REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. P-6407/2021-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UJ iz [adresa], U [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Saneli Kontin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić u Križevcima, protiv tuženika protiv tuženika Addiko Bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetnika u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnice tužitelja CJ, odvjetničku vježbenice, te punomoćnika tuženika Hrvoja Matića, odvjetnika, dana 29. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od dana 14.08.2006. godine, broj ugovora 306-494/2006 a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Koturaška 47, Podružnica Rijeka, Rijeka, Jadranski trg 3, a koja banka je pripojena tuženiku kao društvu preuzimatelju.".
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora 306- 494/2006 a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb, Koturaška 47, Podružnica Rijeka, Rijeka, Jadranski trg 3, a koja banka je pripojena tuženiku kao društvu preuzimatelju u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu, broj ugovora 306- 494/2006 a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb, Koturaška 47, Podružnica Rijeka, Rijeka, Jadranski trg 3, a koja banka je pripojena tuženiku kao društvu preuzimatelju u dijelu u kojemu je u članku 5. Ugovora ugovorena naknada kao jednokratan trošak obrade u visini od 1,25 % iznosa kredita, a naplaćuje se prije isplate kredita te se odbija od iznosa kredita.
IV. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu, broj ugovora 306- 494/2006 a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb, Koturaška 47, Podružnica Rijeka, Rijeka, Jadranski trg 3, a koja banka je pripojena tuženiku kao društvu preuzimatelju u dijelu u kojemu je u članku 8. Ugovora ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-adria-Bank d.d.
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 11.794,48 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a koja kamata teče kako slijedi:
-na iznos od 2,36 EUR od dana 02.10.2006.godine do potpune isplate;
-na iznos od 1,93 EUR od dana 31.10.2006.godine do potpune isplate;
-na iznos od 0,70 EUR od dana 30.11.2006.godine do potpune isplate;
-na iznos od 0,66 EUR od dana 31.03.2008.godine do potpune isplate;
-na iznos od 13,16 EUR od dana 31.10.2008.godine do potpune isplate;
-na iznos od 3,27 EUR od dana 02.12.2008.godine do potpune isplate;
-na iznos od 18,64 EUR od dana 05.01.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 19,30 EUR od dana 06.02.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 20,44 EUR od dana 02.03.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 17,24 EUR od dana 31.03.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 17,85 EUR od dana 30.04.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 12,97 EUR od dana 01.06.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 9,28 EUR od dana 02.07.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 10,33 EUR od dana 31.07.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 13,25 EUR od dana 02.09.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 11,37 EUR od dana 01.10.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 10,14 EUR od dana 02.11.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 13,68 EUR od dana 01.12.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 16,62 EUR od dana 31.12.2009.godine do potpune isplate;
-na iznos od 20,73 EUR od dana 01.02.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 19,78 EUR od dana 01.03.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 25,35 EUR od dana 31.03.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 24,30 EUR od dana 30.04.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 34,45 EUR od dana 11.06.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 42,76 EUR od dana 12.07.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 37,67 EUR od dana 03.08.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 51,72 EUR od dana 31.08.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 46,25 EUR od dana 11.10.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 49,20 EUR od dana 12.11.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,05 EUR od dana 13.12.2010.godine do potpune isplate;
-na iznos od 71,47 EUR od dana 10.01.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,16 EUR od dana 12.02.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 59,93 EUR od dana 11.03.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 56,98 EUR od dana 04.04.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 59,87 EUR od dana 30.04.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 82,24 EUR od dana 31.05.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 75,03 EUR od dana 05.07.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 131,14 EUR od dana 10.08.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 52,10 EUR od dana 10.09.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 48,21 EUR od dana 11.10.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 49,18 EUR od dana 11.11.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 50,16 EUR od dana 30.11.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 53,27 EUR od dana 31.12.2011.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,12 EUR od dana 10.02.2012.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,52 EUR od dana 06.03.2012.godine do potpune isplate;
-na iznos od 53,59 EUR od dana 13.04.2012.godine do potpune isplate;
-na iznos od 54,63 EUR od dana 10.05.2012.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,92 EUR od dana 13.06.2012.godine do potpune isplate;
-na iznos od 53,96 EUR od dana 19.07.2012.godine do potpune isplate;
-na iznos od 54,52 EUR od dana 10.08.2012.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,85 EUR od dana 28.02.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 56,21 EUR od dana 02.04.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 53,00 EUR od dana 08.05.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 49,53 EUR od dana 31.05.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 50,36 EUR od dana 17.07.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 50,65 EUR od dana 31.07.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 52,64 EUR od dana 31.08.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 53,07 EUR od dana 16.10.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,70 EUR od dana 06.12.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,70 EUR od dana 06.12.2013.godine do potpune isplate;
-na iznos od 53,59 EUR od dana 10.01.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 54,11 EUR od dana 31.01.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,54 EUR od dana 28.02.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,07 EUR od dana 31.03.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 53,49 EUR od dana 30.04.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 52,97 EUR od dana 16.06.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 54,17 EUR od dana 15.07.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,02 EUR od dana 14.08.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 55,37 EUR od dana 15.09.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 56,40 EUR od dana 15.10.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 57,78 EUR od dana 14.11.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,14 EUR od dana 15.12.2014.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,36 EUR od dana 15.01.2015.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,02 EUR od dana 10.02.2015.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,02 EUR od dana 16.03.2015.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,02 EUR od dana 15.04.2015.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,02 EUR od dana 15.05.2015.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,02 EUR od dana 15.06.2015.godine do potpune isplate;
-na iznos od 58,02 EUR od dana 03.07.2015.godine do potpune isplate;
-na iznos od 8.342,19 EUR od dana 03.07.2015.godine do potpune isplate; a sve u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 421,23 EUR na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od dana 24.08.2006. godine do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.059,73 EUR na ime uplate naknade prijevremenu otplatu kredita zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od dana 03.07.2015. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.
VIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.610,11 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
r i j e š i o je
Tužba je povučena za iznos od 2.605,67 eur.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika dana 14. kolovoza 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.100,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 15 godina. Tužitelj upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Navodi kako se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača. Ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Također, ističe kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope nepoštena, pa time i ništetna. S obzirom na ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu, te ništetnosti ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to ističe kako je sklopljeni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, a što proizlazi i iz odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje i da Ugovor o kreditu sadrži i nepoštenu i ništetnu odredbu glede ugovorene naknade iz čl. 5. Ugovora, u kojem je ugovorena naknada kao jednokratan trošak obrade u visini od 1,25% iznosa kredita, a naplaćuje se prije isplate kredita te se odbija od iznosa kredita, jer o navedenoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali. Isto tako je vidljivo da je tužitelju na ime prijevremene otplate kredita, odnosno izlazne naknade naplaćen iznos od 7.984,57 kn i to dana 03. srpnja 2015. godine, dakle, temeljem ništetno ugovorene odredbe čl. 8. sklopljenog Ugovora. Stoga tužitelj prvenstveno traži utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 14. kolovoza 2006. godine u cijelosti, a za slučaj da sud takav tužbeni zahtjev ocijeni neosnovan, traži da se utvrde ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu i to odredba kojom je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, u dijelu u kojem je u čl. 5. Ugovora ugovorena naknada kao jednokratan trošak obrade u visini od 1,25% iznosa kredita, te u dijelu u kojem je u čl. 8. Ugovora ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita. Ujedno potražuje isplatu preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule u ukupnom iznosu od 92.269,17 kn s pripadajućim kamatama i troškovima postupka, na ime preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 19.632,43 kn s pripadajućim kamatama i troškovima postupka, iznos od 3.173,76 kn na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te iznos od 7.984,50 kn na ime uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve to uz pripadajuće zakonske zatezne kamate i troškovima postupka.
2. Tužitelj je podneskom od 10. veljače 2023. godine povukao eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev pod točkom V. izreke, kojim je zatražio isplatu iznosa od 19.632,43 kn na ime preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, dok je u preostalom dijelu zahtjev uredio u skladu sa promjenom važeće valute u Republici Hrvatskoj te uz zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora i eventualno kumulirani zahtjev u odnosu na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora, potražuje i isplatu iznosa od 12.246,21 eur s osnove valutne klauzule, iznos od 421,23 eur na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva te iznos od 1.059,73 eur na ime uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. Nakon nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, tužitelj je podneskom od 13. ožujka 2024. godine uredio eventualno kumulirani kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, na način da je s osnove valutne klauzule zatražio isplatu iznosa od 11.794,48 eur, iznos od 421,23 eur na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva te iznos od 1.059,73 eur na ime uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu od 14. kolovoza 2006. godine s Aneksom broj I od 25. kolovoza 2011. godine i Aneksom broj II od 22. kolovoza 2012. godine. Navodi kako pogrešno drži tužitelj da bi Ugovor o kreditu bio ništetan, jer je u skladu s odredbom čl. 1021. ZOO-a mogućnost opstojnosti ugovora osnovni kriterij kod određivanja bitnih sastojaka ugovora. Pogrešan je stav tužitelja da bi zbog eventualne ništetnosti naknadnih jednostranih povećanja kamatne stope bio ništetan cijeli ugovor o kreditu, jer isti može opstati i bez tog dijela. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe kako su sva potraživanja tužitelja vezano za eventualne razlike s osnove promjenjivosti kamatne stope u zastari. Također ističe kako nije točno da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu isključivo svojom odlukom, te da nisu ispunjeni ni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, jer je sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima. Ističe kako je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa odobrenog kredita, te sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti. Stoga ističe kako ne postoji niti jedna pravna osnova na temelju koje bi odredba čl. 5. Ugovora bila ništetna. Također, da je riječ o odredbi i obvezi koja se može izračunati jednostavnom matematičkom operacijom u odnosu na iznos kredita. U odnosu na ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita navodi kako u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik trpi stvarnu štetu u smislu čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, a koja nije ni na koji način povezana s budućom dospjelom kamatom koju bi tužitelj platio da je redovno podmirio svoje obveze iz Ugovora o kreditu, već se odnosi na administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. Također navodi kako je navedena odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ujedno ističe i prigovor zastare.
5. Na ročištu održanom 13. ožujka 2025. godine tuženik je učinio nespornim visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazne naknade) u iznosu od 7.984,57 kn, što iznosi 1.059,73 eur.
6. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, Aneks I. ugovora o kreditu, Aneks II. ugovora o kreditu, Ugovor o djelu, otplatni plan, sudsku praksu, tablicu kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, dopise stranaka, simulirani otplatni plan, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.
7. Sud nije uzeo u obzir pisane izjave djelatnika tuženika kao izjave svjedoka, jer takav način izvođenja dokaza u parničnom postupku nije u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP).
8. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka PJ i IJ, jer je tuženik odustao od prijedloga za njihovim saslušanjem.
9. Također nije proveden ni dokaz saslušanjem svjedoka FJ, jer je tuženik u daljnjem tijeku postupka odustao i od saslušanja navedenog svjedoka.
10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
11. Kako je tužitelj podneskom od
. godine snizio tužbeni
zahtjev, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, a čemu se tuženik nije protivio, to je temeljem odredbe čl. 193. ZPP-a riješeno kao u izreci.
12. Među strankama nije sporno da je dana 14. kolovoza 2006. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 3,88% godišnje. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.
13. Nadalje, nije sporno da visina naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosi 1.059,73 eur.
14. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu sa sklopljenim Aneksima u cijelosti, utvrđeno je kako je navedeni zahtjev neosnovan.
15. Eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihovog izuzimanja u primjeni, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštene odredbe u cijelosti ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi.
16. Naime, prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.
17. Analizirajući druge odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nije utvrđeno da bi one bile ništetne (tako i Rev-239/25).
18. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora i isplatu po toj osnovi odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom I.
19. U odnosu na ništetnost pojedinih odredbi ugovora sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu sa općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništavim odredbama, te da li tužitelj osnovano ima pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO).
20. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
21. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
22. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16- 5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
23. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
24. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.
25. Tužitelj u svom iskazu navodi da je prije sklapanja ovog Ugovora o kreditu imao kredit u valuti EUR u iznosu od 25.000,00 koji mu je bio potreban za kupnju većeg stana jer su do tada živjeli u malom stanu. Tako su sa kreditom u EUR i prodajom tog malog stana kupili veći stan. Međutim, taj stan je trebalo urediti te je nakon par godina u tu svrhu otišao u banku i pitao da li je moguće postojeći kredit refinancirati kako bi im ostalo i nešto novaca za uređenje stana. U banci su rekli da može i upravo im je djelatnica banke predložila da uzmu kredit u CHF, jer je manja rata i mogli bi dobiti više novaca. Do tada nije razmišljao uopće o toj valuti, a djelatnica banke ih nije upozorila na bilo kakve opasnosti. U početku je rata bila prihvatljiva, međutim, nakon nekog vremena je počela toliko rasti da je na nju odlazila cijela njegova plaća te su bili prisiljeni prodati stan. Sa tim sredstvima su zatvorili kredit i pritom plaćati naknadu za zatvaranje. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije znao da će trebati takvu naknadu platiti niti su o njoj razgovarali. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu rata je iznosila oko 1.800,00 kn, da bi pred kraj došla do iznosa od 3.400,00– 3.600,00 kn. Nije mogao pregovarati sa bankom o pojedinim odredbama, kasnije je slučajno saznao i za moratorij koji je i tražio. Otprilike je znao što to znači troškovi jednokratne obrade kredita, međutim, nije znao detalje niti točno na koje se troškove to odnosi. U tom se stanu nije nikada bavio nekom poslovno djelatnošću, obrtom ili sl. Prethodno je dizao neke sitnije kredite, ali nikada stambeni kredit. To su bili kratkoročni kunski krediti. Poznat mu je pojam valutne klauzule, vjeruje da je razumio što ona znači, ali nisu mu bili poznati detalji o tome što na nju utječe, kako se to mijenja. Prilikom potpisa Ugovora pročitao je Ugovor o kreditu. U odnosu na odredbu čl. 5 Ugovora o kreditu, navodi kako je razumio što u njoj piše, ali ne zna na što su ti novci otišli. Da je bio i veći iznos, on bi ga u tom trenutku podmirio jer mu je bio potreban kredit.
26. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, obzirom je isti životan i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid.
27. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, te je stoga utvrđen njegov status potrošača.
Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.
28. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
29. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
30. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta.
31. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u članku 16. stavku 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.
32. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača Europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, što više, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda EU broj C- 488/11 od 30. svibnja 2013.).
33. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, kako to navodi tuženik, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
34. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
35. Stoga, a kako su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženice, da se o tim odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da on nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika, slijedom čega je takva odredba ništava, sukladno odredbama navedenih zakona o zaštiti potrošača i rečene odluke povodom tužbe za kolektivnu zaštitu.
36. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja.
37. U odnosu na naknadu za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, valja navesti kako je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
38. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
39. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".
40. Sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,35% od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 421,23 eur, te čl. 8. kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 1.059,73 eur, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.
41. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
42. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
43. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
44. S druge strane, proizlazi da je tužitelj iz Ugovora o kreditu mogao vidjeti da postoji obveza plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.
45. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
46. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
47. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
48. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
49. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
50. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.
51. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
52. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju stana, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
53. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
54. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
56. O spornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a iste je nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac. Stoga tužitelj, potrošač, nije niti imao utjecaja na njezin sadržaj, te je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita određena samo na način da je upućeno na Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Drugim riječima, iako je tuženik, trgovac, prilikom prijevremene otplate kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi.
57. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, valutnu klauzulu, odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i odlučiti kao u izreci pod točkama II, III i IV.
58. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a.
59. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., to je petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu, pa kako je tužba podnesena 27. srpnja 2021. godine, to je prigovor zastare neosnovan.
60. U odnosu na prigovor zastare potraživanja kod naknada za obradu zahtjeva i prijevremene otplate kredita sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.
61. Prema odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
62. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
63. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.629,47 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 32.104,49 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.261,01 EUR. Tijekom otplate kredita manje plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope nije bilo. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 88.865,73 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.794,48 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.093,85 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 145,18 EUR.
64. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije, tim više što nije bilo primjedbi ni prigovora na isti.
65. Naime, tuženik nije imao prigovore na matematički izračun vještaka, dok se na prigovore pravne prirode ne može očitovati vještak, već je to zadatak suda.
66. Visina naknade za obradu zahtjeva utvrđena je uvidom u isplatni nalog koji je dostavio tuženik, dok visina naknade za prijevremenu otplatu kredita među strankama nije sporna.
67. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti zahtjev tužitelja za isplatu više preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, plaćene naknade za obradu zahtjeva te naknade za prijevremenu otplatu kredita, visina kojih je utvrđena u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka, te odlučiti kao u izreci pod točkama V, VI i VII.
68. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, te da se na sve što nije ugovoreno u toj odredbi primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
69. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
70. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 500,00 eur, za sastav podnesaka od 08.07.2022.g., 10.02.2023.g. i 13.03.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 500,00 eur, te za zastupanje na ročištima 13.07.2022.g., 25.01.2024.g., 13.11.2024.g. i 13.03.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 500,00 eur, što ukupno iznosi 4.000,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 1.000,00 eur ukupno iznosi 5.000,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 104,89 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 5.104,89 eur, a razmjerno uspjehu tužitelja u odnosu na eventualno kumulirane tužbene zahtejve u odnosu na osnovi visinu, iznosi 4.288,11 eur. Navedenom iznosu pribrojen je i trošak vještačenja u iznosu od 322,00 eur, koji je tužitelju priznat u cijelosti, tako da ukupno trošak iznosi 4.610,11 eur.
71. U odnosu na odbijeni dio zahtjeva kojim je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti Ugovora u cijelosti, nisu nastali posebni troškovi.
72. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom VIII.
U Zagrebu, 29. travnja 2025. godine
Sudac:
Vanesa Brizić Bahun
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
