Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-17/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u pravnoj stvari tužitelja ĆG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vollić&Ružička&Cabadaj Cafuta iz Virovitice, protiv tužene Addiko bank d.d., [adresa], OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić&partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 23.travnja 2025 u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st 4., Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a) 29. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

Usvaja se kao osnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.526,49 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava

na iznos od 4,08 EUR počev od dana 28.01.11. pa do isplate

na iznos od 1,39 EUR počev od dana 31.01.11. pa do isplate

na iznos od 40,24 EUR počev od dana 11.02.11. pa do isplate

na iznos od 14,55 EUR počev od dana 28.02.11. pa do isplate

na iznos od 49,08 EUR počev od dana 23.03.11. pa do isplate

na iznos od 31,59 EUR počev od dana 23.03.11. pa do isplate

na iznos od 1,12 EUR počev od dana 30.04.11. pa do isplate

na iznos od 45,83 EUR počev od dana 13.05.11. pa do isplate

na iznos od 7,93 EUR počev od dana 31.05.11. pa do isplate

na iznos od 51,66 EUR počev od dana 10.06.11. pa do isplate

na iznos od 7,40 EUR počev od dana 30.06.11. pa do isplate

na iznos od 67,69 EUR počev od dana 14.07.11. pa do isplate

na iznos od 0,50 EUR počev od dana 01.08.11. pa do isplate

na iznos od 191,8 EUR počev od dana 06.09.11. pa do isplate

na iznos od 4,10 EUR počev od dana 30.09.11. pa do isplate

na iznos od 62,08 EUR počev od dana 28.10.11. pa do isplate

na iznos od 63,62 EUR počev od dana 14.11.11. pa do isplate

na iznos od 134,48 EUR počev od dana 02.01.12. pa do isplate

na iznos od 72,75 EUR počev od dana 29.02.12. pa do isplate

na iznos od 73,46 EUR počev od dana 22.03.12. pa do isplate

na iznos od 72,29 EUR počev od dana 02.05.12. pa do isplate

na iznos od 71,99 EUR počev od dana 11.06.12. pa do isplate

na iznos od 141,24 EUR počev od dana 01.08.12. pa do isplate

na iznos od 34,46 EUR počev od dana 07.08.12. pa do isplate

na iznos od 70,64 EUR počev od dana 07.08.12. pa do isplate

na iznos od 47,24 EUR počev od dana 26.09.12. pa do isplate

na iznos od 67,22 EUR počev od dana 15.11.12. pa do isplate

na iznos od 60,96 EUR počev od dana 26.11.12. pa do isplate

na iznos od 66,67 EUR počev od dana 21.12.12. pa do isplate

na iznos od 69,20 EUR počev od dana 24.01.13. pa do isplate

na iznos od 0,38 EUR počev od dana 01.02.13. pa do isplate

na iznos od 63,21 EUR počev od dana 28.02.13. pa do isplate

na iznos od 65,23 EUR počev od dana 15.03.13. pa do isplate

na iznos od 28,21 EUR počev od dana 19.04.13. pa do isplate

na iznos od 43,35 EUR počev od dana 15.05.13. pa do isplate

na iznos od 67,13 EUR počev od dana 04.06.13. pa do isplate

na iznos od 53,94 EUR počev od dana 12.06.13. pa do isplate

na iznos od 60,56 EUR počev od dana 18.07.13. pa do isplate

na iznos od 135,49 EUR počev od dana 27.09.13. pa do isplate

na iznos od 64,36 EUR počev od dana 29.10.13. pa do isplate

na iznos od 137,36 EUR počev od dana 06.12.13. pa do isplate

na iznos od 68,06 EUR počev od dana 15.01.14. pa do isplate

na iznos od 55,63 EUR počev od dana 21.02.14. pa do isplate

na iznos od 54,03 EUR počev od dana 27.03.14. pa do isplate

na iznos od 54,09 EUR počev od dana 15.04.14. pa do isplate

na iznos od 53,72 EUR počev od dana 29.04.16. pa do isplate

na iznos od 52,43 EUR počev od dana 06.06.14. pa do isplate

na iznos od 53,51 EUR počev od dana 10.07.14. pa do isplate

na iznos od 106,26 EUR počev od dana 27.08.14. pa do isplate

na iznos od 56,33 EUR počev od dana 30.10.14. pa do isplate

na iznos od 50,55 EUR počev od dana 05.11.14. pa do isplate

na iznos od 56,81 EUR počev od dana 09.12.14. pa do isplate

na iznos od 71,16 EUR počev od dana 30.01.15. pa do isplate

na iznos od 100,96 EUR počev od dana 06.03.15. pa do isplate

na iznos od 56,93 EUR počev od dana 09.04.15. pa do isplate

na iznos od 56,93 EUR počev od dana 07.05.15. pa do isplate

na iznos od 56,93 EUR počev od dana 05.06.15. pa do isplate

na iznos od 56,93 EUR počev od dana 07.07.15. pa do isplate

na iznos od 56,93 EUR počev od dana 10.08.15. pa do isplate

na iznos od 61,82 EUR počev od dana 10.09.15. pa do isplate sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zakonske zatezne kamate stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće na iznose kako slijedi: na iznos od 3,34 EUR počev od dana 06.11.08. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,17 EUR počev od dana 05.12.08. pa do 30.09.2015

na iznos od 2,61 EUR počev od dana 31.12.08. pa do 30.09.2015

na iznos od 7,04 EUR počev od dana 07.01.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 12,36 EUR počev od dana 05.02.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 14,53 EUR počev od dana 06.03.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 9,21 EUR počev od dana 07.04.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,76 EUR počev od dana 30.04.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 8,32 EUR počev od dana 08.05.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 6,19 EUR počev od dana 01.06.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 1,36 EUR počev od dana 05.06.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 6,46 EUR počev od dana 07.07.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 5,29 EUR počev od dana 31.07.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,11 EUR počev od dana 07.08.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,08 EUR počev od dana 31.08.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 7,51 EUR počev od dana 04.09.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,81 EUR počev od dana 30.09.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 5,12 EUR počev od dana 07.10.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 5,81 EUR počev od dana 06.11.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 4,16 EUR počev od dana 09.12.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,65 EUR počev od dana 22.12.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 2,23 EUR počev od dana 28.12.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,04 EUR počev od dana 31.12.09. pa do 30.09.2015

na iznos od 6,90 EUR počev od dana 07.01.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 1,36 EUR počev od dana 14.01.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 8,46 EUR počev od dana 09.02.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 0,36 EUR počev od dana 18.02.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 8,35 EUR počev od dana 05.03.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 3,72 EUR počev od dana 08.04.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 3,58 EUR počev od dana 08.04.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 25,81 EUR počev od dana 23.04.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 12,11 EUR počev od dana 06.05.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 1,79 EUR počev od dana 21.05.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 25,28 EUR počev od dana 30.06.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 31,41 EUR počev od dana 07.07.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 24,43 EUR počev od dana 09.08.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 41,94 EUR počev od dana 03.09.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 34,81 EUR počev od dana 30.09.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 30,85 EUR počev od dana 02.11.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 9,55 EUR počev od dana 30.11.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 30,12 EUR počev od dana 22.12.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 3,45 EUR počev od dana 22.12.10. pa do 30.09.2015

na iznos od 37,12 EUR počev od dana 28.01.11. pa do 30.09.2015, sve u roku 15 dana.

III. "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.732,41 Eur-a zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana".

IV . U razlici od zatraženog iznosa od 4.270,70 Eur-a sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama do iznosa dosuđenog toč. I i II izreke presude odbija se tužbeni zahtjev kao ne osnovan.

V. U razlici od zatraženog 2.106,51 Eur-a do dosuđenog iznosa od 1.732,41 Eur- a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odbija se tužbeni zahtjev kao ne osnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], OIB 14036333877, da tužitelju ĆG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.383,77 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 29.travnja 2025 do isplate a koja se ima obračunati po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana ".

VII. U razlici od zatraženog ( 3.275,00 Eur-a) do dosuđenog iznosa( 2.383,77 Eur- a) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana 29. travnja 2025. do isplate odbija se zahtjev za naknadu troška tužitelja kao ne osnovan.

Obrazloženje

1. U uvodnom dijelu obrazloženja ove odluke ovaj sud prvo konstatira činjenicu da je odlukom broj Su-09/2023-2 od 2. siječnja 2024. ( 207-210) predsjednika zajednički neposredno višeg suda odnosno predsjednika Žs Bjelovar parnični predmet Os Bjelovar broj P-502/2023 dostavljen u nadležnost rješavanja ovome sudu sve iz razloga navedenog u toč. 3 obrazloženja navedene odluke.

2. Tužitelj je kod Općinskog suda u Bjelovaru podnošenjem tužbe dana 26.05.2023. pokrenuo parnični postupak protiv tuženika radi povrata ne osnovano plaćenih iznosa koje je u ispunjenju svojom ugovorom o kreditu preuzete obveze isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorene odredbe kojom je kao valuta obveze ugovorena zaštitna devizna valutna klauzula iskazana u CHF-u-švicarski franak ( čl. 2 i čl. 4 Ugovora o kreditu , list 38-43) dok je kao valuta ispunjenja obveze ugovorena odgovarajuća protuvrijednost u kunskom iznosu prema srednjem tečaju koju ista za CHF valutnu klauzulu ima prema tečaju kreditora odnosno banke na dan uplate anuiteta ( čl. 4 Ugovora ).

3. U činjeničnom navodima tužbe koje će sud zbog njihove opsežnosti za potrebe obrazloženja ove odluke nastojati reducirati na ono što je od značaja za sam nastali spor navodi da je sa tuženikom ( konkretno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria bank d.d.) zaključio ugovor o kreditu broj 016-349/2006 kojim je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 54.200,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika. U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III- 2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa). Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C186/16 Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i Naslovni sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. 5. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99.,88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženikom zaključio i aneks uz ugovor o kreditu ( DODATAK UGOVORU), koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom, promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos. Tužitelj nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK. 72. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava. Tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Tužitelj ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule i tzv. razliku glavnice. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli tuženiku prema inicijalnom izračunu preplatio ukupan iznos od 4.270,70 EUR a ili 32.177,55 kuna, dok je sa osnove tzv razlike glavnice preplaćen ukupan iznos od 2.106,51 EUR-a ili 15.871,51 kuna. S obzirom da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Predlaže se sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti kao osnovan tužbeni zahtjev na način kako je postavljen u samoj tužbi dok je kao dokaze u prilog utvrđenje svojih navoda tužbe priložio od materijalnih dokaza otplatni plan (12-17), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015 (18-21), obavijest o promjeni kamatnih stopa ( 23), specifikaciju uplata ( 24-26), obavijest ( 27,28,31), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 016-349/2006 od 15.02.2006 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tužitelja Hypo Alpe Adria bank kao kreditora (38-43), aneks navedenog ugovora od 08.02.2016 ( 53-57) , dok je na navode tužbe predloženo saslušanje tužitelja i provođenje financijskog vještačenja.

4. U opsežnom odgovoru na tužbu (61-90) koji će sud nastojati reducirati na ono što je bitno za postupak tuženik osporava osnovnu tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare utuženog potraživanja ,u toč. III navoda osporava osnovanost tužbe smatrajući da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. U ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. U odnosu na konverziju osnovnog CHF ugovora o kreditu ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda od 21.12.2022 koju navodi ,ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK.

U prilog takvom stavu poziva se na mišljenje profesora Č i N sa Pravnog fakulteta u Zagrebu, kao teoretičara te ih u prilog argumentacije osnovnosti svojih navoda citira ( toč 26,29,49,52,53) kao i dijelove odluka redovnih sudova I i II stupanjske nadležnosti ( toč 38,39) te citira odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, cit "su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Spomenuto proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/15 od 29. rujna 2016 što je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž-816/2018 od 8. veljače 2019. Navedeno je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž- 730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž-816/2018 od 8. veljače 2019. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana

Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. . Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine (str.17.) uz citati relevantnog dijela obrazloženaj navedene odluke a koje shvaćanje je potvrdio sud Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017 ( toč. 84-85) neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak ( toč 87 odgovora na tužbu )

Iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZPa, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika ( toč 93).

Nadalje u dijelu odgovora na tužbu gdje se očituje u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu osporava da bi ista bila ništetna , smatra da tužitelj ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti koje je taksativno naznačio pod toč 107 odgovora ( da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja, navodi da se sa tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, da je bio upoznat sa načinom određivanja kamatne stope koja je bila jasno uočljiva i lako razumljiva, ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu koju tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP- a nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala, u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. Zaključuje kako je očigledno da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

Kao dokaze uz dostavljeni odgovor na tužbu (96-199) tuženik je priložio opsežnu dokumentaciju kojom dokazuje osnovanost svojih navoda.

5. U dostavljenom odgovoru na dostavljeni mu odgovor na tužbu ( 204-206) tužitelj dodatno obrazlaže osnovnost svojih navoda koje je istaknuo u podnesenoj tužbi, poriče osnovanost navoda tuženika, dok u podnesku ( 216-218) tužena strana spora dodatno i ponovo argumentira osnovanost svojih navoda isticanjem već ranije iznesenih tvrdnji gdje se pozivana na Pravno shvaćanje o konverziji sa sedme sjednice Građanskog odjela VSRH objavljeno 21. prosinca 2022., koje je istaknuo u dostavljenom odgovoru na tužbu . Podredno, ukoliko sud unatoč citiranoj praksi VSRH odluči nastaviti s postupkom, tuženik ističe kako ostaje kod odgovora na tužbu i svih dokaznih prijedloga. Predlaže da se saslušaju tužitelj i zaposlenica tuženika ČG, na adresi tuženika [adresa] na okolnost obavijesti koje je dala tužitelju, kao i na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik predlaže i saslušanje javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4 na okolnost tijeka postupka solemnizacije ugovora. Protivi se provođenju dokaza financijskim vještačenjem, a ukoliko sud isto odredi predlaže da se u zadatku vještaku odredi da prije svega utvrdi je li konverzija provedena po zakonu, odnosno koliko je tužitelju Banka isplatila prilikom provođenja konverzije te da se taj iznos oduzme od ukupnog zbroja. Nadalje, tuženik predlaže da se kao početna kamatna stopa za izračun uzme kunska kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ukoliko sud odredi vještačenje po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, tuženik predlaže da vještak iskaže i oduzme iznose koje je tužitelja manje plaćao u razdoblju kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početnih i u tom smislu dostavlja u sudski spis rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 1277/2022, od 8. ožujka 2023.

6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u tužbu sa prilozima ( 1-57), odgovor na tužbu sa prilozima ( 61-199), podnesak tužitelja ( 203-205), rješenje predsjednika Žs Bjelovar( 207-209), naredbu predsjednika ovog suda ( 211-213), podnesak tuženika ( 216-218) pročitan je zapisnik sa ročišta od 19.03.2024, 23.02.2024,04,.06.2024 ( 219- 220, 222-223,229-231), dostavljenu dokumentaciju tuženika ( 250-286), rješenje suda ( 287-289), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje vještaka Marijana Matijević ( 291-301), podnesak tužitelja ( 306-308), podnesak tuženika ( 317-327) dopis vještaka ( 325) , podnesak tuženik ( 326), očitovanje vještaka (330), izvršen je uvid zapisnik sa ročišta od 25.03.2025 ( 334) , podnesak tužitelja (335-342) , izvršen je uvid u zapsnik sa ročišta koje je održano dana 23.travnja 2025 ( 344-346) te cjelokupnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu .Svi dokazi ocjenjeni su temeljem čl. 8 ZPP-a te je temeljem brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zasebno tako i u međusobnoj povezanosti zaključeno po sudu da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Između stranaka spora po utvrđenju suda nisu sporne slijedeće činjenice:

-da je između prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d., Zagreb kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 15.02.2006 sklopljen ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 016-39/2006 ( 38-44)

-da je u toč 2 predmetnog ugovora iznos kredita utvrđen i odobren za adaptaciju kuće u visini iznosa od 54.200,00 CHF-a sve u protuvrijednosti u kunama obračunatog prema srednjem tečaju Banke, sa ugovorenim rokom vraćanja od 360 mjeseci ( toč. 4 Ugovora), uz mjesečni anuitet od 258,45 CHF , dakle zaključak je da se radi o sredstvima koja su ostvarena za točno određenu svrhu - namjena kredita ( toč 2) odnosno za adaptaciju kuće

-da je radi osiguranja naplate predmetnog kredita između stranaka spora odnosno banke kao kreditora i založnog dužnika NG sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ( Hipoteke , čl. 10 Ugovora, list 40) na nekretnini ( 45)

-da je između stranaka dana 06.02.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015) i zakonom utvrđene obveze tuženika za upućivanjem prijedloga tužitelju za sklapanjem Sporazuma o konverziji osnovnog CHF Ugovora o kreditu od 15.02.2006. i dostavljenog izračuna konverzije napravljenog sa njegove strane po tužitelju prihvaćen prijedlog za sklapanjem Sporazuma o konverziji osnovnog CHF Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem prava zaloga ( hipoteke) na nekretnini ( 53- 57)

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli

-da je obračun konverzije po vještaku ispravno proveden, ( 301), da su prilikom izračuna konverzije u obzir uzete sve uplate koje su izvršene po tužitelju ( 330) kao i da je temeljem provedenog vještačenja utvrđeno da provedenom konverzijom nije obuhvaćen iznos koji se potražuje tužbom

-da je tužena strana istaknula prigovor na dostavljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka ( 317-321) koji je vještak otklonio smatrajući da se radi o pravnim pitanjima na koje odgovor treba dati sud, ističe da je nalaz i mišljenje izrađen u cijelosti sa nalogom suda, dok je tužiteljica na osnovu tako dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka precizirala svoj tužbeni zahtjev ( 306-309) koju dispoziciju je sud cijenio povlačenjem tužbe u jednom dijelu, sa kojim povlačenjem se nije suglasila protivna strana ( čl. 193 st 2 ZPP-a) zbog čega se u tako nastalim procesnim okolnostima konkretnog slučaja imalo raspravljati o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužbe ( 1-10)

- da je navedenim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,99 % godišnje, i da će se navedena stopa mijenjati odlukom tuženika kao kreditora (čl. 3 u vezi sa čl. 6 Ugovora o kreditu)

- da je tijekom otplate tuženik u više navrata mijenjao (povećavao) stopu ugovorne kamate što je, zajedno sa povećanjem tečaja CHF, dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta;

-nije sporna činjenica ( jer to tijekom postupka tužena strana ne dovodi u pitanje) niti da tužitelj kao fizička osoba ima status potrošača jer je Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva ( 38-43) sklopljen radi namjenskog korištenja ostvarenih kreditnih sredstava (adaptacija kuće), a ne radi obavljanja tužiteljeve registrirane obrtničke, trgovačke, profesionalne ili poslovne djelatnosti, a činjenica da takvo svojstvo tužitelju ne spori niti protivnika strana zaključuje se i temeljem Dodatka Ugovoru o kreditu ( 53-56) sklopljenog temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 dalje ZPK-a), sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika ( Hypo banke) što je polazna pretpostavka da se navedeni spor ima razmatrati kako u smislu ostvarenja potrošačke zaštite koja treba biti osigurana temeljem Direktive Vijeća Europe 93/13 i pravnih shvaćanja istaknutih u presudama Suda Europske unije koja su obvezatna u primjeni za nacionalne sudove svih instanci država članica unije pa tako i za ovaj sud, tako i u smislu mjerodavnih zakonskih odredbi nacionalnog zakonodavstva odnosna Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05-155/23 dalje ZOO-a).

-nije sporna činjenica koju tužena niti ne spori, da je ona pasivno legitimirana kao univerzalni pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba i to od 19.06.2008. godine a koja se u ugovornom odnosu (38-44) pojavljuje kao kreditor, i to sve temeljem činjenice da je od strane skupštine navedenog društva dana suglasnost na sklopljeni Ugovor o pripajanju od 18.06.2008. ovo sve obzirom na pravne učinke koje provedeni upis izvršenog pripajanja u registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj ( ovdje tuženik) ima u odnosu na utvrđenje činjenice da je od toga trenutka tužena univerzalni sukcesor i pravni slijednik pripojenog društva ( Hypo Alpe Adria bank ) i stupa u pravne odnose pripojenog društva ( čl. 522 st 3 Zakona o trgovačkim društvima NN 111/93-136/24 dalje ZTD-a) dakle u ovom slučaju Hypo banke.

8. Sporne okolnosti koje se ukazuju tijekom postupka po utvrđenju suda su slijedeće :

- sporna je osnovanost i visina utužene tražbine iz tužbenog zahtjeva

-sporno je da li je konverzijom osnovnog ugovora o kreditu uspostavljen narušeni odnos pravične ravnoteže u pravima i obvezama stranaka do kojeg je došlo na štetu tužitelja iz sklopljenog osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog uz zaštitu deviznu klauzulu u valuti CHF kao ugovorenoj valuti obveze , odnosno procjena učinaka provedene konverzije u odnosu na postavljeni kondikcijski zahtjev tužitelja

-postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka,

-okolnost da li se utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod TS u Zagrebu mogu primijeniti na ovaj postupak,

-informiranost tužitelja od strane tuženika kod sklapanja CHF ugovora o kreditu te da li su mu sporne odredbe bile u potpunosti protumačene i razumljive

-osnovanosti istaknutog prigovora zastare

-činjenica da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja njezina poštenja obzirom na presudu suda EU u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

9. Po sudu se prvo ukazuje na odredbu čl. 3 toč. 1 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 dalje ZZP 03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje definira pojam potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima 93/13 EEZ-a od 5.travnja 1993 (dalje Direktiva) , čl. 1 st 1 propisano cit" Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.", dok je čl. 2 direktive za potrebe iste pojam potrošača definiran cit: b)"potrošač” znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije; dok je pojam prodavatelja robe kao i pružatelja usluge za potrebe iste definiran : (c)„prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)” znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

10. Ovdje treba naglasiti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja se razvila u tumačenju odredbi navedene Direktive i koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica , a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom 93/13EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaku fizičku ili pravnu osoba koja u ugovorima obuhvaćenim Direktivom 93/13 EEZ nastupa u okviru svojeg obrta , poduzeća, i profesije bez obzira na to je li u javnom interesu ili privatnom vlasništvu. Dakle prema izloženom, tumačenje pojma "potrošač" za potrebe vođenja sudskih postupaka ima se tumačiti u skladu sa navedenom Direktivom ovo sve bez obzira na činjenicu što se predmetna Direktiva u pogledu vremenskog početka njezine primjene dakle primjene prema kriteriju "ratione temporis" ima primjenjivati tek od 01.07.2013 godine odnosno punopravnog stupanja Republike Hrvatske u članstvo zemalja Europske unije.

11. Utvrđenje činjenice da tužitelj ima svojstvo potrošača proizlazi ne samo iz utvrđene činjenice koja je kao takva navedena u Ugovoru o kreditu gdje je namjena kreditna sredstva ostvarena ( čl. 2 Ugovora o kreditu radi adaptacije kuće), nego i iz iskaza tužitelja koji je u odnosu na navedenu relevantnu činjenicu na ročištu održanom dana 04.06.2024. ( 229-231) iskazao cit ".. Motiv zaključenja ugovora bio je ostvarenje sredstava radi renoviranja obiteljske kući u [adresa]..". Iskaz tužitelja sud prihvaća u cijelosti kao iskren i uvjerljiv iz kojega proizlazi da su kreditna sredstva realizirana radi adaptacije-renoviranje obiteljske kuće što je u skladu sa odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu (38-43), te ništa ne ukazuje na to da je u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni Ugovor o kreditu sa svrhom koja je namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj aktivnosti. Osnovanost ovakvog zaključka suda po kojem je ocjenjeno da tužitelj kao fizička osoba ima utvrđeno svojstvo potrošača temelji se i na priloženoj javno ovjerovljenoj privatnoj ispravi koja je dostavljena uz tužbu ( Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ( hipoteke) na nekretnini ), gdje je iz sadržaja navedene isprave zaključeno da je upravo radi osiguranja naplate novčane tražbine iz sklopljenog Ugovora o kreditu dopušteno da se na nekretnini koja je predmetom osiguranja iz čl. 10 navedenog ugovora dopusti uknjižba prava zaloga i to na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o, [adresa] a u konačnici i činjenici da su stranke dana 08.02.2016 ( 53-56) sklopile dodatak navedenog ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015 godine iz čega proizlazi da se između stranaka podrazumijevalo da se radilo o ugovoru o potrošačkom kreditiranju koji je bio predmetom konverzije. Iz navedenih razloga kako tuženik nije doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza tužitelja koji su argumentirani dodatno i priloženim materijalnim dokazima ( čl. 2 Ugovora o kreditu, i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ( hipoteke) na nekretnini) i sa uspjehom osporio istinitost njegovih navoda, po sudu se zaključuje da se odluke koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača nedvojbeno imaju primijeniti na konkretni odnos te da su kreditna sredstava ostvarena i korištena isključivo u cilju zadovoljenja potrošačkih, a ne poslovnih, poduzetničkih, obrtničkih, ili profesionalnih potreba tužitelja.

12. U odnosu na sporne okolnosti koja se problematiziraju po tuženiku u vezi toga da li je u fazi koja je prethodila sklapanju samog ugovora dakle u predugovornoj fazi tužitelj od strane tužene doista bio obaviješten o svim činjenicama i okolnostima vezanima za rizik promjene tečaja valute obveze ( švicarski franak) jer se upravo na toj činjenicu temelji postavljeni tužbeni zahtjev kojim se potražuju ne osnovano plaćeni iznosi temeljem ništetne ugovorne odredbe u dijelu ugovorene valutne klauzule, kako bi na temelju potpune informacije i obavijesti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita , te gdje se dovodi u pitanje na posredan način i primjena utvrđenja iz kolektivnih sporova koji su prethodili ovome postupku, a koji su kolektivni sporovi vođeni u skladu sa odredbama čl. 131-141b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) sud se očituje na način kako slijedi:

-tužitelj u ovoj parnici traži povrat iznosa koji je preplatio tužitelju u izvršenju dijela ništetnih odredbi Ugovora o kreditu gdje je ugovorena valuta obveze uz koju se veže glavnica u valutnoj klauzuli iskazanoj u CHF-u i gdje je isplata obveze ugovorena u ondašnjoj kunskoj protuvrijednosti koja se veže za srednji tečaj kreditora na dan plaćanja za navedenu valutu ( čl 2 i 4 Ugovora o kreditu) a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj se, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, mogao pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev2221/18-11 od 3. rujna 2019.) te pravomoćne presude i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

13. Obzirom da je tužitelj kao pojedinačni potrošač podnio tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka koje kao teze ističe tijekom postupka jer ničim nisu konkretno dokazane .Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. U kolektivnom sporu je utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i prednika tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

14. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u medijskom prostoru, ne mogu se uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača. Za pojedinačni postupak, kao što je ovaj, dakle, nije bitan taj dio predugovorne faze, već dio koji slijedi nakon obraćanja tužitelja– potrošača, tuženiku -određenoj banci, radi dobivanja informacija za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus). Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

15. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja. Iz njegovog iskaza ( list 230-231) slijedi cit" Ugovor sam zaključio u poslovnici prednika tuženika, Hypo banke u Zagrebu, budući sam radio u Badelu. Motiv zaključenja ugovora bio je ostvarenje sredstava radi renoviranja obiteljske kući u [adresa]. Po dolasku u podružnicu razgovarao sam sa jednom ženskom osobom koja je pregovarala u ime banke, ne znam joj ime. Čudilo me da sam brzo ostvario kredit jer sam relativno kratko radio u Badelu, gospođa je rekla da će biti sve u redu, a druge ugovore u nekoj drugoj valuti obveze primjerice euru mi nije ni ponuđen niti sam ja sam ozbiljnije razmatrao tu mogućnost. Od strane banke u predugovornoj fazi koja je prethodila sklapanju samog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ništa m i nije bilo objašnjeno u pogledu valute obveze koja je bila iskazana u CHF-u, pa tako niti činjenica da se radi o valuti koja zna oscilirati u doba kriza i varirati u tečaju. Banka mi nije objasnila uopće način funkcioniranja cjelokupno kreditnog aranžmana niti kolika bi bila ukupna cijena tog kredita. Sve je relativno završilo brzo, a da je došlo do poremećaja tečaja osjetio sam nakon 1-2 godine kada su anuiteti počeli rasti. To je bio razlog zbog čega sam prihvatio prijedlog za sklapanje konverzije navedenog ugovora, budući su anuiteti znatno porasli s početne protuvrijednosti iskazane u HRK koja je iznosila oko 1100-1200 kuna da bi narasla na 1500-1600 kuna. Moje mišljenje da konverzija nije uspostavila narušeni odnos pravične ravnoteže između mene i banke jer sam bio oslobođen jedno dvije rate. Zna da su me u međuvremenu zvali iz Hypo banke kako bi mi odobrili dodatni kredit. Ja sam i CHF ugovor i konvertirani ugovor pročitao i glavno mi je bilo kolika je rata, koliko je rok otplate i iznos, to je ono što sam kao laik mogao sam protumačiti, a nikakvog dodatnog pojašnjenja od stranke banke nije bilo, samo mi je "gurnut" ugovor na čitanje. Bilježnica mi nije ništa objašnjavala oko sadržaja ugovora nego ono što sam ja pročitao ona je to još jedanput pročitala. Tekst ugovora je bio unaprijed sastavljen i ja nisam imao nikakvog utjecaja na izmjenu sadržaja bilo kojih ugovornih odredbi, pa tako i oni koji su najvažniji pa tako i kamate i deviznog tečaja. Nekretnina je isključivo obiteljska kuća i u njoj nema registriranog bilo kakvog obrta. Obveze sam ispunjavao ja ili moja supruga kojoj sam davao sredstva a ona je vršila uplate banci. Od banke i bilježnika nisam tražio pojašnjenja ugovornih odredbi. U banci me nisu pitali je li hoću ili neću pristati na promjenjivu ugovornu kamatu, jer je to tako pisalo u ugovoru a nisam niti znao da to uopće mogu i postaviti pitanje. Znao sam da se kamata mijenja, ali nisam znao temeljem kojih kriterija. Nije mi se nudila fiksna kamatna stopa. Ne znam zašto dolazi do promjenjive kamatne stope, jasno mi je da se ugovor zaključio u deviznoj valutnoj klauzuli vezanu uz CHF, nije mi jasan pojam valutne klauzule. Mi smo pričali o eurima da se lakše razumijemo koliko bi bio iznos glavnice, 30,35 tisuća, a onda sam pristao na CHF jer je od banke objašnjeno toliko CHF iznosi toliko eura. Da je valuta bila u japanskim jenima ja bih potpisao u japanskim jenima. Ne mogu se sjetiti da li sam u to vrijeme imao otvoren drugi kredit u banci. Nekretninu u vezi koje sam digao kredit za renoviranje nisam iznajmljivao. Daljnjih pitanja nema, to je sve što imam za iskazati. ". Dakle iz citiranog cjelovitog iskaza tužitelja slijedi da mu od strane prednika tužene i njezinih zaposlenika koji su vodili neposredno pregovore te prethodili sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije ništa rečeno o mogućem kretanju švicarskog franka, o riziku valutnih promjena, niti na temelju kojih kriterija će se mijenjati stopa ugovoren kamate tijekom trajanja razdoblje otplate kredita sve na način kako je to ugovoreno u dijelu odredbe čl. 4 i 6 samog Ugovora.

16. Tuženik na kojem je bio teret dokaza da je tužitelj kao potrošač u fazi vođenja pregovora u vezi sklapanja ugovora o kreditu od strane njezinih djelatnika bio informiran i to na razini potpune obaviještenosti o svim bitnim parametrima vezanim za način funkcioniranja cjelokupnog kreditnog aranžmana tijekom postupka po ocjeni ovog suda nije dokazao da je na razumljiv i transparentan način obavijestio tužitelja o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu gdje je valuta obveze ugovorena u valuti-devizi CHF, dok je ispunjenje navedene obveze ugovoreno u odgovarajućoj protuvrijednosti u ondašnjim hrvatskim kunama sve plativo prema srednjem tečaju kreditora na dan uplate anuiteta odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF valuti utjecati na njegovu financijsku sudbinu, sud je o činjenici odgovarajuće obaviještenosti tužitelja odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, propisanog odredbom članaka 221. a ZPP-a, te našao da tuženik nije dokazao činjenicu da je obavijestio tužitelja o svim kriterijima na točan i razumljiv način kako bi mogao predvidjeti kako će i na koji način posljedice koje proizlaze iz ugovaranja devizne zaštitne valutne klauzule iskazane u CHF valuti imati utjecaja na njegovu kreditnu zaduženost. Argumentaciju za ovakav stav sud nalazi i u činjenici koju navodi kao razloga a to je što je tuženik odustao od saslušanja svjedoka ČG ( 242) a da je teret dokaza navedene činjenice bio upravo na tuženiku odnosno banci , a ne na tužitelju govori i stav Suda europske unije izražen u predmetu C-186/16 Đ gdje se test poštenosti odredbe ugovora o kreditu ima provoditi na dvostruki način ( toč 45 obrazloženja navedene odluke ) , i to prvi gdje je banka dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu mora ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme, a drugi korak u testu poštenosti je test znatnije neravnoteže koji podrazumijeva to da čak i ako je banka izvršila dovoljno kvalitetan posao oko transparentnosti s obzirom na naravi i težinu specifične financijske usluge banka temeljem svog visokog stručno poznavanja konkretnog tržišta i ekonomsko-socijalnih okolnosti koje ga karakteriziraju mora procijeniti je li razumno očekivati da će potrošač biti u stanju procijeniti stvarnu težinu rizika koji mu je objašnjen ( korak broj jedan) i da li bi slijedom pojedinačnih pregovora prihvatio po njega ovu riskantnu odredbu. Dakle iz ovoga se ne sporno zaključuje da je teret dokaza obaviještenosti o svim relevantnim informacijama koje bi mogle utjecati na moguće ekonomske posljedice koje bi mogle nastati sklapanjem Ugovora o kreditu u fazi vođenje pregovora oko mogućnosti sklapanja predmetnog ugovora upravo na banci a ne na javnom bilježniku čije je izvođenje dokaza predloženo od strane tužene na utvrđenje navedenih činjenice jer bilježnik zasigurno nema potrebno znanje kao banka koja je jedna visoko specijalizirana financijska ustanova i gdje se polazi od toga da zbog posjedovanja svog visoko stručno poznavanja konkretnog tržišta i ekonomsko-socijalnih okolnosti koje ga karakteriziraju može dati odgovarajuća objašnjenja potrebna potrošaču za odgovarajuću procjenu svih mogućih potencijalnih rizika koji bi mogli nastupiti kroz sklapanja navedenog pravnog posla pod takvim ugovorenim uvjetima. Iz toga razloga sud je i odbio dokazani prijedlog tuženika da se izvede dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je provodio postupak solemnizacije sklopljenog ugovora o kreditu.

17. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli , sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF , a po ocjeni suda radi se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije posebno niti pregovaralo. Radi dodatnog razjašnjenja odnosno pojašnjena stava suda strankama se pa tako i tuženiku ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu ( čl. 22 st 1 ZOO-.a) . No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule i to sve prema kriterijima koje utvrđuje sud Europske unije u predmetu C- 186/16 a koje kriterije je ovaj sud za potrebe obrazloženja ove odluke iznio u prethodnoj točki obrazloženja ove odluke.

18. U odnosu na sporno pitanje koje problematizira tužena strana temeljem teze, dakle tvrdnje čiju istinitost sud mora ispitati, a koja se svodi na zaključak stranke da je ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli isključena od ispitivana poštenosti/nepoštenosti temeljem čl. 1 st 2 Direktive i to iz razloga što je odraz zakonske odredbe čl. 22 Zakona o obveznim odnosima koje propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, i gdje se u prilog svojih navoda tuženik poziva na odluke Suda Europske unije br C-81/19(NG OH c/q SC Banca transilvania SA) sud zaključuje da takva tvrdnja nema osnova. U prilog osnovanosti ovakvog zaključka sud se poziva na presudu suda Europske unije u predmetu C-51/17 te je citira" (Presuda Suda (drugo vijeće) od 20. rujna 2018. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio ĐG - [adresa]) – OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt protiv Teréz Ilyés, Emil Kiss (predmet C-51/17)1 (Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe – Direktiva 93/13/EEZ – Područje primjene – Članak 1. stavak 2. – Obvezne zakonske ili regulatorne odredbe – Članak 3. stavak 1. – Pojam ‚ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori’ – Odredba uvrštena u ugovor nakon njegova sklapanja uslijed intervencije nacionalnog zakonodavca – Članak 4. stavak 2. – Jasno i razumljivo sastavljena odredba – Članak 6. stavak 1. – Ispitivanje nepoštenosti odredbe po službenoj dužnosti nacionalnog suda – Ugovor o kreditu u stranoj valuti sklopljen između pružatelja usluge ili prodavatelja robe i potrošača) Jezik postupka: mađarski Tužitelji: OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő ZrtTuženik: UG, TG Izreka Pojam „odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori” iz članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti u smislu da se odnosi među ostalim na ugovornu odredbu izmijenjenu prisilnom zakonskom odredbom nacionalnog prava, donesenom nakon sklapanja ugovora s potrošačem, čiji je cilj nadomjestiti ništetnu odredbu sadržanu u navedenom ugovoru. Članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da područje primjene te direktive ne obuhvaća odredbe koje su odraz prisilnih odredbi nacionalnog prava, uvrštenih nakon sklapanja ugovora o kreditu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora obvezom primjene tečaja Mađarske narodne banke. Međutim, odredba koja se odnosi na rizik promjene tečaja poput one u glavnom postupku ne podliježe pravilu iz tog članka o izuzeću primjene. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.)"

19. Dakle iz izreke navedene odluke cit " Međutim, odredba koja se odnosi na rizik promjene tečaja poput one u glavnom postupku ne podliježe pravilu iz tog članka o izuzeću primjene", jasan je stav Suda Europske unije da rizik promjene tečaja iz glavnog ugovora ne podliježe pravilu iz toga članaka (čl 1 st 2 Direktive), o izuzeću iz primjene, drugim riječima ugovorna odredba iz glavnog ugovora o kreditu koji je sklopljen u stranoj valuti kao valuti obveze a koja je odredba vezana ili se odnosi na rizik promjene tečaja u odnosu na valutu ispunjenja obveze iz glavnog ugovora nije izuzeta iz primjene temeljem čl. 1 st 2 Direktive nego može biti predmetom ocjene njezina nepoštenja. Nadalje u odnosu na navedeno, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano pitanje da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.

20. S navedenim u vezi valja ukazati kako je u postupku radi kolektivne zaštite potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske, u rješenju broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje- izrazio svoje pravno shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka (između ostalog i tuženika u ovom postupku) u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena je prvostupanjska presuda te je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćena je ocjena prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama prihvaćeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je revizija tuženih banaka, odbijena kao neosnovana. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda iz svega navedenog proizlazi jasan zaključak da devizna klauzula u ovom konkretnom nastalom sporu nije isključena iz ocjene testa njezina poštenja.

21. U odnosu na sporna pitanja koja se odnose na utvrđivanje činjenice postojanje pravnog interesa tužitelja za pokretanjem i vođenjem predmetne parnice a nakon što su stranke tijekom mjeseca prosinca 2015 godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su konvertirale kredit iz valute CHF u valutu Euro; da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivosti stope ugovorne kamate i ono što je od posebnog značaja obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev o valutnoj klauzuli ništetne kao i da li se tužitelj može pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora koji je vođen pred Ts u Zagrebu ; da li je tužitelj pri provedbi konverzije kredita u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica ništetnosti navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ovisno od toga ima li on pravo potraživati isplatu utuženog iznosa o čemu ovisi oduka o osnovnosti i visini postavljenog preinačenog zahtjeva odnosno razmatranje učinka provedene konverzije u odnosu na postavljeni kondikcijski zahtjev tužitelja , i da li je nastupila zastara navedene tražbine sud se u nastavku obrazloženja očituje na način kako slijedi:

22. Okolnost što su stranke u veljače 2016. godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu (53-56 ), kojim je predmetni kredit konvertiran iz valute CHF u valutu Euro, prema ocjeni ovog suda nema pravno relevantnog značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje predmetne parnice tužitelja. U konkretnom slučaju prvo iz razloga što u predmetnoj parnici nije niti postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev već isključivo kondemnatorni, kod kojeg tužitelj postojanje pravnog interesa ne mora dokazivati, a tužitelj taj zahtjev temelji na tvrdnjama o ništetnosti određenih ugovornih odredbi o čemu je ovaj sud odlučivao kao o prethodnom pitanju. Međutim ovdje ipak treba reći da se je o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj, ili ističe ništetnost, ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica – da su stranke dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom

– ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. To sve stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav VSRH je izrazio i u kasnije donesenoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Slijedom naprijed navedenog neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji tužitelj ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je pozivati se na ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak suda prvog stupnja je u skladu i sa pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (SG protiv Erste bank Hungary), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To drugim riječima znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

23. U odnosu na sporno pitanje da li se tužitelj može pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen kod Ts u Zagrebu treba reći sljedeće:

-po ocjeni ovog suda od strane tuženika se minorizira značenje okolnosti da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07, a time se minoriziraju i pravni učinci pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. naprijed navedenog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14), i u njoj tužitelj traži isplatu onog što je, prema njegovim tvrdnjama, platio tuženiku temeljem ništetne odredbi o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedena ništetna odredba nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, to je u predmetnoj parnici u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača . U predmetnoj parnici pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu: - da je tužena ( njezin prednik) bila stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njoj djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

- da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tužena iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; - da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

24. Polazeći od vezanosti u predmetnoj parnici pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužitelj u predmetnoj pojedinačnoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi iz ugovora koji je ona kao potrošač zaključio sa tuženom kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj kao potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka ( pravni stav VSRH izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđen kasnije i odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine). Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da tužena u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ( što ona u ovoj parnici po ocjeni suda nije niti tvrdila a na razloge koji upućuje na utvrđenje činjenice da tužitelj ima svojstvo potrošača ukazuju razlozi koje je sud iznio u toč 10 obrazloženja ove odluke ) , ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača kao i da se o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom, što također po tuženiku u postupku po ocjeni suda nije dokazano odnosno drugim riječima po tuženoj nije dokazana okolnosti da su tužitelju pri sklapanju ugovora zaposlenici tužene protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

25. Prema tome, imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi prema ocjeni ovog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbi koja prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nije jasna u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate odnosno što je od posebnog značaja za ovaj postupak, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze. Stoga sve navedeno, a polazeći: - od čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2., čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, -od čl.4., čl.322. i čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud, zaključuje da sporna ugovorna odredba ( ne ona iz čl. 2 Ugovora o kreditu, gdje je ugovorena zaštitna devizna klauzula u CHF-u gdje se iznos glavnice isplaćenog kredita veže uz CHF kao valutu ugovorene obveze) jer ista nije protivna odredbi čl. 22 st 1 ZOO-a, nego dio odredbe iz čl. 4 predmetnog Ugovora o kreditu ( 38-42) u dijelu gdje je ugovoreno da će se anuitet plaćati u protuvrijednosti kunskog iznosa prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja jer upravo ta činjenica visine i nagle fluktuacije tečaja koji se veže za CHF kao valutu koja ima potencijal visokih intervalutarnih skokova pogotovo u doba velikih ekonomskih kriza tužitelju kao potrošaču od strane banke nije razjašnjenja jest nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna, sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

26. Slijedom navedenog zaključak je ovog suda da tužitelju, temeljem odredbe čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO/05, pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne ugovorne odredbe, a koji iznos preplate je sud utvrdio provedenim vještačenjem. Činjenica da su stranke zaključile Dodatak ugovoru ( 53-58) kojim je izvršena konverzija kredita, stoga ne znači da je tužitelj izgubio pravo potraživati od tužene povrat preplaćenog odnosno onoga što je kao korisnik kredita temeljem ništetnih ugovornih odredbi tuženoj platio , naravno, ukoliko u pogledu toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu Euro, a u provedenom postupku je utvrđeno da nije.

27. Argumentacija za ispravnost takvog zaključka, prema ocjeni ovog suda proizlazi, prije svega, iz onog što je zakonom definirano kao cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 – a to je, u skladu sa odredbom čl.19.b, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Pri argumentiranju naprijed navedenog zaključka treba imati u vidu i pravila po kojima se vrši konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi čl.19.c navedenog zakona, pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, u argumentiranju navedenih zaključka svakako treba imati u vidu i to da korisnik kredita (tužiteljica) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kredit u valuti CHF.

28. Dakle, u smislu navedenog u prethodnoj točki korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate kredita uz valutu CHF što je od značaja za ovaj spor, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, u skladu sa već naprijed izloženim nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile u mjesecu veljači 2015 godine, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju.

29. Po ocjeni suda nadalje tužena strana se pri sporenju prava tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. osporavajući postojanje pravnog interesa tužitelju na pokretanja ovog postupa ( odgovor na tužbu, list 69-70, toč. 56-59 spisa). To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

30. Iznos preplate (obeštećenja) na koju bi tužiteljica imala pravo u skladu sa naprijed izloženim, sud je utvrđivao provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja ( 291-301), na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije prigovarao nego je u skladu sa istim postavio odnosno smanjio svoj tužbeni zahtjev ( 306-309) , dok je tuženik izjavio prigovor ( 317-321) na koji se vještak očitovao tako što je iskazao da je nalaz napravljen u skladu sa nalogom suda te da su pitanja koja su mu postavljena pravne naravi ( 325) a koji stav prihvaća i ovaj sud. Budući je tuženik na ročištu od 25.03.2025 i dalje ostao kod svog prigovora i zahtijevao usmeno saslušanje vještaka, imenovani vještak Marijana Matijević dodatno je saslušana na ročištu kod ovog suda dana 23. travnja 2025. ( 345-346) gdje je u cijelosti ostala kod svoga nalaza i mišljenja te dodatno razjasnila da je sukladno nalogu suda kao početni tečaj po kojem je izračunavala razliku anuiteta uzela početni tečaj kreditora koji je bio važeći na dan plasiranja kredita u opticaj i njegova stavljanja na raspolaganje tužitelju, da je na dan 30.09.2015. ( opaska suda kada je rađena rekapitulacija glavnice) uzela srednji tečaj HNB-a jer da je uzela tečaj kreditora on bi bio još i povoljniji za tužitelja, početnu kamatnu stopu nije računala, jer je sukladno nalogu suda računala samo početni tečaj koji je bio važeći na dan stavljanja kredita u opticaj. Izračun je napravljen tako što se utvrđivala razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelja platio temeljem promijenjenog tečaja i iznosa koji je trebao biti plaćen po početnom tečaju CHF važećeg na dan stavljanja kredita o opticaj ( srednji tečaj kreditora). Kod izrade nalaza i mišljenja u obzir su uzete sve uplate tužitelja ali ne i troškovi i kamate jer tih troškova i kamata nije niti bilo u drugom obračunu. Vještak je navedenu konstataciju dodatnoj razjasnio na način da je po prvom otplatnom planu tužitelj mogao pasti u zakašnjenje sa svojim uplatama zbog kojeg bi mu se od strane tuženika mogla naplaćivati eventualna kamata i troškovi ali kod njezinog izračuna on nije pao u zakašnjenje sa nikakvim uplatama jer se nalaz i mišljenje radio polazeći od pretpostavke da se rata kredita otplaćivala za cijelo ugovoreno razdoblje temeljem fiksnog tečaja ( opaska suda srednji tečaj kreditora važećeg na dan stavljanja kredita o opticaj u odnosu na valutu CHF) . Nakon izjašnjenja vještaka stranke pa tako niti tužena povodom kojeg prigovora je vještak dodatno usmeno saslušan nisu imale dodatnih pitanja. Sud je nalaz i mišljenje vještaka koje je dodatno po prigovoru tužene u cijelosti razjašnjeno i usmenim saslušanjem vještaka u cijelosti prihvatio kao objektivno napravljeno u skladu sa pravilima struke i u cijelosti izrađenim u skladu sa nalogom suda iz rješenja ( 287-289) gdje je upravo temeljem tako izrađenog nalaza i mišljenja pa tako i u dijelu gdje je obračun iznosa glavnice tražbine obračunat na dan 30.09.2015 napravljen prema srednjem tečaju HNB-a što je nešto ne povoljnije za samog tužitelja, odnosno povoljnije za tuženika , upravo sam tužitelj ne dovodeći u pitanje zakonitost provedenog vještačenja precizirao svoj zahtjev dakle u tome dijelu nije prigovarao vještaku.

31. Temeljem navedenog nalaza i mišljenja tužitelj je zapravo u procesnom smislu smanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev što ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe sa kojim se povlačenjem nije suglasio tuženik zbog čega se do kraja vođenja ovog postupka imalo raspravljati o osnovnosti prvobitno postavljenog zahtjeva . Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupna pozitivna razlika u anuitetima ( slučajevi gdje je srednji tečaj na dan uplate kredita bio već od početnog srednjeg tečaja važećeg na dan kada je kredit stavljen na raspolaganje tuženiku ) utvrđen u ukupnom iznosu od 3.972,05 Eur-a i to sve u periodu od dana stavljanja kredita u opticaj do 30.09.2015 kao dana izvršene konverzije, što je sve vidljivo u iskazanom mišljenju vještaka u koloni 5 tablice na listu 297-300 spisa. Dakle radi se o iznosu koji je tužitelj zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu iz čl. 4 Ugovora o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzula iskazane u CHF zbog promjene tečaja CHF, više platio tuženiku, dok iznos glavnice koji predstavlja razliku između onog iznosa koji je utvrđen na dan konverzije osnovnog CHF ugovora o kreditu iskazane u Eur-u iznosi 30.119,04 Eur-a. Temeljem navedenog zaključenog pravnog posla ( konverzija) stranke su zapravo redefinirale svoja prava i obveze na novoj ugovornoj osnovi, uz napravljeni novi otplatni plan, sa novom tako utvrđenom visinom glavnice tražbine ( 30.119,04 Eur-a) , te novim stopama ugovorene kamate i novim utvrđenim iznosom anuiteta .Razlika između tako utvrđenog iznosa glavnice ( 30.119,04 Eur-a) koja je na dan konverzije iskazana u Eur-u i onog iznos glavnice ( 27.941,07 Eur-a) koji bi iznosio na dan konverzije pod pretpostavkom da se na dan stavljanja kredita u opticaj do dana izvršene konverzije primjenjivao početni tečaj kreditora vezan za CHF koji je važio kao srednji tečaj na dan stavljanja kredita o opticaj predstavlja razliku iznosa od ukupno 2.177,97 Eur-a ( 30.119,04-27.941,07=2.177,97). Iznos utvrđene preplate od 445,56 Eur-a koji je nastao kao rezultat zakonito provedene konverzije, te svih uračunatih uplata tužitelja i izjednačavanja pozicije tužitelja kao potrošača sa ugovornom pozicijom drugih potrošača koji su svoje ugovore od početak vezale sa glavnicu iskazanu u Eur-u i postizanje takve fikcije gdje se ima smatrati u tome slučaju da je ugovor o kreditu od početka bio sklopljen u Eur-u što je bila namjera zakonodavca priznata je u postupku otplate konvertiranog kredita na način da se tužitelj ima osloboditi svojih obveza uplate iznosa anuiteta utvrđenih novim otplatnom planom od 50% sve dok se taj iznos preplate ne iskoristi u cijelosti.

32. Sud izražava ne slaganje sa načinom na koji je od strane vještaka izvršeno prebijanje iznosa koje je tužitelj isplato tuženiku temeljem ništetne odredbe u dijelu ugovorene valutne klauzule i onoga iznosa koji je priznat u postupku zakonito provedene konverzije osnovnog CHF ugovora o kreditu što je u osnovi pravno pitanje i dotiče se načina ostvarenje potpunog obeštećenja samog tužitelja gdje je vještak kod rekapitulacije razlike utvrđene glavnice kod konverzije kredita tako utvrđenu razliku (2.177,97 Eur-a) umanjio za iznos priznate preplate u konverziji ( 445,56 Eur-a) . Način na koji će se izvršiti prebijanje iznosa utvrđene pozitivne razlike i onoga što je priznato tužitelju u postupku konverzije i to tako da se u potpunosti uspostavi narušena pravična ravnoteža ugovornih stranaka u izvršenju njihovih prava i obveza do koje je došlo na štetu tužitelja kao potrošača te njegova dovođenja u pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se nalazio da navedena odredba ugovora o kreditu iz čl. 4 predmetnog ugovora nije niti postojala moguće je jedino izvršiti na način po ocjeni ovog suda da se utvrđeni iznos razlike po utvrđenoj pozitivnoj preplati po više uplaćenim anuitetima u odnosu na anuitete koji su trebali biti plaćeni po početnom tečaju (pozitivna razlika tečaja) umanji za iznos priznate preplate nastale kao rezultat zakonito provedene konverzije. Stoga je navedeni iznos priznate preplate u konverziji od 445,56 Eur-a valjalo prebiti do navedenog iznosa sa razlikama koji su utvrđeni po pojedinačnim anuitetima gdje je utvrđena pozitivna razlika u tečaju a to su u cijelosti oni anuiteti sa rokovima njihova dospijeća od 06.11.2008-28.01.2011. s time da se dodatno pojašnjava činjenica da je iznos utvrđene pozitivne razlike utvrđene u iznosu od 41,20 Eur-a sa rokom dospijeća, od 28.01.2011 valjalo samo djelomično prebiti sa iznosom ostatka priznate preplate odnosno za iznos od 37,12 Eur-a slijedom čega je tužbeni zahtjev u tome dijelu valjalo odbiti te odlučiti pod toč. IV izreke presude, dok je za iznos ostalog dijela razlike po tome anuitetu (4,08 Eur-a) kao i svih ostalih utvrđenih pozitivnih razlika a koje nisu obuhvaćene provedenom konverzijom u tome dijelu tužbeni zahtjev valjalo usvojiti te odlučiti kao pod toč. I izreke presude.

33. Ocjena je suda zbog činjenice što se dio imovine tužitelja u dijelu pozitivno utvrđene razlike do koje je došlo zbog promjene tečaja temeljem utvrđene ništetne odredbe ugovora o kreditu u vezi ugovorene valutne klauzule u dijelu u kojem ona prelazi početni tečaj nalazi bez pravnog temelja u imovini tuženika a za koji iznos tužitelj nije obeštećen u potpunosti u provedenoj konverziji nego samo djelomično za tako priznati iznos ( 445,56 Eur-a) tužitelj ostvaruje i pravo na naplatu zatezne kamate koja se sada osamostalila i predstavlja samostalnu tražbinu te je kao takva odrediva i koja teče na iznose utvrđene razlike koji su priznati u postupku konverzije i to od dana kada je tužitelj izvršio uplatu anuiteta po povećanom tečaju do dana izvršene konverzije 30.09.2020. i tek pod tom pretpostavkom ostvaruje pravo na puno obeštećenje i dovodi svoju ugovornu poziciju kao potrošač u položaj kao da ništetna odredbe iz čl. 4 Ugovora o kreditu nije niti bila ugovorena odnosno i ako je bila ugovorena iste ga ne obvezuje, zbog čega je odlučeno pod toč. II izreke presude dok je razlici od zatraženog iznosa od 4.270,70 Eur-a sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama do iznosa dosuđenog toč. I i II izreke presude tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao ne osnovan te odlučiti kao pod toč. IV izreke presude.

34. Po ocjeni suda tužitelj ostvaruje također i pravo na isplatu tražbine utvrđene po nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 2.177,97 Eur-a a koja je nastala kao posljedica utvrđene razlike glavnice određene u valuti Eur-o nakon provedene konverzije u odnosu na glavnicu koja bi bila da se od dana stavljanja kredita u opticaj do dana izvršene konverzije primjenjivao početni tečaj kreditora vezan za CHF koji je važio kao srednji tečaj na dan stavljanje kredita na raspolaganje tužitelju kao korisniku iz razloga jer se upravo za iznos visine toga tečaja vezao i iznos isplate anuiteta koji su trebali po ocjeni sudu biti isplaćeni od strane tužitelja u tome periodu a utvrđeno je suprotno a drugi razlog se očituje u činjenici što za navedeni iznos tako utvrđene razlike glavnice ( 2.177,97 Eur-a) nije umanjena niti visina glavnice određene u valuti Eur-o nakon provedene konverzije ( 30.119,04 Eur-a) koja je upravo kao tako utvrđena i predstavljala polaznu osnovu temeljem koje je napravljeni novi otplatni plan , sa novim stopama ugovorene kamate i novim utvrđenim iznosom anuiteta, iz čega se zaključuje da niti taj iznos nije obuhvaćen provedenom konverzijom. Stoga je u granici istaknutog zahtjeva po podnesku tužitelja ( 306-308) odlučeno pod toč. III izreke presude uz dosudu zatezne kamate na tako utvrđeni iznos razlike glavnice od 30.09.2025 ( kao dana izvršene konverzije ) do isplate, dok je u razlici od zatraženog (2.106,51 Eur-a) iznosa po toj osnovi do dosuđenog iznosa ( 1.732,41 Eur-a) valjalo odlučiti pod toč. V izreke presude.

34. Kako po ocjeni suda izvršena konverzije nije u cijelosti uspostavila narušeni odnos pravične ravnoteže stranaka koji je narušen na štetu tužitelja kao potrošača ugovaranjem ništetne odredbe iz čl. 4. Ugovor o kreditu gdje se tečaj isplate anuiteta veže za srednji tečaj kreditora koji važi na dan isplate vezano za valutu CHF u dijelu isplaćenih anuiteta za koje je utvrđeno da nisu obuhvaćeni provedenom konverzijom i gdje je utvrđeno da postoji pozitivna razlika valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao pod toč. I izreke presude.

35. U odnosnu na početak tijeka obračuna sporedne tražbine koja se potražuje po osnovi zakonskih zateznih kamata tužitelju po ocjeni suda temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, na vještačenjem utvrđene iznose preplate dosuđene pod toč. I izreke presude pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržana preplata za koju je utvrđeno da nije obuhvaćana provedenom konverzijom do isplate . To stoga što se u konkretnom slučaju tužena ima smatrati nepoštenim stjecateljem, jer je naplatila od tužiteljice nešto što joj ne pripada, a to je učinila na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sama unijela u ugovor o kreditu, pri čemu tužiteljica na takve odredbe i na njihovu primjenu nije mogla ni na koji način imati utjecaja.

36. Ovome sudu je jasno da na razini najvišeg suda do dana pisanje ove presude dakle Vrhovnog suda Republike Hrvatske , ne postoji ujednačena sudska praksa koja bi u postupanju obvezivale sve redovne sudove u sporovima ove vrste ( razine općinskih i županijskih sudova) , te dala odgovor na osnovno pitanje da li potrošači koji su sklopili ugovore u tzv CHF kreditima ( dakle gdje je ugovorena zaštitna devizna klauzula vezana za glavnicu u CHF) i koji su prihvatili prijedlog konverzije koje im je banka temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015 godine bila dužna ponuditi, u činjeničnoj situaciji kao što je utvrđena u ovom postupku gdje nije sporno da je konverzija zakonito provedena i da su u postupku provedbe njezina izračuna uračunate sve uplate potrošača ostvaruju pravo na povrat ne osnovano plaćenih iznosa koje su u postupku otplate kredita bankama kao kreditorima isplatiti temeljem utvrđenih ništetnih pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tzv CHF ugovora koji je bio predmetom konverzije ili ne odnosno da li je konverzije u potpunosti i na pravičan način uspostavila narušeni odnos ravnoteže ugovornih stranaka do kojeg je došlo na štetu potrošača. Drugim riječima treba se dati odgovor u svakom konkretnom slučaju pa tako i u ovom kakav je učinak zakonito provedene konverzije u odnosu na postavljeni kondikcijski zahtjev tužitelja. Ocjena je ovog suda prema razlozima koje je iznio u prilog utvrđenja odlučnih činjenica u ovom obrazloženju, temeljem rezultata provedenog vještačenja da provedena konverzija u ovom slučaju nije ostvarila puno obeštećenje tužitelja kao potrošača, i da potrošača nije dovela u onu poziciju ugovorne strane gdje se ima smatrati da pojedine ugovorne odredbe koje su kao takve utvrđene ništetnima nikada nisu bile niti ugovorene, a na pravilnost stava ovog suda ukazuje i odluke vijeća sudaca VSRH u predmetu Rev- 1096/2022-2 od 08.studenoga 2022 godine. Za potrebe ovog postupka sud citira dijelove obrazloženje navedene odluke koji potvrđuju ispravnost stava ovog suda u konkretnom slučaju sve u prilog utvrđenja činjenice da provedene konverzije nije u cijelosti uspostavila pravičan odnos narušene ravnoteže između stranaka koji glasi cit: "15. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

16. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

17. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Ovaj sud je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

19. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 SG protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

20. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SG protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu U protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Obzirom na navedeno, odgovor na postavljeno pravno pitanje bi glasio: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

23. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. U ovom postupku tužitelj je predložio financijsko vještačenje, a prvostupanjski sud je odbio provođenje tog dokaza zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu i konverzijom gubi pravo na bilo kakvo potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je vrijedio do dana konverzije.

24. Ovaj sud također napominje da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. U ponovljenom postupku biti će potrebno provesti financijsko vještačenje te utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu".

37. Sud smatra potrebnim također još jednom istaknuti sve to kako ne bi bilo nejasnoća oko mogućeg pitanja koje bi eventualno ostalo ne razjašnjeno u postupku a koje se tiče utvrđenja činjenica koje dijelom problematizira tuženik u podnesku gdje prigovora vještaku ( list 318-321, toč 18-19) a posredno i pravilnosti izdanog naloga suda ( 287-289) mada je o tome sud već elaborirao u ovom obrazloženju, da nisu ništetne cijele ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nego samo ona odredba u čl. 4 kojom se otplata anuiteta veže uz (neizvjestan) tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate, pa s obzirom na to da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi ( u ovom slučaju zbog dijela ništetne odredbe koji je vezan za ugovorenu deviznu valutnu klauzulu u CHF-u) bilo je moguće utvrditi jedino na naprijed navedeni način a sukladno nalogu suda koji je sadržan u rješenju kojim je određeno financijskom vještačenje u ovom predmetu ( 287-289).

38. ( ZASTARA) Postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu

– jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014. godine, a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine.

39. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio Općinskom sudu u Bjelovaru dana 26.05.2023 a kako se kondikcijski zahtjev temelji na činjeničnim navodima gdje se od strane tužene potražuju ne osnovano plaćeni iznosi koje je tužitelj tuženoj isplatio temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli u CHF-u kao valuti ugovorene obveze koji iznosi nisu obuhvaćeni konverzijom osnovnog Ugovora o kreditu tražbina tužitelja koja je utužena u ovoj parnice nije zastarjela, jer do njenog pokretanja nije istekao rok zastare od pet godina koji bi istekao po utvrđenu suda 15.06.2023.

40. Tuženik je u podnesku ( 216-217 ) u dijelu gdje se osvrnuo na potencijalno provođenje predloženog vještačenja sugerirao sudu da se vještaku naloži da iskaže i oduzme iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početnih tečaja i stope što je vještak i izračunao te prikazao u tablici kolona 3 navedeno pod "mišljenje", list 299-300 spisa .Po ocjeni suda navedene sugestija tuženika nema utjecaja na zakonitost provedenog vještačenja i samu odluku suda u konačnici temeljem činjenice što plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga sama činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku po ocjeni ovog suda nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

41. Međutim, ovdje valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stoga kako ovome sudu do dana pisanja ove presude nije poznato da bi navedeni stav VSRH po tome pitanju bio objavljen na web stranici VSRH i vezao ovaj sud, sud je iznio svoje razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nema osnova da se kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita treba umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita .

42. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154 st 2 Zakona o parničnom postupku te je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( čl. 37 st 1 ZPP-a) koja se tijekom postupka mijenjala ( 4.270,70+2.106,51=6.377,21 Eur-a, list 1 spisa) odnosno iznosila 5.704,46 Eur-a ( 3.972,05+1.732,41, list 306-309 spisa) primjenom odredbe čl. 54 u vezi sa čl. 52 /3 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) kao osnovane priznao slijedeće troškove:

-trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 7/1 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a)

-troška sastava podneska od 15.09.2023 (203-206) u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 8/1 OT-a

-trošak zastupanja na ročištu od dana 19.03.2024 (219-22) u iznosu od 200,0 Eur-a po tbr 9/1 OT-a

-trošak zastupanja na ročištu od 23.03.2024,(222-223) u iznosu od 50,00 Eur-a po tbr 9/5 OT-a

-trošak zastupanja na ročištu od 04.06.2023 u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 9/1 OT- a (229-231)

-trošak sastava podneska od 20.01.2025 ( 306-308) u iznosu od 50,00 Eur-a po tbr 8/4 OT-a

-trošak zastupanja na ročištu od 25.ožujka 2025 (334) u iznosu do 100,00 Eur-a po tbr 9/2 Ot-a

-trošak sastava podneska od 26.03.2025 ( 335-337) u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 8/1 Ot-a

-trošak sastava podneska od 27.08.2024 u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 8/1 Ot-a

-trošak zastupanja na ročištu od 23.04.2025 (345-347) u iznosu od 200,0 Eura po Tbr 9/1 OT-a

-trošak pristupa na ročište rad objave presuda u iznosu od 100,00 Eur-a po tbr 9/3 OT- a ili sve ukupno iznos od 1.700,00 Eur-a na koji je obračunati iznos Pdv-a od 25% (425,00) ili ukupno iznos od 2.125,00 Eur-a

- Kako je tužitelj uspio sa zahtjevom do iznosa od 5.258,90 Eur-a ( 3.526,49+1.732,41) što u odnosu na prvobitno postavljeni zahtjev ( 6.377,21 Eur-a ) iznosi 82,98 % a koji iznos predstavlja postotak uspješnosti u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva , dok je u pogledu dokazivanja osnove uspio sa 100,00 % sud ocjenjuje ukupni postotak uspješnosti tužitelja u postupku u iznosu od (100,00+82,98=182,98:2=91,49%) , te kada se od toga iznosa koji predstavlja postotak uspješnosti stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku oduzme postotak tuženika od 8,51% kao postotak stanke koja je u manjoj mjeri uspjela u postupku ( 91,49- 8,51=82,98) to je u odnosu na ukupno priznati trošak koji je po ocjeni ovog suda bio potreban tužitelju radi uspješnog vođenja ovog postupka ( 2.125,00 Eur-a) razmjerno ukupno utvrđenom postotku uspješnosti od 82,98% priznat trošak od 1.763,33 Eur-a na koji je dosuđen iznos troška u cijelosti iskorištenog predujma od 400,00 Eur-a potrebnog radi provođenja financijskog vještačenja kao i trošak zatražene pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 2X 110,22 Eur-a koje su obračunate po tbr 1/1 i tbr 2/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ( NN 37/23) što ukupno iznosi 220,44 Eur-a ili sve ukupno iznos od 2.383,77 Eur-a ( 1.763,33+220,44+400,00) koji je dosuđen u toč. VI izreke presude dok se odluka o dosuđenoj zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka temelji na odredbi čl. 151 st 3 ZPP-a . U razlici od zatraženog ( 3.275,00 Eur- a) do dosuđenog iznosa od 2.383,77 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zahtjev za naknadu troška valjalo odbiti te odlučiti kao pod toč. VII izreke presude.

U Virovitici 29. travnja 2025.

Sudac:

Arsen Vanek

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu .Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1 Tužitelj- po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička& Cabadaj Cafuta iz Virovitice

2. Tuženik- po punomoćnima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o., iz Zagreba