Poslovni broj: Povrv-92/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu tog suda Mariji Skokandić, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Maje Skokandić Nobilo, u pravnoj stvari tužitelja Đ/S, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik u Rijeci, Ante Starčevića 5, protiv tuženika ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi naplate novčane tražbine, nakon glavne rasprave zaključene 1. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i tuženika, na ročištu zakazanom radi objave odluke, dana 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi vršitelja dužnosti Javnog bilježnika Nade Pirjać iz Dubrovnika, Dr. A. Starčevića 20, pod posl. br. Ovrv- 7047/2023 od 13. ožujka 2024., kojim je tuženiku ĐZ naloženo isplatiti tužitelju Đ iznos od 145,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2019. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun tužitelja [broj bankovnog računa], država:

Danska, naziv banke: DEN DANSKE BANK, SWIFR: DABADKKK, u roku od osam dana zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 87,50 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun IBAN [broj bankovnog računa], model HR99, u roku od osam dana te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u visini od 33,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. travnja 2025., a koja se obračunava po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve to u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu u visini od 477,00 EUR zahtjev tuženika za naknadnom troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj Đ (dalje: tužitelj), prije ovrhovoditelj, protiv tuženika ĐZ (dalje: tuženik), prije ovršenik, podnio je dana 19. prosinca 2023. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koji je dodijeljen u rad vršitelju dužnosti javnog bilježnika Nadi Pirjać iz Dubrovnika, a koja je 13. ožujka 2024. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-7047/2023, UPP/OS-Ovrv- 902/2023 kojim je tuženiku naloženo u roku od osam dana namiriti tražbinu tužitelja iz prijedloga za ovrhu u iznosu od 145,00 EUR uvećanom za zakonske zatezne kamate, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 87,50 EUR.

2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi tuženik podnosi pravodobni prigovor u kojem navodi kako pobija u cijelosti rješenje o ovrsi, odnosno i osnov i visinu zahtjeva ovrhovoditelja. Ističe kako ugovor na kojemu tužitelj temelji svoje potraživanje nikada nije potpisao, kako je isti "falsificiran", kako nikada nije dobio nikakav račun s objašnjenjem što bi i temeljem čega bio dužan tužitelju. Također, navodi kako se voditelj poslovnice tužitelja u [adresa] služi nečasnim radnjama, osporava vjerodostojnu ispravu i ističe kako potpis na ugovoru kojeg tužitelj prilaže uz prijedlog za ovrhu nije njegov potpis, niti potpis njegovog sina.

3. Slijedom predmetnog prigovora ovaj sud je rješenjem poslovni broj Povrv- 92/2024 od 7. listopada 2024. stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-7047/2023 od 13. ožujka 2024. u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo sve provedene radnje te je odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. U navedenom rješenju poslovni broj Povrv-92/2024 od 7. listopada 2024. sud je, sukladno odredbi čl. 461.a st. 2., 3. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) upozorio tužitelja da je u ovom sporu male vrijednosti u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od dostave ovog rješenja i prigovora tuženika, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica te je upozorio tuženika da je u ovom sporu male vrijednosti u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka označenog podneska tužitelja sudu dostaviti podnesak u kojem će iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica.

4. U podnesku zaprimljenom 24. listopada 2024. tužitelj navodi kako su tužitelj i tuženik dana 26. ožujka 2015. sklopili Ugovor o pružanju usluga smještaja zajedno sa pripadajućim općim uvjetima poslovanja. Na tu okolnost tužitelj prilaže spomenuti ugovor te predlaže dokaz grafološkim vještačenjem po potrebi. Ističe kako su navodi tuženika da on nije potpisnik spomenutog ugovora potpuno neosnovani, a u prilog činjenici da je tužitelj iznajmljivao svoju smještajnu jedinicu prilaže i rješenje o odobravanju pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu od 25. veljače 2013. Također, navodi da, ukoliko je i netko drugi, npr. sin tuženika, vodio komunikaciju s tužiteljem i smještao goste te vodio poslovanje vezano uz iznajmljivanje smještajne jedinice to ne znači da je ugovor zaključen između tužitelja i tuženika fiktivan. Ističe kako su tijekom boravka u smještajnoj jedinici tuženika gosti rezervacije br. 5627260 uložili reklamaciju jer je u jedinici nedostajala oprema i namještaj koji su navedeni pri oglašavanju te je tužitelj goste predmetne rezervacije premjestio u drugu smještajnu jedinicu pod šifrom CDS 813. Zaključno, navodi kako je tužitelj tuženiku unaprijed isplatio zaradu od rezervacije br. 5627260 u iznosu od 447,00 EUR, a obzirom da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu smještaja gostiju rezervacije br. 5627260 i održavanja smještajne jedinice tužitelj potražuje od tuženika iznos od 145,00 EUR budući je dugovanje umanjio za iznos od 302,00 EUR, a koliko je iznosila tuženikova zarada od rezervacije br. 5542323 te predlaže donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti i ostavlja na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl.br. Ovrv-7047/2023 od 13. ožujka 2024.

5. U podnesku zaprimljenom 25. listopada 2024. tužitelj dostavlja sudu potvrdu o uplati koju je omaškom propustio dostaviti u privitku prethodnog podneska, a koja potvrda obuhvaća iznose koji su tuženiku isplaćeni za rezervaciju br. 5627260 u iznosu od 546,00 EUR, rezervaciju br. 5584203 u iznosu od 600,00 EUR, a sve umanjeno za dugovanje iz 2017. koje se odnosilo na povrat najma za rezervaciju br. 4623970, koja je dana 27. srpnja 2017. isplaćena tuženiku u iznosu od 330,00 EUR.

6. U podnesku tuženog zaprimljenom 21. studenoga 2024., tuženik kao i u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi ističe kako nikada prije nije vidio ugovor datiran sa 26. ožujka 2015., a za kojeg tužitelj tvrdi da su ga zaključili tužitelj i tuženik te kojeg on nije potpisao, niti je znao da postoji. Navodi kako je on u veljači 2013. godine dobio rješenje kojim se odobrava pružanje ugostiteljskih usluga na njegovo ime za objekt na adresi:

[adresa], br. 5 te je iste te godine sa društvom NOVASOL AS, predstavništvo [adresa], potpisao ugovor za ljeto 2013. i 2014. godine. Početkom 2015. je obavijestio predstavnika društva NOVASOL, gospodina ŽZ, da ne želi produžiti ugovor jer se zbog obiteljskih razloga seli iz [adresa] u [adresa] na što mu je spomenuti predstavnik rekao da nema problema, ali kako zbog njihovih propisa krajem 2015. mora zatražiti raskid rješenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu za objekt u [adresa]. Navodi kako je isto i učinio te ishodio rješenje Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Ispostava u Korčuli, Služba za gospodarstvo kojim se ukida rješenje od 25. veljače 2013. kojim je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu s danom 24. studenog 2015. Ističe kako je to rješenje dostavio predstavniku tužitelja i time je njihova suradnja okončana, a tijekom 2015. godine je napravio rekonstrukciju kuće u [adresa] i početkom 2016. se dio njegove obitelji uselio u tu kuću i od tada do danas nikakav gost u istu nije ušao. Slijedom svega navedenog, predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev jer se isti temelji na lažiranim dokumentima.

7. Nadalje, podneskom zaprimljenim 23. prosinca 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženika i istaknuo kako su parnične stranke bile u ugovornom odnosu prema kojem je obveza tuženika bila da u svoju smještajnu jedinicu pod šifrom CDS 537 primi goste koji su je rezervirali posredstvom tužitelja i da svoju jedinicu održava u urednom i funkcionalnom stanju te su u istu trebali biti smješteni gosti rezervacije br. 5627260. Tuženiku je unaprijed isplaćena zarada za rezervaciju u iznosu od 450,00 EUR, međutim, gosti nisu odsjeli u smještajnoj jedinici tuženika, te je tuženiku isplaćena zarada za rezervaciju koju nije odradio pa je tuženik taj iznos stekao bez osnove i sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dužan je izvršiti povrat novca tužitelju. Ističe kako tuženik ne spori da je tužitelj imao zaključen ugovor s njim iz 2013. godine te mu je zarada temeljem tog ugovora isplaćivana na račun otvoren u OTP banci d.d., a kako iz potvrde o uplati proizlazi da je 27. lipnja 2019. tuženiku isplaćen iznos zarade na broj računa koji je naveden u ugovoru iz 2013. pa predlaže sudu zatražit od OTP banke d.d. potvrdu o vlasništvu nad spomenutim računom tuženika te usvajanje tužbenog zahtjeva i ostavljanje na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nade Pirjać pod posl.br. Ovrv-7047/2023 od 13. ožujka 2024.

8. U prethodnom postupku tužitelj je ustrajao u svom tužbenom zahtjevu i svim dokaznim prijedlozima. Tuženik je ponovno istaknuo kako je s društvom NOVASOL imao zaključen ugovor u periodu od 2013. do 2015. te kako je 2015. otkazao dozvolu za iznajmljivanje, a sve iz razloga što je njegov sin odlučio stanovati u kući u [adresa] pa je dalje nije ni mogao iznajmljivati. U odnosu na navode tužitelja kako su mu u 2019. godini isplaćeni novci na račun na ime rezervacije, istaknuo je kako mu nije jasno i ne zna radi li se o nekoj grešci te kako taj račun ne predstavlja njegov račun. Pretpostavlja da je napravljena neka pogreška, a novci nisu sjeli na njegov račun.

9. Daljnjim podneskom, zaprimljenim u spis predmeta 16. siječnja 2025. tužitelj je ustrajao u prijedlogu da se pribavi potvrda o vlasništvu nad računom na koji je izvršena uplata novca te ukoliko bi iz spomenute potvrde proizlazilo da je tuženik vlasnik tog računa, isti bi bio dužan tužitelju isplatiti utuženi iznos budući je isti stekao bez osnove. Ističe kako su parnične stranke 2013. godine zaključile ugovor u kojem je tuženik naveo svoj račun za isplatu zarade, kako je ugovor zaključen 2015. zapravo reaktivacija ugovora iz 2013., a budući se radio o reaktivaciji, tužitelj je tuženiku nastavio isplaćivati zaradu od rezervacija koje je tuženik odradio nakon 2015. godine na račun naveden u ugovoru iz 2013. Podneskom zaprimljenim 28. siječnja 2025., tuženik je osporio sve navode tužitelja i ponovio kako ugovor iz 2015. nije potpisao, niti je iznajmljivao kuću obzirom da je na njegov zahtjev ukinuta dozvola za iznajmljivanje.

10. Na pripremnom ročištu održanom dana 7. veljače 2025. tužitelj je ostao u svemu kao i u dosadašnjem tijeku postupka te kod svih dokaznih prijedloga. Tuženik je ponovno istaknuo kako je 2015. godine prekinuo svaku suradnju s tužiteljem te otkazao dozvolu za iznajmljivanje. Osvrnuo se na podnesak tužitelja u kojem stoji kako u kući tuženika, vezano za spornu rezervaciju, nije bilo ugovorene opreme prilikom dolaska gostiju, a on o tom ugovoru iz 2015. ne zna baš ništa te je ponovno istaknuo da taj ugovor nije potpisao, već da je isti falsificiran. Također, ponovio je svoje navode vezane za broj bankovnog računa te istaknuo da ne zna zašto ga točno tužitelj tereti i na koji se broj računa on poziva tvrdeći da je upravo tuženik vlasnik tog računa. Još je naveo kako je prilikom sklapanja prvog ugovora iz 2013. dao broj računa za uplate iz inozemstva koji je bio važeći u to vrijeme, a nakon toga tužitelju nije dostavljao eventualno nove ili izmijenjen brojeve računa na svoje ime. Dana 24. veljače 2025. zaprimljen je podnesak OTP banke d.d. kojim je dostavljen Ugovor o otvaranju računa ĐZ, račun broj: [broj bankovnog računa] sa naznakom datuma sklapanja ugovora, odnosno 23. siječnja 2013. godine. Na tako zaprimljeni podnesak OTP banke d.d. tužitelj se očitovao svojim podneskom i naveo kako je očigledno da je račun u vlasništvu tuženika, kako je on na isti izvršio uplatu iznosa kao zarade od rezervacije za goste koji su trebali odsjesti u njegovoj smještajnoj jedinici, a gosti te rezervacije nisu odsjeli u jedinici tuženika iz razloga neurednosti i neispravnosti iste pa je time tuženiku isplaćena zarada za rezervaciju koju on nije odradio. Zaključno, tužitelj navodi kako je tuženik bez osnove stekao utuženi iznos, a sukladno odredbi članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan je izvršiti povrat spomenutog iznosa pa slijedom navedenog tužitelj odustaje od predloženog dokaza grafološkog vještačenja budući je isto postalo irelevantno i suvišno s obzirom da je za povrat iznosa stečenog bez osnove nevažno je li postojao ugovorni odnos između parničnih strana ili nije te će to ujedno dovesti do odugovlačenja predmetnog postupka i stvaranja nepotrebnih troškova. Na navedeno tuženik se očitovao podneskom zaprimljenim kod ovog suda 14. ožujka 2025. te naveo kako je istina da je 23. siječnja 2013. bio vlasnik računa u OTP banci, a u odnosu na kojeg je banka i dostavila Ugovor o otvaranju računa, ali kako nije istina da je on 20. veljače 2025. još uvijek vlasnik tog računa i kako banka ima dokument o zatvaranju tog računa. U bitnome, ponovio je sve što je sudu istaknuo na prethodnim ročištima i u svojim podnescima te kako mu nikako nije jasno zašto ga se nije moglo nazvati telefonom i objasniti što mu je to plaćeno, nego se umjesto toga služilo lažnim dokumentima i njega pokušalo proglašavati krivim, a iz razgovora sa svojim sinom misli da je jedino moguće da je plaćen neki veliki stakleni stol kojeg su NOVASOL-ovi gosti razbili još za vrijeme kad su boravili u toj kući, a od strane voditelja poslovnice u [adresa] je bilo obećano da će taj stol biti kad-tad plaćen.

11. Na ročištu glavne rasprave održanom 1. travnja 2025. tužitelj je u svemu ostao kao i u dosadašnjem tijeku postupka, a tuženik je ponovio kako je još 2015. raskinuo svaku suradnju sa tužiteljem i već 10 godina nemaju nikakve kontakte. Naveo je kako radi za inozemnu firmu pa prima isplate na račun, a za spornih 700,00 EUR koji su sjeli na njegov račun moglo se dogoditi da ih nije ni registrirao jer mu je poslodavac u više navrata vršio uplate za njegov boravak u Kini i obavljeni rad.

12. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev tužitelja glasi na iznos od 145,00 EUR, pa se radi o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 458. st. 1. ZPP-a, obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR.

13. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to: prijedlog i rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršitelja dužnosti javnog bilježnika Nade Pirjać od 13. ožujka 2024., posl.br. Ovrv-7047/2023, Izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, Ugovor između NOVASOL-a i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 26. ožujka 2015. sa općim uvjetima poslovanja, Rješenje o odobravanju pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na ime ĐZ od 25. veljače 2013., fotografije interijera objekta, e-mail korenspondenciju između ŽZ i ČZ, CRM izvadak 1 i CRM izvadak 2, potvrdu o uplati od 25. listopada 2024. (list 156-157 spisa), zahtjev za raskid rješenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu od 23. studenog 2015., Rješenje o ukidanju rješenja o odobrenju pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu od 27. studenog 2015., Ugovor između NOVASOL-a i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 30. siječnja 2013., popis rezervacija smještajne jedinice tuženika te Ugovor o otvaranju žiro računa i platnim uslugama (okvirni ugovor) zaključen između OTP banka d.d. Zadar i ĐZ dana 23. siječnja 2013.

14. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 145,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje tužitelj potražuje od tuženika temeljem vjerodostojne isprave – izvadak iz poslovnih knjiga, a u kojoj je kao dugovanje tuženika naveden utuženi iznos i temeljem koje je i doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Tužbeni zahtjev tužitelja temelji se na tvrdni da je sa tuženikom sklopio ugovor (Ugovor između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 26. ožujka 2015.), a koji ugovorni odnos bi bio osnova za nastanak obveze tuženika prema tužitelju.

15. U svom podnesku, zaprimljenom kod ovog suda 23. prosinca 2024., tužitelj je, očitujući se na podnesak tuženika od 21. studenog 2024., tužitelj navodi kako je tuženik bez osnove stekao utuženi iznos, pa se sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima u tom slučaju radi o sjecanju bez osnove te je dužan tužitelju izvršiti povrat utuženog iznosa, a u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 5. Ožujka 2025., po pribavi podataka nad vlasništvom računa od strane OTP banke d.d., tužitelj odustaje od predloženog grafološkog vještačenja, navodeći "da je isto postalo irelevantno i suvišno s obzirom da je za povrat iznosa stečenog bez osnove nevažno je li postojao ugovorni odnos između parničnih stranka ili nije".

16. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

17. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, prije svega dokaza predloženih od strane samog tužitelja na kojem je i teret dokaza u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

18. Uvidom u prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave vidljivo je da tužitelj potražuje iznos od 145,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama te troškove postupka uvećane za zatezne kamate, a koji iznos proizlazi kao obveza iz ugovornog odnosa među strankama, točnije Ugovora između NOVASOL-a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor od 26. ožujka 2015., a koji tužitelj i prilaže uz sam prijedlog za ovrhu i vjerodostojnu ispravu- izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja. Nadalje, iz pročitanih i pregledanih isprava proizlazi, što tuženik i ne spori, kako su parnične stranke bile u obveznom (ugovornom) odnosu temeljem Ugovora između NOVASOL- a AS i vlasnika kuće/apartmana za odmor zaključenom 30. siječnja 2013., na kojem ugovoru stoji kako se isti može raskinuti najranije 14. siječnja 2015. Također, iz spisu priležećeg Rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Ispostava u Korčuli, Služba za gospodarstvo, Klasa: UP/I-335-03/15-01/578, Urbroj:

2117-03/07-15-2 od 27. studenog 2015. razvidno je kako je s danom 24. studenog 2015., na zahtjev tuženika, ukinuto rješenje tog tijela od 25. veljače 2013., a kojim je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na ime tuženika. Također, iz Ugovora o otvaranju žiro računa i platnim uslugama razvidno je kako je tuženik dana 23. siječnja 2013. godine otvorio račun u OTP banci, a na koji broj računa je tužitelj (list 157 spisa) dana 27. lipnja 2019. izvršio uplatu iznosa od 816,00 EUR. Tijekom postupka, a po pribavi Ugovora od strane OTP banke d.d., tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga, grafološkog vještačenja potpisa tuženika na Ugovoru od 26. ožujka 2015., mijenjajući pravnu i činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, navodeći kako je isto potpuno irelevantno, odnosno temeljeći svoj tužbeni zahtjev na odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 1111. st. 1., kojima je regulirano stjecanje bez osnove.

19. U parnici koja se vodi povodom prigovora ovršenika protiv rješenja o ovrsi donesenog temeljem vjerodostojne isprave primjenjuju se pravila parničnog postupka koja vrijede za postupak u povodu prigovora protiv platnog naloga, što znači da sud u ovoj parnici i ne može donijeti drugačiju odluku nego li je to propisano odredbom čl. 451. st. 3 ZPP-a, dakle, u odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida te će u slučaju ukidanja odbiti tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, a obzirom da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave doneseno temeljem vjerodostojne isprave - izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja, a koja je izdana temeljem tvrdnje tužitelja da između njega i tuženika postoji ugovorni odnos, sud, iako nije vezan pravnom osnovnom tužbe, vezan je činjeničnom osnovom te u ovom postupku ne može obvezati tuženika na plaćanje po drugom osnovu kada je platni nalog, a koji je sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesen na temelju činjenične osnove postojanja ugovornog odnosa, a sud je jedino ovlašten ili održati na snazi ili ukinuti platni nalog sadržan u osporenom rješenju o ovrsi.

20. Također, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/22) održane 6. lipnja 2022., jasno je zauzeto sljedeće shvaćanje: „U postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga tužitelj može nakon izdavanja platnog naloga preinačiti tužbu samo tako da na temelju iste činjenične i pravne osnove poveća tužbeni zahtjev ili istakne drugi zahtjev, uz već postojeći, iznad iznosa određenog platnim nalogom.“ U konkretnom postupku, kako što je navedeno, primjenjuju se pravila parničnog postupka koja vrijede da postupak u povodu prigovora platnog naloga pa je sukladno tome, tužitelj ovlašten preinačiti tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći iznad iznosa određenog platnim nalogom, ali samo na temelju iste činjenične i pravne osnove. Iz navedenog jasno proizlazi kako tužitelj, osim navedenog, a nakon donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave može intervenirati u svoj tužbeni zahtjev u odnosu na kojeg je donesen platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, povlačenjem tužbe u cijelosti ili djelomično.

21. Odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivne stranke.

23. Slijedom navedenog, posebno uzimajući u obzir činjenicu kako tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa, tijekom postupka je odustao od grafološkog vještačenja temeljem kojeg bi se eventualno mogla potvrditi tvrdnja tužitelja o postojanju ugovornog odnosa iz kojeg je proizašla obveza temeljem koje je javni bilježnik i donio osporeno rješenje o ovrsi, već je u tijeku postupka promijenio činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, ovaj sud je, temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršitelja dužnosti Javnog bilježnika Nade Pirjać iz Dubrovnika, Dr. A. Starčevića 20, pod posl. br. Ovrv-7047/2023 od 13. ožujka 2024., odbivši kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu označenog iznosa, te je odlučio kao u točki I. izreke.

24. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška kao i troškova nastalih tijekom ovrhe, ovo jer se sukladno Zaključak br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017. o troškovima nastalim u tijeku ovršnog postupka odlučuje zajedno s ostalim troškovima nastalim u parničnom postupku proizašlom iz ovršnog postupka pri čemu zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od dana donošenja prvostupanjske presude, utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, temeljem koje odredbe bi tužitelju bio priznat zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 437,50 EUR, a koji bi se odnosio na podnesak od 24. listopada 2024., podnesak od 23. prosinca 2024., zastupanje na ročištu od 14. siječnja 2025., podnesak od 16. siječnja 20255., zastupanje na ročištu 7. veljače 2025., podnesak od 5. ožujka 2025., te zastupanje na ročištu 1. travnja 2025., za svaku radnju 25 bodova (Tbr. 7.1., Tbr. 52. st. 3 i Tbr. 54. te Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23), što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i porez na dodanu vrijednost od 25% iznosi ukupno 437,50 EUR, nastali trošak ovršnog postupka utvrđen rješenjem o ovrsi u iznosu 87,50 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, ali obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, istom ne pripada pravo na naknadu troškova postupka te je njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

25. Tuženiku je dosuđena naknada troškova na ime pristupa na ročišta održana kod ovog suda 14. siječnja 2025., 7. veljače 2025. te 1. travnja 2025. i to u visini cijene autobusne karte na relaciji od mjesta prebivališta ([adresa]) pa do Korčule i natrag, u ukupnom iznosu od 33,00 EUR, a to prema javno dostupnim podacima Autobusnog kolodvora Korčula (Arriva Hrvatska), uvidom u internetsku stranicu, prema čemu tuženiku pripada iznos u visini cijene autobusne karte na relaciji [adresa] – [adresa] u iznosu od 5,50 EUR x 6, odnosno za dolazak i povratak u mjesto prebivališta za tri ročišta, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 60,00 EUR na ime putnih troškova, zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan. Naime, Pravilnikom o naknadi troškova u sudskim postupcima (Narodne novine br. 8/88, 3/94, 150/05, dalje: Pravilnik), i to odredbama čl. 2., čl. 6. i čl. 7. propisano je, između ostaloga, da naknada troškova obuhvaća troškove stranaka u parničnom postupku, da putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa i da obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta, odnosno, boravišta do mjesta gdje se treba izvršiti saslušanje ili neka druga radnja, kao i za povratak u prebivalište, odnosno, boravište, a da su sredstva javnog prometa u smislu tog Pravilnika, između ostaloga, i autobus. Odredbom čl. 7. Pravilnika propisano je da naknada za prijevoz pripada za putovanje izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prometnim sredstvom te da se visina naknade za prijevoz utvrđuje na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način. Tužitelj je, uz navedeno, zatražio i naknadu troškova na ime tri dnevnice u ukupnom iznosu od 450,00 EUR (150,00 EUR x 3) te je naveo da je po zanimanju inženjer strojarstva te da toliko iznosi njegova dnevnica, međutim, isti u prilog navedenome nije dostavio u spis nikakav dokaz, pa stoga sud nije mogao utvrditi stvaran iznos njegovih primanja, te onda posljedično i dnevnice, pa je stoga u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom tog troška sud odbio kao neosnovan te je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Korčuli, 30. travnja 2025.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. st. 2 toč. 3 ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

Rj/

I. DNA:

1. punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu, putem e-oglasne ploče

2. tuženom, putem e-oglasne ploče

II. Kal. 30. svibnja 2025.

U Korčuli, 30. travnja 2025.

S u d a c:

Marija Skokandić