Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-402/2024-10

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darijanu Hörtu, odvjetniku iz Opatije, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mandarić & Einwalter iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 21. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, po objavi od 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Nalaže se tuženiku da tužiteljici DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 9.782,91 EUR (slovima: devet tisuća sedamsto osamdeset i dva eura i devedeset i jedan cent) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 51,20 EUR od 01.09.2007. godine do isplate,

- na iznos od 50,27 EUR od 02.10.2007. godine do isplate,

- na iznos od 50,16 EUR od 01.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 50,81 EUR od 01.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 50,40 EUR od 01.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 53,89 EUR od 01.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 95,07 EUR od 01.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 96,62 EUR od 01.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 93,83 EUR od 01.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 92,83 EUR od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 93,94 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 92,23 EUR od 31.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 92,27 EUR od 29.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 93,03 EUR od 01.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 101,53 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 95,63 EUR od 02.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 101,07 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 101,06 EUR od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 103,13 EUR od 27.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 100,07 EUR od 25.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 101,26 EUR od 29.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 99,02 EUR od 29.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 98,05 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 98,23 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 98,41 EUR od 29.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 98,68 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 97,55 EUR od 30.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 98,70 EUR od 28.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 99,85 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 100,75 EUR od 30.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 100,90 EUR od 02.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 102,92 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 102,17 EUR od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 103,08 EUR od 30.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 107,90 EUR od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 105,91 EUR od 30.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 111,48 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 110,07 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 107,44 EUR od 29.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 111,24 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 115,82 EUR od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 113,57 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 114,75 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 112,41 EUR od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 111,90 EUR od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 120,38 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 120,64 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 127,53 EUR od 30.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,63 EUR od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 119,57 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 118,78 EUR od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 118,13 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 119,13 EUR od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 120,80 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 120,56 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 119,07 EUR od 03.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 119,26 EUR od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 119,42 EUR od 03.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 118,20 EUR od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 118,09 EUR od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 117,23 EUR od 29.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 115,63 EUR od 29.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 116,49 EUR od 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 116,82 EUR od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 115,90 EUR od 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 113,03 EUR od 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 113,30 EUR od 30.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 114,36 EUR od 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 113,12 EUR od 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,79 EUR od 30.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,80 EUR od 29.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,72 EUR od 03.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,24 EUR od 01.10.2013. godine do isplate ,

- na iznos od 111,27 EUR od 01.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,00 EUR od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,89 EUR od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,07 EUR od 31.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,64 EUR od 04.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 109,82 EUR od 02.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 27.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 107,64 EUR od 28.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 107,31 EUR od 19.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 107,46 EUR od 09.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 107,03 EUR od 20.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 106,49 EUR od 30.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 105,80 EUR od 31.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 105,85 EUR od 03.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 105,53 EUR od 03.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 104,98 EUR od 29.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 104,49 EUR od 05.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 98,84 EUR od 30.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 98,18 EUR od 30.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 97,53 EUR od 17.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 96,90 EUR od 21.08.2015. godine do isplate,

sve po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od. 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godišnje po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, a od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od 01.07.2022. godine do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, a od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi od 7 %, od 01.01.2024. godine do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5%, a od 01.07.2024. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II-Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 11.851,06 EUR (slovima: jedanaest tisuća osamsto pedeset i jedan euro i 06 centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 16,62 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,37 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,24 EUR od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,63 EUR od 27.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,63 EUR od 25.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,39 EUR od 29.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,76 EUR od 29.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,45 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,70 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,92 EUR od 29.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,80 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,47 EUR od 30.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,31 EUR od 28.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,07 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,34 EUR od 30.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,60 EUR od 02.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 44,43 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,81 EUR od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,33 EUR od 30.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 82,19 EUR od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,36 EUR od 30.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 109,53 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 85,66 EUR od 29.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 113,21 EUR od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 146,24 EUR od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 132,86 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 142,89 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 128,96 EUR od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 127,52 EUR od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 188,11 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 192,20 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 242,41 EUR od 30.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 217,96 EUR od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 192,19 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 189,26 EUR od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 187,25 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 197,02 EUR od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 211,49 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 212,76 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 205,01 EUR od 03.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 209,39 EUR od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 213,55 EUR od 03.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 207,92 EUR od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 210,33 EUR od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 207,32 EUR od 29.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 199,02 EUR od 29.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 208,62 EUR od 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 214,49 EUR od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 211,49 EUR od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 211,27 EUR od 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 193,60 EUR od 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 199,26 EUR od 30.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 210,86 EUR od 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 205,38 EUR od 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 184,29 EUR od 30.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 188,18 EUR od 29.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 191,61 EUR od 03.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 199,65 EUR od 01.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 211,70 EUR od 01.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 206,25 EUR od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 209,80 EUR od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 215,82 EUR od 31.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 217,01 EUR od 04.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 223,24 EUR od 02.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 217,43 EUR od 27.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 215,75 EUR od 28.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 218,06 EUR od 19.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 224,56 EUR od 09.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 226,41 EUR od 20.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 231,80 EUR od 30.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 231,70 EUR od 31.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 237,84 EUR od 03.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 241,01 EUR od 03.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 242,40 EUR od 29.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 244,31 EUR od 31.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 246,89 EUR od 30.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 247,54 EUR od 30.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 248,19 EUR od 17.07.2015. godine do isplate,

do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od. 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godišnje po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, a od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od 01.07.2022. godine do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, a od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi od 7 %, od 01.01.2024. godine do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5%, a od 01.07.2024. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III-Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici DN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u visini od 7.217,99 EUR (slovima: sedam tisuća dvjesto sedamanest eura i devedeset i devet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počam od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi od 7,25% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I-Ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 11.208,35 EUR istaknuto radi prebijanja.

II-Ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 66,86 EUR istaknuto radi prebijanja.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je ustala tužbom u kojoj navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 22. prosinca 2006. godine i to tužiteljica kao korisnik kredita i založni dužnik. Člankom 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012190071 određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 7,88% godišnje. Tužiteljici da je bio ponuđen ugovor o kreditu isključivo u valuti CHF kao najpovoljniji. O ugovornoj valuti kao ni o kamatnoj stopi nije se pojedinačno pregovaralo jer je predmetni ugovor unaprijed formulirao tuženik i tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.Tuženik da je nakon 31. kolovoza 2007. jednostrano počeo podizati redovnu kamatnu stopu. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično preinačena i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. gdje da je utvrđeno da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i naloženo mu je da prekine sa korištenjem odredaba kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama banke. Takav stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-249/14-2 od 09. travnja 2015. Navodi da je citiranom presudom utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Tužiteljica navodi da je takvim nezakonitim postupanjem tuženika ista na ime nezakonito povišene stope redovne kamate u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. preplatila iznos od 76.199,07 kuna koji predstavlja stjecanje bez osnova na strani tuženika. Tužiteljica, nadalje, navodi da je člankom 7. Ugovora o kreditu određeno da je povrat obveza kredita tj. otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu koja se odnosi na valutu CHF i da je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospjeća, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu.Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih, i ovdje tuženika,a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Obzirom da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica CHF nepoštena i ništetna i bez pravnog učinka, to smatra da je neosnovano plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala po tečaju na dan korištenja kredita i na taj način da je preplatila tuženiku iznos u visini od 99.663,29 kuna u periodu od 31. listopada 2008. do 30. rujna 2015. Ističe da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužiteljica prihvatila mogućnost konverzije i skopila Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012190071 dana 11. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita u valutu Eur. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9012190071 koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranim odlukama tuženika i na vezivanje otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te isplatu preplaćenih iznosa, sve uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio nedostatku pravnog interesa tužitelja budući je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu. Ističe prigovor zastare,te osporava tužitelju svojstvo potrošača. Smatra da su osporavane odredbe valjane, te isto obrazlaže. Nadalje navodi da je tužitelj bio informiran i da mu je tuženik pružio sve relevantne informacije. Naglašava da je Ugovor bio solemniziran od strane javnog bilježnika,a prilkom solemnizacije javni bilježnik bio je dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravnoj i ozbiljnoj volji. Tužitelj da ovom tužbom traži povoljnije uvjete od uvjeta dostupnih na tržištu u to vrijeme. Tužiteljev zahtjev da je nekonzistentan jer da s jedne strane smatra da sklapanjem Dodatka ugovora nisu u poptunosti nadoknađeni navodno preplaćeni iznosi,a s druge stane prihvaća Dodatak i konverziju kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i promjenjiv tečaj.Tuženik ističe prigovor radi prebijanja, te se referira o učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predlaže podnošenje zahtjeva za prethodnim postupkom prema članku 267. UFEU,te konačno predlaže odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu i Dodatak ugovoru (list 45 do 67 spisa), u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 79 spisa), u bonitetno izvješće (list 80 do 88 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 340 do 361 spisa),saslušan je vještak (list 434 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 458 spisa),

4.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 12. travnja 2021. (list 386 do 431 spisa),a tuženik podneskom od 23. prosinca 2019. (list 141 do 153 spisa), 16. lipnja 2020. (list 154 do 164 spisa), 25. rujna 2020. (list 175 do 178 spisa), 18. veljače 2021. (list 370 do 372 spisa), 08. travnja 2021. (list 385 spisa), 08. siječnja 2023. (list 449 do 452 spisa).

5.Dana 30. ožujka 2023. donijeta je prvostupanjska presuda poslovnog broja P-1714/2019 kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu i utvrđenje ništetnosti, te je odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja.

6.Presudom i rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 814/2023 od 10. siječnja 2024.potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I i III izreke, dok je u preostalom dijelu ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7.U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da je predmet ovog postupka deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice DN za utvrđenjem ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s internim odlukama tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF) kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom novčanih iznosa za koje tužiteljica u tužbi tvrdi da ih je tuženik stekao temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredaba. Predmet spora je i zahtjev tuženika da se odluči o njegovom prigovoru radi prebijanja. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF, bez jasnih parametara po kojima bi ona mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati odnosno kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti da je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa da su tako kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužiteljice. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti navedenih ugovornih odredaba, u okviru žalbenih navoda tuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da u postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito ukazuje tuženik. Presudu suda prvog stupnja u tom dijelu je moguće ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Donošenjem pobijane presude u tom dijelu nisu se ostvarile niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.Između stranaka tijekom provedenog postupka nisu bile sporne slijedeće bitne činjenice:

- da su stranke 22. prosinca 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 9012190071(dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 111.524,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita te da je tim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana,

- da su stranke 11. prosinca 2015. sklopile Aneks (dodatak) navedenom Ugovoru kojim je tuženik temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZIDZPK) s tužiteljem izmijenio odredbe osnovnog ugovora na način da je iznos kredita denominiran u valutu eur, te da je tužitelj tu konverziju prihvatio.Tuženik inače u žalbi nominalno ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, određeno i konkretno ne navodi u čemu bi se taj nedostatak u provedenom postupku, u odnosu na pobijani dio presude pod točkama I. i III. izreke kojim je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev, sastojao. Sud prvog stupnja utvrđuje da je protiv tuženika i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tim pravomoćnim odlukama da je utvrđeno da su tužene banke u utuženom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, te da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovci nisu u cijelosti informirale potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupale suprotno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sud prvog stupnja utvrđuje da se u ovom konkretnom slučaju radi o istovjetnom načinu postupanja tuženika kao u navedenom "kolektivnom" sporu, budući da je predmetni Ugovor tuženik unaprijed formulirao i standardizirao te zainteresiranim osobama pa tako i tužitelju, kao budućem korisniku kredita, dao na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene . Pozivajući se na odredbe čl. 502.c, u vezi s čl. 502.a ZPP sud prvog stupnja se u ovoj parnici poziva na utvrđenja u spomenutim presudama i utvrđuje da nema zapreke za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora u ovoj parnici te da su citirane ugovorne odredbe ništetne. Navedena činjenično pravna utvrđenja prvostupanjskog suda te primjenu materijalnog prava, u odnosu na točke I. i III. izreke pobijane presude, ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti . Žalbeni navodi tuženika, u odnosu na ovaj dio presude svode se na iznošenje vlastitih pravnih shvaćanja koja se, međutim, ne temelje niti na stanju u spisu, a niti na mjerodavnim materijalno pravnim zakonskim odredbama koje je sud prvog suda pravilno primijenio i za takvu primjenu materijalnog prava iznio pravno i činjenično argumentirane razloge. Slijedom navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke potvrditi.

8.Nadalje se u obrazloženju drugostupanjske odluke navodi da ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama II., IV., V. izreke (pogrešno napisano u pobijanoj presudi kao točka IV.) i pod točkom VI. izreke (pogrešno napisano u pobijanoj presudi kao točka V.), ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju u žalbi izričito ukazuje tuženik. Pobijana presuda, u tom dijelu, naime, sadrži takve proturječnosti odnosno nejasnoće, zbog čega nije moguće ispitati njezinu pravilnost. Pobijanom presudom je u tom dijelu pod točkama II. i IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati glavnice u iznos od 9.782,91 € / 73.709,33 kuna (točka II. izreke) odnosno iznos od 11.851,06 € / 89.291,85 kuna (točka IV. izreke) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose navedene u izreci koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na način naveden u izreci. Navedeni iznosi glavnica izraženi su dvojno tj. u valuti euro i u domaćoj valuti što je u skladu s odredbom čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22). Međutim, svi pojedini mjesečno dospjeli iznosi tj. dijelovi navedenih glavnica na koje u različitim vremenskim razdobljima treba teći zakonska zatezna kamata nisu u skladu s navedenim Zakonom iskazani dvojno, odnosno u važećoj valuti već samo u domaćoj valuti - kuni. Uslijed navedenog, izreka pobijane presude je u navedenom dijelu nejasna odnosno sama sebi proturječna. Osnovano ukazuje žalitelj da je izreka pobijane presude u navedenom dijelu nejasna zbog nepotrebne opširnosti (79 stranica). Naime, izreka presude je zbog nepotrebne opširnosti zaista nepregledna i slijedom toga teško razumljiva. Ovo iz razloga jer se u izreci nepotrebno ponavlja formulacije visine stope zatezne kamate za svaki pojedini mjesečno dospjeli iznos (u razdoblju od dospjelosti svakog tog iznosa do isplate). Međutim, zakonski imperativ da presuda bude jasna i razumljiva što uključuje i njezinu preglednost, podrazumijeva nužnost da se u ovakvom slučaju (samo) prvo navedu svi pojedini mjesečno dospjeli iznosi glavnica (sa datumima kada su dospjeli koji predstavljaju početak tijeka zatezne kamate koji završava u trenutku isplate) pa potom, iza svih tih iznosa, da se navede formulacija visine stope zatezne kamate koja vrijedi za sve te pojedine iznose glavnice odnosno razdoblja tijeka kamate. Protivno je navedenom zakonskom imperativu ponavljanje opširnih formulacija iza svakog pojedinog dospjelog novčanog iznosa. Također osnovano ukazuje žalitelj da je izreka pobijane presude nejasna i nerazumljiva u dijelu pod točkom VI. izreke (pogrešno naznačeno kao točka V. izreke) kojim se odbija prigovor radi prijeboja istaknut po tuženiku budući da u pogledu tog zahtjeva tuženika nije donesena odluka u skladu s odredbom čl. 338. st. 3. ZPP. O prigovoru prijeboja kojeg je u ovoj parnici istaknuo tuženik trebalo je naime odlučiti sukladno čl. 338. st. 3. ZPP na način da će sud odlučiti o postojanju ili nepostojanju, točno određenog potraživanja, istaknutog radi prebijanja. Stoga nije jasna pobijana odluka u tom dijelu kojim se neodređeno „odbija prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku“. Uslijed opisanih proturječnosti odnosno nejasnoća, pobijanu presudu u navedenom dijelu nije moguće ispitati na što osnovano u žalbi ukazuje tuženik. Osim toga, osnovano u žalbi tuženik ukazuje da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo jasne razloge o odlučnim činjenicama.Između stranaka je, naime, bilo nesporno da su sklopile spomenuti dodatak predmetnom ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZIDZPK. Provedbom konverzije sukladno čl. 19.c tog Zakona stranke su izmijenile pojedine odredbe ugovora o kreditu s time da je korisnik kredita, ovdje tužitelj, pristao na konverziju.Tuženik u žalbi ponavlja navode istaknute tijekom postupka, da je ponudom konverzije postupio sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro na način da se položaj potrošača u CHF (od dana sklapanja spornog ugovora o kreditu) izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u stabilnoj valuti (eurima) čime da je između stranaka nastao novi ugovorni odnos u kojem da je uspostavljena ravnoteža prava ugovornih strana. Tuženik navedenu okolnost ističe u žalbi i osnovano u žalbi tvrdi da iz obrazloženja pobijane presude ostaje nejasno koji su pravni učinci provedene konverzije na sporni odnos između stranaka u ovom postupku. Ostaje naime nejasno da li je nakon provedene konverzije u konkretnom slučaju eventualno uspostavljena ugovorna ravnoteža stranaka, a ukoliko jest iz kojih razloga, odnosno ukoliko nije, iz kojih razloga. O navedenoj okolnosti, koja ima utjecaja na odluku, kako o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva tako i na odluku o tuženikovom prigovoru prebijanja, izostali su jasni i potpuni razlozi u pobijanoj presudi. Uslijed navedene povrede odredaba parničnog postupka, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, pobijanu presudu je u dijelu pod točkama pod točkama II., IV., V. izreke (pogrešno naznačena kao točka IV.) i pod točkom VI. izreke (pogrešno naznačena kao točka V.) valjalo ukinuti te predmet po navedenom vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako za sada nije izvjestan uspjeh stranaka u ovoj parnici, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. S obzirom da je sud dužan u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP odlučiti u granicama postavljenog zahtjeva, na način da odluči da li tako postavljeni zahtjev prihvaća ili odbija, a isti je u ovom slučaju u smislu izloženog nerazumljiv, to će sud naložiti tužitelju da u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP pod prijetnjom posljedica iz čl. 109. st. 4. ZPP ispravi tužbeni zahtjev u tužbi kako bi se po tužbi moglo postupiti. Ovo podrazumijeva da će sud pozvati tužitelja da zahtjev za isplatu (kako glavnice tako i zateznih kamata) postavi u valuti koja je važeća u Republici Hrvatskoj sukladno odredbi čl. 5. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22) u vezi s Odlukom vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj od 21. srpnja 2022. („Narodne novine“, broj 85/22). Jednako tako, to podrazumijeva i da će sud pozvati tužitelja da zahtjev za isplatu zatezne kamate (na sve pojedine mjesečno dospjele iznose ukupno) postavi jasno i određeno, pozivom na zakonsku definiciju visine stope zatezne kamate u odnosu na određeno vremensko razdoblje, bez suvišnog ponavljanja te definicije za svaki pojedini dospjeli iznos. U ponovnom postupku sud će u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP pozvati i tuženika da jasno i određeno navede u kojem točno iznosu ističe prigovor radi prijeboja.

9.U ponovljenom postupku tužitelj je postupajući po uputi višeg suda uredio tužbeni zahtjev podneskom od 9. listopada 2024. (list 673 do 677 spisa). Tuženik je na ročištu od 21. ožujka 2025. iskazao da ustraje kod prigovora radi prijeboja koji je istaknut u odgovoru na tužbu 24. srpnja 2019. u iznosu od 11.208,35 EUR i prigovor u odnosu na negativne tečajne razlike kako su specificirane na strani 14. nalaza i mišljenja vještaka.

10.Kao što je već obrazloženo i pravomoćno utvrđeno, ništetne su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope,te u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF.

11.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.

12.Na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO- a.

24.Prigovor zastare nije osnovan. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“. U odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu nastupila je 13. lipnja 2014.,a u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti valutne klauzule pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu nastupila je 14. lipnja 2018.. Tužitelj je ovom tužbom ustao 10. lipnja 2019., slijedom čega prigovor zastare nije osnovan.

13.Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja koji se odnosi na preplatu utvrđenu o postupku konverzije, te na iznos tzv. negativnih tečajnih razlika , dakle za razdoblje kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog.

14.Ocjena je ovog suda da navedeno potraživanje tuženika ne postoji.

15.Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača. Glede tečajnih razlika, navodi se da je tužitelj isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos kojeg je tuženik od njega potraživao. Svaki izračun anuiteta vršio je tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika. Odredba članka 232. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora,ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

16.U situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, time nije došlo do povrede interesa potrošača niti je narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu.

17.Što se tiče preplate u postupku konverzije, ocjena je ovoga suda da niti navedeno potraživanje nije osnovano.

18.Naime, navedeni iznos ne može predstavljati potraživanje tuženika jer su sklapanjem Dodatka ugovorne strane riješile svoje buduće odnose koji su proizašli iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu. Dodatak ugovora nije ništetan niti je bio predmet razmatranja u tz. kolektivnom sporu.

19.Kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje se pitanje posljedica ZID ZPK.

20.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.

21.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodatka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).

22.Takav dodatak ugovora potpisao je i tužitelj čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

23.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).

24.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

25.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

26.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

27.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

28.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda D ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

29.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda D i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

30.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

31.Dodatno se pojašnjava da u odnosu na stav da tužitelj u situaciji kada je potpisao dodatak ugovoru sukladno odredbama ZID ZPK/15 nema pravni interes tražiti sudsku zaštitu valja navesti i to da je presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.Kao što je već obrazloženo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

32.Prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu broj C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio, a niti je tuženik dokazala da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

33.Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da je nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

34. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno, drugim riječima, činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

35.U ovom je postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke, čiji nalaz i mišljenje ovaj sud cijeni stručnim i korektnim.

36.Vještak je utvrdio iznose preplata koje je tužiteljica učinila pod pretpostavkom da se početna kamatna stopa i početni tečaj nisu mijenjali za vrijeme otplate kredita, a što ovaj sud smatra pravilnim budući se radi o parametrima na koje su nedvojbeno obje strane pristale i koji su bili poznati u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu.Vještak je analizirao provedeni postupak konverzije koji je tuženik proveo sukladno odredbama ZID ZPK. Međutim, upravo iz nalaza vještaka proizlazi da tužiteljica u postupku konverzije nije obeštećena. Naime, provedenom konverzijom tuženik je matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u EUR. To nije obeštećenje koja bi bilo jednako onome kada bi se usporedilo sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kamata i tečaj nisu mijenjali. Vještak je uzevši u obzir sve efekte provedene konverzije, te cijeneći i vremenski kada se događala svaka pojedina uplata odnosno razlika na temelju više plaćene kamate ili tečajne razlike, isto stavio u odnos sa preplatom i razlikom glavnice sukladno odredbama članka 171. i 172 ZOO, prema pravilima o uračunavanja. Nalaz vještaka ukazuje na to da tužiteljica u postupku konverzije nije obeštećena za iznose koje potražuje u ovom postupku.

37.Naime, u postupku konverzije nije uzeta u obzir preplata koju je tužiteljica učinila na temelju ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kao što je već rečeno, način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK i sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. U ovom postupku tužiteljica traži razliku odnosno preplatu učinjenih uplata u dijelu koji je uplaćen više od onoga što je inicijalno bilo ugovoreno, te potražuje i zateznu kamatu na više plaćene iznose,a koja preplata u postupku konverzije nije uzeta u obzir. Stoga ovaj sud i nadalje smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice koji je sukladan nalazu vještaka osnovan, te je odlučeno kao u izreci.

38.Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP-a. Trošak tužiteljice odmjeren je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).Tužiteljici je priznat slijedeći trošak:

-sastav tužbe 250 bodova/500,00 € (Tbr.7.1.)

-zastupanje na ročištima 04.11.2019., 28.09.2020., 07.07.2021., 09.01.2023., 20.02.2023., 9.10.2024., 21.03.2025. 250 bodova/500,00 € po radnji (Tbr.9.1.)

-sastav podnesaka od 12.04.2021. i 9.10.2024. 250 bodova/500,00 € po radnji (Tbr.8.1.)

-trošak sudskih pristojbi i vještačenja 967,99 €

-trošak PDV-a od 25% 1.250,00 € (Tbr.46.).

U Opatiji, 30. travnja 2025.

S u d a c:

Senka Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika