Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj Pn-3/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću, po sutkinji Mirjani Kosanović, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Jurice Bakmaza, u građanskopravnoj stvari tužitelja TN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191 C, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik ODO u Gospiću, Trga A. Stepinca 3, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave 1. travnja 2025. u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužitelja odvjetnika Vjekoslava Bušića i zamjenice ODO u Gospiću TNČ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju TN OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime naknade štete isplati iznos od 13.000,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, počev od 11.10.2024. godine ( kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva ) pa sve do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok je referenta stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju TN da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 400,00 eura (slovima: četristoeura) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženice u kojoj potražuje isplatu iznosa od 13.000,00 eura uvećanog za zakonske zatezne. U tužbi navodi da je 6. rujna 2024. oko 22:30 sati u mjestu [adresa] došlo do štetnog događaja, kada je prilikom povratka kući tužitelja kod jezera “Bajer“ na području nacionalnog parka „Plitvička jezera“ iznenada napao medvjed te mu nanio teške tjelesne ozljede. Za predmetni štetni događaj odgovornost snosi tuženica koja sukladno članku 52. Ustava RH i sukladno članku 3. Zakona o lovstvu pruža osobitu zaštitu životinjskom svijetu za koje je zakonom određeno da je od interesa za državu, što u konkretnom slučaju znači da upravlja strogo zaštićenom vrstom (medvjedom) kao općim dobrom, a u tu svrhu donosi Nacionalni i Akcijski plan gospodarenja medvjedom za pojedine godine. Također, s obzirom na to da je medvjed divljač koju prema odredbama Zakona o obveznim odnosima valja cijeniti kao opasnu stvar, pritom tužena odgovora temeljem općih propisa odgovornosti za štetu po principu objektivne odgovornosti. Tužitelj zakonske zatezne kamate na štetu potražuju od prvog dana nakon podnošenja odštetnog zahtjeva (od 11. listopada 2024. do isplate) sukladno ZOO-u. Tužitelj potražuje naknadu neimovinske i imovinske štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova 3.000,00 EUR, pretrpljenih duševnih boli i straha 2.000,00 EUR, naruženja 2.000,00 EUR, smanjenja životne aktivnosti 5.000,00 EUR, na ime tuđe pomoći i njege za vrijeme liječenja 1.000,00 EUR, sveukupno 13.000,00 EUR.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu (list 21-23 spisa) istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj ničim ne dokazuje da mu je navedene ozljede nanio medvjed. Prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama ("Narodne novine" broj 144/2013, 73/2016) smeđi medvjed je strogo zaštićena vrsta. Članak 170. Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine" broj 80/13, 15/18, 14/19, 127/19 i 155/23) navodi da Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje vrste osim u slučajevima određenim ovim zakonom. Ti predviđeni slučajevi se odnose na naknadu imovinske štete koju oštećenicima počine strogo zaštićene životinje. Normiranje popravljanja štete koje prouzroče životinje strogo zaštićenih divljih vrsta, primjerice tzv. velike zvijeri ili predatori, vuk, ris ili medvjed je u nadležnosti propisa iz zaštite prirode koji propisi kao lex specialis štite i zastupaju prava ekosustava, flore i faune odnosno prirode ugrožene svakodnevnim ljudskim djelovanjem. O ovome se izjasnio i Ustavni sud po prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 172. st. 1. Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine br. 80/13, 15/18) s obzirom na to da u slučaju nastanka šteta koje su prouzročile životinje strogo zaštićenih vrsta Republika Hrvatska mora naknaditi samo stvarnu imovinsku štetu, a ne i izmaklu dobit i eventualnu neimovinsku štetu (koju u ovom predmetu tužitelj potražuje).

3. Sve kad bi se sud priklonio stavu tužitelja da je medvjed opasna stvar, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, za koju tužitelj navodi da tužena odgovara po principu objektivne odgovornosti, navedeno je već tumačio Vrhovni sud RH. Naime, u odluci Rev-261/2024-2 revizijski sud je dao odgovor na pitanje: "Može li se divljač/medvjed u šumi tj. u svom prirodnom habitusu smatrati opasnom stvari?“. Zaključio je da medvjed u svom prirodnom staništu nije opasna stvar, jer za medvjeda u tom prostoru ne bi bilo opravdano zahtijevati nadgledanje s povećanom pozornošću do mjere da se spriječi nastup svake štete. Iako je medvjed po svojoj konstituciji i naravi (zvijer iz porodice pasa - canis ursus) izvor povećane opasnosti, on u svom prirodnom okruženju ne zahtijeva nadgledanje s povećanom pozornošću u mjeri da se spriječi nastanak bilo kakve štete. Takvom zahtjevu često niti ne bi bilo moguće udovoljiti, a često bi udovoljenje tom zahtjevu u konačnici značilo narušavanje prirodnog toka stvari. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja da je medvjed kao strogo zaštićena vrsta opće dobro ističe da je Ustavni sud u odluci broj:

U-I-2813/2014 izrazio stajalište da je (...) divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ali ne predstavlja opće dobro već prirodno bogatstvo. Dakle, divljač je u okviru Zakona o lovstvu prirodno bogatstvo za koje vrijedi poseban administrativno- pravni režim.

4. U ovom slučaju, s obzirom da je, kako je već ranije navedeno, VSRH isključio objektivnu odgovornost, članak 170. Zakona o zaštiti prirode navodi da RH ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje vrste osim u slučajevima određenim tim zakonom, pa krivnja Republike Hrvatske za navodni događaj koji se zbio na području Nacionalnog parka Plitvička jezera ne postoji. Radilo se o nepredvidivom uzroku koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Drugim riječima, nesretni slučaj radi nagonskog djelovanja medvjeda. Navodni štetni događaj se zbio na prostoru stalnog obitavanja medvjeda, a što je tužitelj, kao stanovnik naselja zasigurno znao, kao i da svakim odlaskom u prirodu postoji rizik od mogućeg susreta s divljim životinjama te se je, prilikom kretanja noću, trebao pridržavati osnovnih pravila ponašanja u staništu medvjeda, između ostalog i pravila sadržanih u Planu gospodarenja smeđim medvjedom: "Nemojte iznenaditi medvjeda. Dok se krećete područjem medvjeda sa gustom vegetacijom budite dovoljno glasni da vas medvjed može čuti na udaljenost od oko 30 m. Ako se krećete tiho možete se naći unutar prostora medvjeđe osobne sigurnosti. Medvjed se može osjetiti ugroženim i vidjeti aktivnu obranu kao jedini izlaz, i to posebno ako se radi o medvjedici s mladima". Dakle, općepoznata činjenica je da medvjed bježi od ljudi te napada samo ako se osjeti ugroženim.

5. Tijekom postupka su pročitani potvrda PGP Korenica od 4. listopada 2024. (list 5 spisa), prijavu Opće bolnice Gospić Policijskoj stanici MUP-a, Kriminalističkoj službi (list 6 spisa), ispis članka s portala Dnevnik.hr od 22. rujna 2012. (list 7 i 8 spisa), medicinska dokumentacija tužitelja (list 9 – 13 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicama (list 14 – 18 spisa), posebno izvješće PGP Korenica od 14. veljače 2025. (list 24 i 25 spisa) i Plan gospodarenja smeđim medvjedom (Ursus arctor L.) u Republici Hrvatskoj (list 48 – 50 spisa).

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku nije sporno da je tužitelj 6. rujna 2024. pretrpio napad i ozljede opisane u priloženoj medicinskoj dokumentaciji.

8. Sporno je je li tuženika napao medvjed, postoji li pravna osnova za odgovornost tuženice, je li medvjed opasna stvar i je li se tužitelj prilikom napada postupao u skladu s osnovnim pravilima ponašanja u staništu medvjeda.

9. Sud nije izvodio personalne dokaze, niti se upuštao u utvrđivanje odlučne činjenice je li tužitelja napao medvjed zbog pravnog stajališta da tuženica ne odgovara za štetu od divljih vrsta, dok bi šteta koja bi bila prouzročena djelovanjem neke druge osobe ionako bila izvan njezine odgovornosti.

10. Tužitelj smatra da bi tuženica trebala odgovarati za štetu koju je tužitelju uzrokovao napad medvjeda jer čl. 52. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) propisuje da more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobito kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu. Vezano s tom normom, čl. 3. st. 1. Zakon o lovstvu („Narodne novine“ br. 99/18, 32/19, 32/20 i 127/24, dalje: ZL) propisuje da je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu. Iz tih dviju normi tužitelj zaključuje da tuženica upravlja strogo zaštićenom vrstom (medvjedom) kao općim dobrom, pa na temelju općih propisa o odgovornosti za štetu propisanih Zakonom o obveznim odnosima odgovara objektivno jer je medvjed opasna stvar. Sud se ne može složiti s ovakvim slobodnim zaključkom tužitelja.

11. Sud ne nalazi svrhovitim zauzeti stajalište je li medvjed opasna stvar kako smatra tužitelj ili nije kako drži tuženik. Da jest, za štetu koju bi prouzročio medvjed bi odgovarao njegov vlasnik na temelju čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Tuženica nije vlasnica divljih vrsta. Čl. 52. Ustava propisuje samo da životinjski svijet, a za koji je posebnim zakonom određeno da je od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu. Takav je slučaj sa divljači na temelju čl. 3. st. 1. ZL-a. I upravo zbog toga ZL iscrpno normira uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova. Na taj način tuženica ispunjava svoju ustavnu dužnost iz čl. 52. st. 1. Ustava da štiti divljač. Ali ona i dalje nije vlasnica te divljači, isto kao što nije vlasnica zračnog prostora ili mora. Tuženica ne odgovara za štetu kad morski valovi razbiju obalu ili kada tuča razbije vjetrobran na automobilu. U situaciji u kojoj se medvjed ne smatra opasnom stvari, postavilo bi se pitanje koja bi to radnja tuženice (ili propust) stajala u kauzalitetu s nastalom štetom? Je li tuženica trebala nešto poduzeti da se medvjed ne kreće slobodno svojim prirodnim staništem?

12. Ono što jest bitno je razvrstati pravne norme po svojoj hijerarhiji. ZL normira naknadu štete od divljači u lovištu, kao i štetu nastalu od lova. Nije sporno da se štetni događaj dogodio na području Nacionalnog parka „Plitvička jezera“ gdje nije ustanovljeno lovište, pa nema niti smisla upirati u primjenu tog zakona. No, Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“, br. 80/13, 15/18, 14/19, 127/19, 155/23, dalje. ZZP) uređuje sustav zaštite i cjelovitog očuvanja prirode i njezinih dijelova te druga pitanja s tim u vezi (čl. 1.). Između ostaloga i naknadu štete. Tako je regulirano pravo na naknadu štete zbog ograničenja i zabrana iz ZZP-a ili na temelju njega izdanih akata o zaštiti a kojima se bitno pogoršaju postojeći uvjeti za stjecanje prihoda. (čl. 169 ZZP-a)

13. ZZP izričito propisuje da Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje vrste osim u slučajevima propisanima samim tim zakonom. (čl. 170.) Jedna takva situacija je naknada direktne imovinske štete u čl. 171. ZZP-a. Oštećenik je dužan na primjeren način i na svoj trošak učiniti sve dopuštene radnje i zahvate kako bi spriječio nastanak štete, a ako to nije moguće, ima pravo na naknadu direktne imovinske štete. ZZP ne propisuje niti jednu drugu situaciju u kojoj bi tuženica nadoknadila štetu oštećeniku, niti drugu vrstu štete osim direktne imovinske štete. Zbog toga nije ni bitno je li životinja opasna stvar ili ne; je li odgovornost objektivna ili subjektivna. Tuženica za štetu ne odgovara na temelju specijalnog propisa koji isključuje njezinu odgovornost. Niti na nacionalnoj niti na europskoj razini ne postoji normirano opće pravo na naknadu štete koju počine divlje vrste. Odgovornost bi postojala isključivo voljom zakonodavca. Jasno je da je naš zakonodavac tu odgovornost isključio unijevši čl. 170. u ZZP, osim u situaciji direktne imovinske štete pod zakonom propisanim uvjetima. Zakonodavčev razlog da propiše tu odgovornost je jasan: bolje pastiru nadoknaditi štetu za zaklane ovce (pod uvjetom da je prije toga počinio sve dopuštene radnje i zahvate kojima bi spriječio nastanak štete) nego primorati pastira da zaštiti ovce i ubije vuka ili smeđeg medvjeda, strogo zaštićene vrste prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine“, br. 144/13 i 73/16) čiji bi gubitak bio velik za ekosustav. Takav zaključak se izvodi i iz čl. 4. toč. 7. ZZP-a kojim je među ciljeve i zadaće zaštite prirode uvršteno sprječavanje ili ublažavanje štetnih zahvata ljudi i poremećaja u prirodi kao posljedica tehnološkog razvoja i obavljanja djelatnosti. A ne zaštiti ljude od štetnog djelovanja divljih vrsta.

14. Međutim, pravo na život zajamčeno čl. 18. Ustava i tjelesni integritet (čl. 23. Ustava) su temeljne vrednote pravnog sustava koje se, hijerarhijski, nalaze na samom vrhu prava koja sustav štiti. Zasigurno zakonodavac nije imao namjeru da čovjek dopusti vlastito ozljeđivanje ili usmrćenje da bi se spasila jedinka strogo zaštićene divlje vrste kao što to implicira kod potencijalne štete na stvarima. Život ovce je, legislativno promatrano, manje vrijedan od života medvjeda jer ovaca ima u izobilju, a medvjeda nema. Ista logika se ne može primijeniti u odnosu medvjeda i čovjeka – čovjekova prava su uvijek jača.

15. Stoga, tužitelj uopće nije adresat normi koje u ZZP-u propisuju pravo na naknadu štete, osim one iz čl. 170. ZZP-a kojom država isključuje svoju odgovornost za štetu od divljih vrsta prema svima, pa i tužitelju, a koja je specijalna u odnosu na ZOO. Suprotnim zaključkom bi se izgubila sama bit zbog kojeg je uopće normiran institut naknade štete u tom zakonu. Stoga tužbeni zahtjev treba odbiti.

16. Tuženica je u cijelosti uspjela u parnici, pa ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, „Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Tuženici se priznaje pravo na naknadu sljedećih troškova kao troškova potrebnih za vođenje parnice u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a:

- trošak sastavljanja odgovora na tužbu od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 8. 1. u vezi s Tbr. 7. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23, dalje: Tarifa), te

- trošak pristupa ročištu 1. travnja 2025. od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 9. 1. u vezi s Tbr. 7. 1. Tarife,

pa je ukupni priznati trošak tuženici 400,00 eura.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Gospiću 29. travnja 2025.

Sutkinja

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.