REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9131/2021-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. tužiteljice TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tužitelja EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Berislav Velčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti 1. tužiteljici KL, 2. tužiteljici TL i 3. tužitelju BL iznos od 4.177,66 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,83 EUR od 1. veljače 2008. do isplate,

- 10,81 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- 15,90 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- 7,98 EUR od 3. svibnja 2008. do isplate,

- 5,22 EUR od 3. lipnja 2008. do isplate,

- 9,15 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 2,69 EUR od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 3,43 EUR od 4. rujna 2008. do isplate,

- 7,71 EUR od 3. listopada 2008. do isplate,

- 29,88 EUR od 5. studenoga 2008. do isplate,

- 18,81 EUR od 4. prosinca 2008. do isplate,

- 34,12 EUR od 8. siječnja 2009. do isplate,

- 37,69 EUR od 5. veljače 2009. do isplate,

- 40,82 EUR od 5. ožujka 2009. do isplate,

- 35,00 EUR od 4. travnja 2009. do isplate,

- 36,61 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate,

- 32,26 EUR od 4. lipnja 2009. do isplate,

- 26,66 EUR od 4. srpnja 2009. do isplate,

- 28,67 EUR od 8. kolovoza 2009. do isplate,

- 31,23 EUR od 4. rujna 2009. do isplate,

- 28,40 EUR od 6. listopada 2009. do isplate,

- 28,33 EUR od 6. studenoga 2009. do isplate,

- 31,36 EUR od 5. prosinca 2009. do isplate,

- 37,15 EUR od 14. siječnja 2010. do isplate,

- 40,31 EUR od 9. veljače 2010. do isplate,

- 39,37 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- 46,30 EUR od 7. travnja 2010. do isplate,

- 46,77 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

- 58,89 EUR od 10. lipnja 2010. do isplate,

- 68,72 EUR od 11. srpnja 2010. do isplate,

- 57,95 EUR od 8. kolovoza 2010. do isplate,

- 88,10 EUR od 10. rujna 2010. do isplate,

- 73,09 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

- 73,09 EUR od 10. studenoga 2010. do isplate,

- 87,22 EUR od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 105,39 EUR od 12. siječnja 2011. do isplate,

- 84,46 EUR od 11. veljače 2011. do isplate,

- 89,24 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- 83,29 EUR od 8. travnja 2011. do isplate,

- 96,49 EUR od 10. svibnja 2011. do isplate,

- 114,40 EUR od 8. lipnja 2011. do isplate,

- 116,38 EUR od 8. srpnja 2011. do isplate,

- 168,41 EUR od 10. kolovoza 2011. do isplate,

- 124,55 EUR od 8. rujna 2011. do isplate,

- 114,44 EUR od 8. listopada 2011. do isplate,

- 118,22 EUR od 8. studenoga 2011. do isplate,

- 112,58 EUR od 9. prosinca 2011. do isplate,

- 122,03 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- 127,66 EUR od 9. veljače 2012. do isplate,

- 127,52 EUR od 8. ožujka 2012. do isplate,

- 124,17 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- 125,65 EUR od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 128,70 EUR od 7. lipnja 2012. do isplate,

- 125,05 EUR od 10. srpnja 2012. do isplate,

- 126,02 EUR od 10. kolovoza 2012. do isplate,

- 122,08 EUR od 8. rujna 2012. do isplate,

- 119,92 EUR od 7. listopada 2012. do isplate,

- 124,67 EUR od 9. studenoga 2012. do isplate,

- 122,72 EUR od 8. prosinca 2012. do isplate,

- 126,10 EUR od 8. siječnja 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

II

Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 63,67 EUR.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.844,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su zakonski nasljednici iza pok. ĆL, temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Kornelija Modrušan posl.br. O- 2571/2016, te da je prednik tužitelja s prednikom tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 016-790/2007 od 20. prosinca 2017., prema kojem mu je isti, kao kreditor, odobrio kredit u iznosu od 26.483,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a on se obvezao kredit vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima, koji anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu 5,60%, koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, te koju obvezu je on u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja tog ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed toga, već mu je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), to ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih prednik tužitelja u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate, nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza, a da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do te mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. U tužbi se navodi i da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužene banke nisu, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici iz tog postupka (više banaka) postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navodi se i da je navedeno potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena kao neosnovana revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tužitelji su se pozvali na utvrđenja suda iz tog postupka, navodeći da ista obvezuju ovaj sud u predmetnom postupku. Nadalje, u konkretnom slučaju se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio, dok tužitelj, kao potrošač, nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj, te u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima ovisi kamatna stopa. Tužitelji navode i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te tvrde da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatraju da, stoga, imaju pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, jer im je tuženik, sukladno odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega su zatražili da im tuženik isplati iznos od 31.956,29 kn, odnosno 4.241,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražili su isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 4.177,66 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos od dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio da je s prednikom tužitelja sklopio Ugovor o kreditu 016-790/2007 od 20. prosinca 2017., ali se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako u osnovi, tako i visini, istaknuvši prigovor zastare, jer se kod stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok, a kod naknade štete rok od tri godine, koji rokovi su protekli od dana stjecanja do dana podnošenja tužbe, a s obzirom da odluka suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Osporio je aktivnu legitimaciju tužitelja, jer iz priloženog rješenja o nasljeđivanju ne proizlazi u kojim su dijelovima tužitelji proglašeni nasljednicima iza pok. ĆL te da tužba uopće ne sadrži onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti, slijedom čega se ne može utvrditi jesu li ugovorne odredbe ništetne ili nisu. Prema odredbi čl. 502.c ZPP tužitelji se mogu pozivati na presude iz sporova povodom kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete, u kojem moraju dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Prednik tužitelja je, tvrdi tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditu mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, CHF ili ugovor o kreditu u kunama, te izabrati između ugovora o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te je samostalno procjenjujući rizike, on je odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za njega bio najpovoljniji, a odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Nadalje, tvrdi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te da mu je tuženik predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, te ga i obavještavao o promjenama kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Navodi i da je tada bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je općepoznata činjenica da su na tržištu takvi krediti bili prisutni već godinama, kao i da je svakom potrošaču bilo jasno da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Što se tiče valutne klauzule u ugovorima o kreditu, istaknuo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF. Tuženik je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF na način da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva, jer smatra da tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, te da je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom klijentu. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelje da tuženiku naknade troškove postupka. Tijekom postupka je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja i iz razloga što im rješenjem o nasljeđivanju nije raspoređena predmetna tražbina, te je njihovom predniku osporio svojstvo potrošača, jer isti nije sklopio ugovor kao potrošač već kao obrtnik, tj. za potrebe svog taksi obrta, budući da je u to vrijeme imao dva takva registrirana obrta.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu, specifikaciju uplata, rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Kornelije Modrušan posl.br. O-2571/2016 od 3. svibnja 2016. (dalje: rješenje o nasljeđivanju), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, otplatni plan, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, izjavu svjedoka, kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, mišljenje vještaka Ručevića, članke i letke, Ugovor o kreditu broj 016-790/2007 od 14. prosinca 2007. (dalje: Ugovor), punomoć, potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave, novi zapisnik broj HBZG1-001003-2007, kreditni prijedlog, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja vještakinja je i saslušana, te je saslušana 1. tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I izreke.

5. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, odnosno da su isti sklopili **.**.2007. ĆL, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, kao i da je istim korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 26.483,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenom kamatnom stopom od 5,60% godišnje (čl. 3. Ugovora), koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika (čl. 6.), odnosno nije sporno da je istim ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule vezane uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, s posljedičnom promjenom visine anuiteta. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od pet godina te otplata u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 507,08 CHF, po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 4.). Neosnovano je tuženik osporio tužiteljima aktivnu legitimaciju, jer je iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Kornelije Modrušan posl.br. O-2571/2016 od 3. svibnja 2016. razvidno da su tužitelji zakonski nasljednici korisnika kredita, a okolnost da istim rješenjem nije raspoređena predmetna tražbina nije od značaja, jer su tužitelji, kao zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju, i bez toga ovlašteni potraživati od tužitelja povrat stečenog bez osnove temeljem ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora kojeg je njihov prednik sklopio svaki u po 1/3 dijela, kako su oni i postavili tužbeni zahtjev i to bez obzira kako je ostala imovina ostavitelja raspoređena rješenjem o nasljeđivanju.

6. Iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila te 1. tužiteljica u svom iskazu, koji je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, navodi da je predmetni kredit podigao njezin suprug radi kupnje vozila Renault Megane, koje vozilo je on koristio za potrebe posla s obzirom da je bio taxi-vozač, ali isto tako i za privatne potrebe, jer je to bilo jedino vozilo koje su imali te su istim vozilom išli u nabavke, posjete rodbini, s unucima na more, liječniku i sl. To je njenom suprugu bio prvi i jedini kredit, a kako su mu financije bile stresne i ona je išla s njim. Vozilo su odabrali u autokući Roca i tamo im je rečeno da im je jedina opcija kredit s valutnom klauzulom u CHF te su ih poslali u poslovnicu Hypo banke u Koturaškoj ulici, gdje ih je dočekala unaprijed pripremljena špranca koja je već bila popunjena te ju je samo trebalo potpisati. Djelatnica banke im je objasnila da se radi o najpovoljnijem kreditu, isto kao što im je to rečeno i u autokući. Nije im ponuđena opcija eurskog ili kunskog kredita, niti mogućnost pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, već su jedino mogli odlučiti o roku otplate tj. na pet ili sedam godina. Upitana o tome, iskazala je da nisu bili upozoreni ni na kakve rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF, niti im je objašnjen način promjene kamatne stope, a niti uz koje je parametre to vezano, te su shvatili da se radi o stabilnoj valuti, jer im je tako to prezentirala djelatnica tuženika i nisu bili svjesni mogućnosti tako značajnog porasta tečaja i posljedično rate kredita. Dodala je da nisu tražili mogućnost podizanja kredita u drugim bankama, jer su ih iz autokuće uputili tuženiku, a misli da su oni s njima imali nekakav dogovor, jer su ih poslali u određenu poslovnicu. Iskazala je i kako se ona i njezin muž ne razumiju u financije te nisu niti pitali postoji li mogućnost da se neka ugovorna odredba promijeni. Misli da nisu dali nikakav instrument osiguranja te se ne sjeća da su neke zadužnice predali u tu svrhu tuženiku te misli da taxi vozači većinom rade po osam sati, ali si oni to rasporede kako žele.

7. Kako iz sadržaja Ugovora proizlazi da ga je prednik tužitelja sklopio kao fizička osoba, ali pritom ne kao vlasnik taxi obrta (jedino je zadužnica izdana po obrtu, ali sredstvo osiguranja može izdati bilo tko), te kako je sudu logično da je vozilo koje je kreditom nabavljeno bilo mješovite uporabe, odnosno i za privatne, kao i za poslovne svrhe, a ne isključivo za poslovne svrhe, jer nije za očekivati da taxi-vozači imaju posebno vozilo koje bi privatno koristili, s obzirom na notornu visinu troškova nabavke i održavanja istog, proizlazi da predmetni Ugovor zadovoljava kriterije potrošačkog ugovora kako ga definira odredba čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07).

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), te je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, te je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu u CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je utvrđeno i da tuženik nije informirao potrošače o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je imalo za posljedicu neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci. Utvrđenja iz navedene parnice mogu se primijeniti u ovom sporu, iako tužitelj potražuje isplatu po osnovi stečenog bez osnove, a ne naknadu štete. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe članka 502.c. ZPP, proizlazi da se ne radi o samo naknadi štete već i o isplati, odnosno svakom obliku kompenzacije koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

14. Sukladno čl. 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenim od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, što, pak, ne isključuje mogućnost tuženiku da dokaže da je u konkretnom slučaju bilo drugačije nego što je to utvrđeno u tom postupku. Tuženik, međutim, u ovom postupku nije dokazao da se radilo o odredbama o kojima su stranke pojedinačno pregovarale, kao i da je prednika tužitelja upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF te s načinom i parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope. Naime, iz iskaza 1. tužiteljice, koja je bila s njim u banci kada je sklopljen Ugovor, to ne proizlazi, već proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru te da je on dobio na potpis unaprijed popunjeni obrazac ugovora, kao i da mu nije prezentirana mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi. Iz iskaza 1. tužiteljice proizlazi i da se za kredit s valutnom klauzulom u CHF on odlučio jer mu je jedino takav ugovor ponuđen te da pritom nije upozoren od strane djelatnika tuženika ni na kakav rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule u CHF, tako da nije bio svjestan mogućnosti da bi moglo doći do takvog porasta tečaja. Nadalje, sud nije posebice ocjenjivao pisanu izjavu djelatnice tuženika KLH, u kojoj i nije ništa navedeno o konkretnom Ugovoru, jer pisana izjava svjedoka ne predstavlja dokaz u smislu odredbi ZPP, već je to saslušanje svjedoka te je odbio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor, jer isti nema saznanja o tome je li bilo pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora, dok je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje na tu okolnost svoje djelatnice ŠL.

15. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, korisnika kredita utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prave tih potrošača koristeći u ugovorima o kreditu, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, te tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u navedenom postupku, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora kojima je to isto ugovoreno ništetne te se kao takve ne mogu primijeniti. Pritom je za napomenuti kako mogućnost izbora između kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom ili s valutnom klauzulom u euru ili švicarskom franku, sve i da je postojala, ne predstavlja mogućnost pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama konkretnog ugovora, kako to pogrešno smatra tuženik, već mogućnost odabira vrste kredita.

16. S obzirom da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužiteljima sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, oni bi imali pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je njihov prednik platio na temelju obračuna tuženika na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, s obzirom da je predmet spora samo povrat po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještakinji financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je kredit isplaćen 20. prosinca 2007., na koji dan je tečaj CHF iznosio 4,384 te je dospijeće prve rate bilo 31. siječnja 2008., a proizlazi i da je tečaj CHF tijekom razdoblja otplate oscilirao na više, dok nije bilo oscilacija na niži tečaj od početnog. P od pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj, utvrdila je da ukupan iznos preplata iznosi 4.177,66 EUR.

18. Tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a na primjedbe tuženika koji je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, iako su stranke sklopile ugovor s promjenjivom kamatnom stopom te valutnom klauzulom u CHF, vještakinja je u usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja navela da je metodologija izračuna pojašnjena u nalazu, a podaci za formule dani u tabeli 1 nalaza te je ustrajala kod svojih utvrđenja, navodeći i da se radi o prigovorima pravne prirode. Dodala je i da predmet vještačenja nije bila preplata po osnovi promjene kamatne stope, već samo po osnovi tečaja.

19. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, smatrajući da je dan nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja, a primjedbe tuženika vještakinja je obrazloženo otklonila u usmenom očitovanju s pravom navodeći da se radi o prigovorima pravne prirode, jer su doista isti zapravo usmjereni na zadatak vještačenja, kojem je prilagođena metodologija izračuna, a ne sam izračun vještaka.

20. Prigovor zastare je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 225. ZOO, a zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja predmetne tužbe, tj. 12. studenog 2021., za potraživanje tužitelja po toj osnovi nije protekao zastarni rok.

21. Tužitelji su konačno postavili tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještaka, potražujući isplatu u iznosu od 4.177,66 EUR, međutim, kako su time djelomice povukli tužbu za iznos od 63,67 EUR, kojem djelomičnom povlačenju se tuženik, u roku od 15 dana iz čl. 193. st. 2. ZPP, usprotivio, odlučeno je o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno tužiteljima, temeljem čl. 323. ZOO, dosuđen iznos preplate utvrđen po vještaku od 4.177,66 EUR, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 63,67 EUR.

22. Dosuđene su im i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koji pojedini iznosi su utvrđeni provedenim vještačenjem, tekuće, kako je to i zatraženo, od prvog sljedećeg dana nakon dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta do dana isplate, sve pobliže navedeno u izreci, s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan plaćanja pojedinog anuiteta razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, kao i s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati, da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama te izostanak upozorenja na sve rizike predmetne ugovorne odredbe) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja).

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

24. Tužiteljima, zastupanima u postupku po punomoćniku odvjetniku, priznati su troškovi zastupanja i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 25. travnja 2022. i 16. prosinca 2024., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), zatim trošak sastava podnesaka od 15. studenog 2021., 8. siječnja 2025. i 4. travnja 2025., sve po Tbr. 8. toč. 4. (3x25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 3. listopada 2022., 7. studenog 2023., 10. travnja 2024. i 10. travnja 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 5. studenog 2024. po Tbr. 9. toč. 5. (25 bodova), kao i nagrada po Tbr. 40. toč. 1. (320,00 EUR) te trošak PDV-a u iznosu od 480,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, kao i pristojbe na tužbu iznosu od po 44,43 EUR. Nije im priznat, kao nepotreban, trošak sastava podneska od 8. rujna 2022. (kojim su povukli tužbu, a tuženik se tome usprotivio), kao i trošak sastava podneska od 17. prosinca 2024., jer je isti istovjetan sadržajem podnesku od 16. prosinca 2024., a nije im priznat, kao nepotreban, niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, kao ni trošak pristojbe na presudu, jer su, sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23), od stupanja na snagu istih, potrošači u predmetnim sporovima oslobođeni od plaćanja pristojbi.

25. Slijedom navedenog, dosuđena im je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.844,43 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

26. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika