Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1315/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje /OIB: 84397956623/ iz Zagreba, A. Mihanovića 3, protiv tuženika IO /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koga zastupa Dijana Juriša, odvjetnici iz Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2645/2023-71 od 29. studenog 2024., u sjednici održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2645/2023-71 od 29. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznos od 52.066,38 eura sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dan nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka i od 1. siječnja 2023. do isplate po stopo koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodištu za tri postotna poena (stavak I. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.937,50 eura (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3. Tužitelj predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 50.066,38 eura (povrat isplaćenih mirovina od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996. i od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003.) sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. (podnošenja tužbe) do isplate, koji tužitelj u bitnome temelji na navodima da je tuženiku rješenjem broj HV-IN-690604 od 10. listopada 1996. priznato pravo na invalidsku mirovinu, koju mu je i isplaćivao, iako mu u predmetnom razdoblju to pravo nije pripadalo iz razloga što je u istom razdoblju imao status osigurane osobe po pravilima o mirovinskom osiguranju i korisnika mirovine po istim pravilima, a koja prava da se međusobno isključuju.

7. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u bitnome obrazlažući: da je tuženik ratni vojni invalid (trajno 80%, koje svojstvo mu je priznato u tridesetim godinama, kao posljedica ponovljenih ranjavanja tijekom obrane u Domovinskom ratu), da je prije i u vrijeme donošenja rješenja kojim je tužitelj priznao tuženiku pravo na invalidsku mirovinu (1996.) tužitelju bilo poznato da se tuženik bavi ugostiteljskom djelatnosti (tuženik je cijelo vrijeme bio uredno prijavljen kod tužitelja kao osiguranik i korisnik mirovine); da su u spornom razdoblju u više navrata mijenjane zakonske odredbe koje su tuženiku davale pravo na isplatu mirovina, zatim uskraćivale i ponovo davale (normativna zbrka je dovela do očiglednog propusta na strani tužitelja

- zaposlenici tužitelja su bili dužni pratiti promjene u zakonskoj regulativi koja se tiče njihovog djelokruga rada); da na strani tuženika nije bilo promjena koje je on bio dužan prijaviti tužitelju prema odredbi članka 92. Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/1998., u daljnjem tekstu: ZoMO-a); da je tužitelj nakon ponovljenih propusta, rješenje o prestanku prava tuženika donio 2005. (sa 1. travnjem 2003.), te obustavio isplatu mirovina tuženiku (sa retroaktivnim učinkom unazad devet, odnosno pet godina); da tuženik nije doprinio primitku novčanih sredstava (invalidske mirovine) izvan zakonskog prava, lažnim tvrdnjama, niti bilo kakvim drugim postupcima koji nisu izvršeni u dobroj vjeri (čim je saznao za mogućnost da isplate mirovine ne bi bile osnovane i da nema pravo na njih izmijenio je svoj status - prestao biti zaposlena osoba kao obrtnik i to nakon što ga je na to upozorila Porezna uprava, a ne tužitelj i to dvije godine prije nego li je tužitelj donio svoje rješenje); da s obzirom na promjenu propisa u više navrata nije bilo realno očekivati od tuženika da sa razumijevanjem prati sve promjene koje su se događale pored činjenice da su mu mirovine isplaćivane na temelju konačnog rješenja koje je donio tužitelj (opravdano je bilo tuženikovo očekivanje da mu isplaćivane mirovine i stvarno pripadaju); da tužiteljevo traženje vraćanja isplaćenih mirovina predstavlja miješanje u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva, neovisno o tome što je odluka donesena prema važećim propisima i da je prekomjeran teret za tuženika (u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići, a taj cilj je ispravljanje pogreške tužitelja na teret tuženika), odnosno da sve okolnosti konkretnog slučaja daju osnove za zaključak, širim tumačenjem odredbe članka 211. ZOO-a/1991[1] da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati od tuženika vraćanje predmetnog iznosa na ime isplaćenih mirovina jer je tužitelj mirovine isplaćivao tuženiku znajući da ih nije dužan isplaćivati (pogreške tužiteljevih službi koje su osposobljene upravo za utvrđivanje prava iz mirovinskog osiguranju, određivanje i obustavu isplata, ne mogu se smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom i neusklađenošću rada istih službi).

8. Žalbene razloge zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu tužitelj veže uz stav: da je prvostupanjski sud „povrijedio“ uputu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-56/2018-2 od 20. rujna 2023. i kriterije testa razmjernosti, te odredbe parničnog postupka iz članka 12. ZPP-a (zanemario da je kao prethodno pitanje - zakonitost i pravilnost odluka i postupanje nadležnog upravnog tijela pravomoćno riješeno pitanje), da nije primijenio odredbe članka 164. i članka 90. stavka 3. ZoMO-a, odnosno umjesto tih odredbi da je odluku donio na temelju pravnog stava iz presude u predmeta Čakarević protiv Hrvatske[2] , koji činjenično i pravno nema poveznicu sa konkretnim predmetom, osim u dijelu gdje se traži stečeno bez osnove (osnove koja je naknadno otpala), u prilog kojem u nastavku žalbe usporedno iznosi po njemu uočene razlike između okolnosti konkretnog slučaja i onih u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, daje svoju ocjenu pitanja „doprinosa tuženika i tužitelja, razmjernosti miješanja, pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, zadržanog prava na povrat, pitanja zastare i visine zahtjeva“.

8.1. Tužitelj, vezano za pitanje primjene stava iz odluke Čakarević protiv Hrvatske i zastare dostavlja preslike presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 774/2020-2 od 25. listopada 2023. i Rev-564/2024-2 od 16. travnja 2024., Rev- 2028/2011-2 od 28. travnja 2015. i Rev-1045/2012-2 od 11. travnja 2017., a pitanje zadržanog prava na povrat nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1417/2022-2 od 19. svibnja 2022., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-616/2019-2 od 5. veljače 2020. i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1914/2021-2 od 3. veljače 2022.).

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11., članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 12. stavkom 1. ZPP-a na koje se poziva tužitelj, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

9.1. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u

1 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999., 88/2001., u daljnjem tekstu: ZOO-a/1991)

2 Europski sud za ljudska prava – presuda od 26. travnja 2018. (Zahtjev broj 48921/13) tijeku drugi postupak, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodbe, presudom koju je moguće ispitati.

9.2. Stav tužitelja da sud u parnici ne može ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku je točan, ali nije primjenjiv u konkretnoj parnici.

9.3. To iz razloga što predmet spora u ovoj parnici nije preispitivanje rješenja od 7. srpnja 2005., kojim je tuženiku obustavljena isplata mirovina od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996. i od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003. (tim rješenjem nije ukinuto pravo na mirovinu tuženiku, niti je stavljeno izvan snage rješenje od 10. listopada 1996. kojim je tuženiku priznato pravo na mirovinu), već pitanje prava tužitelja zahtijevati vraćanje od tuženika iznosa od 52.066,38 eura na ime isplaćenih mirovina za isto razdoblje sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. do isplate, o kojem nije odlučeno u upravnom postupku / sporu (stavkom V. izreke rješenja od 7. srpnja 2005. je određeno da će se pitanje odgovornosti i povrata isplaćenih mirovina riješiti u zasebnom postupku), te s tim u vezi i pitanje utemeljenost miješanja u pravo vlasništva na zakonu, koje je razmjerno cilju kojem služi i koje teži legitimnom cilju.

9.4. U konačnici ako je osnov i visina tužiteljeve tražbine utvrđena u upravnom postupku, kako to isti u biti tvrdi, postavlja se pitanje zašto je tužitelj pokretao predmetni parnični postupak.

10. Tumačenje činjenica po tužitelju i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a), niti pogrešnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), već njegovo osobno viđenje predmetnog spora koje je bez pravnog uporišta.

11. Naime, odredbom članka 211. ZOO-a/1991 je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.

12. Odredbama ZoMO-a na koje se poziva tužitelj je bilo propisano da je osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna vratiti ga Zavodu (članak 164. stavak 1.), da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ZoMO-a (članak 164. stavak 2.) i da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava prema članku 164. članku i članku 165. ZoMO (članak 164. stavak 3.).

13. Ustavom[3] (članak 48. stavak 1.) i EKZLJP-a (Protokol 1. - članak 1.) svakoj osobi se jamči pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, a pod koje vlasništvo potpadaju i mirovine koje je tužitelj isplaćivao tuženiku u predmetnom razdoblju (od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996. i od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003.) na temelju rješenja od 10. listopada 1996., kojim je tuženiku priznato pravo na invalidsku

3 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997,m 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav) 4 Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006., 2/2010., 13/2017., u daljnjem tekstu: EKZLJP-a)

mirovinu (5.920,21 kuna s povećanjem od 1. rujna 1996.) na teret sredstava proračuna Republike Hrvatske.

14. Iz rezultata raspravljanja (priloženog tužiteljevog predmeta broj 55853 i iskaza tuženika) proizlazi da je / su:

- tuženik 1993. registrirao obrt (PP);

- rješenje o registraciji tuženikovog obrta od 22. ožujka 1993. (i rješenje o proširenju ugostiteljske radnje i na trgovinu na malo od 24. studenog 1993.) tadašnji Gradski sekretarijat za gospodarstvo po službenoj dužnosti dostavio tužitelju 1993.;

- tuženik podnio tužitelju prijavu osiguranja, koju je tužitelj zaprimio 21. veljače 1994. i stvarno obavljao obrt do 1. travnja 2003., a tužitelj donosio rješenja o priznavanju tuženiku svojstva osigurane osobe po pravilima mirovinskog i invalidskog osiguranja i određivao osnovicu za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (zadnje rješenje je tužitelj donio u 10. mjesecu 2002.), te rješenje o prestanku statusa osiguranika (1. lipnja 2005.);

- prema odredbi članka 35. Zakona o obrtu (Narodne novine, broj 90/1996), koji je stupio na snagu 2. studenog 1996., umirovljenici mogli obavljati obrt (i zadržati mirovinu);

- novi ZoMO-a stupio na snagu 1. siječnja 1999. prema kojem tuženik istodobno nije mogao biti obrtnik (osigurana osoba) i korisnik mirovine;

- tužitelj i nadalje od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003. tuženiku isplaćivao mirovine prema rješenju iz 1996. (i usklađivao visine);

- rješenje o obustavi isplata mirovina doneseno 7. srpnja 2005. (za razdoblje od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996., te od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003.) i pod stavkom V. izreke određeno da će se pitanje odgovornosti i povrata isplaćenih mirovina riješiti u zasebnom postupku, za što je tužitelj izabrao put predmetne parnice;

- protiv rješenja o obustavi mirovina tuženik podnio žalbu koje je odbijena, a nastavno i tužbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske koja je odbijena (presuda Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us- 3718/2011-9 od 6. veljače 2014.).

15. U bitnome navedene činjenice, koje u konačnici niti nisu sporne među strankama, osnova su za zaključak (kako ga je formirao i prvostupanjski sud) da je tužitelju prije priznavanja prava tuženiku na mirovinu (od 1993.) i kroz predmetno razdoblje u kojem je tuženiku isplaćivao mirovine na teret državnog proračuna bilo poznato da tuženik ima registriran obrt, da je tužitelj tek devet (9) godina kasnije reagirao na način da je svojim rješenjem od 7. srpnja 2005. retroaktivno obustavio isplatu mirovina od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996. i od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003., a godinu dana kasnije (2. lipnja 2006.) tužbom pokrenuo predmetnu parnicu radi utvrđivanja iznosa i povrata isplaćenih mirovina (56.066,38 eura) sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. do isplate, odnosno da je tužitelj, koji inače ima ovlasti postupanja po službenoj dužnosti, propustio pravovremeno reagirati (činio je greške u tumačenju i primjeni propisa, koje nije na vrijeme, prikladan način i dosljedno ispravljao u skladu sa načelom dobrog upravljanja).

16. Naime, tužitelj je raspolagao svim podacima o tuženiku kao osiguranoj osobi po pravilima o mirovinskom osiguranju i korisniku mirovine, i bio je dužan reagirati već u siječnju 1999., kada je stupio na snagu novi ZoMO-a (a ne šest godina kasnije) prema kojem tuženik nije mogao imati svojstvo osigurane osobe po pravilima o mirovinskom osiguranju i korisnika mirovine. S druge pak strane od 7. svibnja 1996. do 1. studenog 1996. i od 1. siječnja 1999. do 1. travnja 2003. nije postojala niti jedna promjena u osobnim ili stvarnim okolnostima tuženika, koje tužitelju nisu bile poznate vezano za pravo ili opseg korištenja prava, a time niti obveza tuženika u smislu odredbe članka 92. ZoMO-a.

17. Nadalje, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, što se tiče legitimnog cilja, miješanje je bilo u javnom interesu jer važnost socijalne pravde ne treba sprječavati javne vlasti da ispravljaju svoje greške, čak i one koje su proizišle iz njihovog vlastitog nemara (drugačije stajalište bilo bi protivno doktrini stjecanja bez osnove te jednako odobravanju neodgovarajuće raspodjele oskudnih javnih interesa), ali razmjernost miješanja, koja osim postupanja državnih tijela i pojedinaca o čijem pravu se odlučuje, uključujući i sredstva kojima se država (upravna tijela) u njihovoj provedbi koristi (vrijeme, prikladnost i dosljednost u načinu, te neizvjesnost) nije u dosegu toleriranja, budući da tužitelj cijeli teret propusta u svom postupanju / propuštanju prenosi na tuženika.

18. Stoga, pored činjenice da rješenjem od 7. srpnja 2005. (u upravnom postupku) nije utvrđivan iznos nepripadno isplaćenih mirovina, pitanje odgovornosti i povrata nepripadnih svota mirovina, da je predmet spora zahtjev za vraćanje iznosa od 52.066,38 eura sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. (podnošenja tužbe) do isplate (nepripadno isplaćene mirovine od 7. svibnja 1996. do 1. travnja 2003.) za odluku u predmetnoj parnici nije mjerodavna citirana odredba članka 164., niti članka 90. stavka 3. ZoMO-a, kojim je bilo propisano da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, isplata mirovine obustavlja, a na koje se poziva tužitelj, već odredba članka 211. ZOO- a/1991 u vezi s člankom 1163. stavkom 1. ZOO-a[5] pravilno izabrana i primijenjena po prvostupanjskom sudu.

19. Vraćanjem predmetnog iznosa, kako je to u biti zaključio i prvostupanjski sud, bila bi poremećena ravnoteža između javnog interesa i interesa tužitelj jer bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 52.066,38 eura sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. tuženiku bio nametnut prekomjeran teret i u okolnostima kao što su predmetne bi predstavljalo povredu tuženikovog prava na mirno uživanje vlasništva iz odredbe članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola 1. EKZLJP-a (Rev-1165/2022-3 od 27. veljače 2024.).

20. Iz navedenih razloga, ne mogu se prihvatiti tvrdnje tužitelja da prvostupanjska presuda nije utemeljena na pozitivnim propisima Republike Hrvatske, već isključivo na pravnom stavu iz "presude predmeta Čakarević protiv Hrvatske …, da se tuženika koji je bio obrtnik, imao knjigovodstvo …i zaposlene … ne može promatrati kao neuku osobu …", da nije raspolagao izvorima saznanja o tuženikovom statusu kao

5 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.)

osigurane osobe i korisnika mirovine, da je miješanje težilo legitimnom cilju jer da se u demokratskom društvu ne može "očekivati od jednih stanovnika da vrše prijave i plaćaju doprinose a od drugih koji nisu podnijeli prijavu i za koje je to ustanova morala učiniti po službenoj dužnosti da nonšalantno idu u smjeru krivnje ustanove i potpunog ignoriranja zakonske obveze tog stanovnika …", da je tuženik taj koji je kao obrtnik morao poznavati Zakone koji ga se tiču, da je pravni osnov tužbenog zahtjeva odredba članka 164. i članka 165. ZoMO-a, da je on zadržao pravo na povrat jer da je u odredbi članka 164. ZoMO-a određeno da je osigurana osoba dužna vratiti Zavodu nepripadno primanje (iste su bez pravnog uporišta).

21. Nadalje, za odluku u konkretnom sporu nije odlučno to što je tuženik sa suprugom imao ugostiteljski obrt, što je imao redovna mjesečna primanja i plaćao doprinose za svoje zaposlenika u obrtu, a niti koji iznos i kada je vraćen tuženiku kroz ovrhu na temelju posljednje drugostupanjske presude sa kamatama, zbog čega drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim odgovarati na te žalbene navode tužitelja.

22. Bez utjecaja je na pravilnost prvostupanjske presude i to što je prvostupanjski sud u točki 13. obrazloženja naveo da je sporno pitanje prigovor zastare i visine zahtjeva, a isti nije obrazložio, budući da se pitanje zastare veže za postojanje potraživanja u subjektivnom materijalno-pravnom smislu, odnosno stvarnu povredu obveze (i/ili prijetnju zaštićenom pravu koje postoji), a ne povredu obveze i/ili prijetnju zaštićenom pravu koje ne postoji, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud (tužbeni zahtjev je odbijen zato što tužitelju ne pripada u subjektivnom materijalno- pravnom smislu pravo od tuženika zahtijevati vraćanje iznosa od 52.066,38 eura sa zateznim kamatama od 2. lipnja 2006. do isplate, a ne zbog toga što tužitelju ne bi pripadalo obvezno-pravno ovlaštenje, odnosno mogućnost da ostvari svoje materijalno pravo koje mu pripada, a na što se biti svode pravila o zastari) i da visina tužbenog zahtjeva u konačnici niti nije sporna.

23. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja promašeno je pozivanje tužitelja na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-774/2020-2 od 25. listopada 2023., Rev-564/2024-2 od 16. travnja 2024., Rev-2028/2011-2 od 28. travnja 2015., Rev-1045/2012-2 od 11. travnja 2017. i odluke drugih Županijski sudova, za koje pogrešno drži da bi pravna shvaćanja iskazana u tim odlukama bila primjenjiva u predmetnom postupku.

24. Dakle, suprotno tvrdnjama tužitelja prvostupanjski je sud učinkovito ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije kao navodi tužitelj "povrijedio uputu iz odluke VSRH broj Rev-x-56/2018 od 20. 09. 2023. (ma što pod istim podrazumijevao) i kriterije TESTA RAZMJERNOSTI", dao važniju prednost tuženiku, niti postupao arbitrarno, kako to u biti pokušava prikazati tužitelj.

25. I odluka o parničnom trošku pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude, koju tužitelj osporava podredno osporavanju odluke o glavnom tužbenom zahtjevu je pravilna u osnovi i visini (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023./).

26. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2645/2023-71 od 29. studenog 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tužitelju, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović