REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 73 P-8826/2023-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Lovrinov, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika HRVATSKOG UREDA ZA OSIGURANJE, OIB: 38922958547, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika ČT i punomoćnika tuženika Hrvoja Luia, odvjetnika, dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1) Tuženik Hrvatski ured za osiguranje iz [adresa] odgovoran je za štetu koja je nastala tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz [adresa] isplatom obiteljske mirovine obitelji umrlog osiguranika KT prema rješenju tužitelja broj 22349 od 27.12.2011. godine koje je doneseno radi smrti KT u štetnom događaju od 17.8.2011. godine. 2) Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje iz [adresa] da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz [adresa], svotu od 8.546,29 eura / 64.392,02 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana utuženja do isplate, koja se obračunava po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te naknadi trošak parničnog postupka, sve to u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da naknadi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je osiguranik tužitelja KT smrtno stradao u prometnoj nesreći dana 17.8.2011. Prometnu nesreću uzrokovao je državljanin Republike Bugarske CT na način da je upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod OD "Bulstrad", broj zelene karte BG 03/03869807, nepropisno poduzeo radnju skretanja ulijevo, pri čemu nije propustio KT koji se kretao svojom desnom trakom ravno iz suprotnog smjera i tako mu oduzeo prednost prolaska, pri čemu je došlo do prometne nezgode u kojoj je osiguranik tužitelja smrtno stradao. PPP Dubrovnik podnijela je dana 8.9.2011. protiv CT kaznenu prijavu te je provedeno prometno vještačenje od 17.11.2011. iz kojeg proizlazi odgovornost CT za izazivanje navedene prometne nesreće. Obitelj pok. osiguranika vodila je protiv tuženika postupak za naknadu štete koji je pravomoćno okončan presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Dubrovniku br. P-769/13 od 7.2.2014. Radi navedene smrti osiguranika KT rješenjem tužitelja broj 22349 od 27.12.2011. priznato je obitelji umrlog osiguranika pravo na obiteljsku mirovinu. U razdoblju od 1.3.2021. do 30.4.2023. tužitelj je na ime obiteljske mirovine isplatio iznos od 8.546,29 EUR (=64.392,02 kn), koji iznos za tužitelja predstavlja štetu te predlaže da sud utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju isplatom obiteljske mirovine te od istog potražuje isplatu iznosa od 8.546,29 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ne osporava nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju te odgovornost vozača vozila strane registarske oznake. Osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Napominje da je obveza tuženika propisana odredbama čl. 27. Zakona obveznim osiguranjima u prometu) čl. 27. pa kako je u ovom slučaju, razlog isplate obiteljske mirovine ozljeda izvan rada, tužitelj nema pravo na naknadu štete odnosno ne postoji osnovanost zahtjeva za naknadu štete sukladno odredbi čl. 27. st.3. ZOOP. U čl. 15 ZOOP stoji da se odredbe članka 11., 12., 13. i 14. ovoga Zakona koje se odnose na društvo za osiguranje na odgovarajući se način primjenjuju i na Hrvatski ured za osiguranje (dalje HUO), dakle izjednačava se pravni položaj HUO-a i osiguravajućeg društva, pri čemu HUO može povjeriti svom članu obradu i naknadu štete za koju je odgovoran, a to je u ovom slučaju bilo Croatia osiguranje koje ima u tom pogledu zaključen ugovor sa stranim osiguravateljem koji izdao policu osiguranja od automobilske odgovornosti za predmetno vozilo te shodno kojoj odgovara za štete učinjene tim vozilom. Nadalje u čl. 33. ZOOP određeno je da ako se radi o vozilu čija registarska pločica ukazuje da je stacionirano na području države čiji je nacionalni ured potpisnik Multilateralnog sporazuma odnosno izdana je valjana Zelena karta za vozilo koje eventualno ne potječe iz države čiji nacionalni ured za osiguranje je potpisnik Multilateralnog sporazuma, HUO za obveze utemeljene na tim ispravama i dokazima jamči za obveze do iznosa iz članka 26. ZOOP, a ako je za vozilo inozemne registracije ugovorom o osiguranju ugovoren veći iznos pokrića, HUO jamči do visine ugovorenog iznosa ugovorenog osigurateljnog pokrića. Stoga sukladno čl. 34 ZOOP tužitelj, kao i svaka druga oštećena osoba kojoj je u Republici Hrvatskoj nanesena šteta upotrebom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 32. st.1. ZOOP može podnijeti odštetni HUO-u, a u tom slučaju HUO jamči za obveze najviše do iznosa iz čl. 26. st. 8. ZOOP, a ako je za vozilo inozemne registracije ugovorom o osiguranju ugovoren veći iznos, Hrvatski ured za osiguranje jamči do visine ugovorenog iznosa osigurateljnog pokrića te obradu i isplatu ovakvih šteta HUO može povjeriti svojim članovima (Croatia osiguranje d.d. u ovom slučaju) ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati sukladno međunarodnim sporazumima o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Dakle u slučaju kada je šteta počinjena vozilom strane registarske oznake, tuženik (HUO) samo jamči za obveze koje proizlaze iz zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti s osiguravajućim društvom za to vozilo, a to vozilo je registrirano u državi čiji je nacionalni ured potpisnik Multilateralnog sporazuma odnosno za koje je izdana valjana "Zelena karta" kao potvrda postojećeg valjanog osiguranja da bi vozilo uopće moglo ući na teritorij RH. Upravo iz zakonske odredbe da HUO jamči za obveze iz zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti s osiguravajućim društvom za to vozilo, jasno proizlazi zaključak da je HUO samo posrednik između stranog osiguravajućeg društva i oštećenika, koji u ime i za račun stranog osiguravajućeg društva obrađuje štetu te omogućava brži i jednostavniji postupak rješavanja odštetnog zahtjeva, pri čemu samo sudjelovanje HUO-a u obradi štete ne isključuje neposrednu odgovornost i mogućnost podnošenja tužbe protiv stranog osiguravatelja. Stoga tvrdnja da tuženik HUO nije zaključio ugovor o osiguranju ne stavlja istoga u položaj različit od položaja osiguravajućeg društva, jer je HUO posrednik koji u ime i za račun stranog osiguravatelja obrađuje štetu i jamči za obveze. Osim toga, konačno plaćanje obveza za koje jamči tuženik HUO, vrše strana osiguravajuća društva (neposredno ili posredno putem HUO-a), pa se ovakvim pravnim shvaćanjem, strana osiguravajuća društva stavljaju u nepovoljniji i neravnopravan položaj u odnosu na domaća osiguravajuća, jer se ista isključuje od primjene čl. 27. ZOOP te ih se na takav način diskriminira. ZOOP ne predviđa primjenu različitih pravila kada su u pitanju strana osiguravajuća društva niti predviđa diskriminiranje istih, niti bi to bilo moguće s pozicije samog Ustava RH, a i pravnih pravila Europske unije, pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Izvršen je uvid u službenu zabilješku (list 3-5 spisa), dopis HZMO od 9.12.2012. (list 6 spisa), dopis MUP-a od 23.11.2011. (list 7 spisa), dopis ODO Dubrovnik (list 8 spisa), nalaz i mišljenje u predmetu K-DO-491/2011 (list 9-14 spisa), presudu zbgo ogluhe Općinskog suda u Dubrovniku posl. broj P- 769/2013 od 7.2.2014. (list 15-17 spisa), rješenje tužitelja broj 22349 od 27.12.2011. (list 18-21 spisa) i pregled isplata (list 22 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala isplatom obiteljske mirovine u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 30. travnja 2023. nasljednicima pok. KT koji je stradao u prometnoj nezgodi dana 17.8.2011. za koju je odgovoran državljanin Republike Bugarske CT na način da je upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod OD "Bulstrad", broj zelene karte BG 03/03869807 nepropisno poduzeo radnju skretanja ulijevo, pri čemu nije propustio KT koji se kretao svojom desnom trakom ravno iz suprotnog smjera i tako mu oduzeo prednost prolaska.

6. Među parničnim strankama nesporna je pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja te odgovornost vozača vozila strane registarske oznake, dok je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

7. Iako se štetni događaj dogodio 17.8.2011. kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, šteta čiju naknadu tužitelj potražuje ovom tužbom nastala je u razdoblju od 1.3.2021. do 30.4.2023. Budući su i Republika Hrvatska i Republika Bugarska države članice Europske unije, radi utvrđivanja mjerodavnog prava primjenjuje se Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog Parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze ("Rim II") – (u daljnjem tekstu Uredba Rim II) koja se sukladno čl. 1. st. 1. primjenjuje na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima u slučajevima koji uključuju sukob zakona.

8. Temeljem čl. 4. st. 1. Uredbe Rim II, ako nije drukčije propisano Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja.

9. I događaj koji je prouzročio nastalu štetu nastao je u Republici Hrvatskoj, te je i šteta tužitelju (isplata obiteljske mirovine) nastala u Republici Hrvatskoj pa je sukladno čl. 4. st. 1. Uredbe Rim II za rješenje ovog spora mjerodavno hrvatsko pravo.

10. Nadalje, sukladno čl. 18. Uredbe Rim II osoba koja je pretrpjela štetu može svoj zahtjev za naknadu štete podnijeti neposredno protiv osiguravatelja odgovorne osobe, ako to propisuje pravo kojim se uređuje izvanugovorna obveza ili pravo kojim se uređuje ugovor o osiguranju.

11. Sukladno čl. 1a. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZOOP) navedenim se Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose sljedeće direktive: Prva Direktiva Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na osnivanje i obavljanje poslova izravnog osiguranja, osim životnog osiguranja (SL L 228, 16.8.1973.); Direktiva 88/357/EEZ Vijeća od 22. lipnja 1988. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno osiguranje, osim životnog osiguranja, koja propisuje odredbe kako bi se olakšalo ostvarivanje slobode pružanja usluga i izmjeni Direktive 73/239/EEZ (SL L 172, 4.7.1988.); Direktiva 90/618/EEZ od 8. studenoga 1990. o izmjeni, posebice u pogledu osiguranja od odgovornosti za upotrebu motornih vozila, Direktive 73/239/EEZ i Direktive 88/357/EEZ o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno osiguranje osim životnog osiguranja (SL L 330, 29.11.1990.); Direktiva 92/49//EEZ od 18. lipnja 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno osiguranje, osim životnog osiguranja, te kojom se izmjenjuje Direktiva 73/239/EEZ i Direktiva 88/357/EEZ (SL L 311, 14.11.1997.); Direktiva 2001/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. ožujka 2001. o sanaciji i likvidaciji društva za osiguranje (SL L 110, 20. 4. 2001.) i Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL L 263, 7. 10. 2009.).

12. Sukladno čl. 3. toč. 4. a) i b) ZOOP-a društvo za osiguranje je: društvo za osiguranje sa sjedištem u [adresa] koje poslove obveznih osiguranja u prometu obavlja uz odobrenje nadzornog tijela te društvo za osiguranje iz druge države članice koje poslove obveznih osiguranja u prometu obavlja putem poslovnog nastana ili slobode pružanja usluga. Sukladno čl. 3. toč. 6. Hrvatski ured za osiguranje je nacionalni ured za osiguranje u Republici Hrvatskoj čiji su poslovi i obveze uređeni zakonom kojim se uređuje osnivanje i poslovanje društva za osiguranje i ovim Zakonom.

13. Sukladno čl. 34. st. 1. ZOOP-a oštećena osoba kojoj je u Republici Hrvatskoj nanesena šteta upotrebom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje. Temeljem st. 3. istog čl. u slučaju štete nanesene upotrebom takvog vozila Hrvatski ured za osiguranje jamči za obveze najviše do iznosa iz članka 26. stavka 8. ovoga Zakona, a ako je za vozilo inozemne registracije ugovorom o osiguranju ugovoren veći iznos, Hrvatski ured za osiguranje jamči do visine ugovorenog iznosa osigurateljnog pokrića. Ovom odredbom je u zakonodavstvo Republike Hrvatske prenesena odredba čl. 24. Direktive 2009/103/EZ.

14. Iz citirane odredbe proizlazi da ovdje tuženik, odgovara u granicama odgovornosti stranog društva za osiguranje iz druge države članice, a smisao te odredbe je opći cilj zaštite žrtava koji se nastoji ostvariti zakonodavstvom Unije u području obveznog osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila (Sud Europske unije u presudi C-413/2015, Č 2). Pritom se ističe da tužitelj, iako posredni oštećenik koji isplaćuje obiteljsku mirovinu svog smrti svog osiguranika nije adresat tog cilja zaštite žrtava, već su to neposredni oštećenici koji su pretrpjeli štetu u samom štetnom događaju.

15. Budući je za rješenje ovog spora mjerodavno hrvatsko pravo, tuženik odgovara u granicama odgovornosti stranog društva za osiguranje sukladno odredbama hrvatskog prava.

16. Sukladno čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 102/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u daljnjem tekstu: ZMO) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, temeljem st. 2. toč. 2. istog čl. naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine. Sukladno čl. 164. st. 1. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

17. Međutim odredba čl. 27. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, u daljnjem tekstu: ZOOP) propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Temeljem st. 2. istog čl. stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Nadalje, temeljem st. 3. istog čl. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18. Za rješenje ovog spora potrebno je utvrditi da li su mjerodavne odredbe ZMO- a ili ZOOP-a.

19. Odlučujući o reviziji u predmetu poslovni broj Rev-12/22 rješenjem od 12. siječnja 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje izraženo već i u ranijim odlukama Rev-x-388/2018 i Rev-5292/2019, da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

20. Tužitelj potražuje naknadu štete za isplaćenu obiteljsku mirovinu za razdoblje od 1.3.2021. do 30.4.2023., u koje vrijeme je na snazi bila citirana odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Temeljem navedene odredbe tužitelj je od osiguravajućeg društva za koje odgovara tuženik ovlašten potraživati iznos u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iz rješenja na kojem tužitelj temelji svoju tražbinu u ovoj pravnoj stvari proizlazi da se udovici i djetetu pok. osiguranika tužitelja isplaćuje najniža mirovina pa iz navedenog proizlazi da sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP-a ne postoji šteta jer najniža mirovina ne može biti veća od invalidske mirovine koju bi osiguranik tužitelja ostvario zbog ozljede na radu pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

21. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora (8.546,29 EUR), a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: OT), i to temeljem tbr. 52/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tuženiku je priznat trošak za sastav obrazloženih podnesaka od 10.10.2023., 14.11.2023. i 14.3.2025. po 100 bodova (tbr. 8/1) te za pristup na ročište 18.3.2025. po 100 bodova (tbr. 9/1) odnosno sveukupno 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR sukladno važećoj OT iznosi 800,00 EUR te što uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.000,00 EUR, na koji iznos su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku po pun.