Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-1532/2019-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Kožul & Petrinović, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika stranaka, 30. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6. st. 1., 2. i 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 316-22/2007 sklopljenog 07. ožujka 2007. između tužitelja TH, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 (u to vrijeme Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke, solemniziranog 09. ožujka 2007. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u Poreču pod brojem: OV-2291/07, koji dio glasi: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 31. prosinca 2007. (tridesetprvogprosincadvijetisućesedme) godine, ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu, ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora…ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.". II Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 4. st. 3. u toč. I. ove presude navedenog Ugovora o kreditu sa Sporazum o osiguranju novčane tražbine koja glasi: "Kredit se otplaćuje u 204 (dvjestočetiri) jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 688,73 CHF (šestoosamdesetosamšvicarskafranka i 73/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja...". III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 da tužitelju TH, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 20.276,26 EUR (152.771,48 HRK), zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos dijelova tog duga, i to za razdoblje od 07. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), kako slijedi:
- na iznos 38,83 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 12. veljače 2008. pa do isplate,
- na iznos 39,01 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 29. veljače 2008. pa do isplate,
- na iznos 88,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2008. pa do isplate,
- na iznos 4,16 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2008. pa do isplate,
- na iznos 86,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 09. svibnja 2008. pa do isplate,
- na iznos 85,08 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. lipnja 2008. pa do isplate,
- na iznos 85,98 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2008. pa do isplate,
- na iznos 84,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2008. pa do isplate,
- na iznos 84,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. rujna 2008. pa do isplate,
- na iznos 85,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. listopada 2008. pa do isplate,
- na iznos 91,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2008. pa do isplate,
- na iznos 23,91 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2008. pa do isplate,
- na iznos 87,97 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 11. prosinca 2008. pa do isplate,
- na iznos 8,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 11. prosinca 2008. pa do isplate,
- na iznos 103,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. siječnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 30,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. siječnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 104,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. veljače 2009. pa do isplate,
- na iznos 33,32 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. veljače 2009. pa do isplate,
- na iznos 104,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. ožujka 2009. pa do isplate,
- na iznos 35,16 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. ožujka 2009. pa do isplate,
- na iznos 102,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2009. pa do isplate,
- na iznos 30,16 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2009. pa do isplate,
- na iznos 102,87 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 31,14 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 100,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. lipnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 23,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. lipnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 99,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 17,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 99,31 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 19,35 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2009. pa do isplate,
- na iznos 99,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,
- na iznos 22,35 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,
- na iznos 99,53 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2009. pa do isplate,
- na iznos 22,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2009. pa do isplate,
- na iznos 98,58 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. studenog 2009. pa do isplate,
- na iznos 19,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. studenog 2009. pa do isplate,
- na iznos 99,72 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2009. pa do isplate,
- na iznos 24,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2009. pa do isplate,
- na iznos 100,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2009. pa do isplate,
- na iznos 29,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2009. pa do isplate,
- na iznos 101,91 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. veljače 2010. pa do isplate,
- na iznos 35,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. veljače 2010. pa do isplate,
- na iznos 101,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. ožujka 2010. pa do isplate,
- na iznos 34,36 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. ožujka 2010. pa do isplate,
- na iznos 103,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2010. pa do isplate,
- na iznos 43,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2010. pa do isplate,
- na iznos 102,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2010. pa do isplate,
- na iznos 41,53 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2010. pa do isplate,
- na iznos 103,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. svibnja 2010. pa do isplate,
- na iznos 44,80 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. svibnja 2010. pa do isplate,
- na iznos 109,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2010. pa do isplate,
- na iznos 73,02 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2010. pa do isplate,
- na iznos 107,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos 67,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos 111,72 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos 85,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2010. pa do isplate,
- na iznos 109,99 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2010. pa do isplate,
- na iznos 78,97 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2010. pa do isplate,
- na iznos 107,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10. studenog 2010. pa do isplate,
- na iznos 69,19 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10. studenog 2010. pa do isplate,
- na iznos 111,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. prosinca 2010. pa do isplate,
- na iznos 90,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. prosinca 2010. pa do isplate,
- na iznos 103,70 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2010. pa do isplate,
- na iznos 117,83 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2010. pa do isplate,
- na iznos 99,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 98,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 100,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 28. veljače 2011. pa do isplate,
- na iznos 106,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 28. veljače 2011. pa do isplate,
- na iznos 98,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2011. pa do isplate,
- na iznos 97,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2011. pa do isplate,
- na iznos 98,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 99,45 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 105,64 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10. lipnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 135,43 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10. lipnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 105,94 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 08. srpnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 138,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 08. srpnja 2011. pa do isplate,
- na iznos 111,66 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos 169,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos 108,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos 153,91 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2011. pa do isplate,
- na iznos 104,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2011. pa do isplate,
- na iznos 137,06 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2011. pa do isplate,
- na iznos 75,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2011. pa do isplate,
- na iznos 138,03 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2011. pa do isplate,
- na iznos 75,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2011. pa do isplate,
- na iznos 136,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2011. pa do isplate,
- na iznos 76,40 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2011. pa do isplate,
- na iznos 145,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2011. pa do isplate,
- na iznos 77,12 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 152,37 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 76,98 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate,
- na iznos 153,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 29. veljače 2012. pa do isplate,
- na iznos 76,02 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate,
- na iznos 148,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate,
- na iznos 76,21 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 151,94 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 76,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 154,32 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. svibnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 75,43 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 150,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 75,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 151,62 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2012. pa do isplate,
- na iznos 74,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,
- na iznos 148,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2012. pa do isplate,
- na iznos 73,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. listopada 2012. pa do isplate,
- na iznos 142,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. listopada 2012. pa do isplate,
- na iznos 74,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2012. pa do isplate,
- na iznos 149,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2012. pa do isplate,
- na iznos 74,22 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2012. pa do isplate,
- na iznos 152,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2012. pa do isplate,
- na iznos 73,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2012. pa do isplate,
- na iznos 150,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2012. pa do isplate,
- na iznos 71,63 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 137,86 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 72,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 28. veljače 2013. pa do isplate,
- na iznos 148,73 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 28. veljače 2013. pa do isplate,
- na iznos 72,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. travnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 149,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 02. travnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 71,72 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 145,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 69,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 04. lipnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 132,97 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 04. lipnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 69,35 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. srpnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 132,24 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. srpnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 69,46 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 135,56 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2013. pa do isplate,
- na iznos 69,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,
- na iznos 140,83 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,
- na iznos 70,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2013. pa do isplate,
- na iznos 148,12 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2013. pa do isplate,
- na iznos 69,62 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2013. pa do isplate,
- na iznos 144,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. listopada 2013. pa do isplate,
- na iznos 69,63 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2013. pa do isplate,
- na iznos 147,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. studenog 2013. pa do isplate,
- na iznos 69,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2013. pa do isplate,
- na iznos 150,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. prosinca 2013. pa do isplate,
- na iznos 153,89 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2014. pa do isplate,
- na iznos 157,86 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 28. veljače 2014. pa do isplate,
- na iznos 156,56 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2014. pa do isplate,
- na iznos 152,16 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2014. pa do isplate,
- na iznos 150,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. svibnja 2014. pa do isplate,
- na iznos 151,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2014. pa do isplate,
- na iznos 156,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2014. pa do isplate,
- na iznos 158,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 03. rujna 2014. pa do isplate,
- na iznos 159,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 04. listopada 2014. pa do isplate,
- na iznos 162,78 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10. studenog 2014. pa do isplate,
- na iznos 165,06 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 04. prosinca 2014. pa do isplate,
- na iznos 164,34 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 05. siječnja 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. siječnja 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 28. veljače 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. ožujka 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. travnja 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 01. lipnja 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 31. srpnja 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 04. rujna 2015. pa do isplate,
- na iznos 164,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 10. listopada 2015. pa do isplate,
- na iznos 4.314,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2015. pa do isplate.
IV Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na taj iznos teku od 30. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen 07. ožujka 2007. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine Broj: 316-22/2007 koji je ugovor solemniziran 09. ožujka 2007. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u [adresa] pod brojem: OV-2291/07. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio - i potom isplatio - ovdje tužitelju stambeni kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu). Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio - kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljem kao potrošačem - Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženika. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru da je za korist ovdje tuženika bilo u čl. 6. st. 1., 2. i 3. ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate, pa je tako ugovorena kamatna stopa od 4,20% godišnje (Članak 3.), ali uz ugovornu odredbu o Promjenljivosti kamatne stope: „Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvog prosinca dvijetisućesedme) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora... ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." U toč. II. pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") da je utvrđeno da je "petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. koje vezuje i naslovni sud sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. U čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu da je ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja glasi: „Kredit se otplaćuje u 204 (dvjestočetiri) jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 688,73 CHF (šestoosamdesetosam švicarska franka i 73/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja...".Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: „Utvrđuje se da su petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“. Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl.br. Pž-6632/2017-10 koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Oslanjajući se na citirane ništetne odredbe, tuženik da je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju anuitete u znatno većim iznosima, od onih koji bi mu pripadali slijedom onih odredaba Ugovora o kreditu koje mogu opstati (čl. 324. ZOO) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik da je dužan vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove (VSRH Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.), i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.) svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Slijedom navedenoga, predlaže sudu donošenje presude sadržaja kao u točkama I i II izreke ove presude, uz još i nalog tuženiku da mu naknadi parnični trošak. U tužbi navodi da kako ne može utvrditi točno stanje tražbina po kreditu, niti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev dok mu tuženik ne preda isprave koje je tužitelj prije podnošenja tužbe od istog zatražio, ali bez uspjeha, pa da sud naloži tuženiku, sukladno odredbi čl. 186. b ZPP-a, da u sudski spis preda isprave koje se navode u tužbi, te da se provede vještačenje po vještaku financijske struke, a nakon toga da naloži tuženiku da plati iznose stečene bez osnove u predmetnom kreditnom poslu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini previše naplaćeni iznos.
1.1. Po provedenom financijskom vještačenju, tužitelj je podneskom od 05. rujna 2023. (str. 316-320) uredio tužbeni zahtjev kojim traži isplatu sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a u odnosu na promjenu kamatne stope i na ime tečajnih razlika, pa potražuje od tuženika ukupno 20.276,26 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku (točka III izreke ove presude).
1.2. Naime, tužbeni zahtjev kako ga je uredio tužitelj nakon provođenja financijskog vještačenja ne smatra se preinakom u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), jer je sud uzeo u obzir Zaključak VSRH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela, Županijskih odjela i Građanskih odjela VSRH posl. br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. koji glasi: "U predmetnima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.".
1.3. Podneskom od 19. srpnja 2019. (str. 19-21) tužitelj replicira na navode tuženika iz odgovora na tužbu, pa ukazuje da je VSRH u rješenju broj: Rev 2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. donesenom radi rješenja materijalnopravnog, odnosno postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 1. ZPP) zauzeo pravno stajalište da „sama činjenica da su stranke sklopile... dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni I dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine“ broj 102/15... - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR... ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane“. Ističe kako ZID ZPK 102/15 ne sadržava baš nikakve odredbe koje bi propisivale da korisnik kredita (ovdje: tužitelj) nakon konverzije gubi pravo da ističe zahtjev za kompenzaciju iz čl. 323. ZOO, a u vrijeme donošenja ZID ZPK 102/15 da nije uopće bilo u kolektivnom sporu „Franak" niti utvrđeno da je valutna klauzula ništetna, niti bi se o takvoj ništetnosti išta propisivalo u ZID ZPK 102/15. Naprosto da je riječ o jednom zakonu kojim je zakonodavac ublažavao objektivno tešku situaciju u koju su potrošači - korisnici kredita - zapali zbog, kako je sudskim presudama u kolektivnom sporu „Franak" utvrđeno, trgovačkog nepoštenja nekoliko hrvatskih banaka. Suprotno tvrdnjama tuženika, tuženik da nije povodom konverzije u cijelosti restituirao novac kojega je primjenom ništetnih odredaba naplatio - nego je tužitelj kod konverzije bio kompenziran samo djelomično. Ukazuje kako tužitelj nije konvertirao kredit s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s nepromjenjivom kamatom - nego u kredit s valutnom klauzulom u EUR i s promjenjivom kamatom. Pri tome je kamate na kredite s EUR valutnom klauzulom i promjenjivom kamatom prema odluci banke zaračunao za čitavo razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu Broj: 316-22/2007 od 07. ožujka 2007. pa do sklapanja tog Aneksa - makar je u toč. 2.II. izreke presude VTSRH Posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da su ništetne odluke o kamatama promjenjivim na osnovu odluke banke u svim potrošačkim ugovorima o kreditu - a ne samo u onima s valutnom klauzulom u CHF. Na tu okolnost ukazuje i sam VTSRH u 3. odlomku na str. 44 svoje kasnije presude Posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.: „Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima.“ Tako da tuženik definitivno nije konverzijom uspostavio stanje kakvo bi za tuženika postojalo da ništetne odredbe nisu postojale i da nisu bile primjenjivane, a na kakvo pravo korisnika kredita, uz primjenu odredbe o naknadnom prestanku ništetnosti iz čl. 326. st. 1. ZOO ukazuje Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.
1.4. Podneskom od 01. rujna 2022. (str. 208-211) tužitelj ističe kako u obrazloženju svojega rješenja posl. broj: Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. ustraje VSRH na svojim ranijim pravna stajališta sadržanima u odluci broj: Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. donesenoj u postupku izvanredne revizije, tj. u svrhu rješavanja materijalnopravnog, odnosno postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 1. ZPP) - a nakon što je pravomoćnom presudom VTSRH Posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o potrošačkim ugovorima o kreditu o kamati promjenjivoj prema jednostranoj odluci banke – pa da je tako VSRH zauzeo posve jasno pravno stajalište da „sama činjenica da su stranke sklopile... dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine“ broj 102/15... – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR... ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju…Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“ U svojoj presudi posl. broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (donesenoj nakon gore citiranoga rješenja broj: Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020.) VSRH da zauzima pravna stajališta da „je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u odluci broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci ovoga suda također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj odluci ovoga suda jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Kod toga treba uzeti u obzir da je do dana sklopljenog Sporazuma o konverziji važio osnovni ugovor (u ovom konkretnom slučaju osnovni ugovor je važio do trenutka raskida zbog neispunjenja od strane tužitelja) te je proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.“ Tako da se i u presudi Županijski sud u Bjelovaru od 20. siječnja 2022. posl. br. Gž- 1110/2021 poziva na sudsku praksu VSRH - zauzimajući u toč. 12.-14 obrazloženja pravno stajalište, da okolnost da je između parničnih stranka zaključen sporazum o konverziji sukladno ZID ZPK (NN 102/15) ni na koji način na utječe na pravo tužitelja da od tuženika potražuje isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Nepravilna da su pravna mišljenja tuženika, da bi sud u ovoj parnici mogao zanemariti pravomoćna presuđenja u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa „Franak“, na koja se tužitelj poziva. VSRH da je još u presudi i rješenju broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. presudio da se potrošači koji su bili korisnici kredita mogu pozvati na presuđenja iz tog kolektivnog spora. Tuženikov prigovor zastare da nije utemeljen. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Broj: Su- IV-47/2020-2) da je zauzeto pravno stajalište da „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a VSRH da u novijoj sudskoj praksi ustraje kod takvog svojega tumačenja, i to baš kod suđenja u pogledu ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom i promjenjivom kamatom (tako primjerice u rješidbi broj: Revd 699-2021-2 od 16. ožujka 2021.). Dalje, i Županijski sud u Bjelovaru u odluci od 20. siječnja 2022. posl.br. Gž-1110/2021 da se poziva na sudsku praksu VSRH. Tuženik da nije bio pošteni stjecatelj preplata ostvarenih slijedom ništetnih odredaba. U kolektivnom sporu „Franak“ da su proglašene te odredbe sadržane u tipskim odredbama tuženikovih ugovora – nepoštenima. VSRH u rješidbi broj: Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. da pravomoćno dosuđuje restituciju previše plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu, s kamatama tekućima od dana kada je potrošač – korisnik kredita platio svaku pojedinu ratu.
1.5. Podneskom od 18. listopada 2022. (str. 236-239) tužitelj se očituje na navode iz podneska tuženika od 27. rujna 2022., pa tako navodi da pitanje je li pravilno provedena konverzija prema odredbama ZIDZPK/15 nije relevantno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Ukazuje na odredbe hrvatskog i europskog potrošačkog prava, kako ukazuje i VSRH u odluci broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. donesenoj prema o odredbama ZPP o izvanrednoj reviziji, tj. u svrhu ujednačavanja sudske prakse: „na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005… u presudi THJ i THJE protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo.“. Dalje, u pravomoćnoj presudi posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10, donesenoj u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača „Franak“ 14. lipnja 2018. VTS da zauzima pravno stajalište da prema odredbi čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu „ako korisnik kredita izjavi da mu ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju nije jasan odnosno da ga ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati. Stoga, javne bilježnike u ovom postupku nije potrebno saslušavati na okolnost da su potrošačima korisnicima kredita u švicarskim francima objasnili smisao i posljedice ugovora i uvjerili se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji jer su svi ugovori o kreditu o kojima je riječ, koji su inače privatne isprave, solemnizirani, što znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno.“. Ponavlja da je sud prema čl. 502.c ZPP vezan ranije citiranim pravomoćnim presudama VTSRH, a odredbe o restituciji povodom ništetnih ugovornih odredaba da su sadržane u čl. 323. i 324. ZOO. U pogledu Direktive 93/13, ističe kako su sve njezine bitne odredbe bile preuzete već u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03).
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te opreza radi ističe prigovor zastare. Ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008,123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014). Iz tužbe da proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više da niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, tužitelj i tuženik da su sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, da je određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tune učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu da nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, predlaže pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituirán prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom isti da je ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer da ne postoji pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj da ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, da su anulirani provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Posebno skreće pozornost na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 04. travnja 2017. (NN 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju da se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna. To da bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi T jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana da je onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Slijedom navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana od dana donošenja presude.
2.1. U svom podnesku od 30. ožujka 2020. (str. 39-58) tuženik navodi kako je ZID ZPK bio prisilan propis isključivo za banku, koja je na temelju istog bila dužna u zadanom vremenskom razdoblju potrošačima ponuditi konverziju kredita na način kako je to propisano odredbama ZID ZPK, te ih sveobuhvatno informirati o načinu izračuna konverzije, dok je na tužitelju kao potrošaču bio odabir želi li prihvati ponuđenu konverziju i konvertirati svoj kredit s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ili isti odbiti, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Obzirom da je tužitelj svoj kredit odlučio konvertirati, to da ne postoji pravni interes za vođenje ovoga postupka jer je pravo čije ostvarenje tužitelj traži već u cijelosti ostvario. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. kojim je zauzeto pravno shvaćanje u oglednom postupku, u kojem se navodi, cit.: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. … taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. … U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Dakle, kod onih konverzija koje su provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK pravni interes potrošača može se isključiti, odnosno isti ne postoji, a ovo iz razloga što su ugovorne strane zaključile Aneks o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu, te su sve uplate tuženika iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po kreditu s valutnom klauzulom u EUR i povrh onog iznosa preplate dobivenog prilikom konverzije i naznačenog u Aneksu, ne postoji iznos koji bi banka bila dužna vratiti tužitelju. Naime, kada bi sud postavljeni tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, tada bi se zapravo dva puta cijenila jedna te ista uplata tužitelja s osnove inicijalno zaključenog Ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Odnosno, nastala bi situacija da je prvi put tuženik vratio tužitelju njegovu uplatu s osnove inicijalno zaključenog ugovora o kreditu na način da ju je iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a potom bi opet istu tu uplatu u ovom postupku vrednovao i sud te opet naložio njezin povrat tuženiku. Dakle, cjelokupnu uplatu koju je tužitelj vršio temeljem inicijalno zaključenog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (100%) je prilikom konverzije iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a eventualni iznos koji je preostao, iskorišten je za zatvaranje budućih anuiteta po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili je već vraćen tužitelju u skladu sa ZID ZPK. Slijedom navedenog, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbaciti tužbu, radi nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovoga postupka, obzirom da bi drugačije postupanje bilo suprotno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u oglednom postupku kojim su sudovi vezani. Međutim, opreza radi, ukazuje na nedostatak pravnog interesa tužitelja obzirom da se počevši od 01. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 142/2013, dalje: ZPK). Dakle, tuženik da je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. 11.a citiranog Zakona. Pored takve zakonske intervencije da ne postoji i potreba intervencije suda, a budući da tužiteljev zahtjev nema uporište u zakonu. Shodno navedenom, tužitelj da nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada je njegov zahtjev već konzumiran tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda VTS poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude VSRH u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s čl.81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju da je potpuno bespredmetno. Dalje, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, tuženik da je u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima i to sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 2. navedenog zakona da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. da je određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao, te je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Od stupanja na snagu istog zakona, potrošače da je obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama 01. siječnja 2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. da određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. da mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014. da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 01. siječnja 2014. tuženik da je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita). S tim u vezi ukazuje na mišljenje dr. sc. ĆH, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja da dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Dalje, ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003. odnosno čl. 99. ZZP 2007. da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud da uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Ukazuje na odluku VSRH broj Rev 895/2003 od 09. veljače 2005. Navodi tužitelja posve da dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Ukazuje na presudu VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju da navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Tuženik ističe i da su neosnovani navodi tužitelja da bi u Ugovoru o kreditu jedino bila izrijekom ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu. Naime, u čl. 6. Ugovora o kreditu da je ugovoreno kako se tužitelju, kao korisniku kredita ugovorena kamatna stopa od 4,20% neće mijenjati do 31. prosinca 2007. te kako su ugovorne strane suglasne da se korisniku kredita 01. siječnja 2008. promijeni kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a koja kamata je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika te je iznosila 4,60%. Iz navedenog da je razvidno kako je tužitelj unaprijed bio upoznat i s ovim parametrom promijene kamatne stope te da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj da je pristao je da se od 01. siječnja 2008. poveća kamatna stopa od 4,20 % koja je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno da je znao da kamatna stopa od 4,20 % vrijedi samo za prvih šest mjeseci, te da će nakon tog razdoblja kamatna stopa iznositi 4,60 %. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu da je sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik da je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik ističe da sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, o odredbi o valutnoj klauzuli da se pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Dalje, kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju da je objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja da se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako da je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također da je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009., iz čega da proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, da je očito kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio da je i Sud Europske Unije u Presudi od **.**.2017. ĆHJ i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra MH i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16. Sukladno odredbi iz čl. 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima da je propisano „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i VSRH u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., a također i Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20. rujna 2017., točka 41. Stoga da se radi o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu da ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Ističe kako sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno da proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, da treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je razumljiva potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno da je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, da je notorna činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tako da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005., odnosno i prije rasta tečaja CHF. Također, tuženik da je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 06. rujna 2005. izričito naveo „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.“ Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF, a i Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. da je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Ukazuje i na mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra MH i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16. Razumljivost valutne klauzule tužitelju da proizlazi i iz struke. Naime, iz zahtjeva za kredit da je vidljivo da je tužitelj po struci ekonomist, iz kojeg razloga da je morao biti svjestan dosega odredbe o valutnoj klauzuli, budući da to predstavlja pitanje iz njegove struke Dodatno, da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva tužitelju kao i da je volja tužitelja bila upravo sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, da proizlazi iz činjenice da je prilikom ugovaranja osiguranja nekretnine za čiju kupnju je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, ugovor o osiguranju tužitelj zaključio s valutnom klauzulom. Utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj da bi dovelo do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,17%. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom da nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se tužbu odbaciti, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.
2.2. Podneskom od 27. rujna 2022. (str. 224-230) tuženik ukazuje na učinke provedene konverzije, pa tako ističe da su stranke ovog spora sklopile 10. veljače 2016. Aneks uz ugovor o kreditu broj 316-22/2007 (dalje: sporazum o konverziji), kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu broj 316-22/2007 od 07. ožujka 2007. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu da je izvršena na način da je: - početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); - primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); - zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; - kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; - utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; - postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj da i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. . U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. 9. Na sporni Ugovor o kreditu pritom nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja se prema st. 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 01. srpnja 2013.. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim da se primjenjuju odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Navedeni zakon da je poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon, Ustavni sud Republike Hrvatske da je svojim rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. da “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji da „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su, kako je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To ništa da ne mijenja ni na činjenici da je, kako je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Takvo pravno shvaćanje ciljeva ZIDZPK da proizlazi i iz zahtjeva za prethodnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1042/2017-3 od 27. svibnja 2020. Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF da je obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju da je opoziv njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, da bi se narušila konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, da bi se omogućilo s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju da bi bilo protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primijenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 01. srpnja 2013. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Takav zaključak da proizlazi i iz mišljenja nezavisne odvjetnice te presude Europskog suda u predmetu broj C-567/20 A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. od 05. svibnja 2022. Konačno, da je suvišno ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., EH (C-118/17, EU:C:2019:207)4 , a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen da se može zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to da je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa da se svodi, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku da oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu da postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost). Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario da se može zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa da nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Iz ranije citiranih odluka stoga da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, a da u ovom postupku nije sporno da je konverzija pravilno provedena, navedeno nije slučaj. Slijedom navedenoga, predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.
2.3. Dodatno podneskom od 25. rujna 2023. (str. 324-330) tuženik ustraje u prigovoru zastare na sva potraživanja tužitelja u predmetnom postupku. Nadalje, nalazom i mišljenjem vještak da je potvrdio da je tuženik proveo konverziju sukladno metodi propisanoj člankom 19. c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kao i da su sve uplate tužitelja uzete u obzir prilikom konverzije. Navedeno da potvrđuje vještak u dijelu nalaza i mišljenja u kojem navodida je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. S obzirom na navedeno, da je razvidno kako je tuženik u potpunosti postupio sukladno ZIDZPK, slijedom čega je tužiteljeva tražbina već ispunjena te samim time tužitelj da nema pravnog interesa u predmetnom sporu, jer su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Tuženik za ishod ovoga postupka ne smatra relevantnim utvrđenja vještaka o navodno preplaćenom iznosu s osnove povećanja kamatne stope te tečaja CHF izračunate prema Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iz već izloženih razloga, no opreza radi, izlaže kako slijedi. Nadalje, ističe da je tuženiku tijekom otplate nastao manjak budući da su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži negoli u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu slijedom čega da je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet. Da je potrebno uračunati manje plaćene iznose da proizlazi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). U tom smislu da treba napomenuti kako učinke ništetnosti nije moguće vremenski ograničiti tako da posljedice ništetnosti vrijede samo za periode kad je valuta tečaja bila veća od početno ugovorene, odnosno kada je kamatna stopa bila veća od početno ugovorene. Također, pravna osnova na koju se tužitelj u svom zahtjevu poziva da je upravo institut stjecanja bez osnove čije su posljedice određene čl. 1111. ZOO-a. U predmetnom sporu da je razvidno kako je tuženikova „korist“ umanjena upravo zbog negativnih razlika nastalih kada je kamatna stopa i tečaj CHF bili ispod početno ugovorenog. Tuženik dakle da nije ostvario „korist“ u visini samo više plaćenih iznosa, nego u dijelu koji je preostao kada se oduzmu negativne razlike, odnosno u visini ukupno nastale razlike. Slijedom svega navedenog, da je razvidno kako je potrebno uvažiti i manje plaćene iznose dok jednako tako iz obrazloženog proizlazi kako bi svako drugo postupanje dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava u vidu povrede čl. 1111. ZOO-a. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača da se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.
2.4. U svom podnesku od 12. studenog 2024. (str. 345-350) tuženik se protivi potraživanju s osnove zakonskih zateznih kamata koje, prema postavljenom tužbenom zahtjevu teku od dana stjecanja pojedinog iznosa pa do isplate. U slučaju utvrđene ništetnosti, a odgovarajućom primjenom instituta stjecanja bez osnove, u svakom da je konkretnom slučaju potrebno procijeniti, duguje li stjecatelj zakonske zatezne kamate od dana stjecanja ili od dana podnošenja zahtjeva, a odluka o navedenom da će ovisiti o poštenju stjecatelja. Premda ništetne ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke, odnosno učinci ništetnosti da su ex tunc, nijedan od sudionika obveznog odnosa o ništetnosti da ne može pouzdano zaključiti prije pravomoćne odluke suda o takvoj ništetnosti pa da se u navedenom, mišljenje tuženika, upravo ostvaruje smisao i svrha sudske zaštite, posebice one deklaratorne, utvrđenjem ništetnosti izrekom presude. Ništetnost odredbi ugovora o kreditu sklopljenih između potrošača i kreditne institucije da nije univerzalna i ona uvijek da ovisi o okolnostima konkretnog slučaja u kojim je potrebno cijeniti jesu li pretpostavke nepoštenosti ispunjene, a takvo shvaćanje da je očigledno prihvaćeno i u praksi VSRH. S obzirom na navedeno, mišljenje je tuženika da primjenjujući odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima da nema osnove da se tužitelju zakonske zatezne kamate priznaju od dana kojega je tuženik navodno stekao pojedinačne preplaćene iznose te da je u konkretnom slučaju bilo potrebno ocijeniti treba li tuženika smatrati poštenim stjecateljem. Da zakonske zatezne kamate ne pripadaju tužitelju od svakog dana kojega je tuženik stekao naplaćene iznose da proizlazi i iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje, iako se izrijekom odnosi na ugovore o zajmu, potvrđuje da bi u slučaju utvrđene ništetnosti, stjecatelju zakonske zatezne kamate trebale pripasti od dana podnošenja zahtjeva. To iz razloga što bi se u slučaju prihvaćanja ovakvog stava tužitelja svatko mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora bez dokazivanja osnovnih uvjeta po kojem se osoba uopće i može pozivati na ta utvrđenja, a to su: 1.) da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača te 2.) da su sredstva predmetnog kredita kao i stvari kupljene sredstvima kredita korištene isključivo u potrošačke svrhe. Naime, potrošačko svojstvo da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivnog spora, a suprotno od navoda tužitelja, upravo da je na tužitelju teret dokaza na spomenutim činjenicama budući da Zakon o zaštiti potrošača ne poznaje presumpciju prema kojoj je određena osoba potrošač dok se ne dokaže suprotno. U tom smislu da govori i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021.
3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu broj 316-22/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 07. ožujka 2007. (str. 7-11, 59-66), aneks uz ugovor o kreditu broj 316-22/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. veljače 2016. (str. 26-30, 78-84), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (str. 33-35), specifikacija uplata (str. 36-37), potvrda (str. 38), specijalna punomoć (str. 67), ugovor o prodaji nekretnine od 14. veljače 2007. (str. 68-71), ugovor o prodaji nekretnine od 13. veljače 2007. (str. 72-76), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (str. 85-87), obavijest o provedenoj konverziji (str. 88-89), otplatni plan (str. 90-91), specifikacija uplata (str. 93-97), zahtjev za kredit (str. 98), ponuda za osiguranje imovine (str. 99-101), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. (str. 117-118), model kretanja tečaja (str. 125-127), članci (str. 123-124,128,154-160, 186- 199), letak (str. 161-169), dopis HNB (str. 171-172), izjava svjedoka (str. 231-234), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 17. srpnja 2023. (str. 249-270), otplatni plan za kredit (str. 271-277, 303-306), pregled prometa za klijenta (str. 278-296), specifikacija uplata (str. 297-302), a proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 1. ZPP-a.
4. Među strankama nije sporno:
- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 316-22/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 07. ožujka 2007., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 100.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20% godišnje, na rok otplate 17 godina, koji je odobren za kupnju stana;
- da se predmetnim ugovorom tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja da se neće mijenjati do 31. prosinca 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, a banka da je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, s time da će se 01. siječnja 2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", a nakon promjene kamatne stope ista da se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, a korisnik kredita svojim potpisom ugovora da izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom;
- da se kredit otplaćuje u 204 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 688,73 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-
Bank d.d. na dan plaćanja;
- da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-22/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 10. veljače 2016., koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa] Tanji Ferenc dana 11. veljače 2016. pod brojem OV- 793/16, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.
5. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:
- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;
- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;
- ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks Ugovora o kreditu dana 11. veljače 2016.
6. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 FH i ČH od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik je prvotno predložio da se kao svjedok sasluša bivši radnik tuženika MHJ (str. 346), međutim kasnije je podneskom od 09. siječnja 2025. odustao od ovog dokaznog prijedloga. Kada se ima u vidu iskaz tužitelja, a koji sud cijeni istinitim i vjerodostojnim, jer je pred sudom iskazivao decidirano, te životno logično, a iz kojeg iskaza proizlazi da je tekst ugovora pripremila banka koja im je i ponudila kao povoljan predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da mu osobna bankarica nije ništa objašnjavala o valutnoj klauzuli, niti promjeni kamatne stope i da je ugovor potpisan praktički automatski kako bi tužitelj mogao realizirati kupnju stana za potrebe stanovanja tužiteljevog sina - sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i utvrđenja ništetnih pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske samo potvrđuje svoju odluku broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
8. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu EH protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.
9. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.
9.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
10. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan za potrebe stanovanja člana obitelji tužitelja. Tako proizlazi iz iskaza tužitelja, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.
11. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oecc. koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 249-267) utvrdio da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 20.276,26 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos od 6.357,33 eura, a na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja iznos 9.604,28 eura. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. da iznosi 4.314,65 eura, za koji iznos da je tuženik manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.
11.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik u pogledu izračuna nije imao primjedbi. Naime, primjedba tuženika se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.
12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
13. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
14. Tuženik je istakno prigovor zastare. Vezano za isti, ističe se da je podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, o kojem je postupku ranije rečeno, došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta 03. lipnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Slijedom navedenog, prigovor zastare je neosnovan.
15. Slijedom svega navedeno odlučeno je kao u točkama I, II i III izreke ove presude.
16. Odluka o parničnom trošku (točka IV izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
16.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), zastupanja na ročištima 20. studenog 2024., 13. prosinca 2024. i 19. veljače 2025. u iznosu ukupno 1.100,00 eura (tbr. 9/1 i 9/5 Tarife), sastav podnesaka od 13. kolovoza 2019. i 13. listopada 2022. u iznosu ukupno 300,00 eura (tbr. 8/1 i 8/4 Tarife), odnosno ukupno 1.600,00 eura, sve uvećano za PDV (tbr. 46 Tarife) u iznosu 400,00 eura, te predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 500,00 eura, tj. sveukupno trošak 2.500,00 eura.
16.2. Tužitelju nije priznat trošak u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom (trošak je obračunat prema vps. do 05. rujna 2023. u iznosu 1.459,95 eura, a nakon toga prema vps. 20.276,26 eura). Tužitelju također nije priznat trošak zastupanja za sastav podnesaka od 18. svibnja 2020., 20. listopada 2020. i 05. rujna 2024., jer takvi ne prileže spisu, a ni trošak zastupanja za sastav podneska od 16. kolovoza 2024., jer se istim požuruje postupanje suda, pa je stajalište suda da nije riječ o potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.
U Poreču, 30. travnja 2025.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave odluke.
DNA:
1. tužitelj p.p.,
2. tuženik p.p.
