Poslovni broj: P-402/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista OĆ, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, kojeg zastupa punomoćnica SĆ, dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica ŠĆ, dipl. iur., zaposlenica tuženika, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja SĆ, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.747,49 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegova osiguranik GĆ dana 06.02.1994. teško stradao u prometnoj nezgodi koju je prouzročio osiguranik tuženika te je postupku pred sudom broj Pn-2416/94 utvrđena odgovornost tuženika za štetni događaj. Nadalje ističe da je rješenjem tužitelja broj IN-689357 od 01.06.1995.g. njegovom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu i to 60% zbog bolesti, a 40% zbog povrede izvan rada (prometne nesreće). Daljnjom isplatom invalidske mirovine osiguraniku nastala je nova šteta za tužitelja u razdoblju od 01.01.2023.g. do 31.10.2024.g. koja iznosi 6.747.49 eura, što je 40% od punog iznosa invalidske mirovine za navedeno razdoblje. Kako tuženik nije postupio po odštetnom zahtjevu, tužitelj prema postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže obvezati tuženika na platež utuženog iznosa sa zateznom kamatom tekućom od 30.12.2024.g. pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i u daljnjem tijeku postupka priznaje pasivnu legitimaciju, štetni događaj i odgovornost za isti, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, istaknuvši da se tuženikov pravni položaj kao osiguratelja temelji na sklopljenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti te se u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona te upire da je takvo pravno shvaćanje u pogledu mjerodavnog zakona zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-12/2022-2 od 12.01.2022., Rev-5292/2019-2 od 16.06.2020., Rev-x-288/2018 od 25.08.2020.g., kao i na odluku Rev-12/2022-2 od 12.01.2022. Navodi da bi tuženik kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike te ističe da je podudarno pravno shvaćanje zauzeo i VSRH u već citiranoj odluci Rev 12/2022-2 od 12.01.2022., Stoga tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja s zadatkom utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Što se tiče pitanja osnove tužbenog zahtjeva, napominje da je čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a određeno da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti sa stvarnim štetnikom, pa u tom slučaju ne postoji stvarna šteta i razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Stoga predlaže odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.

3. Iako uredno pozvan, tuženik nije pristupio na pripremno ročište održano dana 15. travnja 2025.g., niti je ispričao svoj nedolazak, slijedom čega je sud temeljem odredbe čl. 295 ZPP-a Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) na prijedlog punomoćnika tužitelja održao pripremno ročište u odsutnosti uredno pozvanog tuženika. Imajući u vidu da je sud nedvojbeno našao da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke, sud je na istom ročištu zaključio prethodni postupak i proveo glavnu raspravu, te istu zaključio, okončavši postupak u ovoj pravnoj stvari, smatrajući da bi daljnje provođenje postupka stvorilo bespotreban trošak za stranke i dovelo do odugovlačenja postupka.

4. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u presliku presude broj Pn-2416/94 povodom štetnog događaja (list 3-6 spisa), presliku rješenja tužitelja broj IN-689357 od 01.06.1995.g., nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje i medicinsku dokumentaciju za osiguranika tužitelja (list 7-18 spisa), obračun isplate za osiguranika GĆ (list 23 spisa), presliku odštetnog zahtjeva i presliku povratnice (list 21-22 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sud je neprijeporno utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog postupka je naknada štete u visini novčanih iznosa koje je tužitelj isplatio na ime invalidske mirovine osiguraniku GĆ za razdoblje od 01.01.2023.g. do 31.10.2024.g. u iznosu od 6.747,49 eura, što je 40% od punog iznosa invalidske mirovine za navedeno razdoblje, obzirom je 40% utvrđeno na ime ozljede izvan rada.

6. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Nadalje je nesporno da je rješenjem tužitelja br. broj IN- 689357 od 01.06.1995.g. osiguraniku GĆ priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 12.04.1995.g., kao i činjenica da je tužitelj u razdoblju od 01.01.2023.g. do 31.10.2024.g. svojem osiguranikui na ime invalidske mirovine isplatio ukupni iznos od 16.868,72 eura, odnosno 6.747,49 eura koliko iznosi 40% od ukupnog iznosa (koliko iznosi postotak s naslova ozljede izvan rada), a koja je činjenica nedvojbeno utvrđena i uvidom u obračun isplata na teret HZMO-a koja prileži spisu listu 23 spisa. Tako je uvidom u predmetni obračun utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 01.01.2023. do 30.06.2023. isplatio iznos od 4.194,96 eura, u razdoblju od 01.07.2023. do 31.12.2023. iznos od 4.546,50 eura, u razdoblju od 01.01.2024. do 30.06.2024. iznos od 4.735,74 eura te u razdoblju od 01.07.2024. do 31.10.2024. iznos od 3.391,52 eura.

7. Prvenstveno valja istaknuti da sud ocjenjuje kao neosnovan tuženikov prigovor da se u konkretnom slučaju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja, obzirom da je stav ovog suda da tužitelju (HZMO) šteta nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom obiteljske/invalidske mirovine njegovom osiguraniku, te je stoga mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete-svake pojedine isplate (tako primjerice i VSRH u odluci Rev-1119/2012 od 05.10.2016.), a ne onaj koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, sentenca VTS RH Pž- 5835/15 od 2.10.2017.

8. Naime, u odnosu na spornu osnovanost zahtjeva obzirom na činjenicu da bi osiguranica tužitelja prije utuženog razdoblja ostvarila uvjete za starosnu mirovinu, odnosno da li je tužitelj predmetnim isplatama invalidske mirovine pretrpio štetu, ističe se da prema Zakonu o mirovinskom osiguranju nije predviđena mogućnost da se navršavanjem godina života jednom priznata invalidska mirovina prevede u starosnu mirovinu, već i nadalje ostaje invalidska mirovina i na temelju iste se vrše daljnje isplate bez obzira na godine života osiguranika i eventualno nastupanje godina života s kojima bi da nije bilo štetnog događaja ostvario pravo na starosnu mirovinu.

9. Po stavu ovog suda, kako iznosi koje je tužitelj u konkretnom slučaju isplaćivao osiguraniku GĆ na ime invalidske mirovine predstavljaju štetu za tužitelja, koja šteta tužitelju nastaje tek isplatom mirovine, jer tada nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema odgovornoj osobi, za utvrđivanje stvarne štete relevantan je propis koji je bio na snazi u vrijeme svake pojedine mjesečne isplate mirovine.

10. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da je u sporu koji pokreće tužitelj protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP) sukladno odredbi čl. 27 navedenog zakona. Naime, člankom 27. ZOOP-a koji je naslovljen kao subrogacijski zahtjev nositelja socijalnog osiguranja, određeno je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. St. 2 određuje da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a st. 3 da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4 određuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, a stavak 5 da obvezu iz stavka 1. istog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

11. Stoga, ukoliko se pomnije promotri stavak 4. jasno i nedvojbeno (odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.), proizlazi da se zahtjev tužitelja ne može podvesti pod subrogacijski zahtjev jer tužitelj ne isplaćuje mirovinu na temelju dobrovoljnog mirovinskog osiguranja već obveznog osiguranja (tzv. generacijske solidarnosti) pa nema ni mjesta primjeni članka 27. stavka 3. za zahtjeve tužitelja, obzirom da se stvarnom štetom u smislu članka 161. ZOMO smatraju svi troškovi i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja. Upravo iz toga razloga nema mjesta primjeni članka 27. ZOOP-a jer se odredbe samo i isključivo mogu primjenjivati na subrogacijske zahtjeve, a zahtjev tužitelja nije subrogacijski već orginarni te se ocjenjuje prema specijalnom propisu odnosno ZOMO-u koji je jedini mjerodavan za postupanje tužitelja odnosno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a kojim odredbama se dovoljno jasno definira šteta koju tužitelj trpi zbog isplaćene mirovine (invalidske, obiteljske, prava s osnove profesionalne rehabilitacije ukoliko su priznate zbog ozljede na radu, izvan rada ili profesionalne bolesti).

12. U smislu citiranog članka ZOOP-a, stvarna štete definirana je kao troškovi liječenja i drugi nužni troškovi sukladno propisima iz zdravstvenog osiguranja, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (priznato pravo zbog nastale invalidnosti) odnosno članova njezine obitelji (priznato pravo zbog smrti - obiteljska mirovina) Razmjerni iznos određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenje i invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu. U odnosu na gore navedene odredbe ZOOP-a, a kojim odredbama zakonodavac nije dovoljno detaljno razradio predmetnu materiju te u istima postoji pravna praznina, odredbama ZOMO na jasan i nedvojben način je regulirano što za Zavod predstavlja štetu, od koga se ta šteta ima potraživati te kolika je visina te štete.

13. Šteta koju trpi tužitelj je stvarna šteta u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima. Radi se o trajnoj šteti koju trpi tužitelj, a koja se utvrđuje prema specijalnom propisu odnosno prema ZOMO, pa načelo specijalnosti ima prednost pred načelom posterioriteta, to tim više što su odredbe ZOOP-a u nedovoljnoj mjeri definirane (zbog pravne praznine), pa je u istim vidljiv propust zakonodavca prilikom donošenja, radi čega se mora poći od tumačenja ta dva propisa, kako gramatičkog tako i logičkog i teološkog.

14. U konkretnom se slučaju radi o pravnom pitanju da li tužitelj i dalje trpi štetu s obzirom da je njegov osiguranik u invalidskoj mirovini temeljem rješenja tužitelja. koje još uvijek egzistira i prema kojemu se isplaćuje navedena mirovina.

15. U konkretnom predmetu predmetna nezgoda se dogodila dana 06.02.1994. i za istu postoji odgovorna osoba. Da nije bilo prometne nesreće tužitelj ne bi ni potraživao naknadu štete od odgovorne osobe nego bi osiguranik GĆ godinama uplaćivao doprinose temeljem obveznog mirovinskog osiguranja. Predmetna nesreća se dogodila, tužitelj je sve ove godine isplaćivao invalidsku mirovinu umjesto da od osiguranika prima novčana sredstva temeljem obveznog mirovinskog osiguranja. Za stjecanje prava na starosnu mirovinu potrebno je ostvariti uvjete koje se odnose kako na godine života, tako na godine staža osiguranika. Bez obzira što je formula na izračun mirovine ista, ne možemo pretpostavljati da li bi osiguranik tužitelja radio, bio na bolovanju ili primao naknadu plaće ili neko drugo pravo iz radnog odnosa, odnosno da li bi uopće radio ili bi se nalazio na burzi. Sve su to parametri koji utječu na određivanje plaće ili drugog primanja, u konačnici na visinu mirovine koju priznaje tužitelj, a te parametre, u ovom trenutku, ne možemo znati niti ih možemo pretpostavljati.

16. Treba napomenuti da je mirovina sukladno članku 5. ZOMO (NN 102/98) neotuđivo osobno pravo koje se ne može prenijeti na drugoga niti naslijediti i u ovakvim slučajevima niti tužitelj niti tuženik, pa niti sud ne može se voditi pretpostavkama što bi bilo da nije bilo prometne nesreće. Nadalje, izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) koji je stupio na snagu od 01.01.2019., i to člankom 161. st.1. i 2. točkom 1. određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to jeli osiguranik ispunio uvjete za ostvarivaníe prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

17. Stoga su u ovdje utuženom razdoblju mjerodavne odredbe čl. 161. -165. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji Zakon je tijekom ovdje utuženog razdoblja mijenjan.

18. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13), a koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014.g., propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. St. 2. istog članka je propisano da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

19. Čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 115/18, koje izmjene su u primjeni od 01.siječnja 2019.g.), mijenjan je stavak 2. čl. 161. i sada glasi: "(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to između ostalog; 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu."

20. Obzirom na sadržaj gore citiranih relevantnih odredbi čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, stav je ovog suda da stvarna šteta koju tužitelj trpi predstavlja ukupan iznos davanja koji je tužitelj isplatio svojem osiguraniku po osnovi invalidske mirovine sve dok traje isplata tih davanja po osnovi invalidske mirovine i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te bez obzira na to je li osiguranik tužitelja ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu te je stoga tuženik, koji je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, u obvezi nadoknaditi tu stvarnu štetu, koju čini ukupan iznos davanja koje je tužitelj isplatio osiguranici sa osnova invalidske mirovine.

21. Po ocjeni ovog suda ZMO je lex specialis u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, jer se tim Zakonom propisuje što predstavlja štetu za Zavod, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu i u kojem opsegu ima pravo istu potraživati, od kada teče zastara, kamate i dr.

22. Nadalje, članak 170. ZMO-a propisuje kako se, pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima ako nisu u suprotnosti s odredbama ZMO-a, slijedom čega odredbe čl. 161.-165. ZMO-a imaju prednost u primjeni jer se tim odredbama uređuje specifična materija naknade štete.

23. Kako među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju svojoj osiguranici po osnovi invalidske mirovine isplatio ukupan iznos od 16.868,72 eura, odnosno 6.747,49 eura koliko iznosi 40% od ukupnog iznosa (koliko iznosi postotak s naslova ozljede izvan rada), a što je i utvrđeno uvidom u obračun davanja koji prileži spisu na listu 23 spisa, sud je obvezao tuženika nadoknaditi tužitelju cjelokupno utuženi iznos od 6.747,49 EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22. i 88/22., dalje: Zakon) i to sa zateznom kamatom počevši od dana 20.02.2020.g. pa do isplate.

24. Iz naprijed navedenih razloga, sud je riješio kako neće provoditi daljnje dokazne prijedloge, pa tako niti financijsko vještačenje koje je predložio tuženik u odgovoru na tužbu, te je na ročištu održanom dana 15.04.2025.g. riješio zaključiti glavnu raspravu i donijeti odluku temeljem stanja spisa, smatrajući da bi daljnje provođenje postupka stvorilo bespotreban trošak za stranke i dovelo do odugovlačenja postupka.

25. Naime, odredbom čl. 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Kako nije sporno da se tužitelj prije utuženja dopisom od 07. studenog 2024.g. obratio tuženiku odštetnim zahtjevom radi namirenja utužene štete, a koji zahtjev je tuženik zaprimio 14. studenog 2024.g., što je utvrđeno uvidom u presliku povratnice koja prileži na poleđini lista 24 spisa, protekom roka od 15 dana isti je dospio u zakašnjenje sa ispunjenjem svoje obveze, slijedom čega je u obvezi platiti zateznu kamatu počevši od 30. studenog 2024.g., slijedom čega tužitelj opravdano potražuje platež zatezne kamate počev od dana 30.12.2024.g. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i. 8. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 78/15), kao u točci I izreke presude.

25. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a budući je izgubio spor te je stoga odlučeno kao u točci II izreke presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA: 1. tužitelju

2. tuženiku

U Zagrebu, 29. travnja 2025. godine