REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-395/2024-21.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TLĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 27. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Brunu Mudronja, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika TL, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog ureda Antuna Žanetić iz Zagreba, 30. travnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članaka Ugovor o kreditu broj: 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 23.10.2006. potvrđen 27.10.2006. pod brojem OU- 1075/2006 po javnoj bilježnici Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, sklopljenog između tužitelja DLĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HPB d.d., [adresa], OIB: 87939104217, kao banke, u dijelu „5. NAKNADE“ koji glasi:

„5.1. Administrativna naknada: 0,75 % (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku HPB d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju TLĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 575,66 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 10.11.2006. pa do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HPB d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju TLĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.350,92 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 5.2.2016. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HPB d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju TLĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 9.312,88 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 5.2.2016. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HPB d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju TLĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.853,45 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 26.3.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI .Nalaže se tuženiku HPB d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju TLĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.791,01 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 5.2.2016. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku HPB d.d., [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju TLĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana 30. travnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od

2.804,34 EUR uvećan za zatezne kamate tekuće od dana 22.1.2016. do isplate.

IX. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnih troškova kao

neosnovanim.

X. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 23.10.2006. potvrđen 27.10.2006. pod brojem OU-1075/2006 po javnoj bilježnici Obreniji Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, kojim je tuženik odobrio mu namjenski kredit za kupnju stanja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.660,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju tuženika za devize važećem na dan isplate (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), s rokom otplate od 30 godina.

Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. Člankom 4.1. Ugovora o kreditu je ugovorena početna redovna kamatna stopa od 4,59 % godišnje koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika.

Člankom 4.3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, te da se ista obračunava i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate.

Člankom 7.1. Ugovora o kreditu je ugovorena obveza tužitelja za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika za švicarski franak (CHF) važećem na dan dospijeća.

O navedenim ugovornim odredbama se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje u tekstu: „Direktiva 93/13 EEZ“), smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu.

Člankom 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ je propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe direktive su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo.

Napominje kako je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tvrtka tuženika glasila VOLKSBANK d.d. Tuženik je u međuvremenu nekoliko puta mijenjao tvrtku, prvo u Sberbank d.d., zatim u Sberbank d.d. – u sanaciji, zatim ponovno u Sberbank d.d. te konačno u Nova hrvatska banka d.d.

Odredba članka 4.1. i 4.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika je ništetna.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., u točki 8. izreke, kojom je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Kolektivnom presudom je utvrđeno da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Kolektivnom presudom je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne.

Tuženik mu je u Ugovoru o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika (bez ikakvih objektivnih parametara) te on ni na koji način nije mogao pregovarati o navedenoj odredbi.

Odredbe članka 7.1. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna.

Kolektivnom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Kolektivnom presudom je utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) (dalje u tekstu: „ZPP“), kao i člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) kao i člankom 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) je izričito propisano da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imaju obvezujući učinak za ostale sudove koji odlučuju o individualnim tužbama oštećenih potrošača.

Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga, nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i odredbu čl. 502. c. ZPP-a, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i u suprotnosti s odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ovakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) u svojim rješenjima Rev-18/2018 od 26.05.2020. i presudi VSRH Rev-3142/2018 od 19.03.2019. protiv koje je podnesena i ustavna tužba koju je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „USRH“) odbio rješenjem br. U-III-2233/2019 od 10.06.2020. Stoga je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja iz Kolektivne presude te ne može ispitivati utvrđenja iz navedene pravomoćne presude.

Ističe da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,59 % godišnje.

Za vrijeme otplate kredita tuženik je jednostrano povećao početnu redovnu kamatnu stopu od 4,59 % godišnje na 5,99 % godišnje u razdoblju od 09.11.2006. do 09.06.2012., te na 6,10 % godišnje u razdoblju od 09.06.2012. do 10.03.2014., te na 6,15 % od 01.04.2014. do 09.09.2014.

Stoga je po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženiku iznos od 2.255,57 EUR / 16.995,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Njegovo potraživanje na ime preplate uslijed ništetne jednostrano promjenjive redovne kamatne stope sadržano je u točki III. tužbenog zahtjeva.

Nadalje, zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi on bio dužan platiti tuženiku da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

Stoga je on po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) preplatio tuženiku iznos od 9.329,17 EUR / 70.290,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Navedeno njegovo potraživanje na ime preplate uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku sadržano je u točki IV. tužbenog zahtjeva. U cijelosti je otplatio kredit.

Nalaz vještaka Ručevića s izračunom preplate zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i izračunom preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF), u privitku knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF).

VSRH je u svojoj odluci Rev-2245/2017-2 od 20.3.2018. zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30.01.2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Zaključno, VSRH je na sjednici Građanskog odjela od 31.1.2022. zauzeo stav da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, iz zaključaka VSRH je jasno da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom postupku.

Sukladno odredbi čl. 40. Zakona o sudovima (NN 28/2013 – 60/2022) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda, pa ga sukladno tome imaju primjenjivati i prvostupanjski sudovi.

Stoga je nesporno da njegovo potraživanje koje je predmet ovog postupka nije zastarjelo.

Nadalje zahtjeva još i utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je tuženik nametnuo mu nepoštene ugovorne odredbe o administrativnoj naknadi (tzv. Ulazna naknada) iz članaka 5.1. Ugovora o kreditu koja glasi:

„5.1. Administrativna naknada: 0,75 % (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) (dalje u tekstu: „ZZP“) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 81. st. 2. ZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 81. st. 4. ZZP-a je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Člankom 87. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Člankom 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

U konkretnom slučaju je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo mu u Ugovor o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju.

Tuženik mu je nametnuo navedene naknade iako tuženiku nije nastao nikakav dodatan administrativni trošak zbog obrade kredita. Također, u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 0,75 %.

Dakle, nije jasno koji bi to bili troškovi koje bi tuženik eventualno imao izravno povezane s obradom i administracijom kredita.

Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu očito proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, samim time je jasno da se o odredbama Ugovora o kreditu po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati.

Dakle, on nije mogao utjecati na odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jer su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao davatelja kredita, a tuženik s njim o tim odredbama nije pojedinačno pregovarao.

S obzirom da je on temeljem odredbi Ugovora o kreditu platio tuženiku tzv. ulaznu naknadu i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, očito je da su navedene ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna.

Ističe da je Europski sud zauzeo sljedeće stavove glede ulaznih i izlaznih naknada: a) Predmet CY protiv Caixabank SA (C-224/19) i LG i PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19)

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Predmet Profi Credit Polska SA protiv QJ (C 84/19), BW protiv DR (C 222/19) i QL protiv CG (C 252/19)

Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na nekamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Ovakav stav su zauzeli i brojni županijski sudovi.

Tuženiku je na ime troška obrade kredita dana 09.11.2006. platio iznos od 575,66 EUR / 4.337,33 kn.

Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Stoga, zbog ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi te naknadi za osiguranje kredita tuženik mu mora vratiti iznose koje je primio temeljem navedenih odredbi. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Nadalje, čl. 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Dakle, tuženik mu je dužan podmiriti i zakonske zatezne kamate na iznose čije se vraćanje zahtjeva od dana kada je te iznose primio pa do isplate.

Stoga, on na ime povrata naknade za obradu kredita potražuje iznos od 575,66 EUR / 4.337,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 10.11.2006. (točka II. tužbenog zahtjeva).

On je s tuženikom sklopio Aneks br. 3 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 21.01.2016. („Aneks“) kojim je provedena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kredit uz valutnu klauzulu u euru (EUR). Međutim, time se on ni na koji način nije odrekao svojeg prava potraživati preplaćene iznose zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF).

Naime, sklapanjem Aneksa nije otklonjena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) niti je to moglo biti učinjeno imajući u vidu odredbu čl. 326. st. 1. ZOO-a, koja predviđa da ništetan ugovor ne postaje valjan čak ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Uz to, ako bi se Aneks eventualno smatrao obnovom u smislu čl. 145. ZOO-a, ističe da je člankom 148. st. 1. ZOO-a predviđeno da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna. Ističe da ni prilikom sklapanja Aneksa nije imao mogućnosti pregovarati o njegovom sadržaju već je ponuđeni Aneks jedino mogao potpisati (što je i učinio iz ekonomske nužde) ili odbiti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem posl. br. Rev 2868/2018-2 od 12.02.2019. odlučio da korisnik kredita i nakon izvršene „konverzije“ ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.

Navedeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u skladu i s presudom Europskog suda u predmetu C-118/17 od **.**.2019. (DL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt) u kojoj Europski sud ističe kako slijedi:

- Članak 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala (par. 41).

Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43). Posljedično tome, u vezi s odredbama koje se odnose na tečajnu razliku, Europski sud je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala, među ostalim, uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe (par. 44. i 45.).

Odredbe o tečajnom riziku (valutnoj klauzuli) definiraju glavni predmet ugovora o zajmu te su obuhvaćene člankom 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ (par. 48).

Čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Međutim, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. Budući da odredba koja se odnosi na tečajni rizik (valutnu klauzulu) određuje glavni predmet ugovora, održavanje valjanosti ugovora ne čini se pravno mogućim (par. 51 i 52).

Dakle, u navedenom predmetu DL koji se odnosio na odredbe mađarskih zakona kojima su proglašene nepoštenima odredbe o jednostranom mijenjaju kamatne stope i valutnoj klauzulu, Europski sud je utvrdio da takve zakonske odredbe mogu spriječiti sudove da prihvate zahtjev za poništenje (odnosno utvrđenje ništetnosti) potrošačkih ugovora o kreditu, samo ako je tim zakonskim odredbama omogućena potpuna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala, što znači uspostavu prava na cjelokupni povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu. Kako je u hrvatskom slučaju očito da zakonska konverzija provedena Dodatkom nije ostvarila takvu potpunu uspostavu potrošačkog prava na cjelokupni povrat koristi, jasno je da potrošač uspostavu takvog potpunog prava na povrat koristi može potraživati pred sudom.

Ističe se da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pri čemu, kako je već navedeno, sukladno odredbi čl. 326. st. 1. ZOO-a ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

Budući da je i iz stava Europskog suda jasno da ništetna odredba ugovora o zajmu koja se odnosi na tečajni rizik (valutnu klauzulu) čini glavni predmet ugovora o kreditu, jasno je da Aneksom nije otklonjena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) niti su tužitelju vraćeni preplaćeni iznosi pojedinih anuiteta.

Radi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) ima pravo na povrat preplaćenih iznosa od početka otplate kredita pa do konverzije u odnosu na iznose koje bi plaćao da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan isplate kredita.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 26.03.2025. (list 602 do 606 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu usklađenu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a kao što je to navedeno u citiranom podnesku.

2.U opsežnom odgovoru na tužbu (list 400 do 421 spisa) tuženik između ostalog navodi da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. Također navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani.

Potraživanje tužitelja da je u zastari. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da nema tužitelj prava na potraživanja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe i ovog postupka. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

Tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

U svezi naknade za obradu i administraciju kredita, navodi, da tvrdnje tužitelja da je on koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene i prigovora visini tužbenog zahtjeva. Prigovora radi prijeboja u iznosu od 2.804,34 EUR.

Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 311677 i osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 23.10.2016. (list 20 do 29 spisa), Povijesni izvadak iz Sudskog registra (list 34 do 86 spisa), Plan otplate (list 103 do 110 spisa), Prometne kartice po kreditu broj 311677 (list 111 do 131 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (list 133 do 141 spisa), Izračun po stopi koju je primjenjivala banka (list 143 do 154 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 1.12.2010.(list 193 do 195 spisa), Izjavu koja se odnosi na suvlasnički omjer i broj stambenog kredita od 5.12.2010. (list 197 i 198 spisa), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 23.9.2011.(list 199 do 201 spisa), Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 21.1.2016. (list 202 do 207 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti NL iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 20.03.2025. (list 541-594 spisa).

Saslušana je tužiteljica TLĆ (list 647 i 648 spisa).

4. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužiteljice čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa Volksbank d.d. Zagreb kao kreditorom , a čiji je pravni slijednik upravo tuženik, a što proizlazi iz Sudskog registra, sklopila Ugovor o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, a kojim se kreditor obvezao isplatiti joj iznos od 125.660,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita,

- da je namjena kredita bila kupnja stana u [adresa], a kreditor da je zadržao pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja Ugovora (članak 2. predmetnog Ugovora),

- da je člankom 3. točka 1. kredit odobren na rok otplate 30 godina,

- da je člankom 7.1. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 360 mjesečnih anuiteta, a anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti,

- da je člankom 4.1. ugovoreno da korisnik kredita se obvezuje platiti kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadi kreditora a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,59% godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni Libor za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora kamata se obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća,

- da je člankom 5. ugovoreno da korisnik kredita se obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora a naročito slijedeće naknade: administrativna naknada 0,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, naknada za izvršenu konverziju 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 1.12.2010. godine Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama,

- da je člankom 2. predmetnog Aneksa ugovoreno da ovim Aneksom ugovorne strane zbog promjene mjesečnih primanja korisnika kredita ugovaraju poček u otplati predmetnog kredita i to u trajanju od maksimalno 6 mjeseci u periodu od 9.12.2010. do 9.6.2011. godine,

- da je je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 23.9.2011. godine Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je također ugovoreno da uslijed povećanja mjesečnih obaveza ugovaraju poček u otplati predmetnog kredita i to u trajanju od maksimalno 12 mjeseci u periodu od 9.10.2011. do 9.10.2012. godine,

- da je je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 21.1.2016. godine Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF,

- da je konverzija tj. sklopljeni Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu, a također da su se mijenjali anuiteti s osnove valutne klauzule,

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je ulazna naknada tj. naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 575,66 EUR.

8. Iz iskaza tužiteljice DLĆ (list 647 i 648 spisa) , utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba. U to vrijeme nije imala otvorenu ni firmu ni obrt. Sredstva od kredita uložila je u kupnju stana. Stan joj je služio za život njoj i njezinoj obitelji. Prilikom dizanja kredita kredit je uzela u švicarskim francima jer su joj u banci rekli da nije za drugi kreditno sposobna. Nije mogla pregovarati ni o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu. Također nije mogla ni utjecati na sastavljanje Ugovora, jer se radilo o tipskom Ugovoru. U banci ju nisu upozorili na nikakve rizike u svezi sklopljenog Ugovora. Ugovor je pročitala, ali kako nije te struke nije puno razumjela , a bilo joj je bitno da kupi stan pošto su bili podstanari. Rate kredita vrlo brzo su joj se puno povećale. Na konverziju kredita pristala je iz razloga jer su joj u banci sugerirali da to napravi. Nije ništa potpisala niti pristala prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu da nema nikakvih potraživanja prema banci. Nije bila svjesna rizika promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule prilikom dizanja kredita, jer kao što je rekla bila je fokusirana samo na kupnju stana. Nitko joj nije objasnio u banci odredbe Ugovora o kreditu. Ona je otplaćivala kredit. Kredit je u cijelosti otplaćen, ali morala je prodati stan i tim novcima je otplatila kredit. Predmetni stan nije davala u najam ni u zakup. Nije se informirala u drugim bankama o ponudama kredita, jer je u toj banci imala otvoren račun tj. dobivala je plaću. Dobivala je obavijesti od banke o promjeni kamatne stope. Nije to razumjela, ali je u banci pitala da li joj se može smanjiti kamatna stopa. Nije ništa od banke dobila, osim novi otplatni plan.

9.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

10. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

11. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

12. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

13.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zmeljišnim knjigama od 23.10.2016., valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

13.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

14.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

14.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

15.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena predmetnim Ugovorom, a to je kredit za kupnju stana u [adresa].

Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju stana koji je služio za život , međutim upravo da bi se mogao otplatiti kredit, tužitelj je na kraju morao prodati stan u kojem je živio sa svojo obitelji da bi tim novcima otplatio ostatak kredita. Stan nije nikada služio za iznajmljivanje.

Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom, tj. da li će ta sredstva iskoristiti za ugovorenu namjenu, jer je to i regulirano predmetnim Ugovorom.

15.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom DL izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba T potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se T nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

15.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,59 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

16.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 311677 od 23.10.2006. godine je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivajnem založnog prava na aekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 1.12.2010. te Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 311677 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 23.9.2011., nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala valutna klauzula, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale valutnu klauzulu tj. rast tečaja, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu broj 1 Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koji bi nastao radi rasta tečaja po kreditu unatoč zaključenom Aneksu broj 1 Ugovoru.

16.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

16.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa broj 1 i Aneksa broj 2 Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Aneksa. Također iz samog Aneksa broj 1 i Aneksa broj 2 Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

16.4. Naime, sklapanjem Aneksa broj 1 i Aneksa roj 2 osnovnom Ugovoru o kreditu, izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Aneksima osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novih Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Aneksa broj 1 osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio 4 godine i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili Aneks osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksima Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 23.10.2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a u banci ga nisu upozorili na nikakve rizike niti objasnili odredbe Ugovora o kreditu. Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako u banci ne možeš dobiti drugi kredit i ako ti vele da ni za jedan drugi kredit nisi kreditno sposoban. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne kako bi mogao rasti tečaj, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja da bi mogao shvatiti i promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da dobivaš obavijesti od banke o promjenjivosti kamatne stope i ako dođeš u banku i pitaš da li se može smanjiti kamatna stopa, a ne dobiš nikakav odgovor osim novi Otplatni plan koji ne utječe na visinu otplate i ne olakšava situaciju u kojoj se našao tužitelj tj. da je na kraju morao prodati stan da bi tim novcima mogao otplatiti kredit , a kojega je kupio upravo iz razloga jer mu za život bio potreban taj stan kao i njegovoj obitelji.

17.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

18. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije. Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Aneksa broj 1 i 2 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

20. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

20.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

20.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,59 % godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

21. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

22.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti NL iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 20.03.2025. (list 541 do 594 spisa).

U svojem nalazu i mišljenju vještak je na stranici 14 i 15 u Tabeli prikazao razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 4.494,03 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 25.247,42 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.350,92 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

Nadalje je vještak na stranici 15 i 16 svojeg nalaza i mišljenja prikazao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 70.168,09 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 9.312,88 EUR.

Također na stranici 17 u Tabeli je prikazao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos.

Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -374,99 kn, za anuitete koje je utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -49,79 EUR.

Vještak je na stranici 17, 18 i 19 nalaza i mišljenja u Tabeli prikazao izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 04.02.2016. godine.

Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 04.02.2016. godine iznose 4.657,79 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (naknadno dostavljena dokumentacija).

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i kupovnog tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije prema informativnom Otplatnom planu po kreditu (list 133-141 spisa) prikazana je u Tabeli na strani 19 nalaza i mišljenja.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 58.701,38 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 7.791,01 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 04.02.2016. iznosi 73.709,69 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 564.669,37 HRK.

Iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope iznosi 111.387,81 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 505.967,99 HRK.

Razlika između iznosa 564.669,37 HRK i iznosa 505.967,99 HRK je 58.701,38 HRK. Aneks br. 3 Ugovoru o kreditu br. 311677, članak II. (list spisa 202-206) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita iznosi 21.129,33 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.804,34 EUR.

Vještak je također naveo Rekapitulaciju potraživanja tužitelja umanjenu za preplatu iz konverzije, te je naveo da način na koji će se preplata priznati tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Nadalje je vještak u Tabeli na stranici 12 prikazao zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije koje iznose 4.657,79 EUR, više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope koje iznose 3.350,92 EUR, više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja koje iznose 9.312,88 EUR, te preplatu utvrđenu konverzijom koja iznosi 2.804,34 EUR.

UKUPNO, sve navedeno predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamata obračunatih na te razlike umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 14.517,25 EUR.

Razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja iznosi 7.791,01 EUR.

UKUPNO ono što je navedeno pod II u Tabeli na stranici 12 predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 22.308,26 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stopa iznose 0,00 EUR, manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 49,79 EUR.

SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 22.258,47 EUR.

23. Tužitelj je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka navodeći da nije utvrdio iznos naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade , te da vještak nije trebao utvrditi tzv. manje plaćene iznose kao i u dijelu kojim je utvrdio razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koji je utvrđen manje plaćeni iznos od 49,79 EUR i to za razdoblje od svibnja 2007. pa do rujna 2008.

23.1. Tuženik nije imao nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka s time da je na glavnoj raspravi 27. ožujka 2025. godine naveo da ne spori iznos ulazne naknade, a koji iznosi 575,66 EUR.

23.2.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je vještak pribavio za potrebe vještačenja, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom, a također je postupio i po Rješenju suda, a nakon što tuženik više nije osporavao iznos ulazne naknade, nije imao nikakve primjedbe ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

24. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

25.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika i to u iznosu od 9.312,88 EUR , a koja preplata po kreditu se odnosi na valutnu klauzulu u CHF tj. na više plaćene razlike s osnove promjene tečaja. Nadalje se povećala imovina tuženika po osnovi više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i to u iznosu od 3.350,92 EUR kao i za zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana konverzije odnosno do 4.2.2016., a koje iznose 4.657,79 EUR, međutim kako preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.804,34 EUR i taj se iznos treba odbiti od zateznih kamata, dolazi se do razlike od 1.853,45 EUR (članak 172. Zakona o obveznim odnosima). Razlika glavnice po konverziji iznosi 7.791,01 EUR, jer je tuženik te iznose primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos anuiteta, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

26. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

27. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkama III, IV, V i VI.

28. Tužitelj potražuje i iznos naknade obračunate na dan obrade kredita u visini od 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita. S obzirom na činjenicu da se ne radi kod tog potraživanja o glavnim odredbama Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima, već o nuzgrednim odredbama, u konkretnom slučaju u odnosu na navedeno nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti tih odredbi sukladno članku 84. ZZP-a.

28.1.Prema odredbi članka 323. stav 1. ZOO-a u slučaju ništavosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog Ugovora.

29. Sukladno svemu naprijed navedenom, kako je navedena odredba Ugovora o kreditu i to 5.1., prema kojoj korisnik kredita je obvezan platiti i naknadu za obradu kredita, ništetna, tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe, odnosno iznos od 575,66 EUR, a koji iznos među strankama nije bio ni sporan.

30. Visina stope zakonske zatezne kamate u odnosu na iznos naknade za obradu kredita dosuđena je po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplatu po osnovu naknade, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti naknadu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

31. Tuženik je također u svojem Odgovoru na tužbu, prigovarao i da je u odnosu na naknadu za obradu kredita nastupila zastara, međutim taj prigovor je neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. broj SU-IV-44-2022-2. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog posla u konkretnom slučaju Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (članak 104. stavak 1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske Odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena (nepravomoćno), tek ovom Presudom zastara za restitucijski zahtjev nije počela niti teći i u odnosu na isto nije nastupila zastara potraživanja.

32. U odnosu na točku VIII. izreke ove Odluke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.804,34 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 22.1.2016. do isplate. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Posebno se ističe da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023- 4. od 18.prosinca 2023. Odredbom članka 323. stav 2. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora je odgovoran suodgovaratelju za štetu koju je trpio zbog ništetnosti Ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Slijedom čega tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog Ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja niti zbog toga isticati prigovor prijeboja. Valja samo navesti da tuženik ne ulazi u kategoriju potrošača , te nema pravo niti isticati tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

33. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

34.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 625,00 EUR zajedno sa PDV-om, za sastav podnesaka od 9.9.2024. , 5.11.2024. , 26.3.2025., za svaki iznos od 625,00 EUR sa PDV-om, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 15.1.2025., 287.3.2025. za svako iznos od 625,00 EUR zajedno sa PDV-om (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 400,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 4.150,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

34.1.Tužitelja je valjalo odbiti sa preostalom zahtjevom za naknadom parničnog troška a koji se odnosi na trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 330,00 EUR, kao i sa zahtjevom za naknadom troškova koji se odnosi za pristup na ročište za objavu Odluke u iznosu od 125,00 eura, jer nije pristupio, kao neosnovanim.

35. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 30. travnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Igor Mucalo, Amruševa 8, Zagreb

2. Odvj. Ivo Šućur, Ribnjak 40, Zagreb