REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-441/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi obvezno - ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Martinu Radovan, odvjetnicu i punomoćnika tuženika ZO, odvjetničkog vježbenika, 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103667496, od dana 05. rujna 2007.g. sklopljenog između tužitelja BO iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, (OIB: 23057039320), kao banke, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. “.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, (OIB: 23057039320) isplatiti tužitelju BO iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iznos od 1250,00 kn/165,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 06. rujna 2007.g. do isplate po stopi koja teče od 06.rujna 2007.g. do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, (OIB: 23057039320) nadoknaditi tužitelju, BO iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) troškove parničnog postupka u iznosu od 239,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u predmetnoj pravnoj stvari u visini od 165,90 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 5. rujna 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103667496 te mu je na ime naknade za obradu kredita naplaćena naknada pri čemu tužitelj nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetan je jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba sadržana u članku 10. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 165,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 6. rujna 2007. do isplate, a traži i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita se imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita točnije ista je izražena u točno naznačenom postotku od 2.500% na iznos kredita što ju čini lako uočljivom i razumljivom. Mišljenja je da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost imajući u vidu odredbu čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača kao i Direktivu vijeća Europske unije 90/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu gdje je tužitelju jasno iskomunicirano da postoji obveza tužitelja za plaćanje takve naknade za obradu kredita. Isto tako se poziva na dostupnost informacije na letcima tuženika kao i dostupnosti Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Osim što je odredba tužitelju bila lako uočljiva, razumljiva i prezentirana od strane službenika banke, iznos naknade je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita te navodi koji su troškovi primjerice pokriveni ulaznom naknadom. U navedenom poziva se na prikaz procesa obrade kredita. Također ukazuje i na praksu suda Europske unije. Tuženik nadalje ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama imajući u vidu odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i zaključak suda Europske unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Ističe i to da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade budući je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. U konačnici ističe prigovor zastare potraživanja budući je naknada naplaćena još 2007. godine. Protivi se i tijeku zakonskih zateznih kamata te ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužitelja, a što tuženik spori u cijelosti, u potpunosti bi bio neosnovan zahtjev za tijek zakonskih zateznih kamata imajući u vidu odredbu čl. 115 Zakona o obveznim odnosima (ranije čl. 214 Zakona o obveznim odnosima) kao i stajalište građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske te bi tužitelj eventualno ukoliko bi sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u odnosu na glavnicu imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od dana pravomoćnosti presude, podredno od podnošenja tužbe. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 5a-8 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (str. 9 spisa), pregled prometa po kreditu (str. 10-19 spisa), dopis (str. 20 spisa), proces obrade kredita (str. 54-55 spisa), Izvadak iz zapisnika Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. (str. 75 spusa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 76-79 spisa), opće odredbe (str. 80-82 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-237/2021 od 31. ožujka 2022. (str. 129-137 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6175/2021 od 31. ožujka 2022. (str. 138-142 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika (str. 143-185) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita od 2.500 % te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 5. rujna 2007. Ugovor o kreditu u iznosu od 50.000,00 kn/6.636,14 eura (čl. 2.) pri čemu se radi o namjenskom kreditu uz rok otplate kredita 72 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6.)

6.1. Prema odredbi čl. 10. Ugovora tužitelj se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obvezao prije korištenja kredita platiti 2,500% naknade na iznos kredita koji se naplaćuje prilikom isplate plasmana.

7. Između stranaka je sporno je li spomenuta ugovorna odredba kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora, slijedom čega se navodi da u predmetnom slučaju deklaratorni zahtjev sukladno odredbi čl. 35. i čl. 40 ZPP treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za novčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva za činidbu što je ujedno i stajalište važeće sudske prakse (Županijski sud u Zagrebu posl.br. Gž-1939/23 od 9.4.2024.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za činjenje ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga je vrijednost predmeta spora određena u visini od 165,90 eura te je odlučeno kao u izreci rješenja.

9. Iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za namjenu ugovorenu u čl. 3. Ugovora, a to je – krediti građana preko tri godine - gotovinski kredit. Osim toga, tužitelj je u iskazu, kojeg sud kao logičan i uvjerljiv u cijelosti prihvaća, naveo da je ovaj kredit podigao kako bi pomogao sinu opremiti stan što ga je sin kupio u Zagrebu pa iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača tužitelja.

10. Tužitelj je u svom iskazu također naveo da je predmetni ugovor pročitao, kao i spornu odredbu koja se odnosi na naknadu te je ugovor potpisao, a ništa posebno vezano za naknadu nije pitao, jer sumnja da bi mu odobrili kredit da je u tom smislu postavio neko pitanje. Od banke nije dobio specifikaciju iz koje bi proizlazilo na što se odnosi predmetna naknada niti je o ovoj naknadi s bankom pregovarao.

11. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornim naknadama i visini istih iz čl. 10 Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

13. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 10. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

16. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade za obradu kredita a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,500% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

17.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

17.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

17.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s koji se otplaćuje u 72 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

17.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

17.8. Imajući na umu navedeno, odredba čl. 10. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da predmetna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,500%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

18.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

18.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,500% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

18.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je i odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

19. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita.

20. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

21. Visina zahtjeva za isplatu bila je nesporna te proizlazi iz obračuna naknade na bankarske usluge (strana 9 spisa) u iznosu od 165,90 eura (1.250,00 kn) zbog čega je tužitelju priznat upravo navedeni iznos.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.

23. Tužitelju su primjenom članka 154. stavak 1. ZPP sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 25 bodova (Tbr. 7/1 OT), za podnesak od 6. studenog 2024. 25 bodova (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 OT), za zastupanje na ročištima 23. siječnja 2025. i 7. travnja 2025 po 25 bodova (Tbr. 9/1 OT u vezi Tbr. 7/1 OT), ukupno 100 bodova, odnosno 200 eura. Tome su dodani troškovi pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu 13,27 eura, tako da su dosuđeni troškovi u iznosu od 239,82 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Na temelju članka 151. stavak 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnih troškova priznate su zatezne kamate od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.