45 EUR od 02.06.2011 do isplate,

na iznos od 66,99 EUR od 02.07.2011 do isplate,

na iznos od 84,49 EUR od 02.08.2011 do isplate,

na iznos od 82,02 EUR od 02.09.2011 do isplate,

na iznos od 68,28 EUR od 02.10.2011 do isplate,

na iznos od 67,82 EUR od 02.11.2011 do isplate,

na iznos od 66,86 EUR od 02.12.2011 do isplate,

na iznos od 70,41 EUR od 02.01.2012 do isplate,

na iznos od 74,37 EUR od 02.02.2012 do isplate,

na iznos od 74,46 EUR od 02.03.2012 do isplate,

na iznos od 71,98 EUR od 02.04.2012 do isplate,

na iznos od 72,80 EUR od 02.05.2012 do isplate,

na iznos od 74,32 EUR od 02.06.2012 do isplate,

na iznos od 72,87 EUR od 02.07.2012 do isplate,

na iznos od 72,98 EUR od 02.08.2012 do isplate,

na iznos od 71,59 EUR od 02.09.2012 do isplate,

na iznos od 68,83 EUR od 02.10.2012 do isplate,

na iznos od 72,00 EUR od 02.11.2012 do isplate,

na iznos od 72,91 EUR od 02.12.2012 do isplate,

na iznos od 72,99 EUR od 02.01.2013 do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 108,30 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,08 eura od 02.01.2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,24 eura od 02.02.2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,55 eura od 02.03.2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,96 eura od 02.04.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,71 eura od 02.05.2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,63 eura od 02.06.2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,85 eura od 02.07.2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,84 eura od 02.08.2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,17 eura od 02.09.2007. pa do isplate,

- na iznos od 8,65 eura od 02.10.2007. pa do isplate,

- na iznos od 8,71 eura od 02.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,97 eura od 02.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,16 eura od 02.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,48 eura od 02.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,98 eura od 02.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,31 eura od 02.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,92 eura od 02.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,16 eura od 02.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,67 eura kn od 02.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,88 eura od 02.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,41 eura od 02.10.2008. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.598,92 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do namirenja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 3. lipnja 2019. navodi da je zaključila s tuženikom ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103310077 dana 15. prosinca 2006., kao korisnik kredita, a čl. 8. st. 2 ugovorena je redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora te je kao takva ništetna i nepoštena ugovorna odredba. U čl. 8. st. 2 ugovoreno je da: "ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke". Promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,4 % godišnje, ali ju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, a tako je to i utvrdio Visoki trgovački sud RH u presudi i rješenju od 13. srpnja 2014. posl.br. Pž-7129/13. Tuženik nije pojedinačno pregovarao i utvrdio točne parametre i metodu izračuna koja utječe na odluku kreditora o promjeni stope prije i u vrijeme zaključenja ugovora, a što da je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Kredit da je podignut za izgradnju nekretnine te je ponuđena tužiteljici zaključenje kredita isključivo u valuti chf. Nije obavještavao tuženik tužiteljicu o promjeni kamatne stope već je samo došlo do povećanja mjesečnog anuiteta a sa promjenom se tužiteljica nije suglasila, a došlo je i do promjene zbog ugovorene valutne klauzule. Tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice kao korisnika kredita jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu a također ugovorena valutna klauzula koja nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da je dozvoljeno ucjenjivati njezinu poštenost. Primjena valutne klauzule na kamatu da je nezakonita pa predlaže da sud obveže tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 22.902,11 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže opisano kao u tužbi od 3. lipnja 2019. Ovo jer da je tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima, te je tužiteljica oštećena za preplaćeni iznos pobliže opisano kao u tužbi, sa kamatom od 1. og u mjesecu do isplate na svaki pojedini iznos, te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Ovo jer je tužiteljica ustala tužbom za isplatu za razdoblje od 1. travanj 2008. do 1. veljače 2013., a kako je tužba podnesena 3. lipnja 2019. da je prošlo više od 3 godine sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 230 ZOO- a, imajući u vidu da je predmetni postupak za naknadu štete. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionalnim zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije otpala već i dalje egzistira, a deklaratorna zaštita koju traži tužitelj da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele u promjenjivu izmijeniti u fiksnu od samog zasnivanja ugovornog odnosa a sve promjene kamatne stope da su vršene sukl. tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik da je prije donošenja ZIDZPK (NN 112/12 i 143/13) bio dužan samo obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kam. stope 15 dana prije nego se nova stopa počne primjenjivati te dostaviti potrošaču izmijenjeni otplatni plan, a što da je tuženik i učinio. Tuženik da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. koja sadrži u prilogu tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima te nije nepoštena odredba koju pružatelj financ. usluga pridržava pravo jednostavno izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financ. tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. U suprotnom ukoliko nije propitivao odredbe ugovora kao potrošač tužitelj da više ne uživa pravnu zaštitu sukl. odredba ZKP i ZZP jer proizlazilo bi da nije želio pregovarati o pojedinim odredbama. Ističe i prigovor radi prijeboja ako sud utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i to svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 816,00 kn za razdoblje od 2. siječanj 2007. do 2. listopad 2008. zajedno sa kamatama pobliže opisano kao u točki III. izreke ove presude, jer postoje razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Isto tako, smatra da tužiteljica ne može uživati zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na početnu ugovorenu kamatnu stopu (4,40%) koja se primjenjivala samo na ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom. Predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu 816,00 kn za razdoblje od 2. siječanj 2007. do 2. listopad 2008. sve pobliže opisano kao u točki III. izreke presude. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 8. prosinca 2021. tužiteljica je uredila tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, odnosno podneskom od 29. travanj 2025. uredio zahtjev u skladu s valutom euro, kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

4. Tuženik je ustrajao kod prigovora radi prijeboja kao u odgovoru na tužbu, cijeneći da je visina tražbine obuhvaćena prigovorom radi prijeboja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, sve kao u točki III. izreke ove presude.

5. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103310077 dana 15. prosinca 2006., otplatni plan, obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list spisa 9-23), očitovanje HNB-a od 21. siječanj 2015., metodologija, brošure i informacije o valutnoj klauzuli i rizicima (list spisa 39-83), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, kao i saslušanje tužiteljice kao stranke.

6. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužiteljice i svjedoka DA i VA .

Tužiteljica u svom iskazu navodi da su joj novčana sredstva bila potrebna za izgradnju obiteljske kuće. Kao dugogodišnji klijent tuženika zatražila je zaključenje ugovora te joj je kao najpovoljniji proizvod ponuđen ugovor u valuti chf s napomenom da je povoljna i kamatna stopa, te da ne mora brinuti o tom kreditu, ni o valutnoj klauzuli jer na svako pitanje od djelatnika banke dobila je pozitivan odgovor da je to povoljan kredit. U obiteljskoj kući živi i danas, nikada se nije iznajmljivala ni turistički ni dugoročno. U vrijeme zaključenja ugovora bila je zaposlena kod druge pravne osobe, a kredit je otpla6ivala trajnim nalogom sa place. Nije bila upozorena na rizik zaklju6enja ugovora sa val. klauzulom, a kada se počela mijenjati kam. tuženik je rekao da nema nikakve mogućnosti i utjecaja na takvu situaciju.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je potrošač, jer je sredstva kredita upotrijebila kao fizička osoba, za vlastite privatne potrebe, a nikako potrebe posla ili djelatnosti, a niti je suprotno dokazao tuženik.

Uvidom u Ugovor o kreditu 2402006-1031262160/51400607-5103310077 dana 15. prosinca 2006. utvrđeno je da je tužiteljica potrošač kao i da je namjena kredita za izgradnju stambenog prostora, pa je nepotrebno saslušavati tužiteljicu i svjedoke na okolnosti statusa potrošača.

Na temelju spisu priležećeg Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103310077 dana 15. prosinca 2006., a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103310077 dana 15. prosinca 2006. na iznos od 20.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu kredit za izgradnju stambenog prostora i kredit s rokom vraćanja u 72 mjeseca. U čl. 8 st. 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,40 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode, st. 2. "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."

7. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, dok da nije osnovan prigovor radi prijeboja.

8. Iz obavijesti o promjeni kamatne stope, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke na koji pun. tužiteljice i pun. tuženiku nisu imali primjedbi utvrđeno je da se po kreditu ugovorenim s tužiteljicom broj 2402006- 1031262160/51400607-5103310077 dana 15. prosinca 2006. kamatna stopa mijenjala na način da je od 19. prosinca 2006. do 31. prosinac 2007. kam. stopa 4,40%, od 1. siječanj 2008. do 31. ožujak 2009. kam. stopa 4,95%, od 1. travanj 2009. do 30. rujan 2011. kam. stopa 5,30%, od 1. listopad 2010. do 30. travanj 2011. kam. stopa 5,05%, od 1. svibanj 2011. do 30. rujan 2011. kam. stopa 4,80%, od 1. listopad 2011. do 1. siječanj 2013. kam. stopa 4,50%.

9. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš od 12. listopada 2021. utvrđena je razlika u kamati između početno ugovorene kamatne stope od 4,40% i svake izmijene kamatne stope promjenom banke za razdoblje od travanj 2008. do veljača 2013. u ukupnom iznosu od 1.427,21 kn (tabela broj 4, stupac 18), kao i razlika između početno primjenjenog tečaja za chf u ugovoru o stambenom kreditu na dan isplate kredita i stvarno obračunatog tečaja za vrijeme trajanja kredita u ukupnom iznosu od 16.729,23 kn (tabela broj 4, stupac 19).

10. Sud je u cijelosti usvojio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, objektivan u odnosu na zadaću, s time da niti pun. tužiteljice niti pun. tuženika nisu imali primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka za financije i računovodstvo.

11. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećih odluka tuženika i to obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 2402006- 1031262160/51400607-5103310077 dana 15. prosinca 2006. da se kamatna stopa mijenjala odlukom banke na način da je od 19. prosinca 2006. do 31. prosinac 2007. kam. stopa 4,40%, od 1. siječanj 2008. do 31. ožujak 2009. kam. stopa 4,95%, od 1. travanj 2009. do 30. rujan 2011. kam. stopa 5,30%, od 1. listopad 2010. do 30. travanj 2011. kam. stopa 5,05%, od 1. svibanj 2011. do 30. rujan 2011. kam. stopa 4,80%, od 1. listopad 2011. do 1. siječanj 2013. kam. stopa 4,50%. O izvršenim promjenama kamatne stope, tuženik je obavještavao tužiteljicu pisanim obavijestima.

12 . Navedeni ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103310077 zaključen je 15. prosinca 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije sklapanja ugovora o kreditu o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 8. st. 2 predmetnog ugovora nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

Kako se o čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu nije pregovaralo prije potpisivanja istog, a niti tuženik ne predlaže saslušanje svjedoka na te okolnosti ( odustao od saslušanja tijekom postupka) da bi dokazao da se pregovaralo, niti ne dostavlja materijalnu dokumentaciju koja bi dokazivala suprotno, to tuženik nije dokazao da je jasno i razumljivo predočio tužitelju sve parametre prije zaključenja Ugovora o kreditu iz kojih bi bila razvidna formula po kojoj se kamatna stopa mijenja.

Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

U tom postupku, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 138 a ZZP (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,133/09, 78/12) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe, a isto je propisano i odredbom čl. 118 ZZP (Narodne novine broj 41 /14, 44/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, kao i da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/04 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

13. O odredbi čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

14. Naime sporna odredba čl. 8. st. 2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

15. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu što konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem odredbe čl. 8. st. 2 Ugovora obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i doneseni nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl. 8. st. 2 ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

16. Da se radi upravo o takvoj ugovornoj odredbi kojom se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

17. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 8 između stranaka zaključenog ugovora ovisna isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena, pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

18. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

19. Ugovorna odredba kakva je odredba čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

20. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

21. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 8. st. 2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

22. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredba čl. 8. st. 2 između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu predstavlja u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

23. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu valjalo prihvatiti, budući da je utvrđena ništavost predmetne ugovorne odredbe, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

24. Tužiteljica i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju 1. travnja 2014., ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2 Ugovora o kreditu. Ovo iz razloga što ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc, a stupanjem na snagu toga zakona nije konvalidirana ta ništava ugovorna obveza već je zakonodavac kroz zakonodavno rješenje izvršio intervenciju u ugovorni odnos stranaka i to za razdoblje od 1. siječnja 2014. pa nadalje, u ograničenom trajanju.

Unatoč toj zakonskoj intervenciji tužiteljica ima pravo te pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2 Ugovora te ima pravo do navedene zakonske intervencije 1. siječnja 2014. zahtijevati od tuženika povrat onih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora.

25. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 12. listopada 2021., a na koji matematički izračun visine stranke nisu imali primjedbi te ovaj sud visinu zahtjeva tužiteljice za povrat iznosa koji je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora sud prihvaća u cijelosti.

26. Stoga je valjalo presuditi kao u točki I. izreke presude.

27. Kako je dakle tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora u čl. 8. st. 2 u razdoblju od veljača 2008. do siječanj 2013. primio ukupni novčani iznos od 189,44 eura, odnosno novčani iznos naznačen u točki I. izreke presude, to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju te odlučiti kao u točki I. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

28. Valja ukazati da sud ne raspolaže potrebnim stručnim ekonomskim znanjem da bi isto mogao utvrditi na temelju isprava koje je tuženik priložio u spis, da bi sa sigurnošću mogao utvrditi da li su uopće i bile ispunjene one okolnosti koje je tuženik navodio u obavijestima koje je upućivao tužiteljici odnosno u svojoj metodologiji te konačno odlukama za promjenu kamatne stope. Izuzev ovih isprava, a u situaciji kada tužiteljica osporava da su se ostvarili bilo kakvi uvjeti na strani tuženika za povećanje kamatne stope, kada tuženik nije predlagao provođenje drugih dokaza to je ovaj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221 a ZPP-a konačno i zaključio da tuženik nije dokazao da su nakon sklapanja spornog ugovora nastupile bilo kakve okolnosti koje bi opravdavale promjenu te povećanju prvotno ugovorene kamatne stope od 4,40% godišnje.

Međutim, isto konačno i nije od odlučnog značenja za presuđenje jer je odredba čl. 8 st 2 među strankama sklopljenog ugovora iz svih naprijed iznijetih razloga ništetna ugovorna odredba pa kao takva u odnosima između stranaka ne proizvodi pravne učinke te se ista ne može konvalidirati samom činjenicom ostvarenja pretpostavki koje je jednostrano određivao sam tuženik u svojim Odlukama i metodologiji glede okolnosti uz koje se vezuje promjena kamatne stope.

29. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio Ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka broj 2402006- 1031262160/51400607-5102436895 dana 30. svibnja 2005. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

30. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a vezano uz ništetnost valutne klauzule u lipnju 2018., a tužiteljica zahtjev za isplatu prema tuženoj postavila u tužbi podnijetoj ovome sudu 3. lipnja 2019. to proizlazi da je njezin zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

31. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

32. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se , bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

33. Po ocjeni ovog suda, ugovor o kreditu ne bi prerastao u ugovor sa fiksnom kamatom stopom, pa da tužiteljica više ne uživa zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope koja važi za kredite sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica tužbenim zahtjevom niti ne traži utvrđenje ništetnom promjenjive kamatne stope u cijelosti, već samo u dijelu u kojem je takva mogućnost jednostrane promjene kamatne stope prepuštena tuženiku (na štetu potrošača), jer se o tome nije pregovaralo, nema jasnih i razumljivih kriterija načina promjene stope, a osobito jer to uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Odredbom čl. 11a ZPK-a koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. propisano je da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu tog zakona a u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno-posljedične veze, da vjerovnik u skladu s tim člankom mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:

- referentnu kamatnu stopu (Euribor, Libor), ili

- NRS ili

- prinos na trezorske zapise Ministarstva financija il

- prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti

- te fiksni dio kamatne stope i razdoblja kamatnih stopa.

35. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

36. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Kako se po osnovi povrata stečenog bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 189,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u točki I. izreke ove presude sve pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

38. Kako je odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, to je tužitelju priznata i zakonska zatezna kamata na način pobliže opisano kao u točki I. izreke presude.

39. Isto se odnosi i na odredbe čl. 7 Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro računa banke, u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informirana o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak tužiteljici jasno objasnili neke kriterije o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

40. Činjenica je da je tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju banke za CHF, te da je tužiteljica kao korisnica kredita bila upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu za izgradnju stambenog objekta sklopljen na duže vremensko razdoblje, te da tuženik tužiteljici prilikom i u vrijeme sklapanja ugovora nije dao nikakvih informacija vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF temeljem kojih bi tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora mogla procijeniti da će iznosi anuiteta u protuvrijednosti kuna znatno porasti, kao što je to u ovom slučaju, niti je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora mogla procijeniti takve ekonomske posljedice.

29. Slijedom svega iznijetog tužiteljica ima položaj potrošača, te ista kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama ZZP/03 koji se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos stranaka, te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF reflektiraju i na tužiteljicu.

41. Kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem tuženik je u utuženom vremenskom razdoblju na temelju ništetne odredbe valutne klauzule primio ukupni novčani iznos od 16.729,23 kn, pa je tuženika valjalo obvezati na povrat tužiteljici tako naplaćenog iznosa.

42. Kako je dakle tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora u čl. 7. u primio ukupni novčani iznos naznačen u točki II. izreke presude 2.220,31 euro, to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici, te odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, odnosno na temelju ništetne odredbe ugovora u čl. 8. primio ukupni novčani iznos naznačen u točki I. izreke presude 189,44 eura to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO- a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici te odlučiti kao u točkama I. i II. izreke presude, uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

43. Pri tome valja ukazati da tuženik u ovoj parnici, osim pukim pozivanjem na sadržaj svojih odluka te metodologije, a suprotno navodima tužiteljice, po ocjeni ovoga suda i nije dokazao da su stvarno i bile ispunjenje okolnosti koje je sam tuženik navodio u svojim odlukama, metodologiji te obavijestima koje je upućivao tužitelju za promjenu prvotno ugovorne kamatne stope.

44. Što se tiče valutne klauzule, tužitelj se tijekom postupka poziva i na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pri čemu se ukazuje da je Vrhovni sud RH pod posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odlučivao u revizijskom postupku, između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a.

Vrhovni sud RH je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), te suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i dr.).

45. Tuženik neosnovano smatra da se presude, donesene u kolektivnom sporu, ne protežu na konkretni ugovor te da se iste odnose samo na stambene kredite i to samo na one koji su još u otplati. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke te Ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužiteljica, ugovarala nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

46. Slijedom navedenog, sud u ovom postupku vezan je utvrđenjima iz citiranih presuda. Presude u kolektivnom sporu nisu ovisile o namjeni ugovora o kreditu već o tome da li je tuženik kao banka koristio nepoštene i ništetne odredbe, o čemu je konkretno riječ.

47. Slijedom svega naprijed iznijetog proizlazi da je odredba čl. 7 Ugovora, u dijelu kojim je ugovoreno da se u glavnica kredita iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarskog franka (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja ništetetna te da ne proizvodi pravne učinke pa je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve ono što je primio temeljem navedenih ništetnih odredaba u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, pa je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude.

48. Ovaj sud smatra da izračun visine tražbine tužitelja sukladno početno ugovorenoj kamatnoj stopi, ne znači da je kamata ugovorena kao fiksna, i da je sud intervenirao u ugovorni odnos stranaka. Kamatna stopa u visini od 4,40 % ponuđena je tužiteljici kao potrošaču od strane tuženika kao kreditora prilikom zaključenja ugovora o kreditu, ista je jasna i određena, prihvaćena od obije govorne strane. Sud u ovom postupku ocjenjuje ništetnim kasnije izmjene kamatne stope, i nije ovlašten intervenirati u ugovorni odnos stranaka na način da određuje kamatnu stopu u nekoj sasvim drugoj visini od one o kojoj stranke nisu međusobno pregovarale, i time zadire u sadržaj odredbi ugovora o kreditu. Stoga je stav suda, da je ispravno vještak utvrdio visinu tražbine u skladu s početno ugovorenom kamatnom stopom, te sud ne prihvaća prigovor tuženika u tom dijelu.

Stoga je su prihvatio nalaz vještaka kao objektivan, stručan i u skladu s pravilima struke.

49. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti.

50. Po ocjeni ovoga suda neosnovano tuženik smatra da postoji njegova novčana tražbina prema tužiteljici u iznosu od 816,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže naznačene u točki III. izreke presude, a koju isti stavlja u prijeboj s tražbinom tužiteljice u visini od 16.729,23 kn.

51. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

52. Razlika anuiteta, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, tijekom trajanja ugovora u razdobljima kada je tuženik obračunavao anuitete kredita, a tužiteljica vršila otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita, što je bilo razdoblje od siječanj 2007. pa do listopad 2008. ukupno iznosi 108,30 eura. Međutim, unatoč tome što je tužiteljica u tom razdoblju vršila otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužiteljice niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužiteljice pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužiteljici, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan.

53. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

54. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju od siječanj 2007. pa do listopad 2008. tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila isplatu kako je on od nje zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a.

55. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

56. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u visini od 108,30 eura, valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke.

57. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužiteljici prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), trošak pristupa na tri u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1 Tarife) trošak sastava podneska od 8. prosinca 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 16. ožujka 2021. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 t. 3 Tarife), uvećano za pdv 25% (262,50 eura ), trošak vještačenja u iznosu od 132,72 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 76,85 i presudu u iznosu od 76,85 eura, odnosno tužiteljici je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.598,92 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. izreke presude.

58. Odbija se zahtjev za nadoknadu parničnog troška tužiteljice u preostalom dijelu kao previsoko postavljen i to u dijelu koji se odnosi na sastav troškova podnesaka od 25. srpnja 2021., 25. ožujka 2021., 8. veljače 2021., budući isti nisu bili nužni za vođenje postupka, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki V. izreke presude.

U Rijeci 30. travnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika