REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-156/2024-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Lucić, odvjetnik u OD Jelić, Vuković & Vukšić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. ožujka 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 29. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana J. Jelačića 10, 10000 Zagreb, da tužitelju RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.827,92 EUR (tisućuosamstodvadesetsedameuradevedesetdvacenta), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od dana 01.01.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, na pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od 4,30 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 4,94 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 5,81 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 6,26 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 5,21 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 5,06 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 3,41 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 3,17 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 2,59 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 3,65 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 2,18 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 3,18 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 3,04 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 5,35 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 6,84 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 6,52 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 8,30 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 13,31 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 13,05 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 15,43 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 17,71 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 20,52 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 16,76 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 16,12 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 20,78 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 21,13 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 23,65 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 20,63 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 23,19 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 28,65 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 34,87 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 40,84 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,34 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 26,81 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,53 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,58 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 31,50 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,50 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,35 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,85 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,79 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,79 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,79 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,64 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 29,96 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 31,04 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,32 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 29,46 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 29,17 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,68 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,68 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,34 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 28,18 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,64 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,32 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 28,47 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 29,22 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,88 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,88 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 30,84 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 25,63 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 25,99 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 25,99 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 25,05 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 25,33 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 26,41 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 26,41 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 26,54 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,05 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,93 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,93 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate
na iznos od 27,98 EUR od 01.10.2015. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 139,62 EUR
(stotridesetdeveteurašezdesetdvacenta), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. pa do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 2.266,18 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od
1.763,79 EUR (tisućusedamstošezdesettrieurasedamdesetdevetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 23.09.2006. sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207446463, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku da je ništetna, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude da su obvezujuće i u predmetnom postupku za ovaj sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje da pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj da je dana 23.01.2016. s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), no tužitelj tvrdi kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. O tome da je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12.02.2019. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, ukupno iznos od 1.800,00 EUR / 13.562,10 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije. Tužitelju da je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate. No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. S obzirom na to da navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iz točke iznosi 802,77 EUR / 6.048,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30.09.2015. do isplate. Tužitelj da je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga da je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos od 802,77 EUR / 6.048,48 kn. Ukupna preplata da stoga iznosi 2.602,77 EUR / 19.610,57 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
1.2. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu konačno postavio u podnesku od 23. prosinca 2024., nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u kojem predlaže, da sud donese presudu, kao u izreci pod točkama I. -III.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osporava tužitelju svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
2.1. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 23.1.2016.. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C- 567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća:
-Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
-Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,
-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:
- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);
- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te
- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:
- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;
- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;
- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.
2.2. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje s osnove preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari
2.3. Što se tiče primjene odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je naprijed navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru da je odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.
2.4. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.
2.5. Nadalje, tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule, i to, neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.
2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u preslike Ugovora o namjenskom kreditu od 23.9.2006. broj 3207446463, Dodatka Ugovoru o kreditu od 23.1.2016., u Početni otplatni plan, u Pregled uplata stanja po predmetnom kreditu / knjigovodstvenu karticu tuženika, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 23.9.2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, temeljem kojeg tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu)
- da je člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja
-da su stranke 23.1.2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
5. Između stranaka je sporno:
-je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača
- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u Ugovoru o kreditu, ništetne
- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,
- ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom,
- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,
- visina potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula R i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 VJ i ĆJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost načina ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da se odlučio za zaključivanje ugovora vezanog uz valutu CHF s obzirom da sam već ranije sa Hypo Alpe Adria bankom zaključena dva ugovora o kreditu vezana uz CHF sa kojima je kupio kuću te mu je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo potrebno još novčanih sredstava za dovršenje te kuće koju je kupio prethodnim kreditima. Radi se o kući za potrebe njegovog stanovanja, te u kojoj živi i danas. Išao se u Zagrebačku banku raspitati u vezi uzimanja tog kredita jer je u toj Banci imao svoj tekući račun i bio je dugogodišnji klijent iste. Tom prilikom mu je od strane bankarskog službenika kojem se obratio bio ponuđen kao jedina moguća opcija kredit vezan uz CHF. On je na to pristao jer mu je takav Ugovor bio prihvatljiv, a već je i ranije imao kredite u valuti CHF. Nakon što je s bankarskim službenikom dogovorio osnovne elemente kredita, uručen mu je pisani ugovor na unaprijed sastavljenom obrascu, a jednako kao i kod prva dva kredita, više nije imao mogućnosti mijenjati pojedine odredbe. Nakon toga je išao ovjeriti svoj potpis kod javnog bilježnika gdje mu je ugovor protumačen samo u osnovnim elementima. Na posebno pitanje odgovorio je da mu prilikom zaključivanja ugovora nije dano nikakvo upozorenje u vezi rizika sklapanja kredita vezanog uz CHF.
10. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.
11. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za dovršetak izgradnje kuće za potrebe vlastitog stanovanja, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja.
12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, s obzirom da na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.
14. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.
15. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
17. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
19. Po mišljenju ovog suda, tužitelj je osnovano podnio tužbu u ovom predmetu, kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.
20. U konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Sporazuma o konverziji.
21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelji, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to unatoč činjenici što je kredit konvertiran u eurski.
22. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužitelja sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.
23. Iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja od 3.12.2024. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu HNB-a po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita iznosi 13.084,20 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) iznosi 1.736,58 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.223,84 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 826,05 EUR. Prema Dodatku ugovora o kreditu utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.9.2015. u iznosu od 3.408,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 452,32 EUR. Ukoliko na više plaćene razlike anuiteta obračunamo zatezne kamate do dana konverzije 20.01.2016. godine one iznose 591,94 EUR.
24. Stranke nisu imale primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je tuženik u svojem očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka ostao kod svojih prigovora koji se tiču pravne osnove spora, tj. da je isti bespredmetan jer da tužitelj nema pravo ni na kakvu restituciju, s obzirom na činjenicu sklapanja Dodatka Ugovoru o konverziji, dok je tužitelj, u skladu s istim, u podnesku od 23.12.2025., precizirao tužbeni zahtjev.
25. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, s time da dio nalaza i mišljenja vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku konvertirane glavnice između glavnice prema izračunu tuženika i glavnice prema tečaju na dan isplate kredita nije bitan za odluku u ovom sporu pa ga u tom dijelu nije uzeo u obzir.
26. Naime, po stavu ovog suda, tužitelj nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita jer je nedospjela glavnica koja je tužitelju od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.
27. Dakle, u svojem nalazu i mišljenju, kao bitno za odluku u ovom sporu, vještak je utvrdio da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi ukupno 1.827,92 EUR, da je tužitelju prilikom provedbe konverzije, Dodatkom Ugovora o kreditu, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 452,32 EUR, te da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji , tj. 30.9.2015., iznose 591,94 EUR.
28. Tužitelj je, u svojem podnesku od 23.12.2024., konačno postavio svoj tužbeni zahtjev tako da , pod točkom I. istog, s osnove preplate do koje je došlo zbog primjene tečaja na dan plaćanja i iznosa anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita potražuje iznos od ukupno1.827,92 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki više plaćeni anuitet od 1.10.2015. do isplate, pod točkom II., s osnove razlike između preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu tuženika primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjene za razliku glavnice konverzije, te sve umanjeno za iznos otpisa glavnice kojeg je tuženik priznao tužitelju prilikom izračuna konverzije iznos od 373,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. do isplate, te pod točkom III., s osnove ukupnog iznosa zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja iznos od 591,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. do isplate.
29. Prije svega, u odnosu na ovako postavljeni tužbeni zahtjev, valja navesti da je na taj način tužitelj umanjio tužbeni zahtjev postavljen u tužbi za iznos od ukupno 1.440,13 EUR, te takvo postupanje, u smislu odredbi čl. 193. ZPP-a, predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je potreban pristanak tuženika. Tuženik se u podnesku od 8.1.2025., u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, usprotivio ovakvom djelomičnom povlačenju tužbe pa je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.440.13 EUR iz navedenog razloga valjalo odbiti kao neosnovanog.
30. Što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja postavljenog u podnesku od 23.12.2024., kao što je naprijed navedeno, tužitelj nema pravo na isplatu razlike glavnice utvrđene konverzijom pa niti na umanjene za iznos preplate koji mu je priznat tim Dodatkom, kako to tužitelj potražuje, pa je u tom dijelu, tj. u iznosu od 373,73 EUR-a, tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanog.
31. Sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. podneska od 23.12.2024., kojim potražuje ukupnu razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, u iznosu od 1.827,92, a kao što je već naprijed navedeno, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog više plaćenog anuiteta do isplate, te kako je tužitelj dospjele zakonske zatezne kamate obračunate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do dana konverzije, tj. 30.9.2015. zatražio u apsolutnom iznosu, to mu je na svaki pojedini više plaćeni anuitet valjalo dosuditi i zatražene zakonske zatezne kamate od dana konverzije pa do isplate, sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom I.
32. Dakle, kao što je navedeno, tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate tekuće od plaćanja svakog više plaćenog anuiteta do isplate, a nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije 30.9.2015. iznosi 591,94 EUR. Međutim, po stavu ovog suda, tužitelj ima pravo na razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog više plaćenog anuiteta, umanjenog za iznos preplate koja je tužitelju priznata konverzijom, s time da se preplata utvrđena konverzijom u preplatu na koju tužitelj ima pravo s osnove razlike u anuitetima zbog primjene valutne klauzule, u smislu odredbi čl. 172. ZOO-a, uračunava prvo u zakonske zatezne kamate, a zatim u glavnicu. Budući da je Dodatkom Ugovora o kreditu na dan 30.9.2015., tužitelju priznata preplate u iznosu od 452,32 EUR, a ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta do 30.9.2025. iznosi 591,94 EUR, to se prebijanjem navedenih iznosa dobiva iznos od 139,62 EUR, kojeg je u ovom sporu valjalo dosuditi tužitelju s osnove preostalog iznosa zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta do 30.9.2025.
33. Sud je tužitelju, na dosuđeni obračunati iznos zakonskih zateznih kamata do 30.9.2015. u iznosu od 139,62 EUR dosudio i daljnje zakonske zatezne kamate, tekuće od 1.10.2015. do isplate, a sve primjenom odredbe č. 31. st. 2. ZOO-a, u vezi s čl. 1115. ZOO-a.
34. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.
35. S obzirom da je sud utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim na ime razlike glavnice utvrđene konverzijom potražuje iznos od 373,73 EUR-a, te s osnove dospjelih zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete iznos od 452,32 EUR, te kao što je naprijed navedeno, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na koji je djelomično povukao tužbu podneskom od 23.12.2024. u iznosu od 1.440.13 EUR, to je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti u ukupnom iznosu od 2.266,18 EUR, te je, na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
36. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužitelju troškove parničnog postupka priznao u cijelosti iako je djelomično uspio u sporu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Naime, iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.
37. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 4.233,72 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 5.2.2024. i 23.12.2024., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svaki, za sastav žalbe od 22.2.2024., po Tbr. 10. st.4. Tarife, iznos od 50 bodova, odnosno 100 EUR, za zastupanje na ročištima od 11.10.2024. i 11.3.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.100,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.375,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 88,79 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.763,79 EUR.
38. Tužitelju su, na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
39. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.
U Pregradi, 29. travnja 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
