Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5484/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednica bivšeg tužitelja, sad pokojnog, IO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Lidiji Horvat, odvjetnici u Zagrebu, Berislavićeva 12, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Zagreb, Građansko-upravni odjel, OIB: 01252163117, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-231/2016-33 od 31. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-231/2016-33 od 31. listopada 2016. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom 2.057,86 eura[1] / 15.504,98 kuna.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-231/16-33 od 31. listopada 2016. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom 4.691,09 eura / 35.345,02 kuna, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu troška, pa se o tome ovako odlučuje:

1. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.691,09 eura / 35.345,02 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana 20. veljače 2012. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (prema verziji zakona koja je tad bila na snazi, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), potom od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženici platiti tužitelju još i iznos od 1.147,81 eura na ime naknade troškova postupka, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-231/2016-33 od 31. listopada 2016. suđeno je:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju IO iz [adresa], trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava, s osnova naknade štete isplati iznos od 40.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana 20. veljače 2012.god. do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (Narodne novine br. 132/07 i čl. 29 st. 2 ZOO-a), a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, te da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.615,00 kn, sve u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu u iznosu od 50.850,00 kn, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. izreke tužitelj je izjavio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da viši sud pobijanu presudu preinači ili podredno ukine.

2.1. Protiv navedene presude, sadržajno samo protiv dijela pod točkom I. izreke, tuženica je također izjavila pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. toč. 1. do 3. ZPP, s prijedlogom da viši sud pobijanu presudu preinači ili podredno ukine. Traži naknadu troškova žalbe.

2.2. Odlučujući povodom žalbi ovaj drugostupanjski sud je donio presudu poslovni broj Gž-2501/18-2 od 23. listopada 2018. koja glasi:

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-231/16-33 od 31. listopada 2016. u toč. II izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u toč. I izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 36.480,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblja i po stopi kako je navedeno u toč. I izreke navedene presude , kao i u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.650,00 kn.

Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 3.519,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi mu daljnji parnični trošak u iznosu od 965,00 kn i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva da mu tuženica isplati iznos od 3.519,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 965,00 kn.

Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe."

2.3. Odlučujući povodom revizije tuženice Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom Rev 943/2019-3 od 7. lipnja 2022. istu odbacio.

2.4. Tužitelj je protiv spomenute presude Županijskog suda u Zagrebu podnio ustavnu tužbu. Ustavni sud Republike Hrvatske je istu djelomično usvojio, ukinuo točku I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2501/18-2 od 23. listopada 2018., u ostalom dijelu ustavnu tužbu odbio, predmet u ukinutom dijelu vratio Županijskom sudu u Zagrebu, te naložio tuženici isplatu naknade troška postupka tužitelju s osnova sastava ustavne tužbe.

2.5. Dakle, u nastavku postupka ovaj drugostupanjski sud još treba odlučiti samo o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude pod točkom II. izreke (odbijeni dio zahtjeva u iznosu od 50.850,00 kuna sa zateznim kamatama), kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (preko dosuđenih 4.615,00 kuna).

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

4. U prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio zbog neadekvatnih uvjeta smještaja u zatvoru te mu je povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

- presudom Kaznenog suda u Zagrebu tužitelj IO je zbog više kaznenih djela, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 14 godina i 6 mjeseci, a ista je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-US

125/10-3 od 6. listopada 2010;

- tijekom trajanja kaznenih postupaka i potom tijekom izdržavanja kazne zatvora, tužitelj je boravio u više zatora i kaznionica, i to kako je niže navedeno;

- tužitelj je od 8. veljače 2007. do 21. studenoga 2007. boravio u Zatvoru u Zagrebu, a od 21. studenog 2007. do donošenja prvostupanjske presude na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi;

- od 8. veljače 2007. do kraja studenog 2007. boravi u Zatvoru u Zagrebu;

- dolaskom u Kaznionicu u Lepoglavi boravio je na Prijemno otpusnom odjelu- ulazna soba, površine 11,78 m2 i 27,80 m3, u kojoj je boravio s još tri zatvorenika,

- od 1. prosinca 2007. do 13. prosinca 2007. nalazio se na 1C odjelu, soba broj 2, površine 16 m2 i 56 m3, s još šest zatvorenika;

- od 14. prosinca 2007. do 15. ožujka 2008. boravio je na 4D odjelu, u sobi broj 12 (velika soba), površine 34,85 m2 i 114,65 m3, u kojoj je ukupno boravilo 12 zatvorenika;

- od 16. ožujka 2008. do 14. prosinca 2009. boravio je na 4D odjelu, soba broj 4, površine 9,57 m2 i 32,06 m3, s još tri zatvorenika;

-od 15. prosinca 2009. do 10. kolovoza 2011. boravio je na 4D odjelu, soba broj 8, površine 9,62 m2 i 32,22 m3, s još tri zatvorenika;

- od 17. siječnja 2012. pa nadalje boravio je na 4D odjelu, soba broj 11, površine 9,25 m2, i 30,98 m3, s još tri zatvorenika,

- od 2013.god. do 22. siječnja 2016. tužitelj se nalazio na odjelu 4D, u sobi broj 3, površine 9,66 m2, volumena 32,36 m3, s još tri zatvorenika;

- radi se o zatvoru i kaznionici koji su prekapacitirani, s neadekvatnim smještajnim uvjetima;

- 22. siječnja 2016 tužitelj je premješten u Kaznionicu u Glini;

- do presuđenja 31. listopada 2016. tužitelj se nalazio u zatvoru u Zagrebu i Kaznionici u Lepoglavi, u neadekvatnim uvjetima, oko devet godina, odnosno, prema utvrđenju suda prvog stupnja, 3364 dana;

- tužitelj je tijekom svog boravka u zatvoru smršavio na način da je sa 70 kg došao na 45 kg, tako da se radi o očitom fizičkom propadanju zatvorenika-tužitelja, koji je uz to tijekom boravka u zatvoru obolio od težeg oblika astme.

- tijekom boravka u Kaznionici u Lepoglavi tužitelju je bilo omogućeno da svakodnevno boravi na svježem zraku u jutarnjim i prijepodnevnim satima, osobna higijena korištenjem kupaonice i tuševa, redovita i odgovarajuća prehrana, zdravstvena skrb, sportske aktivnosti, tjelovježba, gledanje televizije, radne i zabavne aktivnosti:

- očekivani istek kazne i prestanak boravka u kaznionici bio je predviđen za 6. prosinca 2021. godinu;

- IO je umro **.**.2020.;

- naslijedila ga je njegova majka BO koja je preuzela postupak.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 3., čl. 9., čl. 14., čl. 74., čl. 76., čl. 78. st. 1., čl. 80., čl. 91. st. 1., čl. 93. st. 1., čl. 96., čl. 97., čl. 99., čl. 101., čl. 103. te čl. 117. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj: 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13, dalje: ZIKZ), čl. 3. i čl. 4. čl. 3., čl. 4., čl. 5. i čl. 7. Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika („Narodne novine“ broj: 92/2002), čl. 3., čl. 4., čl. 30., čl. 34. i čl. 54. st. 1. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora („Narodne Novine“ broj: 135/99, 145/09, dalje: Pravilnik), Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora („Narodne novine“ broj: 8/10), čl. čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (dalje: Konvencije) i temeljnih sloboda, čl. 23., čl. 25. i čl. 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav), čl. 19., čl. 29., čl. 1100. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), pa presudio kao u izreci osporene presude.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice ali nije sasvim pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Sud prvog stupnja smatra kako je u postupku je utvrđeno da tužitelj u izdržavanju kazne zatvora nije smješten na način kako to propisuju pozitivni propisi koji se primjenjuju u RH, a koji su naprijed navedeni, prije svega iz razloga što je u cjelokupnom razdoblju počevši od 1. prosinca 2007. pa do presuđenja bio smješten u sobama čija kvadratura i volumen, te ukupan broj zatvorenika koji u njima boravi, značajno odstupa od uvjeta propisanih odredbom čl. 74. st. 3 ZIKZ, a po kojem su kaznionica, odnosno zatvor, dužni osigurati svakom zatvoreniku minimalno 4 m2 i 10 m3 prostora.

11. Osim toga, činjenica da se u sobama u kojima zatvorenici borave pojavljuju žohari i ostali insekti u tolikoj mjeri da ih zatvorenici tijekom noći nalaze ispod madraca, ukazuje na činjenicu da higijenski uvjeti u kojima zatvorenici borave nisu primjereni, pa je i u tom segmentu došlo do povrede Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika i odredbi ZIKZ.

12. Također, i činjenica da je sanitarni čvor u ćelijama u Zatvoru u Zagrebu odvojen od ostatka sobe tek manjim zidom, ukazuje na značajno kršenje prava svake osobe na privatnost osobnog života, koja privatnost se mora sačuvati i u situacijama kada je osoba osnovano lišena slobode. Neupitno je da svaki pojedinac, pa tako i osobe lišene slobode, imaju pravo na zaštitu svoje privatnosti naročito u situacijama vršenja nužde. Tim više što se u zatvorskim sobama poslužuje i hrana zatvorenicima, pa se događa da istovremeno neki zatvorenici jedu, a istovremeno u istom prostoru drugi zatvorenik vrši nuždu.

13. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj tijekom svog boravka u zatvoru smršavio na način da je sa 70 kg došao na 45 kg, tako da se radi o očitom fizičkom propadanju zatvorenika-tužitelja, koji je uz to tijekom boravka u zatvoru obolio od težeg oblika astme. Prilikom saslušanja na ročištu sud je imao prilike neposredno se uvjeriti u tjelesnu konstituciju tužitelja i činjenicu da se radi o mladoj osobi znatno i očito narušenog zdravlja, čemu je uz ostale životne situacije-ovisnost o drogama, pogodovao i dugotrajan boravak u zatvoru u ovakvim neadekvatnim uvjetima.

14. Prema tome, utvrđeno je da je ovakvim načinom smještaja tužitelja u zatvoru i kaznionici došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, koja povreda po težini i okolnostima slučaja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade. Uzevši u obzir sve utvrđeno, a cijeneći uz već opisane okolnosti i činjenicu da se tužitelj u zatvoru i kaznionici nalazi već devet godina, odnosno 3364 dana (koliko je obuhvaćeno tužbom i tužbenim zahtjevom), sud je temeljem čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, dosudio tužitelju naknadu štete u iznosu od 40.000,00 kn, a s iznosom preko toga, od 50.850,00 kuna, ga odbio.

15. U ovoj fazi postupka nije više sporno kako je doista došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, koja povreda po težini i okolnostima slučaja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade. Ali je još uvijek sporna visina pravične naknade.

16. Odlučujući o tome ovaj viši sud se rukovodio pravnim shvaćanjima izraženim u odluci Ustavnog suda republike Hrvatske poslovni broj U-III-4794/2018 koji u bitni dijelovima glase:

"Što se tiče uvjeta boravka u Kaznionici u Lepoglavi, u kojoj je podnositelj boravio ukupno 3068 dana (približno osam godina i pet mjeseci), Ustavni sud utvrđuje da su u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku parnični sudovi utvrdili da ti uvjeti nisu bili u skladu sa standardima koje nameću članci 23. stavak 1. i 25. stavak 1. Ustava te članak 3. Konvencije. Stoga su zaključili da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Republike Hrvatske za neimovinsku štetu koju je podnositelj pretrpio zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta smještaja u zatvoru te mu je u konačnici pravomoćno dosuđena pravična novčana naknada (zadovoljština) od 36.480,56 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Srž podnositeljevog prigovora sastoji se u tome da naknada koju su mu sudovi dosudili nije odgovarajuća i u skladu sa sudskom praksom ESLJP-a, unatoč tome što su utvrdili da je on zbog neprimjerenih uvjeta smještaja u zatvoru bio žrtva povrede ustavne i konvencijske zabrane zlostavljanja. Stoga je u ovom predmetu zadaća Ustavnog suda ispitati jesu li ishodom parničnog postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku ispunjene pretpostavke da podnositelj prestane biti žrtva navedenih povreda. S tim u vezi Ustavni sud ponavlja da je prema mjerilima ESLJP-a potrebno ispuniti dvije pretpostavke kako bi podnositelj prestao biti žrtva povrede nekog konvencijskog prava, u konkretnom onog propisanog člankom 3. koji štiti iste vrijednosti kao i članci 23. stavak 1. i 25. stavak 1. Ustava: prvo, da je došlo do utvrđenja povrede prava podnositelja zajamčenih Konvencijom, te drugo, da je za tako utvrđene povrede podnositelj dobio odgovarajuću zadovoljštinu (v. odluke Ustavnog suda brojeva U-III- 3141/2021 od 25. studenoga 2021. i U-III-2793/2021 od 25. studenoga 2021., www.usud.hr; te predmete ESLJP-a Eckle protiv Njemačke, br. 8130/78, § 66., presuda od 15. srpnja 1982.; Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, §§ 74. - 76., presuda od 8. travnja 2010.; Gäfgen protiv Njemačke [Vv], br. 22978/05, § 115.; presuda od 1. lipnja 2010.;Brumărescu protiv Rumunjske, br. 28342/95, § 50., presuda od 28. listopada 1999.; i Ringwald protiv Hrvatske, br. 14590/15 i 25405/15, § 53., odluka od 22. siječnja 2019.). Pri razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, Ustavni sud ističe da je potrebno napraviti raščlambu sudske prakse ESLJP-a te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta (v. Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019.; Muršić protiv Hrvatske [Vv], br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od 4. prosinca 2014.; Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012.; Pilčić protiv Hrvatske, br. 33138/06, presuda od 17. siječnja 2008.; Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, presuda od 12. srpnja 2007.; te Cenbauer protiv Hrvatske, br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.). Primjerice, u prethodno navedenoj presudi Cenbauer protiv Hrvatske, koja se ticala neadekvatnih uvjeta u Kaznionici Lepoglava, ESLJP je među ostalim naveo: "Nesporno je da je podnositelj zahtjeva bio smješten u krilu B od 3. siječnja 2001., kratko nakon što je bio po treći puta primljen u KZL, do 8. travnja 2003., kad je bio prebačen u obnovljeni dio zatvora. Tijekom toga vremena dijelio je ćeliju veličine 5.6m2 s drugim zatvorenikom, drugim riječima, bilo mu je dano 2.8m2 prostora. Tijekom razdoblja od dva mjeseca bio je sam u ćeliji. Iako taj prostor nije bio tako mali kao u nekim drugim predmetima koje je sud ispitivao u prošlosti (...), treba primijetiti da je prostor bio manji od 4m2, što je minimalni zahtjev za jednog zatvorenika u ćelijama s više zatvorenika i na temelju domaćeg prava i na temelju standarda CPT-a … Nadalje, nesporno je da u ćeliji podnositelja zahtjeva nije bilo zahoda ni tekuće vode. Glede mogućnosti korištenja zajedničkog zahoda, Vlada je tvrdila da su zatvorenici uvijek imali pristup do njega. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da nije imao pristup zahodu kad je bio zatvoren u svoju ćeliju, ili tijekom noći. Umjesto toga, morao je urinirati u plastične kontejnere i njihov sadržaj bacati kasnije. I CPT i izaslanstvo Suda primijetili su taj problem. Sud stoga prihvaća navode podnositelja zahtjeva i smatra da je takva praksa bila ponižavajuća i da je doprinijela lošim higijenskim uvjetima u njegovoj ćeliji....Sud mora nadalje utvrditi koliko je sati na dan podnositelj zahtjeva bio zatvoren u svojoj ćeliji. Vlada je tvrdila da su zatvorenici imali pravo na vježbanje na otvorenom dva puta na dan i da su im obroci posluživani izvan njihovih ćelija. Imali su i zajedničku sobu za TV. Međutim, i Vlada i podnositelj zahtjeva nisu točno naveli točan broj sati na dan koje su zatvorenici koji nisu radili bili zatvoreni u svojim ćelijama. Uzimajući u obzir činjenice kako su utvrđene u predmetu B (prethodno citirano), posebice informacije dobivene od samog g. B, Sud primjećuje da su zatvorenici u krilu B provodili nekoliko sati dnevno izvan svojih ćelija, jedući obroke i vježbajući na otvorenom. Međutim, isto tako se čini da su bili zatvoreni u svojim ćelijama od 7 sati navečer do 7 sati u jutro i nekoliko sati tijekom dana. Sud smatra da je to razdoblje znatno. Sud nadalje prima na znanje druge prigovore koje je uložio podnositelj zahtjeva, glede vlažnih zidova, nečistoće njegove ćelije i ukupnih higijenskih uvjeta, za koje Vlada nije dala nikakvo uvjerljivo objašnjenje. Sud smatra da su utvrđeni čimbenici nedovoljnoga prostora, zajedno s nedostatkom pristupa zahodu kroz dulje od dvanaest sati na dan sami sebi dovoljni da podnositelju zahtjeva uzrokuju tegobe intenziteta koji premašuje neizbježnu razinu trpljenja inherentnu lišenju slobode….U ovom predmetu je podnositelj zahtjeva proveo oko dvije godine i tri mjeseca u krilu B prije njegove obnove. Tijekom toga vremena bio je izložen naprijed opisanim uvjetima, koji su, po mišljenju Suda, predstavljali ponižavajuće postupanje protivno članku 3. Stoga je došlo do povrede te odredbe…. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio neku nematerijalnu štetu kao rezultat svoga lišenja slobode u opisanim uvjetima. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 3.000 EUR s toga naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos." Imajući na umu prethodno navedeni usporediv predmet ESLJP-a, Ustavni sud najprije ističe da je u tom predmetu bila riječ o naknadi od 3.000,00 EUR (ekvivalentu tadašnjih 22.603,50 kuna) za približno dvije godine i tri mjeseca boravka u neadekvatnim zatvorskim uvjetima, dok je u razmatranom predmetu riječ o tadašnjih 36.480,56 kuna (sada 4.841,80 EUR) za približno osam godina i pet mjeseci; odnosno, bila je riječ o malo više od jedan i pol puta većem iznosu za preko tri i pol puta dulje razdoblje. Međutim, tu činjenicu nije moguće pri ocjeni primjerenosti razmatrane pravične naknade promatrati izolirano od ostalih okolnosti uspoređivanih slučajeva. Ustavni sud u tom pogledu ističe da su u oba uspoređivana predmeta osim pomanjkanja osobnog prostora utvrđeni i drugi elementi povrede prava na primjeren smještaj u zatvoru. Glede toga je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da je podnositelj u cjelokupnom razmatranom razdoblju bio smješten u sobama čija kvadratura, volumen i ukupan broj zatvorenika koji u njima borave značajno odstupaju od propisanih uvjeta (minimalno 4 m2 i 10 m3 prostora). Ustavni sud nadalje ističe da su utvrđene druge povrede podnositeljevih prava očigledno znatno teže u odnosu na prethodno citirane povrede u uspoređivanom ESLJP-ovom predmetu Cenbauer, pa su se tako u podnositeljevom slučaju u sobama u kojima je boravio pojavljivali žohari i ostali insekti u tolikoj mjeri da ih je tijekom noći nalazio ispod madraca, što upućuje na činjenicu da higijenski uvjeti u kojima zatvorenici borave nisu (bili) primjereni, podnositelj je tijekom svojeg boravka u zatvoru smršavio sa 70 na 45 kg i obolio od težeg oblika astme, a sud navodi i da je pri saslušanju na ročištu imao priliku neposredno se uvjeriti u njegovu tjelesnu konstituciju i činjenicu da je riječ o mladoj osobi znatno i očito narušenog zdravlja, čemu je, prema ocjeni suda, uz ovisnost o drogama, pogodovao i dugotrajan boravak u zatvoru u opisanim neadekvatnim uvjetima.… Ustavni sud u razmatranom kontekstu nadalje ističe da prema stajalištu ESLJP-a iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ESLJP dosudio u predmetima u kojima je bila riječ o istovjetnim ili sličnim situacijama (v. Cocchiarella protiv Italije [Vv], br. 64886/01, §§ 65. - 107. i § 139., presuda od 29. ožujka 2006.). Imajući u vidu sve prethodno navedeno te činjenicu da su u ovome predmetu sudovi utvrdili da su podnositelju ustavne tužbe zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta smještaja u Kaznionici Lepoglava povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava, odnosno člankom 3. Konvencije, Ustavni sud smatra da je iznos dosuđene naknade - 36.480,56 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama - neprimjeren i nedostatan da podnositelj prestane biti žrtva povrede ustavne i konvencijske zabrane zlostavljanja. Stoga je drugostupanjsku presudu valjalo djelomice ukinuti i u ukinutom dijelu vratiti predmet drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud dužan je voditi računa o visini naknade koju je u sličnim predmetima zbog povrede članka 3. Konvencije dosuđivao ESLJP. Pritom će uzeti u obzir i mjerila uspostavljena u praksi ESLJP-a koja se odnose na visinu naknade koju ESLJP smatra primjerenom u domaćem postupku. Naime, kao što je već navedeno, iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ESLJP dosudio u predmetima koji su se ticali sličnih situacija (v. I, navedeno, § 105.)."

17. Vodeći računa o okolnostima predmetnog slučaja, kao i o naknadama koju je u sličnim predmetima zbog povrede članka 3. Konvencije dosuđivao ESLJP, uzevši u obzir i mjerila uspostavljena u praksi ESLJP-a koja se odnose na visinu naknade koju ESLJP smatra primjerenom u domaćem postupku, kao i to da iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ESLJP dosudio u predmetima koji su se ticali sličnih situacija, ovaj viši sud smatra kako je u konkretnom slučaju primjerena novčana naknada 10.000,00 eura / 75.345,00 kuna. Pritom se, između ostalog, rukovodio naknadom iz usporedivog predmeta ESLJP Cocchiarella protiv Italije gdje je za svaki mjesec boravka u neodgovarajućim uvjetima dosuđena novčana naknada od oko 111,11 eura ili od oko 3,7 eura dnevno. U konkretnom slučaju valja imati na umu postojanje konkretnih okolnosti slučaja od kojih neke čine predmetni slučaj težim (mršavljene, nehigijena) odnosno lakšim od usporedivog (mogućnost svakodnevnog izlaska iz zatvorske ćelije, osigurana liječnička skrb i drugo). Osim toga, s obzirom da su ekonomske i socijalne prilike u Republici Hrvatskoj slabije no u Republici Italiji, i naknada je niža. Tako je, prema javno dostupnim i stoga općepoznatim podacima, u Republici Italiji BDP po glavi stanovnika 2023. godine iznosio 39.003,32 USD u 2023., dok je Hrvatskoj iste godine bio 21.865,46 USD.

18. Pa kako je sud prvog stupnja već dosudio tužitelju pravomoćno 5.308,91 eura / 40.000,00 kuna, a odbio s preostalim zahtjevom od 6.748,95 eura / 50.850,00 kuna, valjalo je osporenu presudu pod točkom II. izreke potvrditi u dijelu od 2.057,86 eura / 15.504,98 kuna, a preinačiti u dijelu od 4.691,09 eura / 35.345,02 kn, i taj iznos dosuditi tužitelju.

19. Odlukom Ustavnog suda ukinuta je samo točka prva iz izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2501/18-2 od 23. listopada 2018., i samo je u tom dijelu vraćena ovom sudu na ponovno odlučivanje, a revizija je odbačena kao nedopuštena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, što znači da su ostale točke izreke odluke poslovni broj Gž-2501/18-2 od 23. listopada 2018. ostale pravomoćne.

20. Ovaj viši sud mora odlučiti još i o u dijelu zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka, to jest o onom dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, preko dosuđenih 4.615,00 kuna, a potraživao je sveukupno 20.624,50 kuna. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio visinu potrebnog troška tužitelja primjenom čl. 155. st. 1. ZPP i odredba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u verziji koja je bila na snazi u vrijeme donošenje prvostupanjske odluke 31. listopada 2016, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT/12) i to u iznosu od 14.500,00 kuna. Tužitelj u žalbi ne osporava točnost izračuna njegovih troškova. Samo razmjer uspjeha u parnici. Sud je prvog stupnja izračunao razmjer uspjeha tužitelja na 44% dok je uspjeh tuženice odmjerio na 56%. U konačnici su razmjeri uspjeha znatno izmijenjeni pa je sad tužitelj uspio s osnovom 100% te po visini zahtjeva s 82,93% što ukupno čini uspjeh od 91,47%. Prema odredbi čl. 154. st. 2. koja je bila na snazi u vrijeme kad je sud prvog stupnja odlučivao o troškovima postupka (31. listopada 2016), ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova. Pa kako je tužitelj uspio s 91,47%, prema tad važećim propisima, tuženica mu je dužna naknaditi njegov potreban trošak u tom razmjeru, a on iznosi 13.263,15 kuna. Kako je već pravomoćno dosuđen dio zahtjeva za naknadu troškova od 4.615,00 kuna, preostaje naložiti tuženici da tužitelju plati daljnjih 8.648,15 kuna, odnosno 1.147,81 eura.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Feuš