Poslovni broj Gž-669/2024-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom društvu Borić & Toš, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, , poslovni broj P-398/2021-31 od 31. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-398/2021-31 od 31. siječnja 2024. u točki I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 5.184,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.632,05 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 217,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom i zahtjev za naknadu troškova parničnog troška u preostalom dijelu.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe.

2.Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači, tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te tuženiku dosude troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Kao prvo treba odgovoriti na žalbene navode tuženika o subjektivnoj i objektivnoj pristranosti suda te daljnjem isticanju razloga iz članka 71. ZPP-a za izuzeće sudaca koji su sudjelovali u odlučivanju u ovome predmetu. U žalbi istaknuti zahtjev tuženika za izuzeće sudaca - članova drugostupanjskog vijeća, odbijen je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Rijeci broj 29 Su-84/2025 od 4. travnja 2024. uz obrazloženje da okolnosti na koje upire podnositelj zahtjeva za izuzeće ne upućuju na zaključak da postoji pristranost predsjednice i članova drugostupanjskog vijeća pri odlučivanju u konkretnom predmetu, prije svega zbog razloga koji su izneseni u njihovoj zajedničkoj izjavi, a onda i zbog toga što se radi o predmetu u kojem je o većini spornih pitanja već odlučeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kao i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, što svakako nije zanemariv razlog. Uopćeno obrazloženje podnesenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na izuzeće sutkinja Svjetlane Pražić, Filke Pejković i Kristine Vukelić Aničić, predsjednice i članica vijeća Županijskog suda u Rijeci, ne upućuje na razloge sumnje koji bi razloge za izuzeće učinili vjerojatnim niti upiru na okolnosti koje bi imenovane sutkinje mogle dovesti u pravnu ili ekonomsku povezanost s predmetom spora.

6.Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 5.402,33 eur preplaćenog zbog nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom.

7.U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio dana 30. studenoga 2005.. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102741875 u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 32.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od dvanaest godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u članku 7. Ugovora o kreditu

8.Kod odlučivanja o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu, sud prvog stupnja je kao o prethodnom pitanju najprije odlučio o pravnoj valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) te odredbu o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPPa obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

9.U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju dijelovi odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

10.Pritom je iz provedenih dokaza sud utvrdio da u konkretnom obveznom odnosu tužitelj ima status potrošača te da se u odnosu na tužitelja mogu primijeniti naprijed citirani propisi o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

11.Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužitelj bi manje platio iznos od 5.184,92 eura eur ,tada prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

12.Kao neosnovan, sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa da je zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) te da nije istekla do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 15. travnja 2021.

13.Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan glavni tužbeni zahtjev utvrđen provedenim financijskim vještačenjem u visini od 5.184,92 eur, sve sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. ZOO-a s tijekom sukladno članku 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a i članak 155. stavak 1. ZPP-a.

14.Rješenjem prvostupanjski sud dopušta preinaku tužbe.

15.U donošenju pobijanih odluka nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana odluka nije nerazumljiva, izneseni su i jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

16.Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravno zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući iskaz saslušanog tužitelja uz utvrđenje da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje njezine obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

17.Prvostupanjski je sud nadalje cijenio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

18. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

19.Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

20.Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03 jer da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je predmetnim kreditom zatvorena obveza radi refinanciranja drugih kreditnih obveza.

21. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj pri zaključenju ugovora nije djelovao kao trgovac, odnosno u okviru profesionalne djelatnosti. Utvrđeno je da tuženik ničime nije dokazao da tužitelj sredstva dobivenog kredita nije trošio namjenski.

22. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev18/2018 od 26. svibnja 2020.) Stoga, cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio relevantnih dokaza, proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

23.Kako je kao prethodno pitanje utvrđeno da se sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

24.Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

25.U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan.

25.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

25.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 15. ožujka 2021., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

26.Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja kojim je tuženik zatražio u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, da se prebije tražbinom tužitelja tražbinu tuženika s osnova tzv. „negativne razlike“, jer je tužitelj sukladno nalazu vještaka smanjio tužbeni zahtjev za utvrđenu negativnu razliku.

26.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije odlučio o djelomično povučenom tužbenom zahtjevu kojem se tuženik protivio, jer je sud prvog stupnja u toč. III. izreke odbio tužbeni zahtjev tužitelja za povučeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan.

27.Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, ne u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a već temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu, te je trošak dosuđen sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. - dalje Tarifa).

27.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da "nova" Tarifa objavljena u Narodnim novinama 138/2023 kojom je utvrđena vrijednost boda od 2,00 eura se ne primjenjuje za radnje poduzete prije stupanja na snagu te Tarife. Ovo iz razloga što je u Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano da kad i li drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima.

28.Slijedom izloženog odlučeno je kao u toč. I izreke ove presude, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

29.Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer sa istom nije uspio pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

30. Presuda suda prvog stupnja u toč. III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 30. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić