REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4804/21-25

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 09. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika LŠ, odvjetničkog vježbenika, dana 29. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 3208136766 od 22. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužitelja CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 6.716,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 10,41 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,76 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,96 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,58 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,74 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,18 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,17 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,88 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,81 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,82 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,53 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,30 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,42 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,26 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 18,36 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,02 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,60 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,39 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,49 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 51,61 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 46,12 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 66,71 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,85 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 47,68 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 71,36 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 86,47 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,52 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,12 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,25 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,68 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 98,44 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 102,20 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 130,95 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,27 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 103,62 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 103,19 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 101,37 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,41 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,07 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,27 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 110,08 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 111,78 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,28 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 111,59 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 111,82 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 109,34 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 104,75 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 110,34 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,38 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 111,56 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 103,39 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,06 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 110,35 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 107,81 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 100,28 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 95,60 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 99,75 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 102,60 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,90 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 105,88 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 107,68 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 109,15 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,76 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 111,62 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,15 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 107,30 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 106,01 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 106,58 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,17 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 113,83 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 113,50 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 115,34 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 117,99 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,91 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 118,41 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 4.924,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju CŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.392,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 716,38 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4.924,08 eura od 30. rujna 2015. godine do 01. listopada 2015. godine kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 16. prosinca 2024. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je dana 22. prosinca 2006. godine tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208136766, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 10 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 531,88 CHF po srednjem tečaju iz tečajne liste HNB važeće na dan plaćanja. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je tužitelj pored iznosa glavnice od 52.000,00 CHF sukladno odredbi članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bio dužan platiti i redovnu kamatu koja se tijekom otplate kredita mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30%, dok je odredbom članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, koje odredbe su nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik u cijelosti propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivnoj njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Naime banka je kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze uz tečaj CHF, dok tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proistekle, a ujedno je banka sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom u CHF prikazivala kao povoljniji te je tužitelj postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine odbijena između ostalog žalba tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih prava i interesa potrošača za ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF. Nadalje punomoćnik tužitelja je ističući da je tužitelj dana 22. prosinca 2015. godine s tuženikom sklopio Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit u eurima, naglasio kako neovisno o tome tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, jer se odredbe ništetnog ugovora ne mogu pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim poslom. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 16. prosinca 2024. godine predložio donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzulu u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.716,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti tužitelju na ime razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 4.924,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Naime na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena 07. lipnja 2021. godine, dakle više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršilo, pa je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, a čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare, pet godina, sva potraživanja tužitelja bila bi u zastari. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 22. prosinca 2015. godine sklopili Sporazum o konverziji kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u euro sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o namjenskom kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Dakle predmetnim Sporazumom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eurima od dana sklapanja osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava izrazio pravni stav da Sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da taj Sporazum, bez obzira da li je sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Naime korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa kreditora, banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama, već bi eventualno mogli postavljati kondemnatrone zahtjeve samo pod uvjetom da ističu razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti same konverzije, odnosno zbog toga što konverzija nije provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Jednako tako u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 16. prosinca 2024. godine punomoćnik tuženika je istaknuo da je istim tužbeni zahtjev smanjen za iznos od 716,38 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, čime je tužba djelomično povučena, čemu se tuženik protivi, a ujedno je tužba preinačena isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, u pitanju je tužbeni zahtjev za isplatom razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice kredita u CHF i EUR na dan konverzije, čemu se tuženik također protivi te je ujedno za taj dio preinačene tužbe istaknuo prigovor zastare, jer je konverzija provedena i utvrđena je nova glavnica u EUR dana 22. prosinca 2015. godine, a do dana podnošenja tužbe je proteklo više od pet godina. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući ujedno tužitelju status potrošača, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208136766, kreditna partija: 7103454424 od 22. prosinca 2006. godine (stranica 9-15 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 16 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 19-22 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103454424 (stranica 23 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplata (stranica 24-32 spisa), u presliku Sporazuma temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 22. prosinca 2015. godine (stranica 33- 34 spisa), u presliku dopisa tuženika od 12. studenog 2015. godine (stranica 51 spisa), u presliku izračuna konverzije (stranica 52-56 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (stranica 57-58 spisa), u presliku prijedloga izmjene ugovora o kreditu (stranica 59 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 60-62, 66-123, 134-188, 198-305, 308-315, 344-376, 394-429 i 436-445 spisa), u presliku izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije (stranica 63-65 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 316-317 spisa), u nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Vatroslava Zovka (stranica 323-331 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka financijske struke Vatroslava Zovka (stranica 446-447 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 22. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za adaptaciju kuće i refinanciranje postojećeg stambenog kredita u iznosu od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate 10 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,30% koja je promjenjiva „u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i HRVATSKE RADIOTELEVIZIJE od 19.07.2005.“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 22. prosinca 2015. godine sklopili Sporazum, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kao i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF te isplatu razliku preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF, kao i razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 16. prosinca 2024. godine preinačio tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, odnosno isticanjem i zahtjeva za isplatu po osnovi razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke Vatroslava Zovka, kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a propisan je izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Isto tako treba naglasiti da je tužbenim zahtjevom od 16. prosinca 2024. godine punomoćnik tužitelja uz isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, čime je tužba preinačena, ujedno smanjio dio prvotno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP- a uvijek potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na navedeno djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Sporazumom od 22. prosinca 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, kao i razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Sporazuma od 22. prosinca 2015. godine (stranica 33-34 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija. Inače tužitelj ima pravo i na razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, jer konverzijom glavnica nije umanjena na onaj iznos na koji bi potrošači imali pravo temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu vezane uz valutnu klauzulu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 316-317 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi zatvaranja drugog nepovoljnog stambenog kredita i radi dovršenja kuće u kojoj živi, s time da je na savjet bankara odabrao kredit u valuti CHF jer su mu rekli da je taj kredit „najpovoljniji“, u banci ga nisu upozorili na nikakav poseban rizik kredita u valuti CHF, nitko ga nije upozorio da bi tečaj CHF mogao značajno rasti, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da mu je predmetni kredit ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“, nije imao osjećaj da bi morao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, a prihvatio je i konverziju kredita, s time da je sredstvima kredita dovršio kuću u kojoj živi, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva, a kredit je u međuvremenu u cijelosti otplatio. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 07. lipnja 2021. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na potraživanje po osnovi razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF, jer je taj dio potraživanja vezan uz pravni stav Vrhovni sud RH iz rješenja poslovni broj poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine prema kojem potrošači s konvertiranim kreditima zadržavaju pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, kao i pravni stav Vrhovnog suda RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a tužba je podnesena u zastarnom roku od pet godina.

13. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke Vatroslava Zovka (stranica 323-331 spisa) proizlazi da sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivao fiksni tečaj CHF na dan puštanja kredita u promet iznosi 6.292,77 eura s negativnim vrijednostima, odnosno iznosi 6.716,65 eura bez negativnih vrijednosti, dok sveukupno potraživanje tužitelja s naslova preplate temeljem izračuna konverzije iz CHF u euro iznosi 4.924,08 eura. Naime tuženik je sukladno Sporazumu o konverziji utvrdio više plaćeno s naslova uplata po kreditu u iznosu od 42.369,33 kuna te je temeljem konverzije otpisao glavnicu u iznosu od 14.333,91 kuna.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da punomoćnik tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio matematičkom izračunu u dijelu u kojem je sudski vještak izračunao tzv. razliku glavnice i to zbog pogrešne metode izračuna.

15. Sudski vještak financijske struke Vatroslav Zovko se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 09. travnja 2025. godine (stranica 446-447 spisa) navodeći da u izračunu razlike glavnice, s time da je računao razliku otplaćenih glavnica, za razliku od tuženika, banke koji smatra da treba računati razliku nedospjelih glavnica, ne postoji matematička greška, jer je predmet tužbe između ostalog potraživanje više plaćenih iznosa, pa se samim time razlika više plaćenih iznosa dobiva izračunom otplaćenih, a ne neotplaćenih, nedospjelih potraživanja.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjani početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

17. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na potraživanje po osnovi razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF tužitelj može osnovano potraživati zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog slijedećeg dana nakon izračuna konverzije 30. rujna 2015. godine, dakle tekuću od 01. listopada 2015. godine do isplate, jer je tuženik vezano uz izračun konverzije postupao sukladno odredbama ZIDZPK/15.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te za isplatom po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od 6.716,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i za isplatom razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 4.924,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva za isplatom po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od 716,38 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tako i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4.924,08 eura od 30. rujna 2015. godine do 01. listopada 2015. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V. i točkom VI. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.392,19 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 07. lipnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 09. rujna 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 22. rujna 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. listopada 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. ožujka 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 16. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 24. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 09. travnja 2025. godiine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331.80 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 60,39 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 29. travnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 29. travnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 29. travnja 2025. godine