Poslovni broj: P-710/2022
Republika Hrvatska
Općinski sud u Crikvenici
Kralja Tomislava 85A, Crikvenica
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara i dr. iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate radi ništetnosti ugovora, nakon zaključene glavne rasprave održane 19. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja, te punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objaviviši dana 29. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je ništetan odnosno da nije ni nastao i da je bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu broj 628-50-3843085 zaključen 15. prosinca 2006. godine između tužitelja ŠĆ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos u visini od:
- 18.354,51 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od dana 6. prosinca 2015. godine pa do isplate;
- iznos od 0,95 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od dana 5. prosinca 2015. godine pa do isplate,
po stopi od koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31.12.2022.g.; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana. "
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 628- 50-3843085 zaključen 15. prosinca 2006. godine između tužitelja ŠĆ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos u visini od 596,68 € sa zateznim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:
na iznos od 9,83 € od 1.12.2007 do isplate,
na iznos od 9,62 € od 6.1.2008 do isplate,
na iznos od 9,64 € od 2.2.2008 do isplate,
na iznos od 9,59 € od 1.3.2008 do isplate,
na iznos od 9,58 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 9,19 € od 1.5.2008 do isplate,
na iznos od 13,80 € od 3.6.2008 do isplate,
na iznos od 13,72 € od 1.7.2008 do isplate,
na iznos od 13,23 € od 1.8.2008 do isplate,
na iznos od 12,99 € od 1.9.2008 do isplate,
na iznos od 12,88 € od 1.10.2008 do isplate,
na iznos od 13,65 € od 1.11.2008 do isplate,
na iznos od 12,70 € od 1.12.2008 do isplate,
na iznos od 13,27 € od 1.1.2009 do isplate,
na iznos od 13,11 € od 1.2.2009 do isplate,
na iznos od 12,87 € od 1.3.2009 do isplate,
na iznos od 20,21 € od 2.4.2009 do isplate,
na iznos od 19,79 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 18,95 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 18,21 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 17,80 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 17,44 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 16,94 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 16,31 € od 1.11.2009 do isplate,
na iznos od 16,02 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 15,68 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 15,39 € od 1.2.2010 do isplate,
na iznos od 14,80 € od 1.3.2010 do isplate,
na iznos od 14,55 € od 4.4.2010 do isplate,
na iznos od 13,94 € od 6.5.2010 do isplate,
na iznos od 13,47 € od 2.6.2010 do isplate,
na iznos od 13,74 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 12,95 € od 26.8.2010 do isplate,
na iznos od 12,81 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 12,00 € od 3.10.2010 do isplate,
na iznos od 11,12 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 10,95 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 10,84 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 9,75 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 9,16 € od 2.3.2011 do isplate,
na iznos od 8,30 € od 3.4.2011 do isplate,
na iznos od 7,60 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 7,39 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 6,63 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 6,17 € od 1.8.2011 do isplate,
na iznos od 5,17 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 4,20 € od 1.10.2011 do isplate,
na iznos od 3,36 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 2,53 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 1,72 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 1,12 € od 31.1.2012 do isplate,
Iznos u visini od 1.960,20 € sa zateznim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:
na iznos od 2,87 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 16,16 € od 1.11.2008 do isplate,
na iznos od 2,19 € od 1.12.2008 do isplate,
na iznos od 19,99 € od 1.1.2009 do isplate,
na iznos od 22,75 € od 1.2.2009 do isplate,
na iznos od 24,01 € od 1.3.2009 do isplate,
na iznos od 20,36 € od 2.4.2009 do isplate,
na iznos od 21,04 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 15,90 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 12,11 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 13,15 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 15,19 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 15,04 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 13,02 € od 1.11.2009 do isplate,
na iznos od 16,90 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 20,03 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 24,47 € od 1.2.2010 do isplate,
na iznos od 23,51 € od 1.3.2010 do isplate,
na iznos od 29,56 € od 4.4.2010 do isplate,
na iznos od 28,47 € od 6.5.2010 do isplate,
na iznos od 30,76 € od 2.6.2010 do isplate,
na iznos od 50,16 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 46,27 € od 26.8.2010 do isplate,
na iznos od 58,58 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 54,46 € od 3.10.2010 do isplate,
na iznos od 47,76 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 62,26 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 80,76 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 67,89 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 72,61 € od 2.3.2011 do isplate,
na iznos od 66,93 € od 3.4.2011 do isplate,
na iznos od 68,12 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 93,14 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 95,78 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 116,86 € od 1.8.2011 do isplate,
na iznos od 106,37 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 94,81 € od 1.10.2011 do isplate,
na iznos od 93,76 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 93,05 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 98,93 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 104,22 € od 31.1.2012 do isplate,
po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 14. listopada 2024. godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.271,67 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama od dana 29. travnja 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužitelj sa zatraženim iznosom troškova postupka preko dosuđenog u točci II. izreke.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj kod Općinskog suda u Rijeci, dana 11. lipnja 2019. godine, u bitnome, navodi da je dana 15. prosinca 2006. godine sklopio s tuženikom ugovor o kreditu br. 628-50-3843085, sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Visina odobrenog kredita iznosila je 23.117,36 CHF, a koji je banka tužitelju isplatila u kunama u iznosu i danu za koje tužitelj ne raspolaže podatcima. Tužitelj ističe da je kredit podignut za kupnju vozila. Predmetnim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20% godišnje. Tužitelj je u cijelosti otplatio predmetni kredit. Tuženik je samovoljno mijenjao kamatne stope te je tužitelj osjetio kroz mjesečne rate da je došlo do promjene na način da mu je mjesečni anuitet u odnosu na prvotni znatno porastao. Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnog anuiteta od početnoga došlo je uslijed dvije ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu i to ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli. Čl. 2 ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamata promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine je utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. U predmetnoj odluci je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno prigovaralo, a koja je ništetna. Pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu. Zakon o parničnom postupka propisuje postupak u slučaju tužbi radi zašita kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 C propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Sukladno naprijed navedenom, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o odluci tuženika. Visoki trgovački sud u svoje presudi utvrdio je da je promjenjiva kamatna stopa u predmetnom ugovoru ništetna iz razloga što banka nije u ugovoru na razumljiv način utvrdila kriterije njene promjene, a što je suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Obzirom je utvrđeno da je navedene ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze prema tužitelju, prema kojoj u skladu s rastom kamatne stope povećao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o pravima potrošača i prava Europske unije valja istaći da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalog i tuženika, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Primjena valutne klauzule na kamatu je nezakonita, te se u primjeni valutne klauzule na kamate banka ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja, budući da se radi o budućoj naknadi koju tuženik daje vjerovniku za korištenje novca. Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita dužnik mora platiti. Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj ističe da su odredbe ugovora o predmetnim kreditima ništetne, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pa ima pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici. Slijedom navedenog, predložio je da sud po provedenom dokaznom postupu donese presudu kojom se tuženoj nalaže tužitelju isplatiti iznos od 19.000,00 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kao i da se tuženika obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Ističe da je nesporno da su stranke dana 15. prosinca 2006. zaključile ugovor o kreditu broj: 628-50-3843085, s namjerom kupnje vozila, iznosa kredita od 23.117,36 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu uz rok otplate od 84 mjeseca. Tuženik ističe, a glede tvrdnji tužitelja da su nepoštene i ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio presudom P-1401/12, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 da se granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu na predmet ovog spora obzirom se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i samo na one koje su još u otplati. Ističe da iz obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, te potom eventualnu osnovanost tužbenog zahtjeva na isplatu u ovom postupku. U odnosu na nepoštenost ugovornih odredbi tuženik navodi da imajući na umu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prvenstveno je utvrditi da li su sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i ako jesu tada nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ističe da to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju, kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 23.117,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tuženik ističe da je tužitelju na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Ujedno je tužitelju kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF, te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Da je tužitelju bilo poznato, odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama, te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Tužitelj je pristao i odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio odluke o promjenama kamatnih stopa, te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene, te je očito sa njima bio suglasan. Tuženik ističe da je mijenjao kamatne stope samo onda kad je za to imao opravdani razlog te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava. U odnosu na okolnosti sklapanja ugovora ističe da se radi o namjenskom ugovoru o kreditu, zaključenom u svrhu kupnje osobnog automobila. Ističe da je tužitelj znao odnosno morao znati da riječ promjenjiva znači da će se kamatna stopa mijenjati, međutim isti se nije posebno i dodatno informirao jer su mu predmetne odredbe bile jasne i razumljive, a podredno bio je nezainteresiran za informacije, nepažljiv i neoprezan. Osporava se obračun visine tužbenog zahtjeva te potraživanje tužitelja s osnove kamata. Tuženik ističe glede promjenjive kamatne stope da nije bio nepošten obzirom je postupao u skladu s tada važećim zakonskim odredbama u skladu s Ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom Ugovora te u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji. Ističe da nije znao kako će se kretati tržišni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope u vrijeme zaključenja ugovora odnosno tuženik je bio pošten u trenutku primitka povećanih anuiteta zbog povećanja kamatne stope. Ističe da u odnosu na posljedice eventualne ništetnosti djela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja, te je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.
3. Podneskom od 15. ožujka 2021. godine tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev za isplatu njegovim povišenjem, te ujedno traži da se utvrdi ništetnim cijeli predmetni Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Nastavno na sve navode iz tužbe, tužitelj navodi kako je zbog utvrđenja ništetnosti dva bitna sastojka ugovora, glavnice u valutnoj klauzuli u CHF i cijene koja je utvrđena kao promjenjiva kamatna stopa, ništetan i cijeli predmetni Ugovor. Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak. Naime, upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud i u svim bitno ranijim odlukama Gzz 105/2002, VSRH Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. godine u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora. Konačno, tužitelj smatra kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može biti proglašena djelomično ništetna na način da se utvrdi kako je valjana početno ugovorena kamatna stopa. Naime, ugovorne strane nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, niti je njihova želja bila ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. Tuženik nije nudio kredit ni u kunama, a ni sa valutnom klauzulom u CHF sa fiksnom kamatnom stopom u visini navedenoj u ugovoru. Sud nije ovlašten mijenjati ugovorne odredbe mijenjajući time i samo svojstvo „proizvoda-kredita“. Utvrđenjem da su ništetne samo valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kredit se „pretvara“, protivno volji ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora, u kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Slijedom navedenog, predložio je da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan odnosno da nije ni nastao i da je bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu 628-50-3843085 zaključen 15. prosinca 2006. između tužitelja ŠĆ i tuženika RaiffeisenBank Austria d.d., te da se II tuženiku naloži tužitelju isplatiti iznos od 30.078,07 kn zajedno sa zateznim kamatama, te troškovima postupka.
4. Na pripremnom ročištu održanom dana 11. veljače 2022. godine kod Općinskog suda u Rijeci, pun. tužitelja proširuje eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na način da u toč. 1. tužbenog zahtjeva traži da se utvrdi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu broj 628-50-3843085 zaključen 15.12.2006. između tužitelja ŠĆ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak-CHF. Točka 1. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 30. siječnja 2022. ima se sada smatrati pod točkom 2., te se točka 2. iz navedenog podneska koja se odnosi na parnični trošak ima se sada smatrati točkom pod rednim brojem 3. Pun. tuženika se protivio preinaci tužbenog zahtjeva kako je to učinjeno podneskom od 30. siječnja 2022. godine, kao i da se preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužitelj učinio na ročištu. Sud je rješenjem na zapisniku dopustio preinaku tužbe.
5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem posl.br. Gr1-148/2022-2 od 11. svibnja 2022. odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 2058/2019-9 od 1. ožujka 2022., da se za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog suda u Rijeci, odredi drugi stvarno nadležni sud, odlučio da se za postupanje u ovom predmetu određuje Općinski sud u Crikvenici, te je spis dostavljen ovome sudu na rješavanje.
6. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj po pun je uredio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude, kojoj preinaci se tuženik protivio. Prema odredbama čl. 190. st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu ZPP) tužba se može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka a iznimno do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, tužitelj može sve do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu ako je bez svoje krivnje nije mogao ranije preinačiti. Obzirom da je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa a i ukupnog iznosa utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud zaključio da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.
7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u ugovor o kreditu broj 628-50-3843085 (list 6 -11 spisa), izračun (list 12 spisa), sudsku praksu (stranice 520-527 spisa), otplatni plan (stranice 532-533 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranice 534-538 spisa), otplatni plan (stranice 539-540 spisa), Presudu Vrhovnog suda Republike Bugarske, br. 50011 od 26. studenog 2024.g., Presudu Vrhovnog suda Republike Slovenije, br. II Ips 54/2023 od 16. listopada 2023.g..godine. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Sud nije proveo dokaz uvidom u Pravilnike tuženika o načinu obračuna kamatne stope, koje je isti priložio odgovoru na tužbu jer predmet ovog postupka nije pitanje metodologije izračuna kamatnih stopa već valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke jedne ugovorne strane.
8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-3843085 (list 6-11 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Rijeci, dana 15. prosinca 2006. godine između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je 23.177,36 CHF, za kupnju novog vozila marke Renault, rok otplate 60 mjeseci. Čl. 2 je određeno da je redovna kamata 5,20 %, godišnja, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću u visIni zakonske zatezne kamate, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neisplaćene iznose. Čl. 7 određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim anuitetima u kunskom protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
9. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Tomislav Prpić navodi da je izvršio uvid u financijsku i ostalu relevantnu dokumentaciju i to u realizirani otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 03.11.2023.godine, te početni otplatni plan. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak daje mišljenje u kojem navodi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata više uplatio iznos od 596,68 €. Nadalje, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 1.960,20 €. Isto tako pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 113,31 €. U razdoblju od prve uplate 29.01.2007, pa do posljednje uplate 30.01.2012. tužitelj je uplatio iznos od 138.292,05 kn (18.354,51 €), a suma ukupno dospjelih zateznih kamata na svaku pojedinu uplatu na dan 04.12.2015. iznosi 105.473,83 kn , odnosno premašuje ukupnu isplatu tuženika od 105.466,67 kn za 7,16 kn (0,95 €). Iz čega slijedi da u slučaju ništetnosti cijelog ugovora tužitelj ima pravo na iznos od 18.354,51 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od dana nakon izvršenog prijeboja, odnosno 05.12.2015., pa do isplate, te 0,95 € preostale zatezne kamate od dana 04.12.2015.
10. Saslušan kao parnična stranka tužitelj u svome iskazu navodi da se odlučio za kupovinu auta i onda je malo gledao što bi kupio. U to vrijeme u medijima su se dosta reklamirali auti zajedno sa načinima kreditiranja i bilo je jako puno reklama upravo za kredite u švicarskim francima. Da je otišao u RBA auto i tamo izabrao automobil, a oni su mu ponudili kredit u švicarskim francima kao tada najsigurniji i najpovoljniji, a svi su u to vrijeme smatrali da je to jedna sigurna valuta. Da inače nije stručnjak za to pa nije baš puno niti razmišljao o terminu kao što je promjenjiva kamatna stopa tj. pretpostavljao je da to znači da se ista može mijenjati ali je držao da bi se to radilo o nekakvim malim iznosima primjerice 10, 20 kn. Da je tada kupio automobili i podigao ugovor o kreditu koji je bio na 5 godina i koja je uredno plaćao, po prilici nakon 2 godine možda i manje došlo je do povećanja rate za skoro 50%. Da je kredit u konačnici uredno otplatio i kasnije je krenula ta afera sa švicarcima kao toksičnim kreditima. Da je auto kupio za privatne svrhe obzirom je u to vrijeme putovao na posao u Kraljevicu i nije se radilo o nikakvom luksuznom vozilu. Da u banci nije bilo ponuda plaćanja kredita u ratama, niti je u banci bila ponuda fiksna kamatna stopa. Da mu u nisu banci spominjali rizike vezano za predmetnu valutu odnosno u odnosu na koju valutu Hrvatsku narodna banka vodi monetarnu politiku. Da nije mogao pregovarati s bankom o pojedinim odredbama ugovora kao što je primjerice sudska nadležnost, naknade javnog bilježnika, naknada za obradu kredita, sredstva osiguranja i slično, radilo se o tipiziranim ugovorima u kojima nije bilo pregovora, da mu je u to vrijeme bila bitna cijena, rok i kamate. Da je i ranije imao kredite, moguće u njemačkim markama, međutim sa istima nije bilo nikakvih problema pa je imao povjerenja u cjelokupni sustav. Da je prije zaključenja ugovora pročitao ugovor u cijelosti, da su mu sve odredbe ugovora bile jasne, međutim gledao je ključne stavke ugovora, a ne one skrivene, a pročitao je i opće uvjete.
11. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. ZPP-a ovaj sud zaključuje da je prvo postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti, a drugo postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, sve iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.
12. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 628-50- 3843085, zaključenog dana 15. prosinca 2006. godine, te isplata iznosa od 18.354,51 EUR-a, sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od dana 6. prosinca 2015. godine pa do isplate; te iznos od 0,95 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od dana 5. prosinca 2015. godine pa do isplate, a podredno utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 596,68 EUR-a na ime nepripadnog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa, te iznosa od 1.960,20 EUR-a na ime promjene u tečaju CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
13. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3843085, dana 15. prosinca 2006. godine, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.177,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako nije sporno da je čl. 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja da na dan zaključenja ugovora iznosi 5,20% godišnje. Također nije sporno da je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također nije sporno niti da je čl 7. ugovorena obveza tužitelja da se kredit otplaćuje u jednakim anuitetima u kunskom protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nadalje, nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 5,20% godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.
14. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
15. Među strankama je sporno da li je Ugovor o kreditu br. 628-50-3843085 ništetan, odnosno podredno jesu li ništetne odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi.
16. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Tomislava Prpića prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu, pa mu u cijelosti poklanja vjeru. Što se tiče iskaza tužitelja valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan pa ga je sud prihvatio kao istinit.
17. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, nastavno ZOO-a). Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tijekom postupka status tužitelja kao potrošača nije doveden u pitanje pa stoga nije odlučna činjenica da je tužitelj predmetnim kreditom kupio osobno vozilo, a prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju radilo o financiranju luksuza nije odlučan jer da je i točan, on u konkretnom ugovornom odnosu ne mijenja tužiteljev status potrošača niti bi zbog toga tuženik bio oslobođen dužnosti da tužitelja kao potrošača informira o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća.
18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba t. 2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a . Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
19. Naime, odredbom čl 2. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,20 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
20. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba čl 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, dok odredba u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 5,20 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,20 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.
21. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.
22. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 7. koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se niti o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.
23. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
24. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, tužitelj prvopostavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnim cijeli predmetni Ugovor o kreditu obzirom je zbog utvrđenja ništetnosti dva bitna sastojka ugovora, glavnice u valutnoj klauzuli u CHF i cijene koja je utvrđena kao promjenjiva kamatna stopa, ništetan i cijeli predmetni Ugovor. Odredbom čl. 324. ZOO-a određeno je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Po mišljenju ovog suda ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu su nepoštene i time ništetne, no one ne čine bitne elemente ugovora o kreditu. Članak 1021. ZOO-a ugovor o kreditu definira kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U postupku je utvrđeno da je tuženik prihvaćanjem zahtjeva tužitelja istom sukladno njegovoj kreditnoj sposobnosti odobrio i isplatio kredit za kupnju osobnog vozila. Dakle, svrha predmetnog ugovora o kreditu bila je stjecanje novčanih sredstava za kupnju osobnog vozila, te mu je realizacijom kredita tuženik isplatio ugovoreni novčani iznos u kunama, a tužitelj se obvezao vratiti primljene iznose kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. ZZP-a kojim je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, te odredba čl. 324. st. 1. ZOO-a prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga po mišljenju ovog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno od tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom svega navedenog, prvopostavljeni tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I., a usvojiti drugo postavljeni tužbeni zahtjev, te odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.
25. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Iako je vještak je u svome nalazu i mišljenju utvrdio i da je razlika manje uplaćenih anuiteta -113,31 EUR-a po mišljenju ovoga suda isto nije od značaja jer tužitelj tu negativnu razliku nije primio, već je tuženiku vršio isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i obratno.
26. U odnosu na prigovor zastare valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine iz kojeg proizlazi da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. primjenom odredbe čl. 225. ZOO- a proizlazi da zastara nije nastupila pa je predmetni prigovor tuženika neosnovan.
27. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je odlučeno je kao u točci III. izreke ove presude.
28. U odnosu na trošak postupka valja reći da je odredbom čl. 188. st. 1. ZPP- a propisano da u jednoj tužbi tužitelj može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženika kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Stavkom 2. istog članka je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Kod eventualne kumulacije, postoji prvi ("glavni") zahtjev i drugi, podredni, (eventualno kumulirani) za kojeg tužitelj traži da ga sud prihvati tek ako ustanovi da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan, a tužitelj određuje redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tim zahtjevima. Kako u ovom konkretnom slučaju tužitelj nije uspio u odnosu na prvopostavljeni zahtjev, a uspio je u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, dok u odnosu na odbijeni zahtjev nisu nastali posebni troškovi, tuženik je tužitelju dužan naknaditi parnični trošak koji je nastao povodom eventualno kumuliranog zahtjeva i to temeljem odredbe čl. 154. st.1. u vezi čl. 188. st. 2. ZPP-a. Jednako pravno shvaćanje je izraženo i u odlukama revizijskog suda broj: Rev- 172/08-2 od 15. siječnja 2013., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev- 459/22 od 3. listopada 2023. Osim toga sud je imao u vidu da se radi o sporu koji je proizašao iz potrošačkog ugovora, u kojem je tuženik nastupio kao jača strana.
29. Dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 71,67 EUR-a te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 700,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj je zahtjev za naknadu troška zatražio sukladno vrijednosti prvo postavljenog tužbenog zahtjeva, sa kojim je odbijen, pa mu se pravo na nagradu odmjerava prema visini novčanog zahtjeva iz eventualno kumuliranog zahtjeva. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 15. ožujka 2021. godine, 30. siječnja 2022. godine, 30. kolovoza 2022. godine, 23. srpnja 2024. godine, 14. listopada 2024. godine i 18. prosinca 2024. godine, u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 11. veljače 2022., te 27. listopada 2023. godine i 19. ožujka 2025. u iznosima po 200,00 EUR-a. Ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 2.000,00 EUR-a, uvećano za PDV po stopi od 25 % u iznosu od 500,00 EUR-a, ukupno 2.500,00 EUR-a, što uvećano za iznos sudske pristojbe i trošak vještačenja ukupno iznosi 3.271,67 EUR-a, te je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka tužitelju temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.
30. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 11. siječnja 2025. godine, te požurnica od 27. veljače 2023. godine, 08. srpnja 2022. godine i 05. studenoga 2021. godine u zatraženim iznosima, to stoga što navedeni trošak brižljivo ocijenjući okolnosti nije bio, mišljenje je ovoga suda potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155 st. 1 ZPP-a. Isto tako nije mu priznati niti dupli trošak za podnesak od dana 30. siječnja 2022. godine. Imajući u vidu sve gore navedeno valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke rješenja.
U Crikvenici, 29. travnja 2025.
S U T K I NJ A:
Mirta Tomac Podobnik
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.
