REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Amruševa 2/II

P-593/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Beatrix Crnogorac, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužitelja: AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Savska cesta 32, protiv tuženika: HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica Kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri, Zagreb, Draškovićeva 40/II, radi isplate nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom dana 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKE ŠUME društvo s ograničenom odgovornošću, Zagreb, Ulica Kneza Branimira 1, OIB: 69693144506 da tužitelju AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 150.573,10 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2017. do isplate po stopi koja se do 31.12. 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dna tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 3.125,88 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2017. do isplate po stopi koja se do 31.12. 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dna tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 30.054,17 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29.04.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 14.425,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari 30. ožujka 2020. u kojoj navodi kako je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu predsjednika Uprave temeljem Ugovora o radu od 26.01.2012. (dalje kao: "Ugovor o radu"). Nadalje ističe kako je člankom 5. Ugovora o radu između tužitelja i tuženika ugovoreno da u slučaju ostvarivanja boljih rezultata Društva u razdoblju dok Predsjednik Uprave obnaša svoju funkciju, za svaku poslovnu godinu (odnosno barem 80% poslovne godine) unutar koje je Predsjednik Uprave obnašao svoju funkciju, Društvo će mu isplatiti bruto iznos od 0,75% razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u 2009., 2010. ili 2011. Unatoč činjenici što su kod tuženika ostvareni bolji rezultati za vrijeme obnašanja dužnosti tužitelja kao predsjednika Uprave, odnosno unatoč činjenici da su se ostvarili preduvjeti za plaćanje opisani u članku 5. Ugovora o radu, tuženik nije isplatio spomenuti iznos tužitelju za 2016. godinu. Za trajanja mandata tužitelja kao predsjednika Uprave kod tuženika, dobit je kod tuženika drastično pao. Tako je u 2016. godini konsolidirana dobit HŠ grupe nakon oporezivanja iznosila čak 176.482.122,00 kuna. Slijedom navedenog, a u skladu s odredbom čl. 5. Ugovora o radu, tužitelj od tuženika potražuje, na temelju konsolidiranog financijskog izvješća, slijedeći iznos, uvećan za zatezne kamate koje teku od 1. srpnja 2017. godine (budući da se financijska izvješća u pojedinim društvima grupe utvrđuju najkasnije do 30. lipnja tekuće godine za prethodnu godinu): - za 2016. godinu – u iznosu od 1.158.045,00 kn, što predstavlja bruto iznos od 0.75% razlike između ostvarene neto dobiti poslovne godine 2016. – 176.482.122,00 kn i najveće neto dobiti ostvarene u poslovnoj 2010. – 22.076.091,00 kuna.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 29. lipnja 2020. navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora (26. siječnja 2012. ) na snazi bila Odluka o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("NN br. 83/09., 3/11., 3/12. – dalje: Odluka), koja se odnosi, između ostalog, na predsjednike i članove trgovačkih društva u kojima Republika Hrvatske ima većinski paket dionica ili većinski udio (točka II. st. 2. podstavak 1.). Tom je Odlukom propisano da varijabilni dio plaće utvrđen menađerskim ugovorom predsjednika i članova uprava trgovačkih društava neće se isplaćivati (toka IV. Odluke).

3. Nadalje ističe kako je 19. travnja 2012. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o izmjeni i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("NN" 46/12), kojima je propisana mogućnost da nadzorni odbor ili drugi nadležni organ trgovačkog društva, može za predsjednika i planove uprave ugovoriti godišnju nagradu – varijabilni dio plaće, pod uvjetima propisanim tom Odlukom (točka I. navedene Odluke). Kriteriji za određivanje takve godišnje nagrade u toj Odluci, određeni su potpuno različito od načina na koji je to utvrđeno čl. 5. Ugovora. Budući je odredba čl. 5. Ugovora protivna prisilnim propisima ista je ništetna (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima).

4. Između tužitelja i tuženika nije sklopljen bilo kakav novi ugovor, niti dopuna postojećem Ugovoru, kojim bi se eventualno primanja predsjednika Uprave uskladila sa citiranom Odlukom Vlade Republike Hrvatske. Niti kasnije Odluke Vlade Republike Hrvatske o dopuni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i uprava trgovačkog društva ("NN" 22/13., 25/14. i 77/14.) ne daju bilo kakav osnov za isplatu godišnje nagrade tužitelju. Upravo suprotno, Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("NN" 77/14.), izričito je isključena primjena točke IV. Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("NN" 83/09., 3/11., 3/12., 46/12., 22/13. i 25/14.) o varijabilnom dijelu plaće – stimulativnoj nagradi, uključujući i stimulativnu nagradu u odnosu na rezultate poslovanja 2013. , te je propisano da se ista neće primjenjivati u 2014. godini (točka IV).

5. Stoga tuženik ističe da za 2015. kao niti za 2016. nije donesena nikakva odluka pa ne postoji pravni osnov za isplatu varijabilne nagrade niti za 2016.. Ukoliko tužitelj svoju tražbinu temelji na Odluci iz 2013. godine tad se ponovno ističe prigovor da ugovor tužitelja nije u skladu s odlukom o utvrđivanju plaća i drugih primanja (NN 46/12. do 77/14.), s obzirom na način na koji je takva isplata ugovorena 2012. godine. Tuženik stoga smatra da iz navedenog proizlazi da ne postoji bilo kakav zakonski osnov za isplatu godišnje nagrade, odnosno stimulativne nagrade tužitelju.

6. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženik ističe kako tužitelj tužbeni zahtjev temelji na izračunu prema dobiti iskazanoj u konsolidiranim financijskim izvještajima Hrvatskih šuma d.o.o. Navedeni način obračuna je pogrešan, jer tužitelj kao predsjednik Uprave tuženika odgovoran je za poslovanje tuženika u cjelini, ali ne i za ovisna, odnosno povezana društva tuženika.

7. Tužitelj u podnesku od 21. listopada 2021. navodi kako prigovori tuženika nisu osnovani. Ukazuje kako u vrijeme sklapanja Ugovora o radu na snazi je bila Odluka Vlade od 05.01.2012. (dalje u tekstu: Odluka/01-2012) čije odredbe nisu predviđale zabranu ugovaranja varijabilnih primitaka, već zabranu isplate za 2012., daljnje odluke Vlade iz travnja 2012. (Odluka/4-2012), odnosno Odluke iz 2013. i 2014. (Odluke 2013-2014) nisu zabranjivale isplatu niti ugovaranje varijabilnih primitaka. Navedene odluke su jedino obvezivale tuženika kao poslodavca da s tužiteljem sklopi aneks Ugovora o radu sukladno zahtjevima iz ovih odluka. To se u konkretnom slučaju nikada nije dogodilo jer se tuženik nije obratio tužitelju i ponudio mu aneks Ugovora o radu. Stoga, neovisno o tome što su kasnije Odlukama Vlade RH, konkretno Odlukom/04-2012 i Odlukom /2013-2014 bila propisana određena ograničenja, odnosno zahtjevi u pogledu varijabilnih primitaka članova uprave, takve odluke nisu bile na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o radu, one se ne mogu primijeniti na ugovorni odnos tužitelja i tuženika. Ponovo ističe kako u konkretnom sporu se radi o pravima koje je tužitelj stekao na temelju članka 5. Ugovora o radu trenutkom potpisivanja ugovora s ovlaštenim predstavnikom tuženika. Tako stečena prava ne mogu se oduzeti naknadnim izmjenama odluke Vlade bez prethodnog pristanka tužitelja. Slijedom toga, sukladno odredbama članka 322. stavak 2. ZOO-a, ali i odredbama Odluka Vlade RH iz 2012. do 2014. o njenim adresatima, odredba čl. 5. Ugovora o radu i sva prava tužitelja stečena na temelju te odredbe ne mogu biti utvrđena ništetnima, jer bi bila riječ o zabrani, odnosno ograničenjima koja su bila isključivo adresirana na nadležna tijela trgovačkih društava.

8. Smatra kako tužitelj ima pravo na isplatu plaće u visini utvrđenoj prema konsolidiranim izvještajima grupe, jer tuženik je matično društvo koje ima, između ostalog, "pravo upravljanja financijskim politikama" nad još 6 ovisnih društava (HŠ Consult d.o.o., Šumska biomasa d.o.o., Kamenolomi Krašić d.o.o., Drvna galanterija d.o.o., Rasadnik Piket d.o.o. i Ambalaža d.o.o.). Stoga, tuženik kao matično društvo i navedena ovisna društva zajedno čine grupu poduzetnika. u odnosu na tu grupu poduzetnika, tuženik kao matično društvo je veliki poduzetnik koji je, u smislu čl. 13. ZR-a, obvezan sastavljati konsolidirana financijske izvještaje. Konsolidirane izvještaje sastavljao i potpisivao je tužitelj, kao nekadašnji predsjednik uprave matičnog društva. Uz navedeno, tužitelj je bio dužan podnositi i odgovarao je nadzornom odboru tuženika (Hrvatske šume d.o.o.) za konsolidirane izvještaje cijele grupe Hrvatske šume, a time i za izvještaje pojedinih društava unutar grupe. Također, kao predsjednik Uprave matičnog društva (tuženika), tužitelj je imao i poslovni utjecaj na odluke koje su skupštine društva kćeri donosile u vezi njihovog poslovanja.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 31. siječnja 2023. odluku poslovnog broja Pž-1996/2022 kojom je ukinuo odluku ovog suda poslovni broj P- 597/2020 od 17. ožujka 2022. u točkama I. i II. njezine izreke te predmet vratio na ponovno suđenje.

10. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu te je izveden dokaz financijskim knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ljupku Omaziću iz društva Omazić d.o.o.

11. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99. 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13., 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/22,114/22,155/23, dalje u tekstu: ZPP ) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, kao predsjednika uprave na isplatu varijabilnog (stimulativnog) dijela plaće prema članku 5. Ugovora o radu od 26.01.2012. godine.

13. Među strankama nije sporno da je tužitelj postao predsjednikom uprave društva tuženika dana 26.01.2012. te da je prestao biti predsjednikom uprave temeljem Odluke skupštine društva dana 27.01.2017. (što je razvidno iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo tuženika). Nije sporno da je uprava utvrdila konsolidirana financijska izvješća za 2016., također nije sporno da nadzorni odbor tuženika nije donio odluku o isplati varijabilnog dijela plaće za tužitelja. Međutim u ovom postupku je sporno je li tužitelju pripada pravo na varijabilni dio plaće za 2016. kao i visina iznosa.

14. Odlukom Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od 11. srpnja 2009. utvrđuje se plaća i druga primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava u cilju provedbe anti recesijskih mjera, štednje na svim razinama, a radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj (točka 1.), a prema točki 4. te Odluke varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprave trgovačkih društava neće se isplaćivati. Ova Odluka Vlade Republike Hrvatske od 11. srpnja 2009. stupila je na snagu danom donošenja te se primjenjuje do 31. prosinca 2010. godine.

15. Odlukom o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od 17. prosinca 2010. zamijenjen je datum primjene „31. prosinca 2010.“ tako da se ova odluka primjenjuje do 31. prosinca 2011., a stupila je na snagu 17. prosinca 2010. godine.

16. Odlukom o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od 5. siječnja 2012., zamijenjene su riječi „31. prosinca 2011.“ riječima 31. prosinca 2012., te je ta odluka stupila na snagu 5. siječnja 2012. godine.

17. Odlukom o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava Vlade od 19. travnja 2012. promijenjena je točka Odluke Vlade od 11. srpnja 2009. koja se odnosi na varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom, a sve u vezi s rezultatima poslovanja u 2012. godini. Ova Odluka stupila je na snagu danom donošenja tj. 19. travnja 2012. Točnije u Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne novine, br. 83/2009, 3/2011 i 3/2012) točka IV. mijenja se i glasi: "Nadzorni odbor, odnosno drugi nadležni organ trgovačkog društva (u daljnjem tekstu: nadzorni odbor) može za predsjednika i članove uprave ugovoriti godišnju nagradu – varijabilni dio plaće (u daljnjem tekstu: stimulativnu nagradu), i to isključivo: 1. u trgovačkim društvima koja posluju s dobiti u 2012. i u kojima je nadzorni odbor pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva; 2. u trgovačkim društvima koja ne posluju s dobiti u 2012. , pod uvjetom da je došlo do smanjenja gubitaka u poslovanju trgovačkog društva, da je nadzorni odbor ocijenio da je poslovanje u skladu s poslovnim planom društva za 2012. i da je pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva. Kriterije za stimulativno nagrađivanje predsjednika i članova uprava trgovačkih društava iz stavka 1. ove točke utvrđuje nadzorni odbor. Kriteriji iz stavka 2. ove točke moraju biti mjerljivi i usporedivi s poslovnim rezultatima društva u prethodnoj godini te sadržavati i druge pokazatelje pogodne za ocjenjivanje učinkovitosti obavljanja osnovne djelatnosti pojedinog trgovačkog društva, njegovog razvoja i restrukturiranja, kao i povećanog doprinosa državnom proračunu Republike Hrvatske. Stimulativna nagrada može se isplatiti jednokratno, nakon usvajanja financijskog izvješća za prethodnu godinu.“

18. Iz članka 5. Ugovora o radu s predsjednikom uprave koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 26.01.2012. (list 5. do 7. spisa) razvidno je kako je ugovoreno da u slučaju ostvarivanja boljih rezultata Društva u razdoblju dok Predsjednik Uprave obnaša svoju funkciju, za svaku poslovnu godinu (odnosno barem 80% poslovne godine) unutar koje je Predsjednik Uprave obnašao svoju funkciju, Društvo će mu isplatiti bruto iznos od 0,75% razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u 2009., 2010. ili 2011. .

19. Člankom 4. Ugovora o radu ugovorena je osnovna bruto plaća u iznosu od 4,5 prosječnih bruto plaća po zaposlenom u društvu u prethodnoj godini; a člankom 5. je ugovoreno u slučaju ostvarivanja boljih rezultata društva, za svaku poslovnu godinu unutar koje je predsjednik uprave obnaša svoju funkciju, da će mu društvo isplatiti bruto iznos od 0,75% razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u 2009., 2010. i 2011. godini. Predmetno se radi o uređenju odnosa između predsjednika uprave i društva u vezi s primanjima predsjednika uprave, u ovom slučaju tužitelja, što je odnos koji je moguće slobodno urediti ugovorom, a sve kako to proizlazi iz članka 432. i članka 247. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22,18/23, 130/23,136/24 dalje: ZTD) i nije regulirano propisima radnog prava.

20. Iz dokumentacije sadržane u spisu proizlazi kako je Ugovor od 26. siječnja 2012. sklopljen u vrijeme kada je Vlada Republike Hrvatske već ranije donijela Odluku o utvrđivanja plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, kojom je u svrhu ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj, odredila da se varijabilni dio plaće utvrđen menađerskim ugovorom predsjednika i članova uprave trgovačkih društva u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio (tuženik) neće isplaćivati.

21. Dakle, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 11. srpnja 2009., u cilju provedbe anti recesijskih mjera – štednje na svim razinama, donijela Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava („Narodne novine“ broj 83/09) kojom je određeno da se plaće predsjednika i članova uprava u trgovačkim društvima u kojima Republika Hrvatska ima većinski paket dionica ili većinski udio ne mogu odrediti u većem iznosu od 3,2 prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj za mjesec travanj u tekućoj godini koju je objavio Državni zavod za statistiku (čl. II. Odluke). Nadalje, čl. IV. Odluke propisano je da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprava neće isplaćivati. Sama primjena predmetne Odluke ograničena je s danom 31. prosinca 2010.

22. Odluka o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava donesena je na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 17. prosinca 2010. („Narodne novine“ broj 3/11) te je njome mijenjan čl. VII. Odluke (datum primjene) na način da je primjena produljena do 31. prosinca 2011. Primjena je ponovno produljena na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 5. siječnja 2012. na kojoj je donijeta Odluka o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, na način da Odluka važi do 31. prosinca 2012.

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 19. travnja 2012. donijela Odluku o izmjeni i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava kojom je izmijenjena točka 4. prvotne Odluke (kojom je bilo određeno da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprava trgovačkih društava neće isplaćivati), na način da nadzorni odbor odnosno drugi nadležni organ trgovačkog društva može za predsjednika i članove uprave ugovoriti godišnju nagradu – varijabilni dio plaće, i to isključivo: a) u trgovačkim društvima koja posluju s dobiti u 2012. godini i u kojima je nadzorni odbor pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva i b) u trgovačkim društvima koja ne posluju s dobiti u 2012. godini, pod uvjetom da je došlo do smanjenja gubitaka u poslovanju trgovačkog društva, da je nadzorni odbor ocijenio da je poslovanje u skladu s poslovnim planom društva za 2012. godinu i da je pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva. Predmetnom Odlukom je predviđeno da naznačene kriterije za stimulativno nagrađivanje predsjednika i članova uprava trgovačkih društava utvrđuje nadzorni odbor te da se stimulativna nagrada može isplatiti jednokratno, nakon usvajanja financijskog izvješća za prethodnu godinu. Također je predviđeno razvrstavanje trgovačkih društava prema veličini na mala, srednje velika i velika kao i kriteriji po kojima se razvrstavanje vrši (broj stalno zaposlenih, ukupni prihodi i operativna dobit – EBITDA). Iz teksta Odluke proizlazi i to da se stimulativna nagrada u smislu te Odluke određuje u postotku od umnoška bruto plaće na mjesečnoj razini s brojem mjeseci u godini kao i to do koje visine postotak može biti određen ovisno o veličini društva. U smislu opisane Odluke iz 2012. godine donijete su Izmjene i dopune i tijekom 2013. i 2014. godine.

23. Odluka o zabrani isplate je donesena na sjednici Vlade 11. srpnja 2009. („Narodne novine“ broj 83/09), izmjenama Odluke („Narodne novine“ broj 3/11 i 3/12) je zabrana isplate varijabilnog dijela plaće utvrđena i za 2011. i 2012. godinu, Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke („Narodne novine“ broj 46/12) je predviđena mogućnost ugovaranja varijabilnog dijela plaće prema propisanim kriterijima te je određeno da se ti kriteriji primjenjuju na rezultate u 2012. godini. Odlukom o dopuni Odluke („Narodne novine“ broj 22/13) određeno je da se pravila iz izmijenjene Odluke primjenjuju i za 2013. godinu, a to je određeno i Odlukom o izmjenama Odluke („Narodne novine“ broj 25/14) za 2014. godinu te je napokon Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke („Narodne novine“ broj 77/14) određeno da se točka 4. Odluke o varijabilnom dijelu plaće, a u odnosu na rezultate poslovanja iz 2013. godine neće primjenjivati u 2014. godini.

24. Slijedom navedenog, imajući u vidu sadržaj Odluka Vlade Republike Hrvatske, a sve u vezi s ugovornom odredbom iz članka 5. Ugovora o radu činjenica što je Ugovor sklopljen u vrijeme važenja Odluke kojom se zabranjuje isplate varijabilnog dijela plaće utvrđenog menađerskim ugovorom za navedene godine, ne znači da je ugovorna odredba iz članka 5. Ugovora ništetna; budući se radi o zabrani isplate varijabilnog dijela primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, u točno određenim godinama i s ciljem provedbe antirecesijskih mjera, štednje na svim razinama radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj, kako je određeno točkom I. Odluke. Vlada Republike Hrvatske donosila je, a sve kako to proizlazi iz citiranih odluka, posebnu odluku za svaku godinu s primjenom u navedenoj godini tijekom razdoblja kada su se provodile navedene antirecesijske mjere. Tužitelj je bio predsjednik uprave i u vrijeme nakon prestanka važenja Odluke („Narodne novine“ broj 83/09, 3/11, 3/12); a iz citiranih Odluka proizlazi da je posljednja Odluka donijeta na sjednici Vlade Republike Hrvatske 24. lipnja 2014. („Narodne novine“ broj 77/14) s primjenom u 2014. godini i ta Odluka nije antirecesijska, a nakon toga nema daljnjih odluka, niti zabrane isplata ugovorenih iznosa koji se na temelju Odluke nisu mogli isplaćivati u godinama u kojima je to propisano citiranim podzakonskim aktom.

25. Drugostupanjski sud u odluci poslovnog broja Pž- 1996/2022 od 31. siječnja 2023. kojom je ukinuo prvostupanjsku odluku P-597/2020, navodi kako okolnost da Nadzorni odbor nije donio odluku o isplati tog varijabilnog dijela nije takvog značenja da bi anulirala ugovornu odredbu članka 5. Ugovora, koja nije mijenjana eventualnim aneksima; a pravo na taj posebni primitak nije ugovorom vezan za neku posebnu odluku tuženika, bilo Nadzornog odbora ili nekog drugog nadležnog organa. Isto tako drugostupanjski sud navodi (a koje sudove prihvaća i prvostupanjski sud ) kako pravo između stranaka treba prvenstveno promatrati kroz odredbe Ugovora, a odredbom članka 5. ugovoren je stimulativni (varijabilni) dio nagrade tužitelju kao predsjedniku uprave tuženika, za rezultate koje će ostvarivati za svaku poslovnu godinu u društvu tuženika, a ne u odnosu na rezultate grupe Hrvatskih šuma d.o.o. Odnosno obveza je tuženika da sastavlja financijske izvještaje u skladu sa Zakonom o računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07 i 54/13) te da sastavlja i konsolidirana financijska izvješća koja objedinjavaju podatke poslovanja tuženika i s tuženikom povezanih društava. Radi se o drugoj vrsti propisa s drugim područjem uređenja i primjene koji se ne odnosi na uređenje odnosa tužitelja kao predsjednika uprave i tuženika kao društva. Drugostupanjski sud također ističe kako je valjalo zahtjev za isplatu varijabilnog dijela nagrade na temelju odredbe članka 5. Ugovora ocijeniti u njegovoj visini na temelju podataka o poslovanju tuženika kao društva; a sve na temelju financijskog vještačenja koje je predložio tužitelj, a sud nije proveo. Stoga je ovaj sud u ponovljenom postupku izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ljupku Omaziću iz društva Omazić d.o.o. na okolnost visine tužbenog zahtjeva odnosno na temelju podataka o poslovanju tuženika kao društva i to na temelju članka 5. Ugovora, koji se odnosi na varijabilni dio nagrade koji proizlazi iz rezultata poslovanja u 2016. , a prema podacima o neto dobiti iskazanoj u financijskim izvještajima Hrvatskih šuma d.o.o..

26. U nalazu i mišljenju od 09.09.2024. (list 224. do 228. spisa) vještak Omazić navodi kako obzirom da Ugovorom o radu s Predsjednikom Uprave ( list 5. do 7. spisa) , odnosno u članku 5. nije precizirano je li s isplata nagrade bruto iznosa od 0,75% razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće dobiti u 2009., 2010. ili 2011. godine odnosi na ostvarenu neto dobit Hrvatske šume Grupa ili Hrvatske šume d.o.o. zbog navedenog vještak je utvrdio varijabilni dio nagrade prema neto dobiti Grupe Hrvatske šume i društva Hrvatske šume d.o.o..

27. Stoga je mišljenja u točki 1. Nalaza naveo kako je visina varijabilnog dijela nagrade tužitelja koja proizlazi iz rezultata poslovanja društva tuženika u 2016. godini, a prema podacima o neto dobiti iskazanoj u financijskom izvještajima Hrvatskih šuma Grupa, sve sukladno članku 5. Ugovora o radu ( list 5. do 7. spisa) iznosi bruto 1.158.045,00 kn /153.698,98 eura.

28. U točki 2. Nalaza navedeno je kako je visina varijabilnog dijela nagrade tužitelja koja proizlazi iz rezultata poslovanja društva tuženika u 2016. godini, a prema podacima o neto dobiti iskazanoj u financijskom izvještajima Hrvatskih šuma d.o.o., sve sukladno članku 5. Ugovora o radu (list 5. do 7. spisa) iznosi bruto 1.134.493,00 kn/150.573,10 eura.

29. Visinu varijabilnog dijela nagrade tužitelja koja proizlazi iz rezultata poslovanja , a sukladno članku 5. Ugovora o radu s Predsjednikom Uprave (list 5. do 7. spisa), vještak je utvrdio prema podacima o neto dobiti u konsolidiranim financijskim izvještajima za cijelu Grupu Hrvatske šume, točka 1. Nalaza i prema podacima o neto dobiti prikazanu u financijskim izvještajima samo za društvo Hrvatske šume d.o.o., točka 2. Nalaza.

30. Sud je predmetni nalaz u cijelosti prihvatio u dijelu koji se odnosi na varijabilan dio nagrade koji proizlazi iz rezultata poslovanja, prema podacima o neto dobiti iskazanoj u financijskim izvještajima Hrvatskih šuma d.o.o. kao pravilan i stručan.

31. Stoga, slijedom svega navedenog tužitelj osnovano potražuje isplatu ugovorenog varijabilnog dijela sukladno odredbi čl. 5. Ugovora za 2016., poslovnu godinu, a na temelju poslovnih rezultata iz prethodne godine obzirom kako je gore utvrđeno u 2016., nije postojala odluka Vlade RH kojom bi se takav stimulativni dio nagrade predsjedniku i članu prave trgovačkog društva zabranjivao isplatiti. Odnosno postojeći Ugovor o radu valjana je pravna osnova za isplatu nesporno ugovorenog varijabilnog dijela nagrade tužitelju kao članu uprave tuženika u 2016., obzirom na to da u ( 2015.,) i 2016., nije postojala odluka Vlade RH kojom bi se stimulativan dio nagrade članu uprave zabranjivao isplatiti, imajući na umu postojeći Ugovor o radu s članom uprave između parničnih stranaka koji je na snazi, kao činjenicu da je u čl. 5. Ugovora ugovoren stimulativni dio nagrade članu uprave za rezultate koje će ostvariti isključivo u društvu tuženika kao takvog te imajući na umu izračun stalnog sudskog vještaka ovaj sud je utvrdio da tužitelj sukladno odredbi čl. 5. Ugovora o radu s članom uprave od 26. siječnja 2012., varijabilni dio nagrade koji proizlazi iz rezultata poslovanja u 2016., a prema podacima o neto dobiti iskazanoj u financijskim izvještajima Hrvatskih šuma d.o.o. ukupno iznosi bruto 150.573,10 eura te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

32. Obzirom na to da se financijska izvješća u pojedinim društvima grupe utvrđuju najkasnije do 30. lipnja sljedeće godine za prethodnu godinu, a koji se rok može računati tek po isteku tekuće godine, a nakon utvrđenja razlike neto dobiti. Budući da je razlika neto dobiti vidljiva već nakon sastavljanja financijskih izvješća svih društava iz HŠ Grupe, sud je utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja s naslova zatezne kamate kako je tužitelj odredio od 1. srpnja tekuće za proteklu godinu.

33. Odluka o isplati zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) kojim je određeno da da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

34. Odluka o parničnom trošku iz t. II. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a kojom je određeno da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti dok je visina troškova tužitelja određena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku. Obzirom na to da tužitelj nije uspio samo u razmjernom neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi ,priznat trošak mu je trošak: sastava tužbe u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), sastava podneska od 24.09.2020. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), sastava podneska od 22.01.2021. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), zastupanja na ročištu 17.09.2021. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), sastava podneska od 21.10.2021. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), zastupanja na ročištu 7.12.2021. u iznosu od 2.268,00 eura ( Tbr.9.t.1.OT-a),zastupanja na ročištu 3.2.2022. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), sastav žalbe od 25.03.2022. u iznosu od 2.835,00 eura (Tbr.10.t.1.OT-a), zastupanja na ročištu 15.05.2024. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), zastupanja na ročištu 12.03.2025. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), što zajedno sa PDV-om od 25% iznosi 29.058,75 eura. Tužitelj nije potraživao naknadu troškova provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eura kao i pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 euro što sveukupno iznosi 30.054,17 eura te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

35. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka i to: podneska od 05.01.2022. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), podneska od 14.09.2022. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), podneska od 25.07.2023. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), podneska od 11.06.2024. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), podneska od 16.10.2024. u iznosu od 2.268,00 eura (Tbr.8.t.1.OT-a), iz razloga iz razloga što je sukladno odvjetničkoj tarifi strankama priznat trošak po punomoćniku za obrazložene podneske, ali ne više od 4. takva podneska.

36. Tužitelju također nije priznat trošak ročišta za objavu od 17.3.2022. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.t.3. OT-a) i trošak ročišta za objavu od 29.04.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.t.3. OT-a), što zajedno sa PDV-om od 25% iznosi 14.425,00 eura, jer taj trošak nije potreban za vođenje konkretne parnice, s obzirom na to da se u slučaju nedolaska uredno pozvane stranke na navedeno ročište, presuda objavljuje na e-oglasnoj ploči suda tako da stranka ima mogućnost biti upoznata sa sadržajem presude od prvog dana od kada joj teče rok za eventualno podnošenje žalbe protiv objavljene presude, tako da tužitelju nije priznat sveukupan parnični trošak u iznosu od 14.425,00 eura te je odlučeno kao u točki IV. Izreke ove presude.

U Zagrebu 29. travnja 2025. godine

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Spis u kalendar 30 dana – parnična pisarnica