Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2995/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Ane Gradišek kao članica vijeća, u parničnom postupku tužiteljice EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Leani Modrušan, odvj. u Puli, Ciscuttijeva 8, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po pun. Domagoju Petrinoviću, odvj. iz odvj. dr. Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja i isplate i u parničnom postupku tužiteljice EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Leani Modrušan, odvj. u Puli, Ciscuttijeva 8, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po pun. Domagoju Petrinoviću, odvj. iz odvj. dr. Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P- 438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz točke I., II. izreke; u dijelu iz točke III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev za utvrđenje; pod točkom VIII. i IX. izreke, te pod točkom X. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za utvrđenje i pod točkom XVII. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz točke V. izreke u kojem je naložena isplata iznosa od 47.658,67 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedenog u toj točki izreke, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz točke VI. izreke u kojem je naložena isplata iznosa od 60.124,20 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedenog u toj točki izreke, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

IV. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz stavka VII. izreke u kojem je naložena isplata iznosa od 44.127,76 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

V. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz točke XII. izreke u kojem je naložena isplata iznosa od 99.235,59 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedenog u toj točki izreke, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

VI. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz točke XIII. izreke u kojem je naložena isplata iznosa od 103,053,43 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedenog u toj točki izreke, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

VII. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz točke XIV. izreke u kojem je naložena isplata iznosa od 99.257,23 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

VIII. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu iz stavka XV. u kojem je naložena isplata iznosa od 28.024,05 kuna sa zateznim kamatama od 19. veljače 2016. do isplate, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

IX. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli- Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama IV. i XI. izreke te pod točkama III. i X. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje.

X. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-438/2019-56 od 15. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom XVI. izreke tako da se odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška dosuđen u iznosu od 71.110,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2022. do isplate.

XI. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

XII. Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u visini 555,33 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkama I. i II. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 18. prosinca 2006. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

Pod točkom III. izreke je utvrđena ništetnost odredbe aneksa 3 ugovora o [broj kredita], koji je sklopljen 12. travnja 2011. i kojim je povišena kamatna stopa i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti aneksa u preostalom dijelu.

Pod točkom IV. izreke je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti Aneksa Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile 19. veljače 2016. i kojim je provedena konverzija kredita. Pod točkom V. izreke je tužiteljici dosuđen iznos od 47.658,67 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

Pod točkom VI. izreke je tužiteljici dosuđen iznos od 60.124,20 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

Pod točkom VII. izreke je tužiteljici dosuđen iznos od iznos 44.127,76 kuna (četrdesetčetiritisućestodvadesetsedamkunaisedamdesetšestlipa) zajedno s kuna sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

Pod točkama VIII. i IX. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 30. svibnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

Pod točkom X. izreke je utvrđena ništetnost odredbe aneksa 2 ugovora o [broj kredita], koji je sklopljen 12. travnja 2011. i kojim je povišena kamatna stopa i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti aneksa u preostalom dijelu.

Pod točkom XI. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim Aneksa ugovora o [broj kredita] koji su stranke zaključile dana 19. veljače 2016. kojim je provedena konverzija kredita.

Pod točkom XII. izreke je tužiteljici dosuđen iznos od 99.235,59 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

Pod točkom XIII izreke je tužiteljici dosuđen iznos od 103.053,43 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

Pod točkom XIV izreke je tužiteljici dosuđen iznos od 99.257,23 kuna sa zateznom kamatom od 1. listopada 2005. do isplate.

Pod točkom XV. izreke je tužiteljici dosuđen iznos od 28. 024,05 kuna sa zateznom kamatom od 19. veljače 2016. do isplate.

Pod točkom XVI. izreke je tužiteljici dosuđen parnični trošak u visini 71.110,00 kuna sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2022. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Pod točkom XVII. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv navedene presude u tijelu pod točkama IV. i XI. izreke te pod točkama III. i X. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti je žalbu podnijela tužiteljice zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) te presudu u pobijanom dijelu predlaže preinačiti. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude suda prvoga stupnja, sadržajno u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u dijelu pod točkama I. i II. izreke, pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti, pod točkom V., VI., VII., VIII., IX., pod točkom X. u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti, pod točkom XII., XIII., XIV., XV., te XVI. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen parnični trošak i pod točkom XVII. izreke, žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, žalba tužiteljice je neosnovana.

5. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Osnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP koja je ostvarena u dijelu odluke u kojima je tužiteljici dosuđeni novčani iznosi smatrajući da je konverzija kredita bez utjecaja na primjenu pravila o stjecanju bez osnove. Posljedično je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO).

7. Neosnovano se u žalbi tuženik navodi da prvostupanjski sud nije proveo dokaze radi utvrđenja činjenice informiranosti tužiteljice. Sud prvog stupnja nije dužan izvesti sve dokaze koje stranke predlože već je temeljem odredbe čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica a prema odredbi čl. 304. ZPP sud je ovlašten glavnu raspravu zaključiti kada utvrdi da je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke, a niti se žalbenim navodima ne navodi koje to konkretne dokaze sud prvoga stupnja nije proveo.

8. Za razliku od žalbenih navoda, u dijelu presude suda prvog stupnja iz točaka izreke kojima je utvrđena ništetnost pojedinih odredaba ugovora nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je u tom dijelu presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

9. U žalbi tuženika se neosnovano ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. Tužitelj je u zahtjevu za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog s prednikom tuženika o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf bio ovlašten pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u kojem je kao V-tuženik obuhvaćen prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi primjene odredbe čl. 502.c ZPP nije osnovan.

10. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao banka sklopili dva ugovora o kreditu i to jedan od 18. prosinca 2006. i jedan od 30. svibnja 2005. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nadalje je utvrđeno da su stranke sklapale i anekse tim ugovorima kojima su mijenjale predmet osiguranja kredita, povisile kamatnu stopu i produživale rok otplate kredita.

11. Ujedno je utvrđeno da su stranke dana 19. veljače 2016. sklopile Anekse uz oba ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). kojima je izvršena konverzija kredita u valutu euro i tim su dodatkom stranke suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

12. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi obaju Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjenjivost kamatne stope po odlukama tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP. Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem smislu je osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Chf predmetnih ugovora o kreditu. Isto je primjenjivo i na ništetnost odredbi aneksa obaju ugovora o kreditu kojima je povišena početno ugovorena kamatna stopa sa 3,88 na 5,95%, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

13. Nadalje, slijedom pravnog shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa uz ugovore o kreditu od 19. veljače 2016. nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedenih spornih odredbi ugovora o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u Chf.

14. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

15. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

16. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi dio odluke iz presude suda prvog stupnja kojim je utvrđena ništetnost odredbi obaju Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odluku kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, kao i aneksa tim ugovorima u dijelu u kojem je povišena kamatna stopa sa 3,88 % na 5,95%,

17. Odluke o zahtjevu za isplatu iz stavka V., VI., VII., XII., XIII. i XIV. izreke presude suda prvog stupnja polaze od utvrđenja preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj i valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf uz navođenje razloga o neodlučnosti prigovora vezanih za zaključenje ugovora o konverziji predmetnih ugovora o kreditu.

18. Povodom osnovanog tuženikovog žalbenog prigovora vezanog za konverziju kredita valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Aneksima uz ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u suprotnosti je s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK, zaključen Aneks od 19. siječnja 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita.

19. U predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111. - čl. 1120. ZOO. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 19. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju njezine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

20. Slijedom sklopljenih Aneksa uz ugovore o kreditu zaključenih tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksima uz ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu. Posljedično se ne radi o tome da bi tuženik kao banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora o kreditu jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016.

21. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Aneksom uz ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016. – konverzijom kredita u valutu euro. Tuženik je konverziju izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Aneksa uz ugovor o kreditu i s učinkom od 18. prosinca 2006. i od 30. svibnja 2005. . kada su zaključeni Ugovori o kreditu.

22. Obzirom da učinak Aneksa uz ugovore o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan zaključenja tih Aneksa obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu na dalje, tužiteljica je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom sukladno Aneksima uz ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužiteljice iz Aneksa od 19. siječnja 2016. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Aneksa.

23. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa uz ugovore o kreditu obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnih Ugovora o kreditu. zamijenjeni su odredbama Aneksa uz te ugovore od 19. siječnja 2016. s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu dosuđenim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

24. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početne kamatne stope i početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksima uz ugovor od 19. siječnja 2016. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

25. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

26. Ujedno je, vezano za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što su zaključeni Aneksi uz ugovore o kreditu od 19. siječnja 2016., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf

27. U predmetnim se Aneksima uz ugovore o kreditu od 19. siječnja 2016. ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača niti to tužiteljica tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

28. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa od 19. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 19. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da su njenim pristankom na tuženikovu ponudu zaključeni Aneksi uz ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016. što tužiteljičin zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanom. Stoga je u odnosu na odluke iz točaka V., VI., VII., XII., XIII. i XIV. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao pod točkama II. do VIII. izreke ove presude primjenom odredbe čl. 373 t. 3. ZPP.

29. U odnosu na žalbu tužiteljice na odluku iz točaka IV. i XI. izreke prvostupanjske presude te u dijelu točaka III. i X. izreke prvostupanjske presude valja reći da nije osnovana. U pobijanom dijelu odbijeni su zahtjevi tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dva Anexa ugovora o kreditu od 19. veljače 2016. kojim je provedena konverzija (točka IV. i XI. izreke) te su odbijeni zahtjevi tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Anexa 1. i 2. oba ugovora o kreditu kojim su mijenjana sredstva osiguranja kredita i odobren moratorij za otplatu kredita (dio točke III. i X. izreke) . Navedeno iz razloga jer Anexi kojima su mijenjana sredstva osiguranja kredita i odobren moratorij za otplatu kredita nisu protivni Ustavu RH, prisilnim propisima niti moralu društva, a niti tužiteljica ne navodi koji su razlozi ništetnosti tih Anexa. Također nisu ništetni niti Anexi ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, pa i u slučaju kada u ništetne osnovne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (odluka Vrhovnog suda RH Gos 1/19-36 od 4. ožujka 2020.) jer su ti pravni poslovi sklopljeni u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužiteljice i odlučiti kao pod točkom IX. izreke ove drugostupanjske odluke (čl. 368. st. 1. ZPP).

30. Polazeći od konačnog polovičnog uspjeha stanaka u sporu a povodom žalbe tuženika protiv odluke o naknadi parničnog troška, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti kao pod točkom X. i XI. izreke ove drugostupanjske odluke.

31. Pod točkom XII. izreke odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

32. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, prema razmjeru uspjeha sa žalbom protiv presude od oko 50 %. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. te tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe (625,00 eura) i plaćene pristojbe (329,41 eura) u razmjernih 555,33 eura kao pod točkom XII izreke.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.