Poslovni broj: P-4147/2023-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista UĐ, u pravnoj stvari tužitelja DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. travnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nenada Horvata, odvjetnika iz Zagreba, i zamjenice punomoćnice tuženika OĐ, odvjetničke vježbenice, dana 29. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.644,90 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:

EUR 4.02 počev od 8.2.2008. do isplate

EUR 14.90 počev od 8.3.2008. do isplate

EUR 13.99 počev od 21.3.2008. do isplate

EUR 9.84 počev od 9.10.2008. do isplate

EUR 30.28 počev od 7.11.2008. do isplate

EUR 20.38 počev od 8.12.2008. do isplate

EUR 52.17 počev od 2.1.2009. do isplate

EUR 28.02 počev od 6.2.2009. do isplate

EUR 27.55 počev od 6.3.2009. do isplate

EUR 23.30 počev od 7.4.2009. do isplate

EUR 19.69 počev od 8.5.2009. do isplate

EUR 18.82 počev od 8.6.2009. do isplate

EUR 17.35 počev od 8.7.2009. do isplate

EUR 16.61 počev od 7.8.2009. do isplate

EUR 17.77 počev od 8.9.2009. do isplate

EUR 16.08 počev od 7.10.2009. do isplate

EUR 16.30 počev od 7.11.2009. do isplate

EUR 22.61 počev od 8.1.2010. do isplate

EUR 25.71 počev od 8.2.2010. do isplate

EUR 22.56 počev od 8.3.2010. do isplate

EUR 32.91 počev od 2.4.2010. do isplate

EUR 27.87 počev od 7.5.2010. do isplate

EUR 33.40 počev od 8.6.2010. do isplate

EUR 40.65 počev od 6.7.2010. do isplate

EUR 34.55 počev od 7.8.2010. do isplate

EUR 53.09 počev od 8.9.2010. do isplate

EUR 43.36 počev od 7.10.2010. do isplate

EUR 43.15 počev od 8.11.2010. do isplate

EUR 51.60 počev od 8.12.2010. do isplate

EUR 66.52 počev od 31.12.2010. do isplate

EUR 56.40 počev od 8.2.2011. do isplate

EUR 50.52 počev od 7.3.2011. do isplate

EUR 51.87 počev od 7.4.2011. do isplate

EUR 57.44 počev od 6.5.2011. do isplate

EUR 73.90 počev od 8.6.2011. do isplate

EUR 69.59 počev od 6.7.2011. do isplate

EUR 103.82 počev od 8.8.2011. do isplate

EUR 105.80 počev od 6.9.2011. do isplate

EUR 70.79 počev od 7.10.2011. do isplate

EUR 72.75 počev od 8.11.2011. do isplate

EUR 69.57 počev od 8.12.2011. do isplate,

EUR 78.27 počev od 9.1.2012. do isplate

EUR 82.66 počev od 7.2.2012. do isplate

EUR 76.60 počev od 8.3.2012. do isplate

EUR 79.98 počev od 6.4.2012. do isplate

EUR 78.18 počev od 8.5.2012. do isplate

EUR 83.67 počev od 8.6.2012. do isplate

EUR 77.82 počev od 7.7.2012. do isplate

EUR 81.20 počev od 8.8.2012. do isplate

EUR 75.97 počev od 8.9.2012. do isplate

EUR 74.43 počev od 6.10.2012. do isplate

EUR 80.16 počev od 8.11.2012. do isplate

EUR 77.35 počev od 10.12.2012. do isplate

EUR 81.75 počev od 8.1.2013. do isplate

EUR 76.75 počev od 8.2.2013. do isplate

EUR 69.14 počev od 8.3.2013. do isplate

EUR 81.47 počev od 5.4.2013. do isplate

EUR 75.00 počev od 7.5.2013. do isplate

EUR 73.82 počev od 7.6.2013. do isplate

EUR 69.83 počev od 4.7.2013. do isplate

EUR 73.59 počev od 2.8.2013. do isplate

EUR 74.99 počev od 7.9.2013. do isplate

EUR 76.78 počev od 4.10.2013. do isplate

EUR 78.13 počev od 7.11.2013. do isplate

EUR 76.63 počev od 4.12.2013. do isplate

EUR 78.98 počev od 7.1.2014. do isplate

EUR 81.26 počev od 8.2.2014. do isplate

EUR 74.46 počev od 7.3.2014. do isplate

EUR 81.24 počev od 8.4.2014. do isplate

EUR 77.55 počev od 8.5.2014. do isplate

EUR 79.55 počev od 7.6.2014. do isplate

EUR 78.01 počev od 3.7.2014. do isplate

EUR 82.28 počev od 4.8.2014. do isplate

EUR 84.22 počev od 8.9.2014. do isplate

EUR 80.70 počev od 7.10.2014. do isplate

EUR 85.77 počev od 7.11.2014. do isplate

EUR 84.40 počev od 8.12.2014. do isplate

EUR 86.85 počev od 7.1.2015. do isplate

EUR 87.22 počev od 31.1.2015. do isplate

EUR 67.52 počev od 6.3.2015. do isplate

EUR 74.76 počev od 7.4.2015. do isplate

EUR 72.35 počev od 2.5.2015. do isplate

EUR 37.38 počev od 3.6.2015. do isplate

EUR 36.17 počev od 7.7.2015. do isplate

EUR 37.38 počev od 7.8.2015. do isplate

EUR 35.88 počev od 4.9.2015. do isplate

EUR 34.73 počev od 9.10.2015. do isplate

EUR 35.88 počev od 7.11.2015. do isplate

EUR 37.14 počev od 4.12.2015. do isplate

EUR 38.38 počev od 7.1.2016. do isplate

EUR 38.38 počev od 8.2.2016. do isplate

EUR 34.50 počev od 8.3.2016. do isplate

EUR 36.88 počev od 8.4.2016. do isplate

EUR 35.69 počev od 30.4.2016. do isplate

EUR 47.31 počev od 8.6.2016. do isplate

EUR 48.10 počev od 4.7.2016. do isplate

EUR 48.81 počev od 8.8.2016. do isplate

EUR 45.10 počev od 8.9.2016. do isplate

EUR 43.44 počev od 7.10.2016. do isplate

EUR 46.49 počev od 8.11.2016. do isplate

EUR 47.81 počev od 30.11.2016. do isplate

EUR 50.73 počev od 7.1.2017. do isplate

EUR 48.81 počev od 4.2.2017. do isplate

EUR 45.41 počev od 1.3.2017. do isplate

EUR 50.27 počev od 8.4.2017. do isplate

EUR 46.67 počev od 8.5.2017. do isplate

EUR 47.24 počev od 8.6.2017. do isplate

EUR 44.56 počev od 6.7.2017. do isplate

EUR 39.60 počev od 4.8.2017. do isplate

EUR 40.28 počev od 4.9.2017. do isplate

EUR 40.18 počev od 30.9.2017. do isplate

EUR 39.96 počev od 31.10.2017. do isplate

EUR 38.68 počev od 30.11.2017. do isplate

EUR 39.22 počev od 31.12.2017. do isplate

EUR 38.58 počev od 31.1.2018. do isplate

EUR 34.77 počev od 28.2.2018. do isplate

EUR 36.09 počev od 31.3.2018. do isplate

EUR 32.52 počev od 30.4.2018. do isplate

EUR 38.62 počev od 31.5.2018. do isplate

EUR 36.49 počev od 30.6.2018. do isplate

EUR 37.57 počev od 31.7.2018. do isplate

EUR 41.52 počev od 31.8.2018. do isplate

EUR 40.63 počev od 30.9.2018. do isplate

EUR 41.07 počev od 31.10.2018. do isplate

EUR 39.93 počev od 30.11.2018. do isplate

EUR 41.84 počev od 31.12.2018. do isplate

EUR 40.45 počev od 31.1.2019. do isplate

EUR 37.84 počev od 28.2.2019. do isplate

EUR 44.02 počev od 31.3.2019. do isplate

EUR 40.23 počev od 30.4.2019. do isplate

EUR 43.68 počev od 31.5.2019. do isplate

EUR 43.54 počev od 30.6.2019. do isplate

EUR 45.34 počev od 31.7.2019. do isplate

EUR 46.18 počev od 31.8.2019. do isplate

EUR 45.72 počev od 30.9.2019. do isplate

EUR 45.77 počev od 31.10.2019. do isplate

EUR 42.13 počev od 30.11.2019. do isplate

EUR 44.99 počev od 31.12.2019. do isplate

EUR 47.14 počev od 31.1.2020. do isplate

EUR 50.16 počev od 29.2.2020. do isplate

EUR 57.52 počev od 31.3.2020. do isplate

EUR 54.69 počev od 30.4.2020. do isplate

EUR 57.26 počev od 31.5.2020. do isplate

EUR 55.58 počev od 30.6.2020. do isplate

EUR 54.79 počev od 31.7.2020. do isplate

EUR 54.52 počev od 31.8.2020. do isplate

EUR 52.78 počev od 30.9.2020. do isplate

EUR 56.43 počev od 31.10.2020. do isplate

EUR 46.25 počev od 30.11.2020. do isplate

EUR 47.10 počev od 31.12.2020. do isplate

EUR 48.29 počev od 31.1.2021. do isplate

EUR 41.88 počev od 28.2.2021. do isplate

EUR 45.10 počev od 31.3.2021. do isplate

EUR 43.88 počev od 30.4.2021. do isplate

EUR 45.94 počev od 31.5.2021. do isplate

EUR 44.08 počev od 30.6.2021. do isplate

EUR 48.14 počev od 31.7.2021. do isplate

EUR 47.46 počev od 31.8.2021. do isplate

EUR 45.64 počev od 30.9.2021. do isplate

EUR 50.19 počev od 31.10.2021. do isplate

EUR 50.87 počev od 30.11.2021. do isplate

EUR 53.58 počev od 31.12.2021. do isplate

EUR 53.79 počev od 31.1.2022. do isplate

EUR 49.06 počev od 28.2.2022. do isplate

EUR 55.50 počev od 31.3.2022. do isplate

EUR 54.34 počev od 30.4.2022. do isplate

EUR 59.72 počev od 31.5.2022. do isplate

EUR 61.33 počev od 30.6.2022. do isplate

EUR 67.98 počev od 31.7.2022. do isplate

EUR 73.55 počev od 31.8.2022. do isplate

EUR 75.82 počev od 30.9.2022. do isplate

EUR 71.18 počev od 31.10.2022. do isplate

EUR 109.71 počev od 30.11.2022. do isplate

EUR 112.88 počev od 31.12.2022. do isplate

EUR 107.49 počev od 31.1.2023. do isplate

EUR 150.61 počev od 28.2.2023. do isplate

EUR 165.35 počev od 31.3.2023. do isplate

EUR 164.99 počev od 30.4.2023. do isplate

EUR 215.65 počev od 31.5.2023. do isplate

EUR 204.00 počev od 30.6.2023. do isplate

EUR 222.92 počev od 31.7.2023. do isplate

EUR 263.04 počev od 31.8.2023. do isplate

EUR 248.36 počev od 30.9.2023. do isplate

EUR 263.30 počev od 31.10.2023. do isplate

EUR 272.05 počev od 30.11.2023. do isplate

EUR 307.37 počev od 31.12.2023. do isplate

EUR 299.67 počev od 31.1.2024. do isplate

EUR 269.99 počev od 29.2.2024. do isplate

EUR 271.79 počev od 31.3.2024. do isplate,

kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.650,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 29. travnja 2025. godine do isplate, sve po kamatnoj stopi određenoj za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom prijeboja kojim tuženik potražuje od tužitelja platež iznosa od 1.500,00 EUR (s osnova potplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25.05.2023. g. navodi da je tužitelj sa tuženim sklopio Ugovor o kreditu broj 066-32/2007 od 30.3.2007. a prema kojem je tuženik kao kreditor užitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 230.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 01.siječnja 2004. god. Do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana. Obzirom na to da su predmetne odluke iz ove točke tužbe javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, ovdje ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. S obzirom da je pravomoćnom presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. V. Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anutitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženi stekao bez osnove Stoga je isti navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj. Tužitelj je temeljem prometa po kreditu napravio izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova tečaja, na okolnost pozitivne razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog stvarno obračunatog i plaćenog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 9,811.46 eura sa pripadajućom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tužitelj podneskom od 21.06.2024.g. precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da potražuje od tuženika platež iznosa od 12.644,90 eura s osnova promjene valute, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i s datumima dospijeća kako to proizlazi iz navedenog podneska, uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate. Tužitelj nastavno u daljnjem tijeku postupka ističe prigovor zastare na potraživanje tuženika istaknuto prigovorom prijeboja.

3. Kako predmetno preciziranje tužbenog zahtjeva predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, odnosno preinaku istog u smislu čl. 191 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), i kojem se povećanju tužbenog zahtjeva tuženik usprotivio u smislu čl. 190 ZPP-a u daljnjem tijeku postupka, sud je riješio dopustiti preinaku tužbe, smatrajući isto svrhovitim za konačno rješenje odnosa među strankama slijedom čega je sud nastavio postupak po tužbi postavljenom podneskom od 21.06.2024.g.

4. Naime, sud je prilikom odlučivanja primijenio odredbu čl. 190 st. 2 ZPP-a koja je u primjeni u odnosu na sve prvostupanjske postupke koji su u tijeku nakon stupanja izmjena i dopuni ZPP-a od 01.09.2019.g. (NN broj 70/19), a koja odredba propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

5. To iz razloga što je stav ovog suda kako utvrđenja iz vještačkog nalaza i mišljenja predstavljaju nove činjenice koje tužitelj nije mogao nikako znati u vrijeme zaključenja prethodnog postupka, odnosno prije provođenja financijskog vještačenja, slijedom čega je imenovani tek po provedenom vještačenju bio u mogućnosti urediti tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćenu kamatu i valutnu klauzulu koje potražuje u ovom postupku. Sud je stoga u odnosu na navedeno primijenio odredbu čl. 299 st. 2 ZPP-a i analognom primjenom citirane zakonske odredbe odlučio dopustiti tužiteljevu preinaku.

6. Naime, specifičnost je brojnih sporova radi isplate to što u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz financijskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određeni tužbeni zahtjev u pogledu visine istog sa osnove preplaćene kamate i valute, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog financijskog vještačenja budući u trenutku podnošenja tužbe i kao prilikom zaključenja prethodnog postupka tužitelj ne može sa sigurnošću znati visinu preplaćene kamate i anuiteta sa osnova tečaja, radi čega je tužitelj na pripremnom ročištu i predložio provođenje financijskog vještačenja u smislu čl. 250 ZPP-a. U protivnome, provedeno vještačenje ne bi imalo smisao jer ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu pretplaćenih iznosa (čl. 250 ZPP-a), isto to je potrebno i tužitelju da bi mogao urediti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Stoga u ovom slučaju se ne radi o nikakvom propustu na strani tužitelja u smislu čl. 299 st. 3 ZPP-a, već okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, okolnostima koje su rezultat provođenja dokaza koji je na temelju prijedloga tužitelja na pripremnom ročištu proveden pa u takvim situacijama nedopuštenost tužbe može teško ugroziti pravozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka.

7. Također se ukazuje na stajalište Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, na zapisniku posl.broj Su IV –162/2021 od 26.11.2021. gdje je zaključeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP-2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22; dalje: ZZP-2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je dakle da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora bio osnivač i direktor trgovačkog društva ZAGREBAČKI TRGOVINSKI CENTAR, društvo s ograničenom odgovornošću za promet, usluge i trgovinu, ZTC d.o.o., OIB: 13827982117Iz svega priloženog je očigledno da se tužitelj nema pravo pozivati na kolektivne presude za zaštitu interesa i prava potrošača, kad on pri sklapanju ugovora nije nastupao kao potrošač. Nadalje tuženik ističe kako je tužitelj bio djelatnik banke u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, te ne može biti govora kako isti nije znao značenje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te da mu značajke ugovora nisu bile poznate ili nisu bile objašnjenje, odnosno da mu iste nisu bile jasne. U odnosu na tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je snova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/ (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Napominje da tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Navodi da je ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem Interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokakze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja izrađenog prije pokretanja samog postupka kao odlučnog za predmetni postupak. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želil utvrditi u upostupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtjevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

9. Tuženik u daljnjem tijeku na pripremnom ročištu ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a koji prigovor radi prijeboja precizira na iznos od 1.500,00 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik nastavno u daljnjem tijeku postupka ističe da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva jer smatra da je tužitelj mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos obzirom da je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Podredno, tuženik za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 9,811.46 eura ističe prigovor zastare.

10. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja te je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02.04.2007.g. (list 27-34 spisa), knjigovodstvenu karticu po kreditu (list 8-12 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 17 spisa), otplatni plan za kredit i specifikaciju uplata (list 19-26 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Također je provedeno financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji, oec. Petri Blašković koja je dana 15.05.2024.g. dostavila sudu pisani nalaz i mišljenje, kao i pisano očitovanje dana 15.11.2024.g., te je ujedno provedeno saslušanje imenovane vještakinje radi otklanjanja prigovora koje je istaknuo tuženik. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točci I izreke presude, dok je tuženika valjalo odbiti s njegovim potraživanjem istaknutog prigovorom prijeboja kako to proizlazi iz točke II izreke presude.

11. Prema stavu ovoga suda, tužbeni se zahtjev u konkretnom slučaju temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15., 60/16. i 29/18.– dalje: ZOO).

12. Nesporno je među strankama, a koja je činjenica ujedno i razvidna iz dokumentacije u spisu:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a prednik tuženika kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 02.04.2007.,g., da je iznos odobrenog kredita iznosio 230.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj; da je namjena kredita bila kupnja nekretnine (čl. 1., 2. i 3 Ugovora),

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 21 godinu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 489,85 CHF, a koji anuiteti dospijevaju uzastopno dospijevaju prvog dana u mjesecu (čl. 4 ugovora)

13. Nesporno je također da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

14. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač od 04.04.2012.g. koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP-a i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

16. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

21. Obzirom da je bilo potrebno utvrditi da li se i u kojoj mjeri intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na konkretan slučaj, obzirom da se u kolektivnom sporu utvrđuje razumljivost odredbi prosječnom (neodređenom) potrošaču, dok se pojedinačni spor odnosi na određenog potrošača i određene okolnosti svakog pojedinog slučaja, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja na njegov prijedlog. Nadalje, tuženik je tijekom postupka podneskom od 03.02.2025.g. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka djelatnika banke i javnog bilježnika.

22. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je dignuo stambeni kredit u svrhu kupnje stana 2007. u tadašnjoj Hypo banci, a u tom stanu živi i danas. Kredit je podignut na period od 21 godinu i još ga danas otplaćuje. Banka je direktno kredit isplatila izvođaču zgrade, koliko se sjeća. Ne sjeća se puno toga vezano za sklapanje ugovora o kreditu, osim što se sjeća da su mu ponudili kredit u švicarcima i rekli su mu da je to najpovoljnija opcija za njega. Tužitelj misli da je u njegovom slučaju bila ženska osoba djelatnica banke. On je u to vrijeme radio u Hypo Leasing Kroatien d.o.o. i tada su zaposlenici Hypo Leasing Kroatien d.o.o. imali mogućnost sklopiti povoljniji kredit u švicarcima kod Hypo banke i zato je i on sklopio taj ugovor o kreditu. Na poseban upit suda da li se tužitelj u svom zanimanju ekonomista susretao sa rizicima valutnih tečaja, tužitelj je iskazao da nije jer se on uopće ne bavi tom vrstom posla. Radio je na poslovnoj suradnji sa autosalonima. On se ne sjeća posebnih detalja vezano za sklapanje ugovora o stambenom kreditu, osim da mu je u tom trenutku bili prezentirano da je to najpovoljnija varijanta, a u tom trenutku je možda i bila najpovoljnija varijanta. On je pročitao ugovor prije njegovog potpisivanja. On je u vrijeme sklapanja ugovora znao što znači sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom i nije tražio pojašnjenje niti jedne ugovorne obveze od djelatnika banke. Na poseban upit u čemu se sastojala povoljnost obzirom da mu je kredit ponuđen kao djelatniku Hypo Leasing Kroatien d.o.o. u odnosu na druge korisnike kredita, tužitelj je iskazao da je kamatna stopa iznosila 4%, što je bilo malo povoljnije nego u ugovorima s drugim valutama. On se je raspitivao i o kreditima u nekoj drugoj valuti, ali je u tim ponudama bila veća kamata. On je kupio stan za svoju obitelj, nije ga nikada iznajmljivao, niti je u njemu obavljao kakvu poslovnu djelatnost, niti je na toj adresi registrirao sjedište trgovačkog društva ili obrt.

23. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit, obzirom je imenovani iskazivao životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja.

24. Imajući u vidu utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužitelja, sud nalazi da se intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na ovaj konkretan slučaj budući da je iz tužiteljeva iskaza razvidno da tuženik, odnosno njegov djelatnik prilikom sklapanja kredita nisu upozorili tužitelja na razloge i kriterije koji bi doveli do povećanja tečaja da bi se moglo reći da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat sa predmetnim parametrima.

25. Bitno je za istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, dakle predmet koji se je vodio u slučaju "Franak" u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita." Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj.

26. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju. Čak i da su tužitelju dostavljeni podaci od tuženika vezano za mijenjanje kamatne stope, napominje se da on nije bio upoznat o parametrima koji dovode do tih promjena.

27. Temeljem svega ranije navedenog iz kojih proizlazi da je sud vezan utvrđenjima iz parnice u kojoj su raspravljena pitanja zaštite kolektivnih interesa, te imajući u vidu naprijed iznesena utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužitelja, a iz kojeg je razvidno da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane djelatnika tuženika bio upoznat samo sa činjenicom da je kredit u švicarcima najpovoljnija opcija za njega) sud je u cijelosti otklonio prigovore tuženika da je on poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, te da je tužitelj sklapajući takav ugovor, nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope, da je tužitelja raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

28. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te obzirom na utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužitelja, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

29. U tom pravcu neosnovani su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

30. Po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu recentnu sudsku praksu (VSRH, Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.) tužitelj ne samo da je imao pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u ovome postupku (koji zahtjev nije postavila) već ostvaruje pravo i na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za restituciju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega sud nalazi da tužitelj nije prethodno trebao sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti, kako bi ostvario pravo na isplatu pretplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovornih odredbi.

31. Sud ujedno ocjenjuje kao neosnovan tuženikov prigovor kojim osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a koji prigovor temelji na činjenici da je upravo tužitelj dužan dokazati svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača koja određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz ugovora o namjenskom kreditu koji je predmet ovog postupka je razvidno da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, u svrhu kupnje nekretnine te iz ugovora kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi tužitelj predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopljen u svrhu kupnje stana za sebe i obitelj u kojem sve do danas živi. Slijedom iznijetoga, a kako je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, to sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojim osporava tužitelju svojstvo potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Obzirom da tuženik do zaključenja prethodnog postupka, kao niti do okončanja postupka nije sudu podastro takav dokaz, niti je predložio shodan dokazni prijedlog, o postojanju te činjenice sud zaključuje, u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, i smatra kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

32. Također je ocijenjen kao neosnovan tuženikov prigovor koji temelji na činjenici da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlenik banke da obzirom činjenica da je tužitelj po struci ekonomist te zaposlenik banke ima utjecaj na njegovu kvalifikaciju kao „prosječnog potrošača“ te na poziciju u pregovaranju prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pa posljedično i na ocjenu neravnoteže u pravima), valja reći da navedeno ovisi o posebnim okolnostima i činjenicama svakog pojedinog slučaja. (navedeni pravni stav je izražen i u rješenju VSRH broj Revd- 54/2025 od 15.01.2025.g.). Kako je iz iskaza tužitelja razvidno da se tužitelj u svom zanimanju ekonomiste nije susretao sa rizicima valutnih tečaja, jer se on uopće ne bavi tom vrstom posla, već radi na poslovnoj suradnji sa autosalonima, to sud nalazi kako predmetna činjenica nije od utjecaja na tužiteljevu kvalifikaciju prosječnog potrošača, slijedom čega je otklonjen tuženikov prigovor u odnosu na navedeno.

33. Ovdje valja napomenuti da sud u potpunosti podržava pravno shvaćanje tužitelja koji ističe tijekom postupka kako nije sporno da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga su i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba tobože ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja, obzirom niti ne tvrdi da on općenito ne zna što je valutna klauzula, bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedno to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Dapače tuženik je tužitelju prikazivao uzimanje kredita denominiranog u CHF kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR.

34. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

35. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještakinji Petri Blašković.

36. Iz nalaza i mišljenja imenovane vještakinje proizlazi utvrđenje da se pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita do dana izrade nalaza i mišljenja vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast obveze zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju do dana izrade nalaza i mišljenja iznose 12.644,90 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 90,16 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izrade nalaza i mišljenja slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 12.554,74 EUR.

37. Kako je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje temeljeći isti na činjenici da je izračun vještaka je viši od izračuna banke zbog razlika u datumima plaćanja, odnosno vještak nije naveo pravilne datume plaćanja iz dokumenta Specifikacija uplata, vještakinja je sudu dostavila dana 05.11.2024.g. pisano očitovanje povodom njegovih prigovora.

38. Iz pisanog očitovanja imenovane vještakinje u odnosu na navod tuženika da je vještak koristio neispravne datume plaćanja, vještak se očituje da je koristio podatke tuženika iskazane u dokumentu Pregled prometa za klijenta, odnosno vještak je koristio datume podmirenja pojedine obveze upravo na način kako je to sam tuženik iskazao. Primjera radi, kod anuiteta koji je dospijevao 31.03.2019. godine, dokument Pregled prometa za klijenta na dan 31.03.2019. godine navodi opis „Naplata redovne kamate“ u iznosu od 1.025,87 kn što ujedno čini i visinu mjesečne obveze s obzirom da je ugovorena otplata na način da je mjesečna obveza u visini kamate dok se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate. Na isti dan kada se pomnoži po vještaku iskazana naplata mjesečne obveze (154,48 CHF) s tečajem koji je vještak koristio za izračun 1 CHF= 6,640782 kn dobije se iznos od 1.025,87 kn, koji iznos je istovjetan prikazanom u dokumentu koji je sačinio sam tuženik. Vještak napominje da spisu prileži dokument tuženika Specifikacija uplata, ali iz tog dokumenta nije razvidno na što bi se uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na mjesečne obveze po kreditu, zatezne kamate, troškove, naknade i slično. Stoga je vještak pri izračunu koristio datume navedene u dokumentu tuženika Pregled prometa za klijenta u kojem se točno i nedvojbeno navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje mjesečne obveze tužitelja po osnovu predmetnog kredita. U preostalom dijelu podneska riječ je o pravnim pitanjima ili prijedlozima tuženika za izračune (usporedba s kreditom u kunama) koji izračuni vještaku nisu bili naloženi.

39. Sud je također proveo dokaz saslušanjem imenovane vještakinje koja je na ročištu održanom dana 09.04.2025.g. iskazala da ostaje pri nalazu i mišljenju od 15.05.2024., a vezano za prigovore tuženika, dala je i pisano očitovanje od 05.11.2024. Treba reći da je dokument "Specifikacija uplata" na koji se poziva tuženik dokument koji je izrađen za potrebe postupka i ne predstavlja knjigovodstvenu ispravu, dok je ona svoj izračun sačinila na temelju podataka koji su evidentirani u poslovnim knjigama tuženika, a o čemu prileži izvod iz poslovnih knjiga tuženika pod nazivom "Pregled prometa za klijenta".

40. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještakinja detaljno obrazložila isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a na koji niti tuženik nije imao daljnjih primjedbi niti dokaznih prijedloga usmjerenih na njegovo pobijanje (poput prijedloga za provođenjem novog financijskog vještačenja po drugoj osobi vještaka), nakon njezinog saslušanja. U odnosu na prigovor tuženika koji se odnosi na sam zadatak suda vještaka, smatrajući da je isti zasnovan na pogrešnoj premisi (a na koje se okolnosti iscrpno očitovao u odgovoru na tužbu pa ih sud ovdje neće posebno obrazlagati), navodeći da nalaz vještaka kao takav nije primjenjiv u ovom predmetu, sud je iste prigovore sud u cijelosti otklonio iz naprijed navedenih razloga pa ih neće ovdje posebno obrazlagati.

41. Sud nadalje ocjenjuje kao neosnovan zastarni prigovor tuženika. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, obzirom da je prema tužbi podnijetoj dana 25.05.2003.g. utuženo razdoblje za povrat preplaćene kamate i valute od veljače 2008.g. do ožujka 2024.g.., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma, pa stoga nije došlo do zastare u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), odnosno sukladno ranije važećoj odredbi članka 388. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91- "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). U ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u članku 226. ZOO-a obzirom je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske koji sukladno odredbi članka 20. Zakona o sudovima usklađuje sudsku praksu i nadležan je u ravnopravnoj primjeni materijalnog prava izjasnio u odluci pod poslovnim brojem Rev-2245/17 kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, Uzgredno je potrebno ukazati i na pravno shavaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda (1/20), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

42. U odnosu na zastarni prigovor tužitelja u odnosu na tražbinu istaknutu prigovorom prijeboja u iznosu od 1.500,00 eura s osnova iznosa kada su plaćeni anuiteti po tečaju nižem od onog početnog na dan isplate kredita, čija je visina utvrđena i nalazom i mišljenjem vještaka (potplaćeni anuiteti) sud je isti ocijenio kao osnovan. Naime, nije sporno među strankama da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od ugovorene te da bi stoga tuženik imao pravo utvrđivati svoju tražbinu temeljem takvih potplaćenih anuiteta, no takvi zahtjevi su u zastari jer su sva utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti valutne klauzule u CHF ugovora o kreditu ustanovljena isključivo u korist potrošača, pa tako i stajalište o prekidu zastare potraživanja, slijedom čega zastarni rok za povremena potraživanja u koje spadaju i anuiteti od 3 godine u smislu čl. 228 ZOO-a za tuženika nikada nije prekinut te je do danas istekao za sve iznose na koje se poziva tuženik u svom prigovoru. Naime, tuženik se ne može smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo (ne)poštenje izvire iz činjenice da je on sastavio ugovor koji sadržava nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, a što predstavlja osnov tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva. Dakle, u odnosu na tuženika ne radi se o stjecanju bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu članka 1111. ZOO-a te se u konkretnom slučaju ne primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Podredno, kada bi se i smatralo da je zastarni rok za tuženikove tražbine prekinut pokretanjem kolektivnog spora, tada bi opet bile u zastari sve tuženikove tražbine jer bi do dana pokretanja kolektivnog spora protekao zastarni rok od 3 godina kada je teklo zastarijevanje tražbine, slijedom čega je odlučeno kao u točkama II i III izreke presude. Nesporno je da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Kako je nesporno da je od prvog niže plaćenog iznosa dana 30.04.2007.g. te posljednjeg niže plaćenog iznosa dana 31.08.2008.g. nastupila zastara (a koji su datumi niže plaćenih iznosa razvidni iz tablice na listu 3 nalaza i mišljenja), stoga tuženiku ne pripadaju nikakve tzv. negativne razlike. Kako zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke presude.

43. Nastavno na istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva, sud isti ocjenjuje neosnovan jer je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev utemeljen na identičnim pravim i činjeničnim okolnostima kao i preinačeni zahtjev, pa tuženi uslijed povišenja i preinake nije stavljen u nikakav slabiji / nepovoljniji položaj od onoga u kojem je već bio, pa da bi ga se trebalo „štititi“ zastarom. Sud nalazi da je tužitelj u ovom postupku podneskom od 21.06.2024.g. samo uskladio i precizirao tužbeni zahtjev uslijed okolnosti provedenog vještačenja, pri čemu su činjenični osnov i istovjetnost zahtjeva ostali nepromijenjeni, a tužbeni zahtjev ni u jednom dijelu nije povučen. Naime, restitucijski zahtjev u predmetnom slučaju utemeljen je na kolektivnoj presudi iz slučaja Franak, temeljem odredaba čl.502. c Zakona o parničnom postupku i čl.138. a Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu svi krediti imaju potpuno istu činjeničnu i pravnu pozadinu te konačno, imaju istu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u vidu stjecanja bez osnove. I te činjenične i pravne osnove imaju svoj neprekinuti pravni i činjenični kontinuitet i identitet, kako u trenutku podnošenja tužbe, tako i u trenutku preinake tužbenog zahtjeva po provedenom vještvu. Preciziranje tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom vještaka puko je matematičko usklađivanje potraživanja sa izračunom vještaka, bez ikakvog zadiranja u činjeničnu ili pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH, broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.g. kojim su naveli da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Takav je stav zauzela i mnogobrojna sudska praksa, primjerice presuda ŽS Zagreb Gž-1480/22 od 11.10.2022.g.

44. Obzirom da je člankom 323. st. 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove.

45. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa od 12.644,90 eura sa osnove valutne klauzule, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev, kako to proizlazi iz točke I izreke, sukladno odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22. i 88/22).

46. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate s osnova valutne klauzule, kako je to naznačeno u točci I izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 7 toč. 1, Tbr 8 toč. 1 Tbr. 9 toč. 1, 3 i 5, Tbr. 42 i 50. Trošak postupka odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu u visini od 100 bodova temeljem Tbr 7 toč. 1, trošak sastava podnesaka od 19.01.2024.g., od 21.06.2024.g., od 30.08.2024.g. i od 10.03.2025.g. temeljem Tbr 8 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova, na trošak sastava podnesaka od 13.03.2024.g. i od 10.02.2025.g. temeljem Tbr 8 toč. 3, svaki u visini od 25 bodova, na trošak pristupa na ročišta održane na dane 06.03.2024.g., 07.03.2025.g. i 09.04.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova, na trošak pristupa na ročište za objavu presude dana 29.04.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 3 u visini od 50 bodova, što iznosi 900 bodova te uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.800,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.250,00 eura. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, a koji je trošak bio potreban u cijelosti za donošenje meritorne odluke, što sveukupno iznosi 2.650,00 EUR. Na tako određeni trošak tužitelju je temeljem čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točci I izreke presude.

48. Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 06.03.2024.g. u visini od 50 bodova jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a obzirom je zamjeničku punomoć za zastupanje mogao predati na ročištu istog dana za koji mu je dosuđen trošak. Također mu nije dosuđen trošak sastava podneska od 13.03.2024.g. i od 10.02.2025.g. temeljem Tbr 8 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova budući mu je priznao navedeni trošak temeljem Tbr 8 toč 3 Tarife i obzirom da tužitelj ostvaruje pravo na 4 obrazložena podneska tijekom prvostupanjskog postupka. Stoga je odlučeno kao u točci III izreke presude.

49. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška u cijelosti i odlučiti kao u točci III izreke presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dna:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, 29. travnja 2025. godine